Meni
Kategorije

Tekst objavio dana jun 2, 2015 u Izdvojeno, Politika | 0 +

Zašto su intelektualci protiv kapitalizma?

Zašto su intelektualci protiv kapitalizma?

Iznenađuje što su intelektualci tako protiv kapitalizma. Druge grupe komparativnog socio-ekonomskog statusa ne pokazuju isti stupanj suprotstavljanja u istim razmjerima. Statistički, intelektualci su tako jedna anomalija.

Piše: Robert NOZICK

Nisu svi intelektualci na “ljevici”. Poput drugih grupa njihova su mišljenja rasprostrta duž statističke krivulje. No u njihovu se slučaju krivulja pomiče i iskrivljuje prema političkoj ljevici.

Pod intelektualcima ne podrazumijevam sve inteligentne ljude ili ljude s određenom razinom obrazovanja, nego one koji se, po svojoj vokaciji, bave idejama izraženim u riječima, oblikujući tijek riječi koji drugi primaju. U ove kovače riječi (wordsmiths) spadaju pjesnici, romanopisci, književni kritičari, novinari magazina i dnevnog tiska, i mnogi profesori. Tu ne spadaju oni koji primarno proizvode i prenose kvantitativno ili matematički formuliranu informaciju (kovači brojeva – numbersmiths) ili oni koji rade u vizualnom mediju, slikari, skulptori, foto-reporteri. Za razliku od kovača riječi, ljudi se u ovim poslovima ne suprotstavljaju u takvim razmjerima kapitalizmu. Kovači su riječi koncentrirani na određenim položajima: akademijama, medijima, vladinoj birokraciji.
Intelektualci kao kovači riječi dobro prolaze u kapitalističkom društvu; tu imaju veliku slobodu formuliranja, kresanja i zagovaranja novih ideja, čitanja i rasprave o njima. Njihove se poslovne sposobnosti traže, njihov je prihod puno iznad prosjeka. Zbog čega se onda u tolikom broju protiv kapitalizma? Doista, neki podaci navješćuju da što je intelektualac napredniji i uspješniji, to je vjerojatnije da će biti protiv kapitalizma. Ovo suprotstavljanje kapitalizmu dolazi uglavnom “s ljevice”, no ne samo s ljevice. Yeats, Eliot i Pound su se suprotstavljali kapitalizmu s desna.

Suprotstavljanje kapitalizmu intelektualaca kovača riječi jest činjenica od društvena značenja. Oni oblikuju naše ideje i predodžbe o društvu, postavljaju političke alternative koje birokracije uzimaju u obzir. Od spisa do slogana, formuliraju nam rečenice pomoću kojih se možemo izraziti. Njihovo je suprotstavljanje posebice bitno u društvu koje sve više ovisi od točnog formuliranja informacije i smjera njezina širenja.

Možemo razlikovati dva tipa objašnjenja za relativno visok omjer intelektualaca koji se suprotstavljaju kapitalizmu. Prvi tip otkriva činitelj koji je jedinstven antikapitalistički usmjerenim intelektualcima. Drugi tip objašnjenja identificira činitelj koji se odnosi na sve intelektualce, silu koja ih potiče u smjeru antikapitalističkih pogleda. To da li će taj činitelj gurnuti bilo kojeg pojedinačnog intelektualca prema antikapitalističkim shvaćanjima ovisi o drugim silama koje na njega djeluju. Ipak, takav će činitelj – budući da su zbog njega antikapitalistička shvaćanja izglednija za svakog intelektualca – u cjelini proizvesti veći broj antikapitalistički usmjerenih intelektualaca. Naše će se objašnjenje ticati ovog drugog tipa. Identificirat ćemo činitelj koji skreće intelektualce u smjeru antikapitalističkih stavova, no koji to ne potvrđuje u svakom pojedinačnom slučaju.
Intelektualci danas očekuju da budu najviše vrednovani ljudi u jednom društvu, oni s najviše prestiža i moći, oni koji dobivaju najveće nagrade. Intelektualci se za to osjećaju pozvanim. Ipak, sve u svemu kapitalističko društvo ne poštuje intelektualce. Ludwig von Mises objašnjavajući specifičnu kivnost intelektualaca – za razliku od radnika – tvrdi da su oni društveno pomiješani s uspješnim kapitalistima te su im oni istaknuta poredbena grupa, a da su ipak poniženi njihovim nižim statusom. Ipak, čak su i oni intelektualci koji nisu društveno pomiješani podjednako kivni – kao da jednostavno miješanje nije dovoljno; sportaši i instruktori plesa koji udovoljavaju bogatim i koji imaju posla s njima nisu percipirani kao antikapitalisti.

Zbog čega se onda suvremeni intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje njihovo društvo može ponuditi, a kivni kada ih ne prime? Intelektualci smatraju da su najvredniji ljudi, da su oni koji imaju najviše zasluga, i da bi društvo trebalo nagraditi ljude u skladu s njihovim vrijednostima i zaslugama. No kapitalističko društvo ne zadovoljava princip distribucije “svakome prema njegovoj vrijednosti i zasluzi”. Odvojeno od poklona, nasljeđivanja i dobitaka na kockanju koji su nazočni u slobodnom društvu, tržište distribuira onima koji zadovoljavaju uočljive tržišno izražene zahtjeve drugih, a kolika će ta distribucija biti ovisi od toga koliko je mnogo zahtijevano i koliko je velika alternativna ponuda. Neuspješni biznismeni i radnici nemaju isti animozitet spram kapitalističkog sistema kao intelektualci kovači riječi. Samo osjećaj neprepoznate nadmoći, izdane zaslužnosti, proizvodi taj animozitet.

Zbog čega intelektualci kovači riječi smatraju da su najvredniji i zašto misle da distribucija treba biti u skladu s vrijednošću? Treba uočiti da ovaj posljednji princip nije prijeko potreban. Ponuđeni su drugi distributivni šabloni, uključujući podjednaku distribuciju, distribuciju u skladu s moralnom vrijednošću, distribuciju u skladu s onim što je trenutno potrebno. I doista nije prijeko potrebno da postoji bilo koji šablon distribucije koje društvo kani postići, čak i ako je to društvo kojemu je stalo do pravde. Pravedna distribucija može proizaći iz pravedna procesa dobrovoljne razmjene pravedno stečena vlasništva i usluga. Kakvu god posljedicu proizveo ovaj proces, ona će biti pravedna, no ne postoji niti jedan poseban šablon prema kojemu određena posljedica mora proizaći. Zbog čega, dakle, kovači riječi vide sebe kao najvrednije i prihvaćaju princip distribucije koji je u skladu s vrijednosti?

Od početka zabilježene misli intelektualci su nam govorili da je njihova djelatnost najvrednija. Platon je vrednovao umnu sposobnost iznad hrabrosti i želje i mislio da filozofi trebaju vladati; Aristotel je smatrao da je intelektualna kontemplacija najviša djelatnost. Ne iznenađuje što očuvani tekstovi svjedoče o ovoj visokoj ocjeni intelektualne djelatnosti. U konačnici, ljudi koji su formulirali ove ocjene, koji su ih zapisivali s propratnim opravdavajućim razlozima, bili su intelektualci. Oni su sami sebe hvalili. Oni koji su cijenili druge stvari više nego promišljanje stvari pomoću riječi, bilo da je to lov ili moć, ili neprekidno čulno zadovoljstvo, nisu se mučili ostaviti trajno zapisana svjedočanstva. Samo su intelektualci smislili teoriju o tome tko je najbolji.
Koji činitelj proizvodi osjećaj više vrijednosti kod intelektualaca? Želim se posebno usredotočiti na jednu instituciju: škole. Kako je knjiško znanje postajalo sve više važno, školovanje – zajedničko obrazovanje na satovima mladih ljudi u čitanju i knjiškom znanju – se širilo. Škola postaje glavnom institucijom izvan obitelji koja oblikuje stavove mladih ljudi i gotovo svi oni koji su kasnije postali intelektualcima prošli su kroz škole. Tamo su oni bili uspješni. Bili su procjenjivani u odnosu na druge i smatrani nadmoćnijim. Bili su hvaljeni i nagrađivani, omiljeni kod učitelja. Kako bi mogli sebe ne vidjeti kao nadmoćnije? Danomice su se iskušavali rukovanjem s idejama, u oštroumnom razmišljanju. Škola im je govorila, pokazivala da su najbolji
Škola je, također, izlagala i na taj ih način podučavala načelu nagrađivanja u skladu s (intelektualnim) vrijednostima. Pohvale, osmjesi učitelja i najviše ocjene bile su upućene intelektualno vrijednim. U valuti koju su škole mogle ponuditi, intelektualci su predstavljali najvrednije apoene. U školama su intelektualci, premda to nije bio dio službenog nastavnog plana, učili lekcije o svojoj vlastitoj višoj vrijednosti u odnosu na druge, i o tome kako oni zbog ove više vrijednosti imaju pravo na veće nagrade.
Šire tržišno društvo, s druge strane, uči drugoj lekciji. Tamo najveće nagrade nisu otišle u ruke verbalno najbistrijim. Tamo intelektualna umijeća nisu najviše vrednovana. Školovani lekcijom da su najvredniji, da najviše zaslužuju nagradu, da su najpozvaniji primiti nagradu, kako su intelektualci, sve u svemu, i mogli ne biti uvrijeđeni kapitalističkim društvom koje ih je lišilo pravednih zasluga na koje ih je njihova superiornost “pozvala”? Je li iznenađujuće da je to što su školovani intelektualci osjećali spram kapitalističkog društva bio jedan dubok animozitet koji je, iako preobučen raznim javno prikladnim razlozima, nastavio postojati čak i onda kada se pokazalo da su ti posebni razlozi neprimjereni?

Kad kažem da se intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje im društvo može ponuditi (bogatstvo, status itd…) ne tvrdim da intelektualci smatraju da ove nagrade predstavljaju najviša dobra. Možda oni vrednuju više intrinzično nagrađivanje svoje intelektualne aktivnosti ili nagrađivanje putem poštovanja koje im se stoljećima ukazivalo. Uza sve to, oni također osjećaju da imaju pravo da im društvo udijeli najveću zahvalnost koju može ponuditi, koliko god ona mogla biti beznačajna. Ne želim isticati posebice nagrade koje mogu završiti u džepovima intelektualaca ili one koje ih mogu obogatiti. Budući da sebe vide kao intelektualce, može ih vrijeđati činjenica da intelektualna djelatnost nije najcjenjenija i najnagrađenija.

Intelektualac želi da čitavo društvo bude poput škole, poput sredine u kojoj mu je tako dobro išlo i u kojoj je bio cijenjen. Uvođenjem standarda različitih od onih u širem društvu, škole jamče da će neko kasnije iskusiti silazni put. Oni na vrhu školske hijerarhije će se osjećati pozvanim za pozicije u vrhu, ne samo u tom mikro društvu, nego i u jednom širem, u društvu čiji će sistem zamrziti onda kada ih ne bude tretiralo u skladu s njihovim samopropisanim željama i pozvanostima. Na taj način školski sistem proizvodi antikapitalistički osjećaj među intelektualcima. To jest, proizvodi antikapitalističko raspoloženje među verbalnim intelektualcima. Zbog čega kovači brojeva ne razvijaju iste stavove kao ovi kovači riječi? Pretpostavljam da matematički obdarena djeca, iako dobivaju dobre ocjene na važnim ispitima, ne primaju istu neposrednu pozornost i odobravanje njihovih učitelja kao što dobivaju verbalno bistra djeca. U pitanju su verbalne sposobnosti na osnovu kojih učitelji udjeljuju osobne nagrade i očigledno je da te nagrade stvaraju onaj osjećaj pozvanosti.
Treba dodati još jednu stvar. Budući su intelektualci kovači riječi uspješni u okviru formalnog, službenog školskog sistema, gdje važne nagrade distribuira središnji autoritet učitelja. Škole imaju još jedan neslužbeni društveni sistem u okviru učionica, hodnika i školskih dvorišta, gdje se nagrade ne distribuiraju preko središnjeg upravljanja nego spontano, na zadovoljstvo i kapric đaka.

Stoga ne iznenađuje što intelektualci kasnije uviđaju da je distribucija dobara i nagrada preko središnje organiziranog distributivnog mehanizma pogodnija nego tržišna “anarhija i kaos”. To je stoga što distribucija u centralno planskom socijalističkom društvu stoji naspram distribucije u kapitalističkom društvu kao što distribucija koju obavlja učitelj stoji spram distribucije koja se obavlja u školskom dvorištu ili hodniku.
Naše objašnjenje ne postulira da (budući) intelektualci sačinjavaju većinu čak i u višim školskim klasama. Ova se grupa može sastojati najviše od onih sa znatnim (ali ne dominantnim) školskim umijećima kojih prati društvena servilnost, s jakom motivacijom da se udovolji, prijateljskim osjećajima, načinima da se pobijedi i sa sposobnošću igranja (naizgled) prema pravilima. Takve učenike će također visoko poštovati i nagraditi učitelj, i njima će sve ići veoma dobro i u širem društvu (ići će im dobro i u okviru neslužbenoga društvenog školskog sistema. Tako da neće naročito prihvaćati norme službenoga školskog sistema). Naše objašnjenje pretpostavlja da će (budući) intelektualci koji su nerazmjerno zastupljeni u toj porciji (službene) školske više klase iskusiti relativno stagnacijsko kretanje. Ili radije, u grupi koja sebi predviđa stagnaciju u budućnosti. Animozitet će se pojaviti prije ulaska u širi svijet i iskustva realne statusne stagnacije, na onoj točki na kojoj pametni đak uviđa da će se (vjerojatno) manje dobro provesti u širem društvu nego u trenutnoj školskoj situaciji. Ova nenamjerna posljedica školskog sistema, ovaj antikapitalistički animozitet intelektualaca jest naravno pojačan kada đake uče i obrazuju intelektualci koji zastupaju upravo same te antikapitalističke stavove.
Neki intelektualci kovači riječi su bili nedvojbeno nadobudni i ispitivački nastrojeni đaci, koje zbog toga njihovi učitelji nisu ohrabrivali. Je li i oni također nauče lekciju prema kojoj najbolji imaju dobiti najviše nagrade i misle, unatoč svojim učiteljima, da su oni sami najbolji i tako rano postaju kivni prema distribuciji koju obavlja školski sistem? Naravno, za ovo nam pitanje i druga pitanja o kojima se ovdje raspravlja, trebaju podaci o školskim iskustvima budućih intelektualaca kovača riječi kako bismo dotjerali i testirali našu hipotezu.

S engleskog preveo Mario Kopić (Odjek.ba)

O autoru
galip Biografija

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This