Niall Ferguson: Kraj američkog sna

Niall Ferguson: Kraj američkog sna

“Sjedinjene Države su mjesto gdje su velike stvari moguće”. Ovo su riječi Elona Muska, čija zapanjujuća karijera pokazuje da je američki san još uvijek moguće ostvariti.

Musk je rođen u Južnoj Africi, ali je emigrirao u SAD preko Kanade tokom devedesetih. Nakon dobijanja diplome iz ekonomije i fizike na Univerzitetu u Pensilvaniji, preselio se u Silicijsku dolinu, s namjerom rješavanja tri  “važna problema koja će utjecati na budućnost čovječanstva”: interneta, čiste energije i svemira. Osnivanjem PayPala, Tesla Motorsa i SpaceX-a, postigao je zadivljujući hat-trick. U dobi od 44 godine, njegovo bogatstvo se procjenjuje na 11,2 milijarde dolara. Nije loše.

No, za svakog Muska, koliko je mladih talentovanih ljudi negdje vani koji nikada neće imati te ključne sretne okolnosti? Svako zna da su Sjedinjene Države postale društvo većih nejednakosti u posljednjih nekoliko desetljeća. Doista, posljednjim predsjedničkim izborima 2012.dominiralo je ono što se ispostavilo neravnoravnom borbom između “1 posto” i “47 posto” čije je glasove Mitt Romney notorno otpisao.

No pravi problem možda je i znatno opasniji nego što podaci o dohotku i raspodjeli bogatstva pokazuju. Još više zabranjava sve više dokaza da je socijalna mobilnost također u velikom opadanju u Americi.

epa04049808 Elon Musk, co-founder and CEO of Tesla, poses with a model of the brand during a visit to Amsterdam, The Netherlands, 31 January 2014. The European Tesla Service is based in Tilburg and the European headquarters in Amsterdam. EPA/JERRY LAMPEN 0
U dobi od 44 godine, njegovo bogatstvo se procjenjuje na 11,2 milijarde dolara. Nije loše.

Važno je napraviti jednu distinkciju. Već duži niz godina, istraživanja su otkrivala ključnu razliku između Amerikanaca i Evropljana. Amerikanci imaju mnogo veću toleranciju na nejednakost. Ali ta je tolerancija implicitno  bila uslovljena činjenicom da je socijalna mobilnost daleko veća u SAD-u nego u Evropi.
No šta ako ta činjenica više ne stoji? Šta ako Sjedinjene Država danas nude najgore od oba svijeta: visoku nejednakost i nisku socijalnu mobilnost? I šta ako je to jedna od skrivenih strukturalnih prepreka ekonomskom oporavku? Doista, šta ako monetarna politika problem socijalne nepokretljivosti čini još gorim?

O svom trošku, američki konzervativci su zaboravili poznatu distinkciju Winstona Churchilla između ljevice i desnice – ljevica favorizira liniju, a desnica ljestve. Demokrati doista podržavaju politike koje ohrabruju birače da se postroje u liniju za socijalna davanja – politike koje često imaju nenamjerne posljedice zarobljavanja njihovih korisnika u zavisnost od države. Republikanci moraju početi podsjećati ljude da konzervativizam podrazumijeva više od samo rezanja državnih davanja. Njegov cilj bi trebao biti davanje prilika ljudima da se penju uz ljestve mogućnosti.

Nejednakost i socijalna nepokretljivost su, naravno, povezane. Ali one nisu isto, kako liberali često tvrde.

Počnimo s nejednakosti. Sada je dobro poznato da je sredinom 2000-ih udio dohotka koji je pripao najbogatijim 1% stanovništva vraćen na nivo na kojem je bio u danima F. Scott Fitzgeraldovog Velikog Gatsbyja. Prosječni dohodak 1% najbogatijih bio je za oko 30 puta veći od prosječnog dohotka svih ostalih. Finansijska kriza je smanjila jaz, ali samo neznatno – i privremeno. Prvenstveni razlog za to je što je primarni cilj monetarne politike Federalnih rezervi od 2008. bio da vještački stimuliše rast vrijednosti imovine. Pogodite zašto? Bogati je posjeduju najviše. Da budemo precizniji, gornjih 1% posjeduju oko 35% ukupne neto vrijednosti Sjedinjenih Država – te 42% finansijskog bogatstva. (Imajte na umu da u samo još jednoj razvijenoj ekonomiji 1% najbogatijih posjeduje tako veliki udio bogatstva. Švicarskoj.)

Obnavljanjem berze tamo gdje je bila prije krize, Federalne rezerve nisu ostvarile mnogo ekonomskog oporavka. Ali su brilijantno uspjele u tome da bogate učine još bogatijim. I njihovu djecu.

Prema Credit Suisse, oko trećinu od hiljadu najbogatijih ljudi svijeta čine Amerikanci. Ali među njima, tek nešto manje od 30% nisu milijarderi prve generacije – znatno veći udio nego u Australiji i Velikoj Britaniji. Drugim riječima, za današnjeg američkog milijardera je veća vjerovatnoća da je naslijedio svoje bogatstvo nego za jednog britanskog.

“Za današnjeg američkog milijardera je veća vjerovatnoća da je naslijedio svoje bogatstvo nego za jednog britanskog”

Ovo je samo jedan od indikatora pada socijalne mobilnosti u SAD-u. Prema istraživanju njemačkog Instituta za proučavanje rada, 42% Amerikanaca rođenih u donjoj petini prema visini dohotka ostaju tamo i kao odrasli, u usporedbi sa samo 30% u Velikoj Britaniji i 28% u Finskoj. Šanse Amerikanca da dospije iz donje u gornju petinu stanovništva je 1 naprema 13. Za britanskog ili finskog dječaka, izgledi su daleko bolji: više kao 1 naprema 8.
Ustinu, relativno ravna raspodjela dohotka u skandinavskim državama čini lakšim da se dospije s dna na vrh –daleko je manja finansijska distanca koju treba preći. No, isto se zasigurno ne može reći i za Britaniju. Naprotiv, najfascinantnija stvar vezana za posljednje istraživanje socijalne mobilnosti je da Velika Britanija – za koju je dugo vremena važilo da ima najrigidniju klasnu strukturu u razvijenom svijetu – se sada nalazi pred rizikom da tu titulu preda Sjedinjenim Državama. Nije čudo što je Downton Abbey toliko popularan ovdje.

Američki san postao je noćna mora društvene staze. Prema istraživanju Pew-a, tek ispod 60% Amerikanaca koji su odrastali u gornjoj petini stanovništva prema visini dohotka završi ostajući u gornje dvije petine; frakcijski veći udio nego onih koji su rođeni u donjoj petini – 60.4% ih ostaje u donje dvije petine.

Možda nije iznenađujuće što je stopa siromaštva za djecu više nego dvostruko veća nego za odrasle.

To je Amerika koju je tako živo opisao Charles Murray u svom bestseleru „Apart“. Na jednom kraju društvene ljestvice, živeći u mjestima s imena kao što je „Belmont“, je Murrayeva „kongitivna elita“ s oko 1.5 miliona ljudi. Oni i njihova djeca vlasnici su diploma s najprestižnijih američkih univerziteta. Oni se vjenčavaju jedni s drugima i smješteni su u manje od 1.000 ekskluzivnih naselja – u enklavama bogatstva koje Murray naziva SuperZips.

“Prema istraživanju Pew-a, tek ispod 60% Amerikanaca koji su odrastali u gornjoj petini stanovništva prema visini dohotka završi ostajući u gornje dvije petine; frakcijski veći udio nego onih koji su rođeni u donjoj petini – 60.4% ih ostaje u donje dvije petine”

Na drugom kraju nalaze se mjesta poput „Fishtowna“ gdje niko nema više od srednjoškolske diplome; gdje se povećava broj djece koja žive s jednim roditeljem, često mladom i slabo obrazovanom nikad vjenčanom majkom. Ne samo da je delikvcencija porasla u takvim gradovima, nego i broj ljudi koji su nesposobni za rad zbog bolesti ili invalidnosti ili koji su nezaposleni ili rade manje od 40 sati sedmično. Kriminal bjesni; kao i stopa zatvaranja. Drugim riječima, problemi koji su bili nesrazmjeno povezivani s afroameričkim zajednicama sada su endemski u naseljima prikolica u kojima žive siromašni bijelci. Rodite se tamo i ostajete tamo – osim ako vas pošalju u zatvor.

ferguson immobility

Šta je pošlo po zlu? Američki liberali tvrde da rast nejednakosti nemonivono za sobom povlači pad društvene mobilnosti. To je ono što je Alan Krueger, predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika, imao na umu kada je pokazao „Krivulju Velikog Gatsbyja“, koja pokazuje da države s većim socijalnim nejednakostima imaju manju mobilnost. (Čekajte, nije li Gatsby samorealizirani švercer?) No za evropske oči, to je također i poznata priča o zamkama siromaštva stvorenim dobronamjernim socijalnim programima. Razmotrimo slučaj označenog Garyja Alexandera, pensilvanijskog bivšeg državnog sekretara za javno dobro. Samohrana majka s dvoje djece bolje će stajati ako bude radila honorarni posao za samo 29,000 dolara godišnje – na šta će primiti još 28,327 dolara kroz razne beneficije – nego ako prihvati posao za 69,000 dolara godišnje, na šta bi platila 11,955 dolara poreza.

Još jedan dobar primjer je porast broja osoba koje primaju socijalnu pomoć za invalidnitet. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća manje od 1.5% stanovništva je primalo ovakve beneficije; danas, taj broj iznosi blizu 3.5%. Niti su (kao što je nekada bio slučaj) primaoci uglavnom starije osobe. Oko 6% populacije starosti između 45 i 54 godina – moja dobna grupa – primaju takvu pomoć. Izdvajanja za osobe s invalidnitetom u prosjeku iznose 1,130 dolara mjesečno, što iznosi 13.500 dolara godišnje – tek nešto manje od minimalne plate za puno radno vrijeme u SAD-u.

Možda smo zaista nezdraviji nego prije 30 godina, iako podaci o očekivanom trajanju života govore nešto sasvim drugo. Možda je rad zaista postao više fizički zahtjevan, iako pomak od proizvodnje prema uslužnim djelatnostima također sugeriše nešto drugo. Više vjerodostojna mogućnost je da je postalo lakše za blago nesposobnog ili bolesnog da se kvalificira kao osoba s invalidnitetom i da se odluči za neradno siromaštvo umjesto radnog siromaštva, koje se plaća samo neznatno bolje i podrazumijeva rad s jakim bolom u leđima ili blagu depresiju.

Simpomatično je da nakon dvije godine primanja sredstava za invalidninu, ispunjavate uslove za Medicare, po broju korisnika naglo rastućeg i najskupljeg programa socijalne zaštite koji obezbjeđuje vlada. Upravo sad, federalna potrošnja na zdravstvenu zaštitu, prema Kongresnom uredu za budžet, iznosi oko 5% BDP-a, ali predviđa se da će biti udvostručena do 2040. Nepotrebno je reći, to odražava i veliki demografski pomak koji nezaustavljivo povećava udio starijih u populaciji. No, razmislite o tome koliko kombinacija starenja stanovništva i socijalnih programa radi na smanjenju sredstava koji su na raspolaganju mladim ljudima.

Prema Urban institutu, trenutni udio federalne potrošnje na mlade iznosi manje od 10 posto, u poređenju sa 41 posto ne računajući pomoć za djecu koji odlazi na socijalnu sigurnost, Medicare, i Medicaid. Državna potrošnja po glavi stanovnika – uključujući državne i lokalne budžete – je otprilike dvostruko veća za starije nego što je za djecu. Možda nije iznenađujuće, stopa siromaštva među djecom je više od dvostruko veća nego među starijim. Zapitajte se: kako se socijalna mobilnost može eventualno povećati u društvu koje dvostruko više brine za baku nego za dijete?

Jedina misterija ostaje zašto taj generacijski konflikt još uvijek nije postao ozbiljno pitanje u američkoj politici. Da stvari budu gore, mladi glasači još uvijek imaju sklonost da staju uz one organizacije i politike koje imaju tendenciju da povećavaju državne obaveze i čuvaju status privilegovanih grupa (da ne spominjem stopu nezaposlenosti među tinejdžerima) – u prvom redu sindikata javnog sektora.

Pišući 1960., ekonomist Friedrich Hayek napravio je izuzetno predviđanje krajnjih posljedica socijalne države. „Većina onih koji će otići u penziju na kraju stoljeća“, napisao je, “zavisit će od milosti mlađe generacije. I u konačnici ne moral nego činjenica da će mladi finansirati policiju i vojsku riješit će izazov: koncentracioni logori za stare nesposobne da brinu sami o sebi izgledno će postati sudbina starije generacije čiji prihodi u potpunosti zavise od prisiljavanja mladih da ih plaćaju“.

Hayek je bio u pravu da će u 2000-tim baby boomersi očekivati da mladi snose visoke troškove njihovih dugotrajnih i velikodušno finansiranih penzionisanja. Gotovo jedini među poslijeratnim ekonomistima, uvidio je generacijski sukob koji implicira socijalna država. Ali je bio u krivu glede toga kako će mlađa generacija reagovati. Daleko od zaokruživanja starijih i njihovog smještanja u logore, mladi su ti koji su postali poslušne žrtve.

 I u konačnici ne moral nego činjenica da će mladi finansirati policiju i vojsku riješit će izazov: koncentracioni logori za stare nesposobne da brinu sami o sebi izgledno će postati sudbina starije generacije čiji prihodi u potpunosti zavise od prisiljavanja mladih da ih plaćaju“

Jedno od mogućih objašnjenja za ovu poslušnost leži u drugom razlogu za opadajući društvenu mobilnost: katastrofalno neuspjehu američkih srednjih škola u mjestima kao što je Murrayev izmišljeni Fishtown.

Uprkos utrostručenju realnih izdvajanja po učeniku, američko sekundarno obrazovanje ne uspijeva. Prema Vijeću za vanjske poslove, tri četvrtine američkih državljana u dobi između 17 i 24 godine nisu kvalifikovani da se pridruže vojsci, jer su fizički nesposobni, imaju kaznene evidencije, ili imaju neadekvatne razine obrazovanja. Dvije petine studenata na četvorogodišnjim fakultetima moraju uzeti dodatne kurseve kako bi ponovo učili stvari koje nisu uspjeli savladati u srednjoj školi.

U međunarodnoj usporedbi, Sjedinjene Države su sada negdje u sredini ligaške tabele za matematičke talente u dobi od 15 godina. Nedavno istraživanje Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj pod nazivom „Program for International Student Assessment (PISA)“ bilo je porazno: u matematici, jaz između tinejdžera u šangajskom distriktu Kine i Sjedinjenih Država velik je kao jaz između američkog tinejdžera i albanskog.

No, pravi šok je razlika između bogatih i siromašnih klinaca. U dobi između 4 i 5 godina, djeca iz najsiromašnije petine već su 21.6 mjeseci u zaostajanju za djecom iz najbogatijih porodica u SAD-u, u poređenju sa 10.6 mjeseci u Kanadi. Udio petnaestogodišnjaka koji su funkcionalno nepismeni je 10.3 posto u Kanadi. U SAD-u je 17.6 posto. I za učenike iz viših društvenih klasa je dva puta vjerovatnije da će ići na fakultet nego oni iz nižih klasa.

U međuvremenu, postoje uznemirujući znakovi da će američke elitne obrazovne institucije se vratiti na svoje stare uloge završnih škola za djecu nasljedne elite – uloge koje su igrali tada kada je F. Scott Fitzgerald dernečio na Princetonu.

U dobi između 4 i 5 godina, djeca iz najsiromašnije petine domaćinstava u SAD-u su već 21.6 mjeseci matematički iza djece iz najbogatijih porodica.

U uznemirujućoj kritici ocjenjivanja Ivy League, urednik časopisa American Coservative, Ron Unz, nedavno je istaknuo brojne zagonetne anomalije. Na primjer, od sredine devedesetih Azijati su dosljedno činili oko 16 posto upisanih studenata Harvarda. Na Kolumbiji prema Unzu, azijski udio zapravo je pao s 23 posto u 1993., na ispod 16 posto u 2011. No, prema popisu stanovništva broj Azijata u dobi između 18 i 21 godine više se nego udvostručio u tom periodu. Štaviše, Azijati sad čine 28 posto polufinalista u državnim visokoobrazovnim takmičenjima i 39 posto studenata na CalTech, gdje se priznanja temelje isključivo na akademskim sposobnostima.

Možda oni koji su odgovorni za ocjenjivanja Ivy lige imaju dobre razloge za svoje odluke. Možda je ispravno da trebaju činiti više od pukog biranja akademski najtalentovanijih i najvrijednijih studenata koji apliciraju. No, mogućnost se ne može odbaciti iz ruku da, bez obzira kakve su namjere, neto učinak njihove potrage za „različitostima“ zapravo pridonosi smanjivanju nekada jedinstvene socijalne mobilnosti u ovoj zemlji. Niti ovdje možemo odbaciti hipotezu da je ključ u sistemu „naslijeđivanja“, kako kongitivna elita diskretno namješta igru u korist svojih potomaka uz pomoć dobro tempiranih priloga.

STN1001RICH_383817k

Kao profesor na Harvardu, uznemiren sam takvim mislima. Za razliku od Elona Muska, ja nisam došao u SAD s namjerom da stvorim bogatstvo. Bogatstvo nije bilo moj američki san. Ali sam došao ovdje jer sam vjerovao u američku meritokraciju, i bio sam prilično siguran da ću predavati manjem broju povlaštenih studenata ili onih s naslijeđenim privilegijama nego što je to bio slučaj dok sam predavao na Oxfordu.

Sada više nisam tako siguran.

 

Niall Ferguson  britanski je historičar. Stručnjak je za financijsku i ekonomsku historiju, te predavač na Univerzitetu Stanford

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *