Meni
Kategorije

Tekst objavio dana feb 14, 2016 u Izdvojeno, Politika, Teorija | 0 +

Friedrich Hayek: Zašto nisam konzervativac?

Friedrich Hayek: Zašto nisam konzervativac?

1. Konzervativizam ne nudi drugačiji cilj. U doba kada većina pokreta za koje se smatralo da su napredni zagovara daljnja zadiranja u slobodu pojedinca, oni koji njeguju slobodu svoje snage će vjerojatno potrošiti u opoziciji. Iz te pozicije i sami otkrivaju da su većinu vremena na istoj strani kao i oni koji se po navici opiru promjeni. U pogledu tekuće politike oni imaju malo izbora, osim da podrže konzervativne stranke. Mada se pozicija koju pokušavam da definiram često opisuje i kao “konzervativna”, ona je vrlo različita od onoga za što se ovaj naziv tradicionalno vezuje. Postoji izvjesna opasnost u ovom stanju zbrke, koja je proizvod zajedničkog suprotstavljanja branitelja slobode i pravih konzervativaca tokovima koji jednako prijete njihovim različitim idealima. Stoga je važno jasno razlikovati poziciju koja je ovdje zauzeta, od one koja je već dugo poznata kao konzervativizam.

Pravi konzervativizam je legitiman, vjerojatno neminovan i sigurno široko rasprostranjen stav suprotstavljanja drastičnoj promjeni. Nakon Francuske revolucije on je stoljeće i pol igrao važnu ulogu u europskoj politici. Sve do nastanka socijalizma njegova suprotnost je bio liberalizam. Međutim, u povijesti SAD nema ničega što bi odgovaralo ovom sukobu, jer ono što se u Europi nazivalo “liberalizam”, ovdje je bila zajednička tradicija na kojoj je izgrađena američka politička zajednica, tako da je branitelj američke tradicije u europskom smislu bio liberal. Ova već postojeća zbrka je pogoršana nedavnim pokušajem da se u Ameriku presadi europski tip konzervativizma, koji je ovdje stekao čudne osobnosti, jer je stran američkoj tradiciji. Neko vrijeme prije toga američki radikali i socijalisti su sebe počeli nazivati “liberalima”. I pored toga, za sada ću nastaviti svoju poziciju, za koju vjerujem da se razlikuje i od pravog konzervativizma i od socijalizma, opisujem kao liberalnu. To ipak činim sa sve većim sumnjama, a kasnije ću razmotriti koje bi ime bilo primjerenije za jednu takvu stranku slobode. Razlog nije samo u tome što je izraz “liberal” u SAD uzrok stalnih nesporazuma, već i zato što je u Europi prevladavajući tip racionalističkog liberalizma zadugo bio jedan od predvodnika socijalizma.

Dopustite da sada iznesem ono što mi se čini odlučnim prigovorom svakom konzervativizmu koji zaslužuje da se tako nazove. To je da po samoj svojoj prirodi on ne može ponuditi alternativu smjeru u kojem se krećemo. Svojim opiranjem tekućim kretanjima on može usporiti nepoželjne tokove, ali budući da ne ukazuje na drugačiji smjer, on ne može spriječiti njihov razvoj. Iz ovog razloga neizbježna sudbina konzervativizma je da tavori na putu koji nije sam birao. Nadvlačenje između konzervativaca i progresivaca može utjecati jedino na brzinu, ali ne i na smjer savremenih kretanja. Mada postoji potreba za “kočnicama na vozilu napretka”, lično ne mogu se zadovoljim samo pomaganjem da se te kočnice ugrade. Ono što liberal prije svega mora pitati nije koliko brzo ili daleko treba da se krećemo, već u kojem smjeru. U stvari, on se od današnjeg kolektivistie razlikuje mnogo više nego konzervativac. Dok se ovaj posljednji obično drži samo blage i umjerene verzije predrasuda svoga doba, liberal se jače suprotstavlja nekima od temeljnih shvaćanja, koja većina konzervativaca dijeli sa socijalistima.

 

2. Trokutni odnos stranaka. Prikaz relativnog položaja triju stranaka, koji se obično daje, više prikriva nego što osvjetljava njihove stvarne odnose. Oni se obično predstavljaju kao različite pozicije na jednoj liniji, sa socijalistima na lijevoj, konzervativcima na desnoj strani i liberalima negdje u sredini. To je obmana. Grafički bi ih bilo prikladnije rasporediti ih u vidu trokuta, gdje konzervativci zauzimaju jedan kut, socijalisti vuku ka drugom, a liberali ka trećem kutu. Budući da su socijalisti duže vrijeme vukli jače na svoju stranu, konzervativci su počeli slijediti socijalistički pravac prije nego liberalni, i tijekom vremena usvojili ideje koje su vremenom postale opštepriznate zahvaljujući propagandi socijalista. Obično su konzervativci bili ti koji sklapaju kompromise sa socijalizmom, preuzevši njegovu agresivnost nastupa. Konzervativce, zagovornike srednjeg puta bez ikakvog vlastitog cilja, vodilo je uvjerenje da istina mora ležati negdje između krajnosti, i tako su mijenjali svoju poziciju svaki put kada bi se pojavio neki ekstremniji pokret.

Stoga pozicija koja se s pravom može opisati kao konzervativna, u svako doba zavisi od pravca postojećih usmjerenja. Budući da je u posljednjih nekoliko desetljeća razvoj uopće išao u socijalističkom smjeru, može se učiniti da su i konzervativci i liberali uglavnom nastojali usporiti to kretanje. Ali glavna stvar s liberalizmom je da on hoće da ide negdje drugdje, a ne da miruje. Mada činjenica da je nekada liberalizam bio šire prihvaćen i da su neki od njegovih ciljeva bili dostižniji nego danas, može izazvati suprotan dojam, liberalizam nikada nije bio učenje koje se osvrće unatrag. Liberalne ideje nikada nisu bile potpuno ostvarene, niti je postojalo doba kada liberalizam nije težio daljnjem poboljšanju institucija. Liberalizam se ne protivi evoluciji i promjeni, i tamo gdje ih vladina kontrola guši, on se bori za promjenu te politike. Što se tiče tekućeg državnog djelovanja, liberal u današnjem svijetu nalazi malo razloga da poželi da se stvari zadrže onakvima kakve jesu. Njemu se čini da je većem dijelu svijeta najhitnije potrebno temeljito uklanjanje prepreka slobodnom razvoju.

Ovu razliku između liberalizma i konzervativizma ne smije prikriti činjenica da je u SAD ipak moguće braniti slobodu pojedinca obranom davno uspostavljenih institucija. Za liberala one nisu vrijedne prvenstveno zato što su davno uspostavljene ili zato što su američke, već zato što odgovaraju idealima koje on njeguje.

3. Osnovna razlika između konzervativizma i liberalizma. Prije nego što razmotrim glavne točke u kojima se liberalni stav oštro suprotstavlja konzervativnom, treba naglasiti da ima puno toga korisnog što bi liberal mogao naučiti iz djela nekih konzervativnih mislilaca. Njihovom istraživanju vrijednosti spontano ustanovljenih institucija, vođenom s ljubavlju i puno poštovanja, dugujemo (bar izvan ekonomskog područja) neke duboke uvide koji su stvarni doprinosi našem razumijevanju slobodnog društva. Ma koliko da su ličnosti poput Kolridž (Coleridge), D'Bonal (De Bonald), D'meštra (De Maistre), Justus Moser (Moser) ili Donozo Cortez (Donoso Cortes), bile reakcionarne u politici, oni su pokazali razumijevanje značaja spontanog razvoja institucija, kao što su jezik, pravo, moral i običaji, koje su anticipirali moderne znanstvene pristupe i iz čega su liberali izvlačili veliku korist. Ali divljenje konzervativaca slobodnom razvoju obično se odnosi samo na prošlost. Nedostaje im hrabrosti, što je za njih tipično, da pozdrave istu neplaniranu promjenu iz koje bi nastala nova oruđa ljudskih pokušaja da unaprijede ljudsko društvo.

Ovo me dovodi do prve tačke u kojoj se konzervativna i liberalna nastojanja radikalno razlikuju. Kao što su konzervativni pisci često priznavali, jedna od temeljnih odlika konzervativnog stava jeste strah od promjene, plašljivo nepovjerenje u novo kao takvo, dok se liberalni stav temelji na hrabrosti i povjerenju, na spremnosti da se promjena pusti da teče svojim tijekom, čak i ako ne možemo predvidjeti kuda će nas ona odvesti. Ne bi imalo puno toga da im se prigovori, kada bi konzervativci bili nepovjerljivi samo prema ishitrenoj promjeni institucija i tekuće politike. Tu je argument u korist opreza i sporijeg razvoja doista jak. Ali konzervativci su skloni tome da državne moći prisile koriste za sprječavanje promjene ili ograničavanje njezine brzine na onu koja odgovara plašljivom duhu. Što se tiče pogleda unaprijed, oni oskudijevaju u vjeri u spontane snage prilagodbe, koja liberala navodi da promjenu prihvata bez zebnje, čak i ako ne zna kako će se odigrati potrebna prilagodbe. Doista je dio liberalnog stava to da pretpostavlja da će, posebno u ekonomskom polju, samopodesive snage tržišta nekako dovesti do potrebne prilagodbe novim uslovima, mada nito ne može predskazati kako će one to učiniti u pojedinačnom slučaju. Možda niti jedan činiolac nije toliko pridonio čestom protivljenju ljudi da se prepuste djelovanju tržišta, kao što je njihova nesposobnost da shvate kako će to bez ikakve kontrole nastati neka neophodna ravnoteža između ponude i potražnje, izvoza i uvoza ili tome slično. Konzervativac se osjeća sigurno i zadovoljno samo ako je uvjeren da neko više znanje motri nad promjenom i nadgleda je, samo ako zna da je neki autoritet ovlašten je drži u “propisanom redu”.

Strah od povjerenja u nekontrolirane društvene snage u bliskoj je vezi s dvjema drugim odlikama konzervativizma: njegovom privrženošću autoritetu i njegovom nerazumijevanju ekonomskih snaga. Pošto nema povjerenja ni u apstraktne teorije ni u opća načela, on ne razumije ni one spontane snage na kojima počiva politička sloboda, niti posjeduje neki temelj za formuliranje političkih načela. Poredak se konzervativcu čini kao djelo neprekidne brige vlasti, kojoj se u tu svrhu mora dopustiti da čini ono što zahtijevaju posebne okolnosti, pri čemu je ona sama oslobođena bilo kakvih krutih pravila ponašanja. Prepuštanje načelima pretpostavlja razumijevanje općih snaga pomoću kojih se usklađuju napori društva, ali je upravo takva teorija društva, a naročito ekonomskog mehanizma, ono što konzervativizmu očito nedostaje. Konzervativizam je bio tako neproduktivan u stvaranju općeg shvaćanja o tome kako se društveni poredak održava, da njegove moderne pristaše, pokušavajući stvoriti teorijski temelj, neizbježno dolaze u situaciju da se skoro isključivo pozivaju na pisce koji su sebe smatrali liberalima. Mekolej, Tokvil, lord Ektona i Likya (Lecky) sasvim sigurno su sebe smatrali liberalima, i to s pravom, a čak i Edmund Burke je do kraja ostao stari vigovac i naježio bi se od pomisli da ga smatraju torijevci.

Međutim, da se vratim glavnoj stvari – konzervativcu svojstvenom samozadovoljstvu zbog postupanja u skladu sa uspostavljenom vlašću. Njegova prvenstvena briga je da ova vlast ne oslabi, a ne toliko da li njezina moć ostaje u razumnim granicama. Ovo je teško pomiriti s očuvanjem načela slobode. Uopće gledano, može se reći da se konzervativac ne protivi prinudi ili proizvoljnoj moći, sve dok se ona koristi za ono što on smatra ispravnom svrhom. On vjeruje da vlast ne treba previše da se ograničava krutim pravilima, samo ako je u rukama podesnih ljudi. Budući u suštini oportunista, njemu manjkaju načela, pa svoju osnovnu nadu polaže u vladavinu mudrih i dobrih – ne samo primjerom, kao što svi moramo željeti, već vlašću, koja im je dana i koju oni primjenjuju. Kao i socijalista, i on se više bavi pitanjem ko drži vlast nego kako ograničiti moć države. Poput socijaliste, i on misli da ima pravo drugim ljudima nameće svoje vrijednosti.

Kada kažem da konzervativac manjkaju načela, ne mislim da on oskudijeva u moralnim uvjerenjima. Tipični konzervativac je stvarno čovjek obično vrlo snažnih moralnih uvjerenja. Ono što pod tim mislim jeste da on nema nikakvih političkih načela, koja bi mu omogućavala da zajedno s ljudima čije se moralne vrijednosti razlikuju od njegovih, radi u korist nekog političkog poretka u kojem svi mogu slijediti vlastita uvjerenja. Ono što omogućuje izgradnju miroljubivog društva s minimumom prisile jeste priznanje ovih načela, koja dopuštaju istovremeno postojanje različitih skupova vrijednosti. Prihvaćanje takvih načela znači da se slažemo s tim da podnosimo mnogo toga što nam se ne sviđa. Puno je vrijednosti konzervativca koje me privlače više nego vrijednosti socijalista, pa ipak za jednog liberala značaj koji on sam pridaje nekim posebnim ciljevima nije dovoljno opravdanje za to da prisiljava druge da im služe. Ne sumnjam u to da će neki od mojih konzervativnih prijatelja biti šokirani onim što će oni smatrati “ustupcima” modernim shvaćanjima, koja sam učinio u trećem dijelu ove knjige.

Mada mogu biti protiv tih mjera isto koliko i oni, nema tog općeg načela na koje bih se pozvao da bih uvjerio one koji imaju drugačije gledište da treba da me poslušaju u ime društva kakvo zajedno želimo. Živjeti i raditi uspješno sa drugima iziskuje više nego vjernost vlastitim konkretnim ciljevima. To zahtijeva intelektualnu posvećenost tipu poretka u kome je drugima dopušteno da slijede drugačije ciljeve, čak iu vezi s temeljnim pitanjima.

To je razlog zbog koga moralni i vjerski ideali za liberala ne spadaju u sferu prisile, dok konzervativci i socijalisti ne priznaju ovakva ograničenja. Ponekad mi se čini da je najupadljivija odlika liberalizma, koja ga odvaja i od konzervativizma i od socijalizma, stanovište da moralna uvjerenja koja ne zadiru u zaštićeno područje drugih ne opravdavaju prinudu. To objašnjava zašto odbjegli socijalisti mnogo lakše pronalaze duhovno utočište na konzervativnoj nego na liberalnoj strani.

Konzervativna pozicija u krajnjoj liniji počiva na uvjerenju da u svakom društvu postoje prepoznatljive istaknute ličnosti, čija naslijeđena mjerila, vrijednosti i položaj treba zaštititi i koje trebaju imati veći utjecaj na javne poslove od ostalih. Liberal, naravno, ne poriče da postoje neki ljudi izvrsnije od drugih – on nije egalitarista – ali osporava da je itko ovlašten da odlučuje o tome ko pripada ovoj povlaštenoj skupini. Dok je konzervativac sklon braniti neku posebnu, već uspostavljenu hijerarhiju i želi vlast koja štiti status onih koje on cijeni, liberal osjeća da nikakvo poštovanje za ustanovljene vrijednosti ne može opravdati povlastice, monopol ili bilo kakvu drugu prisilu države, koja bi takve ljude zaštitila od ekonomskih promjena. Mada je sasvim svjestan važnosti uloge koju su kulturne i intelektualne elite igrale u evoluciji civilizacije, on također vjeruje da ove elite treba da se dokažu vlastitom sposobnošću da zadrže svoj položaj, pod istim pravilima koja vrijede i za sve ostale.

Blisko povezan s ovim je i uobičajeni stav konzervativca prema demokraciji. Ranije sam pojasnio da vladavinu većine ne smatram ciljem, već samo sredstvom ili možda najmanje lošim od oblika vladavine između kojih moramo birati. Ali mislim da konzervativci obmanjuju sebe kad demokraciju optužuju za zla našeg doba. Glavno zlo je neograničena vlast i zaita nitko nije predodređen da raspolaže neograničenom vlašću. Moći koje moderna demokracija posjeduje bile bi još nepodnošljivije u rukama male elite.

Doduše, tek kada je moć došla u ruke većine, dalje ograničenje moći države počelo se smatrati nepotrebnim. U ovom smislu su demokracija i neograničena vlast povezane. Ali ono što je za osudu nije demokracija, nego neograničena vlast i ne vidim zašto ljudi ne bi naučili ograničiti opseg vladavine većine kao i svakog drugog oblika vlasti. U svakom slučaju, izgleda da su prednosti demokracije, kao načina mirne promjene i metoda političkog obrazovanja, tako velike u usporedbi s prednostima bilo kojeg drugog sustava, da ne gajim naklonost prema antidemokratskoj crti konzervativizma. Ono što mi se čini suštinskim problemom nije ko vlada, već što je vlast ovlaštena da čini.

To da konzervativno suprotstavljanje pretjeranoj kontroli vlasti nije stvar načela, već se tiče posebnih ciljeva države, jasno se pokazuje u gospodarskom području. Konzervativci se obično suprotstavljaju kolektivističkim i regulativnim mjerama u polju industrije, i ovdje će liberal često u njima naći saveznike. Ali su konzervativci često istovremeno i protekcionisti iu stanju da podrže socijalističke mjere u poljoprivredi. Štoviše, mada su ograničenja koja danas postoje u industriji i trgovini uglavnom posljedica socijalističkih nazora, jednako značajna ograničenja u poljoprivredi su još prije toga uvodili konzervativci. A u svojim nastojanjima da srozaju ugled slobodnog poduzetništva, mnoge konzervativne vođe su se nadmetale sa socijalistima.

4. Slabost konzervativizma. Već sam ukazao na razlike između konzervativizma i liberalizma na čisto intelektualnom planu, ali se još jednom vraćam na tu temu, jer osoben konzervativni stav u ovom području ne samo što je ozbiljna slabost konzervativizma, već je i sklon naškoditi svakoj stvari koja se s njim poveže. Konzervativci nagonski osjećaju da ono što izaziva promjenu više nego išta drugo jesu nove ideje. Ali sa njihovog stanovišta konzervativizam s pravom strahuje od novih ideja, jer ne posjeduje nikakva zasebna, vlastita načela koja bi im suprotstavio, a svojim nepovjerenjem u teoriju i odsustvom mašte u pogledu ičeg drugog osim onog što je iskustvo već potvrdilo, on se lišava oružja koja su potrebna u borbi ideja. Za razliku od liberalizma s temeljnim povjerenjem u dalekosežnu moć ideja, konzervativizam je ograničen zalihom ideja koje je naslijedilo dano doba. A budući da on stvarno ne vjeruje u moć argumenta, njegovo posljednje pribježište je obično pozivanje na višu mudrost, koja se temelji na nekoj samoprisvojenoj višoj sposobnosti.

Ova razlika se najočitije pokazuje u različitim stavovima dviju tradicija prema napredovanju znanja. Mada liberal svaku promjenu ne smatra napretkom, napredovanje znanja on promatra kao jedan od glavnih ciljeva ljudskog pregalaštva i od njega očekuje postupno rješavanje takvih problema i poteškoća za koje se možemo nadati da ćemo ih riješiti. Iako novom ne daje prvenstvo samo zato što je novo, liberal je svjestan da je suština ljudskog postignuća proizvoditi nešto novo i spreman je da se nagodi s novim znanjem, sviđali mu se njegovi neposredni učinci ili ne.

Lično nalazim da je svojstvo konzervativnog stava kome se najviše može prigovoriti, njegova sklonost da odbaci dobro potkrijepljeno novo znanje, jer mu se ne dopadaju neke posljedice koje iz njega slijede. To je – da budem otvoren – mračnjaštvo konzervativizma. Neću poricati da su naučnici, jednako koliko i drugi, izloženi prolaznim trendovima i modama i da imamo puno razloga da budemo oprezni u prihvaćanju zaključaka koje oni izvlače iz svojih najnovijih teorija. Ali razlozi za naše protivljenje moraju i sami biti racionalni i moraju se odvojiti od našeg žaljenja što nove teorije uznemiravaju vjerovanja koja njegujemo. Nemam strpljenja s onima koji se suprotstavljaju, primjerice, teoriji evolucije ili onome što se naziva “mehaničko” objašnjenje životnih pojava, samo zbog izvjesnih moralnih posljedica koje na prvi pogled izgleda da slijede iz ovih teorija, a još manje s onima koji smatraju nebitnim ili bezbožnim postavljanje izvjesnih pitanja. Odbijajući da se suoči s činjenicama, konzervativac samo slabi vlastitu poziciju. Zaključci koje racionalistička pretpostavka izvlači iz novih naučnih uvida često uopće ne slijede iz njih. Ali samo aktivnim sudjelovanjem u razradi posljedica novih otkrića mi shvaćamo da li se ona uklapaju u našu sliku svijeta ili ne, i ako je tako, kako se uklapaju. Ako naša moralna uvjerenja treba stvarno da se dokažu ovisnima od činjeničnih pretpostavki za koje se pokaže da nisu tačne, teško da bi bilo moralno braniti ih tako što će se potvrđene činjenice odbaciti.

U vezi s konzervativnim nepovjerenjem u novo i nepoznato je i njegovo neprijateljstvo prema internacionalizmu i njegova sklonost bučnom nacionalizmu. Ovdje je još jedan izvor njegove slabosti u borbi ideja. On ne može promijeniti činejnicu da ideje koje mijenjaju našu civilizaciju ne poštuju nikakve granice. Ali odbijanje da se upozna s novim idejama samo lišava moći njihovog uspješnog zanemarivši kada je to potrebno. Razvoj ideja je međunarodni proces i jedino oni koji uzimaju puno sudjelovanje u raspravi mogu računati na svoj utjecaj. Nije nikakav stvarni argument reći da je neka ideja neamerička, nebritanska ili nenjemačka, niti je neki pogrešan ili nemoralan ideal bolji ako ga je izmislio jedan od naših zemljaka.

Mnogo više bi se moglo reći o bliskoj povezanosti konzervativizma i nacionalizma, ali se neću zadržavati na tome, jer bi se mogao steći dojam da mi moj položaj onemogućava da budem sklon bilo kakvom obliku nacionalizma. Samo ću dodati da je upravo nacionalistička pristranost ono što često pravi most od konzervativizma ka kolektivizmu: misliti u relacijama “naše” industrije ili “našeg” bogatstva, samo je kratak iskorak od zahtjeva da se nacionalnom imovinom upravlja nacionalnom interesu. Ali i kontinentalni liberalizam koji potječe iz Francuske revolucije je u ovom smislu samo malo bolji od konzervativizma. Jedva da je potrebno reći da je nacionalizam ove vrste nešto puno drugačije od patriotizma i da je odvratnost prema nacionalizmu sasvim suglasna s dubokom privrženošću nacionalnoj tradiciji. Ali činjenica da dajem prednost nekima od tradicija svog društva i da osjećam poštovanje prema njima, ne mora biti razlog neprijateljstva prema stranom i drugačijem.

Samo na prvi pogled izgleda paradoksalno to što je antiinternacionalizam konzervativca tako često povezan s imperijalizmom. Ali što je neka osoba više neraspoložena prema tuđem i vlastite putove smatra boljim, to je više sklona “civiliziranje” drugih smatra svojom misijom, ali ne civiliziranje dobrovoljnom i nesputanom komunikacijom kojoj liberal daje prednost, već time što im donosi blagoslov svoje uspješne vladavine. Nije slučajno što tu često konzervativci idu ruku pod ruku sa socijalistima, a protiv liberala – ne samo u Engleskoj, gdje su Vebovi i njihovi fabijanci bili otvoreni imperijalisti i u Njemačkoj, gdje su državni socijalizam i kolonijalno širenje išli zajedno i pronašli podršku iste skupine “kabinetskih socijalista “, ali i u SAD-u, gdje je još u vrijeme prvog Ruzveltovog mandata moglo se primijeti:” Šovinisti i društveni reformatori su se udružili i stvorili jednu političku stranku, koja je zaprijetila osvajanjem vlasti i njenim iskorištavanjem za svoj program cezarističkog paternalizma, opasnosti koja danas izgleda da je spriječena, samo zahvaljujući tome što su druge stranke usvojile njihov program u nešto blažoj mjeri i obliku. ”

5. Racionalizam, antiracionalizam i iracionalizam. Postoji, međutim, jedan smisao u kome je opravdano reći da liberal stoji na pola puta između socijaliste i konzervativca: on je toliko daleko od grubog racionalizma socijaliste, koji hoće da preoblikuje sve društvene ustanove prema jednom obrascu koji je propisao njegov individualni razum, koliko i od misticizma, kome konzervativac tako često mora pribjeći. Ono što sam opisao kao liberalnu poziciju, s konzervativizmom dijeli nepovjerenje u razum u toj mjeri da je liberal vrlo svjestan da ne znamo sve odgovore i da nije siguran da su odgovori koje posjeduje sigurno pravi ili čak da uopće možemo pronaći prave odgovore. On se također ne libi zatražiti pomoć od bilo koje institucije ili običaja koji su se pokazali vrijednima. Liberal se razlikuje od konzervativca u svojoj spremnosti da se suoči s ovim neznanjem i priznati koliko malo znamo, a da ne pribjegava autoritetu nadnaravnih izvora znanja, iznad razuma. Mora se priznati da je u izvjesnom pogledu liberal u osnovi skeptik, ali čini se da prepuštanje drugima da svoju sreću traže na vlastiti način i dosljedna privrženost onoj trpeljivosti koja je suštinska osobina liberalizma, zahtijeva izvjesnu dozu povučenosti.

Nema nikakvog razloga zašto bi ovo trebalo značiti odsustvo vjerskog ubjeđenja kod liberala. Za razliku od racionalizma Francuske revolucije, pravi liberalizam nije ni u kakvoj svađi s religijom i jako žalim zbog ratoborne i suštinski neliberalne antireligioznosti koja je pokretala tako veliki dio kontinentalnog liberalizma XIX stoljeća. Da to za liberalizam nije osnovno, jasno pokazuju njegovi engleski preci, stari vigovci, koji su ako išta drugo bili previše bliski s određenim religijskim uvjerenjem. Ono što ovdje razlikuje liberala od konzervativca je to što, ma kako da su duboka njegova duhovna uvjerenja, on nikad neće smatrati da ima pravo da ih nameće drugima. Za njega su duhovno i svjetovno različita područja koja ne treba da se miješaju.

6. Naziv za stranku slobode. Ovo što sam rekao treba biti dovoljno za objašnjenje zašto se ne smatram konzervativcem. Međutim, mnogi ljudi dobro osjećaju da pozicija koja se tu javlja teško da je ono što su oni navikli da nazivaju “liberalnom”. Otuda moram suočiti s pitanjem je li taj naziv danas prikladan za stranku slobode. Već sam naznačio da, mada sam čitavog života sebe opisivao kao liberala, u novije vrijeme to činim s više nesigurnosti, ne samo zato što u SAD ovaj izraz stalno rađa nesporazume nego i zbog toga što sam sve više postajao svjestan velikog ponora koji moju poziciju dijeli od racionalističkog kontinentalnog liberalizma ili čak i od liberalizma engleskih militarista.

Kada bi liberalizam još uvijek značio ono što je značio za jednog engleskog historičara koji je 1827. mogao govoriti o revoluciji iz 1688. kao “pobjedi onih načela koja se današnjim rječnikom označavaju liberalnim ili konstitucionalnim”, ili ako se može s lordom Ektona još uvijek govoriti o Berku, Mekoleju i Gladstoneu kao o tri najveća liberala, ili ako se zajedno sa Herold Laskijem Tokvil i lord Ektona još uvijek mogu smatrati “stvarnim liberalima XIX stoljeća”, više sam nego ponosan ako sebe tako imenujem. Ali ma kako da sam u iskušenju da njihov liberalizam nazovem pravim liberalizmom, moram priznati da je većina kontinentalnih liberala zastupala ideje kojima su se ovi ljudi snažno suprotstavljali i da je više bila rukovođena željom da svijetu nametne unaprijed smišljen obrazac nego da osigura priliku za slobodan razvitak. Isto uvelike vrijedi i za samozvani liberalizam u Engleskoj, bar od vremena Lloyda Georgea.

Stoga je nužno primijetiti da ono što zovem “liberalizmom” ima malo veze s ijednim političkim pokretom koji se danas tako imenuje. Također je pitanje da li su historijske asocijacije koje taj naziv danas izaziva korisne za ijedan pokret. Treba li se u ovim okolnostima zalagati za spašavanje ovog izraza od onoga što se osjeća kao njegova zloupotreba, pitanje je o kojem su mišljenja podijeljena. Sve više smatram da njegovo korištenje bez dugih objašnjenja izaziva i suviše zbrke i da je kao oznaka postao više teret nego izvor snage.

U SAD, gdje je postalo gotovo nemoguće koristiti izraz “liberal” u smislu u kojem ga ja koristim, umjesto njega se koristi izraz “libertarijanac”. To može biti odgovor, ali nalazim da je ovaj izraz posebno neprivlačan. Za moj ukus on i suviše miriše na sklepani izraz i umjetnu zamjenu. Ono što bih ja želio jeste jedna riječ koja označava stranku života, stranku koja daje prednost slobodnom razvoju i spontanoj evoluciji. Ali uzaludno sam lupao glavu da bih pronašao opisni izraz koji bi sam sebe preporučio.

7. Novo obraćanje starim vigovcima. Treba međutim da se podsjetimo da onda kada su ideali koje sam pokušao ponovno izložim, prvi put počeli da se šire zapadnim svijetom, stranka koja ih je pronosila imala je opštepriznato ime. To su bili ideali engleskih vigovaca koji su nadahnuli ono što je kasnije u cijeloj Europi postalo poznato kao liberalni pokret i što je pružilo ideje koje su američki kolonisti ponijeli sa sobom i koje su ih rukovodile u njihovoj borbi za nezavisnost i pri donošenju njihovog ustava. Zaista, sve dok prirodu ove tradicije nisu izmijenili dodaci zahvaljujući Francuskoj revoluciji i njenim totalitarnim i socijalističkim učenjima, “vigovci” je bio naziv po kome je stranka slobode bila općepoznata.

Ovaj naziv je zamro u zemlji njegovog rođenja, djelomično zbog toga što načela za koja su vigovci zalagali vremenom više nisu bila osobenost jedne određene stranke, a dijelom zato što ljudi koji su nosili taj naziv nisu ostali dosljedni svojim načelima. Gubitak povjerenja u ovo ime konačno su donijeli radikali u vigovskim strankama XIX stoljeća, i u Britaniji, i u SAD-u. Budući da je liberalizam zauzeo mjesto vigovstva tek pošto je pokret za slobodu obuzeo kruti i ratoborni racionalizam Francuske revolucije i budući da naš zadatak prije svega mora biti oslobađanje ove tradicije od pretjerano racionalističkih, nacionalističkih i socijalističkih utjecaja koji su joj se nametnuli, još uvijek vrijedi da je vigovstvo povijesni ispravan naziv za ideje u koje vjerujem. Što više učim o evoluciji ideja, to postajem svjesniji da sam jednostavno nepokolebljivi stari vigovac – s naglaskom na onom “stari”.

Naravno, potvrđivanje svog uvjerenja kao starog vigovca ne znači želju za povratkom tamo gdje smo bili na kraju XVII stoljeća. Jedan od ciljeva ove knjige je bio da pokaže da su učenja koja su tada prvi put izložena, nastavila rasti i razvijati se sve do prije sedamdeset ili osamdeset godina, čak i ako više nisu bila glavni cilj neke posebne stranke. Od tada smo puno naučili, što treba da nam omogući da ih izložimo uspješnije i djelotvornije. Mada ona iziskuju drugačije izlaganje u svjetlu našeg sadašnjeg znanja, osnovna načela su još uvijek načela starih vigovaca. Istina, kasnija povijest stranke koja je nosila to ime, neke je povjesničare navela na sumnju o tome koji je to osoben skup vigovskih načela, ali ja se tu slažem s lordom Ektonom da, mada su neke od “časnih strana ovog učenja zastupali ozloglašeni ljudi, pojam prava iznad općinskih propisa s kojim je vigostvo započelo ostaje najveće postignuće Engleza i njihovo zaveštanje naciji “- a, možemo dodati, i svijetu. To je učenje koje je u temeljima zajedničke tradicije anglosaksonskih zemalja. To je učenje iz koga je kontinentalni liberalizam preuzeo ono što je u njemu vrijedno. To je učenje na kome se zasniva američki sistem vlasti. U svom čistom obliku njega u SAD ne predstavljaju ni radikalizam Jeffersona, ni konzervativizam Hamiltona ili čak Johna Adamsa, već ideje Jamesa Madisona, “oca Ustava”.

Ne znam je li ponovno oživljavanje toga imena praktično izvedivo. To što je ono danas za mnoštvo ljudi iu anglosaksonskom svijetu i drugdje, vjerojatno izraz bez jasnih asocijacija, možda je više prednost nego smetnja. Onima koji su upućeni u historiju ideja, to je vjerojatno jedini naziv koji sasvim izražava ono što ta tradicija predstavlja. To da je i za pravog konzervativca, a još i više za mnoge socijaliste preobraćene u konzervativce, vigovstvo naziv za sve što im je odbojno, pokazuje njihov ispravan instinkt. To je bio naziv za jedini skup ideja koji se neprekidno suprotstavljao svakoj proizvoljnoj vlasti.

8. Načela i praktične mogućnosti. Može se s pravom pitati da li je naziv toliko važan. U jednoj zemlji poput SAD-a, koja još uvijek u cjelini posjeduje slobodne ustanove i gdje je stoga odbrana postojećeg često odbrana slobode, možda nije toliko bitno da li branitelji slobode sebe nazivaju konzervativcima, mada će čak i ovdje povezivanje s “konzervativcima po temperamentu” često biti zbunjujuće. Čak i kada ljudi predlažu isto rješenje, pitanje je da li ga podržavaju zato što ono već postoji ili zato što je poželjno sama po sebi. Zajedničkom otporu prema kolektivističkoj plimi ne bi trebalo da se dopustiti da prikrije činjenicu da se vjera u cjelovitu slobodu temelji na jednom stavu koji u suštini gleda naprijed i ne temelji se na nostalgičnoj čežnji za prošlošću ili romantičarskom divljenju prema davnim vremenima.

Međutim, potreba za jasnim razlikovanjem je apsolutni imperativ upravo tamo gdje su, kao što je slučaj u mnogim dijelovima Europe, konzervativci već prihvatili veliki dio kolektivističke vjere – vjere koja je rukovodila politiku tako dugo da su mnoge od njezinih ustanova postale prihvaćene kao ono što se razumije samo po sebi i postale izvor ponosa za “konzervativne” stranke koje su ih stvorile. Ovdje čovjek koji vjeruje u slobodu ne može a da ne bude u sukobu s konzervativcem i da ne zauzme stvarno radikalnu poziciju, usmjerenu protiv raširenih predrasuda, ušančenih pozicija i čvrsto uspostavljenih povlastica. Gluposti i zlouporabe nisu ništa bolje zato što već dugo predstavljaju ustanovljena načela politike.

Mada izreka quieta non movere može ponekad biti mudra izreka za državnika, ona ne može zadovoljiti političkog filozofa. On može željeti da politika nastavi se vodi obazrivo i ne prije nego što je javno mnijenje pripremljeno da je podrži, ali ne može prihvatiti rješenja samo zato što ih tekuće mnenje odobrava. U svijetu u kojem je još jednom, kao što je to bilo na početku XIX stoljeća, glavna potreba osloboditi proces spontanog razvoja od smetnji i tereta koje je porodila ljudska glupost, njegove nade moraju počivati na uvjeravanju i zadobivanju podrške onih koji su po raspoloženju “progresivni “, onih koji su, iako sada mogu tražiti promjenu u pogrešnom smjeru, bar voljni kritički ispitaju postojeće i spremni na nužne promjene.

Nadam se da nisam zbunio čitatelja povremeno govoreći o “stranci”, kada sam mislio na grupe ljudi koje brane jedan skup intelektualnih i moralnih načela. Stranačka politika bilo koje zemlje nije bila predmet ove knjige. Pitanje kako se načela koja sam pokušao obnoviti, spajajući polomljene djeliće jedne tradicije, mogu prevesti u jedan program uz obraćanje velikom mnoštvu, politički filozof mora ostaviti “onoj podmukloj i lukavoj zvijerci, koja se prostonarodno zove državnik ili političar, čije odluke određuje trenutno stanje poslova “. Zadatak političkog filozofa može biti samo utjecati na javno mnijenje, a ne da ljude organizira za djelovanje. On će to činiti uspješno samo ako se ne bavi onim što je trenutno politički moguće, već ako stalno brani “opća načela koja su uvijek ista”. U tom smislu sumnjam u mogućnost postojanja takvog nečeg kao što je konzervativna politička filozofija. Konzervativizam može biti korisno praktično geslo, ali nam ne daje nikakva načela koja bi mogla utjecati na dugoročna kretanja.

 

Odjeljak iz knjige: Friedrich A. Hayek, The Constitution of Liberty, The University of Chicago Press, 1960.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This