Meni
Kategorije

Tekst objavio dana sep 6, 2015 u Izdvojeno, Komentari, Teorija | 0 +

Liberalizam – pobjednička ideja 20. i pokretačka snaga 21. stoljeća

Liberalizam – pobjednička ideja 20. i pokretačka snaga 21. stoljeća

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Naslov ovog predavanja prije svega zahtijeva da se definiše šta to liberalizam jeste i zašto, tu ideju smatram pobjedničkom idejom koja je u praksi dokazala neumoljivu superiornost nad suparničkim ideologijama i ključno odredila naš svijet, i zbog čega vjerujem, a zasigutno se nadam, da će 21. stoljeće, u skladu s vrijednostima ove ideje, biti oblikovano u daleko mirnije i prosperitetnije stoljeće nego što je bilo prošlo. Liberalizam, u prvom redu, kako i samo ime kaže jeste potraga za slobodom. Ideja je da država i komletno društvo trebaju biti organizovani na principu ostvarenja i zaštite ljudske slobode. No postavlja se pitanje koje slobode i za koga? Slobode za naciju? Slobode za klasu? Slobode za vjersku grupu? Pa indirektno da, no to nije srž liberalne ideje. Liberalizam i društvo kojem teži jeste društvo pojedinca kao osnovnog suverena, osnovne ćelije na kojoj počiva čitav sistem, i čije se slobode i prava neizostavno moraju štiti.  Pojedinac, njegovo dostojanstvo, prava i slobode ni po koju cijenu ne smiju biti žrtvovani u ime bilo kakvog navodnog kolektivnog interesa. Kolektivna prava proizlaze iz pojedinačnih, odnosno: pojedinac je taj koji ima pravo na etnički identitet, vlastitu kulturu, vjeroispovijest, pa samim tim i grupisanje u određeni kolektiv.
Osnovna duhovna supstanca i pokretačka snaga na kojoj se liberalizam zasniva jeste individualizam. Bez tog duha individualizma ni liberalizam kao takav ne bi bio moguć. Neki protivnici liberalizma individualizam često napadaju poistovječujući ga s egoizmom i sebičnošću, no to je pogrešan stav. Individualizam je upravo ta vrijednost koja svakom pojedincu omogućava da živi svoj život onako želi, da traga za srećom, realizuje svoje talente i živi svoje snove, oslobođen od stege nametnutog morala, tradicionalnih društvenih odnosa i kolektivističke uniformnosti. Jedino individualizam predstavlja snagu koja pojedinca vodi ka samoispunjenju, samousavršavanju i životnom uspjehu koji se bazira na oslanjanju na sebe i sopstvene sposobnosti. On pomaže pojedincu da se uzdigne iz sivih masa i pronađe svoj put unutar društva.

Tačno jeste da se individualizam bazira na ličnom interesu, da se on, u izvjesnom mjeri bazira i na sebičnosti, no u tome nema ništa loše. Lični interes, ukoliko je kanalisan kvalitetnim zakonima i pravnom državom koja će efikasno sprječavati da on prelazi granicu prihvatljivog i ugrožava slobodu drugih ljudi, jeste glavni motor koji vodi ka razvoju i napretku. On je glavna motivacija koja pekara navodi da se svako jutro budi u pet i pravi hljeb, studenta da u sitnim satima bdije nad knjigom ili inovatora da u nekoj memljivoj garaži dananoćno radi na stvaranju svoje inovacije. Svi oni, slijedeći svoje snove i vodeći se ličnim interesom stvaraju vrijednosti koje svima nama donose enormnu dobrobit i čine nam život boljim. Individualizam je također nužni preduslov, a ne prepreka za istinsku solidarnost u društvu, jer samo nezavisan, realiziran i slobodouman pojedinac može preuzeti odgovornost da bližnjem svom koji je u nevolji pruži pomoć, ne očekujući da to umjesto njega čini velika državna redistributivna mreža, karakteristična za svaki kolektivizam.

Stoga,  jedini liberalizam kao politička ideologija štiti individualizam, jedino on u zenit svoje borbe stavlja pojedinca, beskompromisno braneći njegovu slobodu da svoj život živi na način na koji želi. Sve druge ideologije u temelju svoje borbe imaju određeni kolektiv. Stoga, jasno je da liberalizam nema veze s konzervativizmom, socijalizmom ili nacionalizmom, ideologijama koje pojedinca uvijek podređuju tzv. kolektivnom interesu, bilo da se radi o klasnom, nacionalnom, vjerskom ili pak slijepoj želji za održavanjem reda i poretka. U političkom pogledu, liberali zagovaraju sistem ustvavne demokratije, vladavine prava i tržišne ekonomije, kao najboljih mehanizama koji štite i pospješuju vrijednosti slobode i individualizma.

Historija nam jasno i nedvosmisleno pokazuje da su liberalizam i individualizam najuspješnije ideje od kada je čovječanstva, koje ne samo da su nam omogućile najveći zamislivi stepen slobode, nego istovremeno i najviši standard i blagostanje. To dobijete kao rezultat kada pojedincu date mogućnost da slobodno raspolaže svojim životom i svojom imovinom, te iskoristi svoje ljudske potencijale. No čak i da nije tako, čak i kada bi mi sutra neko ponudio definitivan dokaz da bi neki novi ekonomski model, koji bi zahtijevao odricanje od dobrog dijela naših sloboda, donio veći napredak i prosperitet, ja bih ga bez razmišljanja odbio. Naša sloboda nema cijenu i ničim ne smije biti žrtvovana. Posebno ne smije biti žrtvovana radi sigurnost, na šta, nažalost, mnogi ljudi pristaju, kopajući sebi put u propast, ili kako je to Milton Friedman sjajno sažeo: „Društvo koje sigurnost stavlja ispred slobode, ostat će i bez slobode i bez sigurnost. Društvo koje stavlja slobodu ispred sigurnosti, imat će više i slobode i sigurnosti“.

Pa ipak, i pored svojih neupitnih uspjeha, od prvog dana nastanka liberalizam je brutalno napadan i nastoji se izbrisati sa svjetske scene, što je i danas slučaj. Liberalizam nastaje kao prosvjetiteljska ideja koja je za cilj imala zbaciti feudalni monarhistički poredak, društvo rigidnih, zacementiranih klasnih podjela i potpune obespravljenosti i potčinjenosti pojedinca njegovim feudalnim gospodarima i crkvi.  U eri u kojoj se ljudski rod jasno dijelio na one više i niže, koji su uživali veća prava i privilegije, ili bili potpuno obespravljeni, samo zbog svog porijekla ili prezimena, liberalizam se na sceni pojavljuje kao istinska revolucionarna ideja koja propovijeda da su svi građani jednaki pred zakonom, da svi imaju jednaka i neotuđiva prava koja moraju biti zaštićena, i da jedino talenti i ambicije pojedinca trebaju biti ti koji će određivati njegov položaj u drušvu.

Otpori feudalne kaste i čuvara poretka od početka su bili enormni. Liberali su proganjani, zatvarani, ubijani, no liberalizam nije bio ideja bez svojih snažnih protagonista. Prosvijećeni filozofi, ekonomisti, bogati trgovci i obrtnici koji su stekli golemu novčanu moć uspostavom drugačijih ekomomskih odnosa, težili su stvaranju boljeg i pravednijeg sistema koji će već na pragu 19. stoljeća biti pred vratima svog punog ostvarenja. Upravo se koncem 18. stoljeća desila vjerovatno najveličanstvenija pobjeda liberalizma u historiji – provođenjem Američke revolucije i uspostavom SAD-a, prve liberalne republike koja se  temeljila na ustavnoj demokratiji i jednakosti građana pred zakonom, iako, nažalost, ovaj drugi princip nije još zadugo bio ispoštovan prema američkom domorodačkom i crnačkom stanovništvu. Da se revolucija desi baš u Americi pogodavala je i činjenica da se radilo o novoj zemlji evropskih doseljenika u kojoj klasne i političke podjele ni približno nisu bile ukorijenjene kao što je to u Evropi bio slučaj.

 

U Evropi pak stvari su išle mnogo teže. Francuska revolucija je u ime bratsva i jednakosti prešla granice razuma i pretvorila se u svoju inverziju stravičnim krvoprolićem, da bi u konačnici skončala s Napoleonom, dok liberalni ideali poput republikanizma, predstavničke demokratije i jednakosti gotovo nigdje nisu ostvareni, barem ne u potpunosti. No ipak. kroz 18. i 19. stoljeće liberalizam ostvaruje ogromnu pobjedu u pogledu ekonomije, gdje se u većem dijelu zapadnog svijeta uspostavlja kapitalizam kao sistem koji prati liberalne vrijednosti individualizma i slobode raspolaganja privatnim vlasništvom, te postepeno u historiju šalje stare feudalne ekonomske odnose.

Također, enorman napredak je ostvaren i u pogledu individualnih sloboda gdje pojedinac postaje sve nezavisniji u svom djelovanju i sve slobodniji od pritiska države, crkve i krutog društvenog morala. Ipak, u političkoj sferi uspjesi liberalizma bili su dosta skromniji i pored dostignuća poput demokratskih izbora, razvijanja stranačkog života i ustavnog ograničavanja vlasti. Izabrani predstavnici naroda vlast su i dalje morali dijeliti s kraljevima i carevima.

No 19.stoljeće je bilo veličanstveno kao nijedno do tada: ekonomija je zabilježila nevjerovatan, dotad nezabilježen napredak, nauka, umjetnost i kultura su cvjetali, tehnologija je nezaustavljivo napredovala. 19. stoljeće je stoljeće Geothea, Rockfellera, Darwina, Johna Stewarta Milla, najvećeg liberalnog mislioca ikad, stoljeće kada Nikola Tesla dolazi u Ameriku kako bi u njoj u javu pretvorio svoje ideje i nemjerljivo unaprijedio kompletan ljudski rod.

Ali 19. stoljeće također je i stoljeće Karla Marxa. Da li su svi bili zadovoljni napretkom i uslovima životima koji su vladali u 19. stoljeću? Ni slučajno. Kao reakcija na liberalizam i vrijednosti koje je unosio, najrpije se javio konzervativizam. Dva najčuvenija predstavnika ove ideologije su irski političar i filozof Edmund Burke, koji se smatra začetnikom političkog konzervativizma, te francuski filozof i diplomat Joseph de Maistre.  Konzervativci su smatrali da red i poredak apsolutne monarhističke države ne smiju biti žrtvovan radi utopijskih liberalnih obećanja o svijetu slobode i jednakih mogućnosti, jednako kao što i crkva i kršćanska religija moraju biti zaštićeni od radikalne orijentisanosti liberalizma ka nauci i vladavini razuma. Kao rezultat se širom Evrope pojavljuju konzervativne stranke i pokreti koji su postali snažan i žestok protivnik liberalima. Međutim, sami konzervativci vremenom uviđaju da liberalizam ne da nije narušio funckionalnost i stabilnost države, nego naprotiv, državu je učinio daleko efikasnijim boljom; da liberalizam ni na koji način nije vršio  represiju ili pokušao uništiti religiju, nego je samo crkvu nastojao odvojti od državnih poslova; a ekonomija objašnjenja i štićena liberalnim idejama je punom parom napredovala kao nikada do tada. Zbog ovih ostvarenja koje konzervativci nisu mogli negirati, a nisu imali namjeru protiviti im se, vremenom se pojavljuje  nova forma konzervativizma, tzv. liberalni konzervativizam. Liberalni konzervativizam nastoji sačuvati glavne tekovine liberalizma kao što su parlamentarizam, tržišna ekonomija, jednakost pred zakonom, ali za razliku od  liberalizma koji je prema svjetonazorskim pitanjima uglavnom nastupa neutralno, liberalni konzervativizam instistira na postojanju univerzalnog moralnog zakona te potrebi da se tradicionalne institucije koje su za njega stub društva poput porodice ili crkve, aktivno podstiču i štite.

Drugi odgovor koji se javlja na liberalizam u 19. stoljeću je socijalisitčki pokret, ili bolje rečeno pokreti, koji vrhunac imaju s Karlom Marxom. Razlog njihove pobune ležao je prije svega u ekonomskom aspektu liberalizam. Za njih, 19. stoljeće nije samo period ogromnog ekonomskog napretka, tehnološkog razvoja i indidualnog oslobađanja, nego epoha stvaranja nove bijede i novog oblika izrabljivanja. Kapitalistički proizvodni odnosi stvorili su novu radničku klasu koja je živjela u krajnje teškim uslovima. Od liberalizma pak nisu očekivali nikakvu pomoć. To nezadovoljstvo je izrodilo radnički pokret, podijeljen na komunističke, socijalističke, pa i socijaldemokratske stranke, koje su dijelile zajedničke vrijednosti otpora trenutnom kapitalističkom ekonomskom sistemu i zagovarale promjenu položaja radništva u njemu, no načini na koje to nastojali ostvariti rapidno su se razlikovali –  dok su jedni nastojali tek poboljšati kapitalistički sistem uvođenjem većih zakonskih prava za radnike ili povećanja nadnica, drugi su smatrali da je jedino rješenje u revoluciji i potpunom rušenju kapitalističkog ekonomskog sistema.

Ipak, najteži udarac liberalizmu u konačnici će zadati nešto sasvim drugo. Opstanak liberalizma u pitanje će dovesti one stare aristokratske garniture kojima je omogućeno da u ogromnoj mjeri zadrže političku moć. Vrlo je slikovito čitati optimistične analize klasično liberalnih mislilaca napisane svega nekoliko mjeseci pred početak Prvog svjetskog rata, koji su s neviđenim entuzijazmom i ushitom pisali kako su zahvaljujući slobodnom tržištu i trgovini međuzavisnost i sloga u svijetu postali toliko razvijeni da je neki novi rat na evropskom kontinentu nezamisliv. Nažalost, ispostavilo se da su bili potpuno u krivu. Ono što se možda činilo logično iz aspekta ekonomije, nije bilo i iz ugla političkih megalomana, paranoika i štetočina. Neodgovornost, nepromišljenost, neinteligencija i sujete evropskih monaha i njihovih političkih partnera, svijet su 1914. odvele u ludilo i besmisao Prvog svjetskog rata.

Njegovi leševi i ruševine istovremeno su predstavljali leševe i ruševine starog liberalnog svijeta. Ljudi, sada bez ekonomske perspektive i urušenih snova, postali su pogodno gnojivo za prihvatanje i bujanje raznih kolektivističkih ideologija koje su obećavale zlokobne utopije, sušto suprotne  liberalnim vrijednostima, zasnovane na svemoćnoj totalitarnoj državi koja kontroliše svaki aspekt društva, planskoj ekonomiji i pojedincu podređenom zamišljenim vrijednostima zajednice i sudbonosnim ciljevima kolektiva. Prvo su svoju realizaciju u praksi, u interpretaciji Vladimira Iljiča Lenjina, imale ideje Karla Marxa koji oktobarskom revolucijom 1917. posthumno dobija prvu socijalističku državu. Otimanje privatnog vlasništva, državna planska ekonomija, upravljanje životima desetina miliona ljudi od strane male elite, masovna cenzura te brutalni obračun sa svakim za kojeg je procijenjeno da na bilo koji način prijeti stvaranju radničkog raja, raja u kojem je život radnika bio bezvrijedan, što svoj vrhunac dostiže sa Staljinom, postale su glavne karakteristike tog egalitarnog ludila.

Na drugoj strani, u Italiji, Benito Musolini društvo je želio graditi na svemoćnoj državi koja drži pod kontrolom svaki aspekt društva, na nacionalizmu, imperijalizmu, obnovi starih carstava i vraćanju ugleda i moći staroj aristokratskoj klasi. Iako na ekonomskom planu prihvata postojanje privatnog vlasništva i tržištne ekonomije, one moraju biti podređene onome što se označi kao interes zajednice i stavljene pod strogu kontrolu države. Ova ideja će pak, svoju pervertiraniju i daleko zloćudniju formu dostići s dolaskom nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj, koji na spomenute ideje dodaju još i stravične koncepte viših i nižih rasa, ideje o čitavim narodima i grupama koji se moraju istrijebiti.

Kako se liberalizam tome odupirao? Krahom na njujorškoj berzi 1929., nakon koje je uslijedila Velika depresija, činilo se da je stari liberalni poredak definitivno doživio svoj kraj. Slobodni zapadni svijet, pod vodstvom predsjednika SAD-a Franklina D. Roosevelta odlučio se za jedan značajno drugačiji ekonomski model, koji će teorijski najbolje uobličiti i za njegov kasniji razvoj najviše zaslužan biti engleski ekonomist John Maynard Keynes. Iako pojedini libertarijanci njega vole označavati kao protivnika klasičnog liberalizma i nekoga ko je gotovo uništio kapitalizam, mislim da su takvi stavovi krajnje nekorektni i pogrešni. Keynes je živio u vremenu kada se kompletan liberalni poredak, u koji je on i sam vjerovao, urušavao kao kula od karata i smatrao je da se, ako želimo da od tog poretka išta preostane, moraju uspostaviti bitno drugačiji ekonomski odnosi. Pa čemu je Keynes težio?

Prije svega daleko aktivnijoj ulozi države u ekonomiji. Prema njemu, tržište mora biti regulacijama stavljeno pod veću kontrolu države i natjerano da služi opštem interesu. Država tokom krize ekonomiju mora podsticati kroz velike javne radove koje može finansirati inflacijom, a kako je osnov kejnzijanizma da je potrošnja ta koja pokreće ekonomiju, treba težiti postizanju što veće socijalne jednakosti, koja će se ostvarivati kroz snažno progresivno oporezivanje dohotka,  tako da će novac država redistribuirati od najbogatijih ka najsiromašnijim.

Nacizam će svijet gurnuti u užase Drugog svjetskog rata, iz kojeg će ubrzo pola planete izaći porobljeno komunističkom čizmom. I dok je u Sovjetskom savezu, njegovim satelitima i Kini dominirao komunistički sistem, dok su antikolonijalni pokreti u Aziji i Africi redom birali socijalizam kao društveni sistem koji će zamijeniti stari poredak, na zapadu je na sceni bio kejnzijanski model poluplanske ekonomije, odnosno balansu tržišne privrede i državnog planiranja, što je u suštini bilo ostvarenje onog društveno- političkog  modela kojem su težili socijaldemokrati. Na zapadnoj strani evropskog kontinenta ključne industrije su bile u vlasništvu države, porezi su bili izrazito progresivni i marginalne stope su dosezale i do 90%, a državna administracija je bujala.

Ipak, liberalizam u političkom pogledu, barem u zapadnom svijetu, iz Drugog svjetskog rata  nije izašao kao potpuni gubitnik. UN-ova povelja o ljudskim pravima, koja je upravo bila inspirisana idejama liberalizma, svim ljudima u svijetu barem formalno je garantovala univerzalna i neotuđiva ljudska prava, dajući nam do znanja da mi nismo samo Bosanci, Nijemci ili Amerikanci, nego građani svijeta sa zajedničkim neotuđivim pravima i slobodama. Također, nakon Drugog svjetskog rata u zapadnom svijetu i zemljama koje su se ugledale na njega, uspostavljen je gotovo jedinstven sistem liberalne demokratije. Pogledajte samo uspjeh koji je tu postignut s Njemačkom, Japanom i Italijom, državama koje vođene zločinačkim ideologijama svijet gurnule u Druge svjetski rat i odnijele desetine miliona života. Od totalitarnih fašističkih država odgovornih za stravične zločine, u svega nekoliko godina ušle su u red najuspješnijih liberalnih demokratija, perfektno uklopljenih u zapadni političko-ekonomski poredak.
Sve te decenije dvadesetog stoljeća liberali, iako u defanzivi,  borili su se protiv fašista, komunista, nacionalista i vjerskih fanatika. I borba je bila uspješna. Ključna dekada koja je stvorila teren da se ponovo uskrne liberalizam bile su šezdesete. Šezdeset osma, koju mnogi smatraju promašajem, od mnogih liberala je posmatrana kao krajnje negativna pojava koja je na zapadu pokušala etablirati komunističke kolektivisitčke sablasti. No, ako vidimo koji je rezultat te 68., vidjet ćemo zapravo da je čak i taj pokret, iako mu to nije bila namjera, rezultirao velikom pobjedom za liberalizam. Konačan rezultat 68. nije bilo instaliranje socijalističkog društva na zapadu. Konačan rezultat 68. bili su Reagan i Thatcher! Oni koji su pažljivije istražili ovaj period uvidjeli su da je on značio konačni proboj individualizma i liberalnih vrijednosti na svim poljima društva. Dovoljno je spomenuti samo pokret za građanska prava u SAD-u, pokret protiv Aparthejda, a potom i pokret za prava homoseksualaca. Tokom ovih godina mnogi tabui su nestali. Ljudi su postali slobodniji i oslonjeniji na sebe. Ovdje leži temelj sekularizacije, tolerancije, ljudskih prava, jednakosti spolova, antirasizma i iznad svega individualne slobode. Ljudu su oslobođene iz okova nametnutog konzervativnog morala.

I tu dolazimo do sljedećeg značajnog ostvarenja liberalizma u 20. stoljeća. Nakon proboja liberalizma na polju političkih i socijalnih vrijednosti, liberalizam je ostvario veličanstvene rezultate i na polju ekonomije. Ključne reforme počele su sedamdesetih, da bi puni zamah dostigle u osamdesetim.

Sve do osamdesetih godina, u ekonomiji zapadnih zemalja imali smo nešto što se zvalo, kako je to u Britaniji dobro definisano, „poslijeratnim konsenzusom“. Čak ni desne vlade kad bi došle na vlast nisu dovodile u pitanje sistem koji je nakon rata uspostavljen, a koji je podrazumijevao državno vlasništvo nad ključnim industrijama, izraziro visok stepen progresivnog oporezivanja i veliki udio države u ekonomiji. Ove politike dovele su do velike države, korumpirane i neefikasne birokratije, velike inflacije, nezaposlenosti i gušenja poduzetničkih i kreativnih kapaciteta u privatnom sektoru. Bilo je jasno da takve politike ne nude više odgovor na nagomilane ekonomske probleme. Pod utjecajem teorija liberalnih ekonomista, vlade širom zapadnog svijeta provele su opsežne reforme liberalizacije ekonomije, privatizacije velikih državnih firmi poput telekomunikacija i aviokompanija, značajno su smanjeni porezi, kao i obim države. I rezultati su bili veličanstveni. Većina država koje su u osamdesetim provele takve reforme, poput SAD-a i Velike Britanije, narednih tridesetak godina imale su gotovo kontinuiran ekonomski rast. Pod naletom uspjeha ovih politika čak su socijalističke i socijaldemokratske stranke morale revidirati svoje politike i prihvatiti takozvani treći put Anthonyja Giddensa, gdje su liberalni kapitalizam nastojali efikasno kombinovati sa socijalnom državom. Na nešto poput nacionalizacije određenih  grana ekonomije i uvođenja drakonskog progresivnog oporezivanja, niko više nije ni pomišljao.

I pod impulsom ovih promjena, pod naletom ove nove liberalne energije, slobodni svijet je srušio Berlinski zid. Liberalna demokratija, vrijednosti individualizma i slobode, ekonomija slobodnog tržišta, bile su vrijednosti koje su motivisale države porobljene komunizmom da krenu u novu eru i na tim vrijednostima grade svoja društva. I rezultati su fantastični.

Od rušenja Berlinskog zida do danas svijet je ostvrio enorman napredak: standard ljudi je naglo narastao, ekstremno siromaštvo iz dana u dan naglo opada i izvjesno je da će u narednih nekoliko decenija biti potpuno iskorijenjeno, tehnologija je u proteklom periodu ostvarila brži napredak nego ikad u historiji, desetine država širom svijeta izdiglo se iz beznađa, siromaštva i propasti i ostvarilo veličanstven napredak: pogledajte Kinu, pogledajte Indiju, pogledajte Tursku, pogledajte kompletnu Istočnu Evropu koja je iz socijalističkog ponora postala zdravi i stabilni dio Evropske unije. Nikada u historiji nijedna generacija nije živjela toliko slobodno i imala veće mogućnosti za napredak i uspjeh, kao što mi danas imamo. Nikada u historiji pojedinac nije živio toliko dobro, ili bolje, i imao takvu šansu da slijedi i ostvaruje svoje snove.

 

 

Koliko često ovo čujemo? Ja ne čujem gotovo nikad i nikako. Umjesto toga sa svih strana slušam drvljenja kako živimo u užasnom i nepravednom svijetu u kojem je pojedinac osuđen na propast i za kojeg ne postoji nada sve dok se sve ne sruši, ili u najboljem slučaju ne provedu reforme koje će iz temelja promijeniti čitav sistem. Ovakva i slična trabunjanja ozbiljno prijete oduzeti ljudima, a naročito mladim, pravo na nadu i optimizam. Odgovornost leži i na nama samim liberalima. Mi naprosto nismo sposbni prodati svoj proizvod, osvojiti srca i umove ljudi. Mi nemamo svoje himne, svoje boje, svoju utopiju, svoju propagandnu industriju, svoje subkulturne grupe… Vlast gotovo nidgje ne uspijevamo osvojiti sami, nego svoje ideje moramo infiltrirati kroz socijaldemokratske i konzervativne stranke. Sve što mi imamo i na čemu baziramo naše djelovanje jesu gole činjenice i zdrav razum. I sva sreća je da su naše vrijednosti tako prokleto efikasne, jer s obzirom koliko ih ljudi mrzi, davno su trebale otići u historiju.
Upravo ovim mrziteljima liberalnih vrijednosti i liberalne ere, 2008. godina i velika ekonomska kriza stigla je kao velika nada da se sistem urušio i da slijedi velika društvena preobrazba ili čak i revolucija. No, umjesto toga, desilo se da je svijet krizu relativno brzo i lako prebrodio, ne mijenjajući značajnije svoj ekonomski sistem.

Daleko od toga da je današnji svijet idealan i da su liberali ostvarili svoje ciljeve. Današnja ekonomija još uvijek je opterećena brojnim regulacijama koji guše poduzetničke potencijale, porezi su i dalje viši nego što bi trebali biti, brojne države grcaju u dugovima, a socijalni sistemi su postali dugoročno neodrživi. Građani mnogih država i danas su žrtve neslobodnih ekonomija i štetočinskih politika svojih neodgovornih vođa, te liberalizacija još ni približno nije dostigla poželjan nivo.

Protivnici liberalne ekonomije nikada u zadnjih nekoliko decenija nisu bili jači – od apokaliptičara i estradnih profitera poput Naomi Klein ili Michaela Moorea koji profitiraju naricanjem o užasnom i nepravednom svijetu kome uskoro slijedi kraj, preko uvaženih akademika poput Noama Chomskog, pa sve do danas najutjecajnijih ekonomista poput Krugmana ili Stiglitza koji zagovaraju radikalnu preobrazbu sistema, ili Pikettyja koji se primjerice zalaže za uvođenje globalne stope na visoke dohotke od 80%.

No te slobode nisu ugrožene samo u ekonomiji. Naše individualne slobode se i u samom zapadnom svijetu pokušavaju smanjiti u ime borbe protiv terorizma i veće sigurnosti.

Ali, najveća opasnost s kojom se slobodno društvo suočava danas jeste vjerovatno vjerski ekstremizam. Pogledajte samo islamski fundamentalizam i zla koja on proizvodi u svijetu. Ali pogledajte i krščanski fundamentalizam. Pogledajte koliko se samo kršćanska retorika infiltrirala u politički život SAD-a i koliko danas tzv. kršćanska desnica ima utjecaja na kretanja u toj zemlji. Kao što smo se u 20. stoljeću se suočavali sa zlom fašizma i komunizma koji su nastupali kao sušti opozit i radikalni protivnik svega što je liberalizam predstavljao, identičan problem danas imamo s vjerskim ekstremizmom.

Nakon što je kao pobjednik svijet uveo u 21. stoljeću, omogućujući mu enorman napredak i nikada veće slobode, liberalizam danas stoji pred velikim izazovom da te slobode sačuva, pospješi i ne dozvoli da se ikad više ponovi 20. stoljeće i bujanje zla kolektivističkih ideologija. No moramo poći od sebe. Sjetimo se riječi velikog Karla Poppera: „Budućnost zavisi od toga šta činimo. Mi smo snosimo svu odgovornost. Naša je dužnost, ne da predviđamo zlo, nego da se borimo za bolji svijet“. Svako od nas mora nastojati da bude  nezavisni individualist, osoba koja će aktivno i predano raditi na rješavanju problema s kojima se suočavamo, oslanjat će se na svoje sposobnosti i svoj razum, i nikada neće dozvoliti da ni pedalj svoje slobode preda pred naletom ludila tzv. viših ciljeva i kolektivnih interesa. Samo tako liberalizam će (p)ostati dominantna snaga koja će oblikovati svijet 21. stoljeća kao svijet napretka i slobode, a svijet bez fanatika, terorista i diktatora,  svijetu različitih rasa, vjera i tradicija koje koegzistiraju u miru zbog kulture slobode, u kojem su granice tek mostovi koji se prelaze u potrazi za ostvarenjem ciljeva i bez ijedne druge prepreke osim njihove vlastite volje, može postati stvarnost.

Hvala,

Danijal Hadžović
Konjic, 29. 8. 2015.

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Rođen 31. 7. 1988. godine u Sarajevu, gdje živi i radi. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This