Milton Friedman: Jednakost mogućnosti i jednakost rezultata

 

Jednakost mogućnosti

 

Kad je Građanski rat ukinuo ropstvo, a koncept jednakosti ličnosti – jednakosti pred Bogom i zakonom – postao bliži ostvarenju, naglasak se prebacio, u intelektualnim diskusijama i u vladinoj i u privatnoj politici, na drugačiji koncept – koncept jednakosti mogućnosti.

Doslovna jednakost mogućnosti – u smislu „istovjetnosti“ – nemoguća je. Jedno dijete je rođeno slijepo, drugo sa vidom. Jedno dijete ima roditelje koji se veoma brinu za njegovu dobrobit i koji obezbjeđuju zaleđinu kulture i razumijevanja; drugo ima raspusne i nehajne roditelje. Jedno dijete je rođeno u Sjedinjenim Američkim Državama, drugo u Indiji, Kini ili Rusiji. Ona očigledno nemaju istovjetne mogućnosti koje su im otvorene po rođenju, i nema načina da se njihove mogućnosti učine jednakim.

Kao ni jednakost ličnost, ni jednakost mogućnosti ne treba da se tumači doslovno. Njeno najbolje značenje se možda najupečatljivije izražava francuskom izrekom iz Francuske revolucije: Une carriere ouverte aux les talents– karijera otvorena talentovanima. Nikakve proizvoljne prepreke ne treba da sprječavaju ljude u ostvarivanju položaja kojima njihova nadarenost odgovara i za koje smatraju da je vrijedno boriti se. Rođenje, nacionalnost, boja, religija, spol ili bilo koja druga irelevantna osobenost ne treba da odrede mogućnosti koje su otvorene osobi – samo njene sposobnosti.

U takvoj interpretaciji, jednakost mogućnosti se prosto tumači kao jednakost ličnosti, jednakost pred zakonom. I, kao i jednakost ličnosti, imao smisao i značaj upravo zbog toga što su ljudi različiti po svojim genetskim i kulturnim osobenostima, i zato žele i mogu da se bave različitim stvarima.

Jednakost mogućnosti, kao i jednakost ličnosti, nije neuskladiva sa slobodom; naprotiv, to je suštinska komponentna slobode. Ako se nekim ljudima sprječava pristup nekom položaju u životu za koji su kvalifikovani, zbog njihovog etničkog porijekla, boje ili religije, onda je to kršenje njihovog prava na „Život, Slobodu i težnju za Srećom“. Time se osporava jednakost mogućnosti i samim tim žrtvuje sloboda nekih u korist drugih.

Kao i svaki ideal, jednakost mogućnosti nije moguće potpuno realizovati. Najozbiljnije odstupanje je, bez sumnje, bilo u odnosu na crnce, posebno na Jugu, ali i na Sjeveru. Međutim, bilo je i ogromnog napretka za crnce i druge etničke grupe. Sam pojam „kotla za topljenje“ odražavao je cilj jednakosti mogućnosti. Isti je slučaj i sa ekspanzijom „besplatnog“ obrazovanja na osnovnom, srednjoškolskom i visokom nivou – mada, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju taj razvoj nije predstavljao nepomućeni blagoslov.

Prvenstvo koje se daje jednakosti mogućnosti u hijerarhiji vrijednosti koja je opšteprihvaćena u javnosti poslije Građanskog rata, posebno se manifestuje u ekonomskoj politici. Lozinke su bile riječi kao slobodno poduzetništvo, takmičenje, slobodna utakmica. Svako je htio da bavljenje nekim biznisom, odabir zanimanja ili kupovina bilo kakve imovine, bude transakcija koja zavisi samo od sporazuma dvije strane. Svako je htio da požanje dobit ako je uspio, ili da pretrpi štetu ako je izgubio. Nije smjelo biti nikakvih proizvoljnih prepreka. Obavljanje posla je bio kriterij – ne rođenje, religija ili nacionalnost.

Jedna od posljedica bio je razvoj onoga čemu se se mnogi koji su se smatrali kulturnom elitom podsmijavali kao vulgarnom materijalizmu – naglasku na svemoćnom dolaru, ne bogatstvu kao simbolu i pečatu uspjeha. Kao što je isticao Tocqueville , ovo naglašavanje je odražavalo nespremnost zajednice da prihvati tradicionalne kriterije feudalnih i aristokratskih društava, to jest rođenje i porijeklo. Obavljanje posla je bilo očigledna alternativa, a akumulacija bogatstva najraspoloživija mjera uspješno obavljenog posla.

Druga posljedica, svakako, bilo je ogromno oslobođenje ljudske energije koje je od Amerike stvaralo sve dinamičnije i produktivnije društvo u kojem je društvena mobilnost bila svakodnevna realnost. Još jedna posljedica, možda iznenađujuća, bila je eksplozija dobrotvorne aktivnosti. Ovu eksploziju je omogućio nagli rast bogatstva. Poprimila je tu formu – neprofitne bolnice, poklonjeni koledži i univerziteti, obilje dobrotvornih organizacija usmjerenih da pomognu siromašnim –zbog dominantnih vrijednosti društva, uključujući, posebno, podsticanje jednakosti mogućnosti.

Naravno, u ekonomskoj sferi, kao i drugdje, praksa nije uvijek išla podruku s idealom. Država jeste imala malu ulogu, nisu bile postavljene veće prepreke poduzetništvu, a pred kraj devetnaestog vijeka, pozitivne vladine mjere, posebno Shermanov antitrustni zakon, bile su usvojene da bi se eliminisale barijere u takmičenju. Ali, vanzakonski sporazumi nastavljali su da sputavaju slobodu pojedinaca da uđu u različite poslove ili da se bave različitim zanimanjima, a društvena praksa je nesumnjivo davala posebne privilegije osobama rođenim u „pravim“ porodicama, osobama koje su imale „pravu“ boju ili su pripadale „pravoj“ vjeroispovijesti. Međutim, brzi uspon u ekonomskom i društvenom položaju različitih manje privilegovanih grupa pokazuje da te prepreke nisu nikako bile nastavljene.

Što se tiče mjera države, jedna veća devijacija od slobodnog tržišta bila je u spoljnoj trgovini, gdje je Alexander Hamilton u Izvještaju o manufakturama ustoličio carinsku zaštitu domaćih industrijskih grana kao američkog života. Carinska zaštita bila je neuskladiva s nekompromisnom jednakošću mogućnosti i slobodnom imigracijom ljudi, koja je bila pravilo sve do Prvog svjetskog rata, ostim za lica s Istoka. Ona se mogla racionalizovati kako potrebama nacionalne odbrane tako i na sasvim različitoj osnovi da jednakost prestaje na obali okeana – nelogična racionalizacija koju danas prihvataju zagovornici sasvim drugačijeg koncepta jednakosti.

 

Jednakost ishoda

Taj drugačiji koncept, jednakost ishoda, osvajao je teren u 20. vijeku. Prvo je utjecao na državnu politiku u Velikoj Britaniji i na evropskom kontinentu. Tokom posljednjih pola vijeka sve više je utjecao i na Vladu Sjedinjenih Država. U nekim intelektualnim krugovima, poželjnost jednakosti ishoda postala je dio religijskog uvjerenja: svi treba da završe utrku u isto vrijeme. Kao što je Dodo rekao u Alisi zemlji čuda: „svi su pobijedili, i svako mora da dobije nagradu“.

U ovom konceptu, kao ni u prethodna dva „jednak“ ne bi trebalo protumačiti doslovno kao „istovjetan“. Niko zapravo ne tvrdi da bi svi, nezavisno od starosti, spola i drugih tjelesnih osobina, trebalo da imaju identična sljedovanja svakog pojedinalnog prehrambenog proizvoda, odjeće i slično. Cilj će prije biti „pravičnost“, mnogo neodređeniji pojam – upravo pojam koji je veoma teško, ako ne i nemoguće precizno definisati. „Pravična raspodjela za sve“ je moderna parola koja je zamijenila parolu Karla Marxa „svakome prema potrebama, od svakoga prema njegovim sposobnostima“.

Ovaj koncept jednakosti radikalno se razlikuje od druga dva. Državne mjere u unapređenju jednakosti ličnosti i jednakosti mogućnosti povećavaju slobodu; državne mjere da se ostvari „pravična raspodjela za sve“ umanjuju slobodu. Ako je ono što ljudi dobijaju određenu „pravičnošću“, ko će odlučivati šta je „pravično“? To je kao hor glasova koji pita Dodoa: „Ali, ko će da dodjeljuje nagrade?“. „Pravičnost“ nije objektivno određen koncept onda kad prestane da bude različit od istovjetnosti. „Pravičnost“ kao i „potrebe“ nalaze samo u očima posmatrača. Ako svima treba da pripadne „pravičan udio“, neko ili neka grupa ljudi morat će da odlučuje koji je udio pravičan – i on će morati da bude spreman da svoju odluku nametne drugima, da uzima od onih čiji je dio veći od „pravičnog“ i da daje onima koji imaju manju. Da li su oni koji donose i nameću takve odluke jednaki s onima o kojima odlučuju? Zar se ne nalazimo u Životinjskoj farmi Georgea Orwella gdje su „sve životinje jednake, ali su neke životinje jednakije od drugih“?

Pored toga, ako je ono što ljudi dobijaju određeno „pravičnošću“ a ne onim što proizvode, odakle će dolaziti „nagrade“. Kakvog će tu podsticaja biti da se radi i proizvodi? Kako će se odlučivati ko će biti doktor, ko pravnik, ko raznosač smeća, a ko čistač ulice? Kako možemo biti sigurni da će ljudi prihvatiti dodijeljene uloge i ispunjavati ih u skladu sa svojim mogućnostima? Jasno je da tu pomaže samo sila ili prijetnja silom.

Poenta nije samo da će se praksa udaljiti od ideala. Svakako da hoće, kao što se udaljila i u druga dva koncepta jednakosti. Poenta je u tome što postoji fundamentalni konflikt izmeđuu ideala „pravičnog udjela“, ili njegovog prethodnika „svakome prema potrebama“, i ideala lične slobode. U ovaj konflikt su ulazili svi pokušaji da se jednakost ishoda uspostavi kao dominantan princip društvene organizacije.

 

Krajnji ishod, bez izuzetka, bilo je stanje terora: Rusija, Kina i, nedavno, Kambodža, nude jasna i ubjedljiva svjedočanstva. Tu čak ni teror nije izjednačio ishode. U svim ovim slučajevima, ogromna nejednakost postoji u svakom pogledu; nejednakost između vladalaca i onih nad kojima se vlada, ne samo u moći nego i u materijalnom standardu života.

Daleko manje ekstremne mjere poduzete u zapadnim zemljama u ime jednakosti ishoda imale su istu sudbinu, mada u manjoj mjeri. I one su ograničavale individualnu slobodu. One, također, nisu uspijevale da ostvare cilj. Pokazalo se nemoguće odrediti „pravičan udio“ koji je opšteprihvatljiv, ili ubijediti sve članove zajednice da se s njima postupa „pravično“. Naprotiv, nezadovoljstvo je narastalo sa svakim dodatnim pokušajem uvođenja jednakosti ishoda.

Najsnažniji moralni poziv u borbi za jednakost ishoda potiče iz raširenog vjerovanja da nije pravično što neka djeca imaju velike prednosti nad drugom jednostavno zato što imaju bogatije roditelje. Naravno, to nije pravično. Međutim, nepravičnost može dobiti različite oblike. Ona može dobiti oblik naslijeđa imovine – obveznica, kapiala, kuća, fabrika; može imati i oblik naslijeđa talenta – muzikalnosti, snage, matematičkog genija. Mnogo je lakše umiješati se u naslijeđivanje imovine nego u naslijeđivanje talenta. Ali, s etičke tačke gledišta, ima li ikakve razlike između njih? Ipak, mnogi ljudi se protive naslijeđivanju imovine, ali ne i naslijeđivanju talenta.

Razmotrite isto pitanje s tačke gledišta roditelja. Ako svom djetetu želite da obezbijedite viši prihod u životu, to možete učiniti na različite načine. Možete mu platiti za obrazovanje koje će ga osposobiti da se bavi zanimanjem što donosi visok prihod; ili možete osnovati biznis koji će mu donijeti viši prihod od onoga koji bi zarađivao platom; ili mu možete ostaviti imovinu od čijeg prihoda bi mogao da živi bolje. Da li postoji etička razlika između ova tri načina korištenja nečije imovine? Ili, opet, ako vam država ostavi da potrošite nešto novca van poreza, da li bi trebalo da vam dozvoli da ga potrošite na raskalašan život, a ne da ga ostavite svojoj djeci?

Etička pitanja koja se ovdje dodiruju tanana su i kompleksna. Ona se ne mogu razriješiti takvom jednostavnim formulama kao što su „pravedna raspodjela za sve“. Zaista kad bismo ovo ozbiljno shvatili, djeci s manje muzičke umješnosti trebalo bi pružiti mnogo više časova muzike da bi nadoknadila svoj naslijeđeni nedostatak,  a onoj s većom muzičkom sposobnošću onemogućiti pristup dobrom muzičkom školovanju; i slično tome i ostalim kategorijama naslijeđenih ličnih kvaliteta. To može biti „pravično“ prema mladeži kojoj nedostaje talent, ali da li bi bilo „pravično“ prema talentovanima, da ne govorimo o onima koji bi morali da rade da bi se platilo obučavanje netalentovanih, ili o onima koji su lišeni dobiti koja je mogla da proistekne iz njegovanja talenata nadarenih?

Život nje pravičan. Primamljivo je vjerovati da država može da ispravi ono što je priroda stvorila. Međutim, podjednako je važno shvatiti koliko mnogo dobijamo od nepravičnosti koje se gnušamo.

Nema nikakve pravičnosti u tome što je Marlene Dietrich bila rođena s lijepim nogama koje svi želimo da gledamo, ili u tome što se Muhammad Ali rodio s vještinom koja ga je učinila velikim borcem. Ali, s druge strane, milioni ljudi koji su uživali da gledaju noge Marlene Dietrich ili meč Muhammada Alija imali su koristi od toga što je nepravičnost prirode proizvela Marlene Dietrich i Muhammada Alija. Kakav bi to bio svijet kada bi svako bio duplikat svakoga drugog.

Svakako da nije pravedno to što Muhammad Ali za jednu noć zaradi milion dolara. Ali, zar ne bi bilo još nepravednije prema ljudima koji su uživali gledajući ga, kad bi, u težnji za nekim apstraktnim idealom jednakosti, Muhammadu Aliju bilo onemogućeno da za meč od jedne večeri – ili za svaki dan pripreme meča – zaradi više od onoga što za dan rada dobije nekvalifikovani radnik na dokovima? Možda je to bilo i moguće postići, ali bi rezultat bio onemogućiti ljudima da gledaju Muhammada Alija. Vrlo je sumnjivo da li bi on bio voljan da se podvrgne napornoj rutini treninga koja prethodi njegovim mečevima ili da se izloži vrsti borbi kakvih je imao, kad bi bio ograničen na platu nekvalifikovanog lučkog radnika.

Još jedna strana ovog kompleksnog pitanja pravičnosti može se ilustrovati razmatranjem igre na sreću, na primjer, jedne večernje igre bakarata. Ljudi koji odluče da igraju, mogu da počnu večer jednakim gomilama žetona, ali kako igra odmiče gomile će postati nejednake. Pri kraju večeri, neki će biti veliki dobitnici, a neki veliki gubitnici. Da li bi u ime ideala jednakosti dobitnici trebalo da nadoknade gubitnicima? To bi igri oduzelo svu draž. To se ne bi dopalo čak ni gubitnicima. Možda bi im se i dopalo jedne večeri, ali da li bi se vratili da opet igraju kad bi znali da će, šta god da se dogodi, završi tamo gdje su počeli?

Ovaj primjer ima mnogo više veze s realnim svijetom nego što se isprva može pretpostaviti. Svakog dana svi mi donosimo odluke koje podrazumijevaju rizik. Ponekad je to veliki rizik – kao kad odlučujemo kojim zanimanjem da se bavimo, s kim da stupimo u brak, da li da kupimo kuću ili preduzmemo veće ulaganje. Češće je to manji rizik, kao kad odlučujemo koji film da pogledamo, da li da pređemo ulicu na crveno svjetlo, da li da kupimo jedne vrijednosne papire umjesto drugih. Svaki put postavlja se pitanje ko treba da odlučuje o tome kakav rizik da prihvatamo? To zavisi od toga ko snosi posljedice odluke. Ako sami snosimo posljedice, možemo i da donosimo odluke. Ali, ako neko drugi snosi posljedice, da li bi trebalo da nam bude, i da li će biti, dozvoljeno da donosimo odluke? Ako igrate bakarat kao nečiji predstavnik, njegovim novcem, da li će, i da li bi trebalo da vam on da potpuno odriješene ruke u donošenju odluke? Zar nije skoro potpuno izvjesno da će on postaviti neka ograničenja vašoj slobodnoj volji? Zar neće postaviti izvjesna pravila koja ćete morati da poštujete. Da uzmemo sasvim drugačiji primjer: ako država (tj. poreski obveznici) podnosi troškove štete od poplave nanijete vašoj kući, da li vam se može dozvoliti da slobodno odlučite da li ćete da zidate kuću na plavnom terenu? Nije slučajno što je povećano vladino miješanje u lične odluke išlo ruku pod ruku pokretom „pravična raspodjela za sve“.

 

Sistem pod kojim su ljudi pravili sopstveni izbor – i snosili većinu posljedica svojih odluka – jeste sistem koji je preovladavao tokom najvećeg dijela naše historije. To je sistem koji je Henryju Fordu, Thomasu Edisonu, Johnu D. Rockefelleru, Jamesu Cashu Penneyu dao podsticajda transformišu naše drutšvo tokom posljednja dva vijeka. To je sistem koji je podstakao druge ljude da ulože špekulativne kapital u finansiranje rizičnih poduhvata koje su preduzimali ti pronalazači i predvodnici industrije. Naravno, bilo je usput i mnogo gubitnika – vjerovano više gubitnika nego dobitnika. Njihovih imena se ne sjećamo. Ipak, oni su se kretali otvorenih očiju. Znali su da se kockaju. Pobijedili ili izgubili, društvo u cjelini je imalo koristi od njihove spremnosti da rizikuju.

Bogatstva koja je stvarao taj sistem došla su poglavito od razvoja novih proizvoda i usluga, ili novih načina proizvodnje produkata i usluga, ili od njihove široke distribucije. Rast bogatstva cjelokupne zajednice koji je uslijedio, preko dobrobiti za široke mase ljudi, višestruko je povećao bogatstvo koje su nagomilali pronalazači. Henry Ford je stekao ogromno bogatstvo. Zemlja je dobila jeftino i pouzdano transportno sredstvo i tehniku masovne proizvodnje. Štaviše, u mnogim slučajevima privatno bogatstvo je na kraju bilo posvećeno dobrobiti društva. Fondacije Rockefellera, Forda i Carnegija samo su najpoznatije među brojnim zadužbinama koje su sjajan primjer funkcionisanja sistema saglasnog s „jednakošću mogućnosti“ i „slobodom“, onako kako su te riječi bile tumačene donedavno.

Jedan ograničan izbor može da dočara provalu filantropske akvinosti u devetnaestom i početkom dvadesetog vijeka. U knjizi posvećenoj „kulturnoj filantropiji u Chicagu od 1880. do 1917.“ Helen Horowitz piše:

„Krajem vijeka Chicago je bio grad oprečnih impulsa: bio je komercijalni centar koji se bavio osnovnim proizvodima industrijskog društva i zajednica zahvaćena vjetrom kulturnog uzdizanja. Jedan komentator je grad opisao kao „čudnu kombinaciju svinjetine i Platona“.

Glavne manifestacije kulturnog stremljenja Chicaga bile su osnivanja velikih kulturnih institucija grada osamdesetih i početkom devedesetih (Art Institute, Newberry Library, Chicago Symphony Orchestra, University of Chicago, Field Museum, Crerar Liberary)…

Ove institucije su bile novi fenomen u gradu. Šta god da je bio pokretački motiv za njihovo osnivanje, njih su organizovale, održavale i nadgledale grupe biznismena… Međutim, bez obzira što su privatno pomagane i upravljane, ove institucije su bile namijenjene cijelom gradu. Njihovi povjerenici su se okrenuli ka kulturnoj filantropiji ne zbog toga da bi zadovoljili svoje lične estetske ili naučne prohtjeve, već da bi ostvarili društvene ciljeve. Uznemireni društvenim snagama koji nisu mogli da kontrolišu i nadahnuti idealističkim shvatanjima kulture, ovi biznismeni su u muzeju, biblioteci, simfonijskom orkestru i univerzitetu vidjeli način da se pročisti grad i ostvari građanska renesansa“.

Filantropija nije nikako bila ograničena na kulturne institucije. Došlo je, piše H. Horowitz u vezi s nečim drugim, „do eksplozije aktivnosti na mnogim nivoima“. A Chicago nije bio usamljen slučaj. „Izgledalo je“, kaže Horowitzova, „kao da Chicago predstavlja cijelu Ameriku“. U tom periodu osnovan je i Hull House u Chicagu pod Jane Adams, prva među mnogim kućama-internatima širom zemlje, u kojima se širila kultura i obrazovanje među siromašnim i gdje im se pomagalo u njihovim svakodnevnim problemima. Mnoge bolnice, sirotišta i druge dobrotvorne ustanove bile su osnovane u istom periodu.

 

Nema nikakvog nesklada između sistema slobodnog tržišta i težnje za širokim društvenim i kulturnim ciljevima ili između sistema slobodnog tržišta i samilosti prema manje sretnima, bez obzira da li ta samilost ima oblik, kao što je to bilo u devetnaestom vijeku, privatne dobrotvorne aktivnosti, ili, kao što je sve više i više slučaj u dvadesetom vijeku, vladine pomoći – pod uslovom da je u oba slučaja izraz želje da se pomogne drugima. Postoja ogromna razlika, međutim, između dvije vrste vladine pomoći koje su naoko slične: prvo, 90 procenata nas se slaže da sami sebi nametnemo poreze da bismo pomogli najsiromašnijih 10 procenata, i drugo, 80 procenata glasa da se nametnu porezi na 10 procenata najbogatijih da bi se pomoglo 10 procenata najsiromašnijih – poznati primjer Williama Grahama Sumnera kako B i C odlučuju šta će D da uradi za A. Prvo može biti ili ne biti mudro, efikasan ili neefikasan način da se pomogne onima koji su u neprilici – ali je u skladu s vjerom kako u jednakost mogućnosti tako i u slobodu. Drugo zahtijeva jednakost ishoda i u cjelosti je suprotstavljeno slobodi.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *