Tekst koji slijedi je odlomak iz knjige “Filozofija slobode”.
Autor: Lars SVENDSEN
Osnovna ideja prava jeste da svim odraslim ljudima s normalnim kognitivnim, emotivnim i fizičkim sposobnostima obezbijedi ono što je neophodno kako bi bili u stanju da sami odluče šta je dobro za njih, da sprovedu te odluke u svom životu, i da učestvuju u određenju zakonskih okvira u kojima žive.
William J. Talbott
To ukratko znači da liberalna prava moraju obezbijediti izvjesne preduslove za ljudsku autonomiju. Liberalna prava su ona koja štite i omogućavaju individualnu slobodu. Stoga na sljedećoj listi nema generalnog „prava na slobodu“, jer sva navedena prava u izvjesnom smislu predstavljaju pravo na slobodu.
Čovjek može pokušati da pruži konzekvencijalističko obrazloženje takvim prava time što će ukazati da povećavaju životni standard, i da ima mnogo empirijskih podataka koji govore da su društva u kojima se ta prava poštuju, i koja stoga imaju veću mjeru političke slobode, također i boljeg materijalnog stanja. Rizičnost takve strategije sastoji se od toga što čovjek može ukazati na društva poput današnje Kine u kojima se primjećuje znatan porast standarda bez uvažavanja liberalnih prava. U tom smislu se konsekvencijalističko obrazloženje suočava s velikom kontigencijom. Druga strategija, uobičajenija, jeste jednostavno reći da bića sa sposobnošću autonomije moraju imati mogućnost da nauče i ostvare tu autonomiju, što je moguće samo ukoliko su takva prava zagarantovana. Ja sam izabrao tu drugu strategiju.
Sljedeća prava treba da važe za sve punoljetne, autonomne osobe. Time ne želim da nagovjestim da ljudi koji nisu punoljetni ili autonomni ne treba da imaju prava, već da će djelomično imati drugačija prava. Mala djeca, na primjer, po definiciji nemaju pravo na slobodu od paternalističkih utjecaja , niti trebaju da imaju pravo glasa, ali će imati veće pravo na socijalnu pomoć od odraslih. Druga će biti zajednička svim grupama, kao što je pravo na fizičku bezbjednost. O dječjim pravima ovdje ipak neće biti riječi. Neću se baviti ni pravima životinja, jer su u maloj mjeri podudarna sa liberalnim pravima ili ljudskim pravima.
- Pravo na bezbjednost. To prvenstveno podrazumijeva pravo na zaštitu od povrede, i samim tim od ubistva, zlostavljanja, silovanja, mučenja itd. To takođe podrazumijeva da se čovjek ne može zatvoriti ili staviti u lance (dokle god to nije juridički opravdano) i da se ne smije prisiliti da učini nešto protiv svoje volje fizičkom ili psihičkom prinudom. Pored toga se ovo pravo mora ticati i bezbjednosti od prijetnje bilo čime gorespomenutim.
- Pravo na status pravnog subjekta, na jednakost pred zakonom i zaštitu zakona, zaštitu od proizvoljnog pritvora, hapšenja ili egzila.
- Pravo na privatni život i zaštitu ličnih podataka.
- Pravo na slobodu izražavanja, što podrazumijeva i slobodu štampe.
- Pravo na slobodu misli i vjeroispovijesti.
- Pravo na imovinu i bezbjednost od proizvoljnog oduzimanja imovine (ili od namjernog uništavanja).
- Pravo na demokratsko učešće, utjecaj na upravljanje zemljom bilo direktno ili preko izabranih predstavnika.
- Pravo na slobodu organizacije i okupljanja.
- Pravo na obrazovanje i mogućnost razvitka kognitivnih i emotivnih sposobnosti. Ovo pravo mora poći od minimalne norme, jer nema krajnje granice obrazovanja ili razvitka relevantnih sposobnosti koje individua može poželjeti
- Pravo na adekvatnu ishranu, smještaj i zdravlje. Ovo pravo se očigledno mora definisati polazeći od minimalne norme, idealno u suglasju s pristupom sposobnosti, jer potrebe mogu biti neograničene. Pravo na adekvatnu ishranu ne može biti pravo na guščiju paštetu i šampanjac, a pravo na smještaj ne može biti pravo na život u palati. Pravo na zdravlje se očigledno ne može shvatiti kao pravo na ostvarenje definicije Svjetstske zdravstvene organizacije (SZO): „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti“. Razlog je jednostavno to što se definicija ne može ispuniti, i stoga se mora definisati dovoljan nivo. Ovo pravo će takođe imati implikacije po životnu sredinu, jer veliko zagađenje ugrožava zdravlje.
- Pravo na samostalnu odluku šta životu daje smisao i vrijednost, i mogućnost ostvarenja toga u praksi bez paternalističkog sputavanja.
Sva su prava individualna i imaju za cilj poboljšanje autonomije. Ne mogu se nedvosmislenu svrstati ni pod pozitivnu ni pod negativnu slobodu, kako te pojmove razumije Isaiah Berlin. S izuzetkom jedanaeste tačke, sva se mogu naći u skoro identičnim ili sličnim varijantama u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (1948.), koja, međutim, takođe sadrži i prava kojih nema na mojoj listi, zato što smatram da ili direktno slijede iz prava na listi (kao pravo na bezbjednost od ropstva koje nesumnjivo podrazumijeva prva tačka), ili su kandidati za sekundarnu listu koja će varirati od države do države (kao što su pravo na rad, plaćeni odmor, ili pravo na pristup umjetnosti). Jedanaesta tačka je dodatak koji najčešće izostaje. Ali izuzetno je važna, jer se autonoman život ne može ostvariti ako se takvo pravo ne obezbijedi.
Ovo nije iscrpna lista prava koja dato društvo mora usvojiti i zaštiti i treba je upotpuniti nizom drugih prava, ali ta će dopuna varirati od društva do društva i zavisit će od njegove tradicije i stepena razvitka. Tih jedanaest pravila s liste su, dakle, univerzalna, dok će dodatna prava varirati. Lista, međutim, čini apsolutni minimum koji se mora poštovati u svakom društvu. Ona takođe postavlja granice drugim pravima, jer će ona morati da ustuknu ako dođu u konflikt s osnovnim, liberalnim pravima. Očigledni kandidati za produženu listu su, na primjer, pravo na oslobođenost od diskriminacije na osnovu spola, etničke pripadnosti, religije, seksualne orijentacije itd. te pravo na bezbjednost na radnom mjestu.
Lars Svendsen (1970), norveški filozof, profesor filozofije na Univerzitetu u Bergenu i projekt menadžer u istraživačkoj organizaciji Civita, objavio je niz knjiga koje su prevedene na dvadeset četiri jezika. Najpoznatije su Filozofija dosade (1999), bestseler preveden na petnaest jezika, Umjetnost (2000), Filozofija zla (2001), Čovjek, moral i geni – kritika biologizma(2001), Šta je filozofija (2003), Istinito, dobro i lijepo – uvod u filozofiju (2004, u koautorstvu sa Simom Seteleom),Filozofija mode (2004), Filozofija straha (2007), Filozofija rada (2008), Filozofija slobode (2014).
