Sloboda
Pod slobodom podrazumijevamo odsustvo prinude. Ljudska bića su slobodna onoliko koliko su u stanju da sama za sebe donose odluke. Stanje slobode obezbjeđuje uslove u kojima je prinuda svedena na minimum. Liberalizam nastoji da obezbijedi maksimum slobode uz data ograničenja. Moderni koncept slobode ima dvije posebne karakteristike: primjenjuje se na pojedince, a teži tome da bude univerzalan. Samo pojedinci mogu biti slobodni. Samo metaforički se može govoriti o „slobodnom narodu“ ili „slobodnoj zemlji“ (osim ako nije riječ o „poretku slobode“). Svi pojedinci imaju prava na slobodu. Aristotel je jedan od prvih mislilaca koji je zagovarao slobodu kao svrhu politike, ali njegovo razlikovanje onih koji su „po prirodi slobodni“ i onih koji su „po prirodi robovi“ predstavlja predmoderni način razmišljanja. Svi ljudi su bića koja žive sopstveni život. „To je sloboda kako je shvataju liberali u modernom svetu, od Erazma do naših dana“ (Isaija /Isaiah/ Berlin)
Sloboda kao odsustvo prinude je u središtu koncepta, ali to je samo početna tačka (političke) teorije slobode. Čak i bez onih ograničenja ljudskom ponašanju koja nameće priroda a ne društvo, prinuda od strane drugih je životna činjenica i neophodan element društvenog ugovora. Stoga, većina rasprava o slobodi, posebno u zadnja dva vijeka, ne bavi se toliko samom idejom slobode koliko njenom primjenom u realnom svetu. Odatle potiču nedoumice i sporovi oko slobode. Posebnu pažnju zaslužuje pet spornih pitanja.
Poredak slobode
Prvo pitanje se tiče neizbježnih ograničenja slobode u ljudskom društvu. Gdje je ta tačka na kojoj sloboda jedne osobe dolazi u sukob sa slobodom drugih? Koja ograničenja slobode se zato moraju prihvatiti i kako ih učiniti prihvatljivim za one koji slobodu cijene više od svega? Pitanja ove vrste dotiču se stare rasprave o „društvenom ugovoru“. Od sedamnaestog vijeka, autori su u ovoj raspravi polazili od vrlo različitih shvatanja „prirodnog stanja“, od Tomasa Hobsa (Thomas Hobbes) i „rata svih protiv svih“ koji treba suzbiti, do Žan Žak Rusoa (Jean Jacques Rousseau) i stanja Arkadije koje treba ponovo uspostaviti uklanjanjem prepreka koje nam postavlja civilizacija („Ljudi su rođeni slobodni, ali život provedu u okovima“). Koju god teoriju da više volite – a svako „prirodno stanje“ je, naravno, samo fikcija, radi lakše analize – jasno je da sloboda mora biti ograničena u „poretku slobode“. Upravo to je naslov velike rasprave Fridriha fon Hajeka (Friedrich von Hayek) na temu slobode. Po njemu, poredak slobode je osnovni dogovor u ljudskom društvu koji određuje granice slobode. On može biti zapisan ili se podrazumijevati, ali u odnosu na slobodu on mora da obezbijedi da prinuda bude svedena na podnošljivi minimum.
Poredak slobode ima dva glavna elementa. Jedan od njih je zakon, ili, preciznije, vladavina prava. Svi zakoni imaju u sebi neke elemente prinude. Svaki zakon je stoga ograničavajući po slobodu. Test prihvatljivosti zakona je da li su ograničenja koja nameće svedena na dokazano neophodnu mjeru, ili se protežu dalje od toga. Koncept vladavine prava tim važnim zahtjevima dodaje još jedan, formalni, ali ključan: insistira se na neprikosnovenosti zakona. Niko nije iznad zakona; zakon „pripada“ svim slobodnim građanima.
Ali, gde su zakoni tu je i vlast. Zakon neko treba da objavi i sprovede. Oni ne nastaju, niti postoje u vakuumu moći. Drugi glavni element poretka slobode zato je način na koji se vlast organizuje i, što je vrlo važno, ograničava. Tu je spona slobode s demokratijom.
U demokratiji legitimitet proizilazi iz pristanka građana – ili bar odsustva većinskog protivljenja – što garantuju institucije poput izbora, parlamenta, eventualno referenduma. Ona omogućava promjenu vlasti bez nasilja. Ona je stoga koristan instrument ograničavanja vlasti, neophodan da bi se očuvala vladavina prava.
Apsolutna sloboda je anarhija. Anarhističke tendencije su tu kad god se razgovara o slobodi. Ali, da bi sloboda bila realna i ostvariva, mora biti ustavno obezbjeđena. Vlada – „civilna vlada“ kako je naziva Džon Lok (John Locke) – je neophodna. Nema stvarne slobode bez države. Pitanje je: koliko države, i kako je organizovati? Ovo je u stvari institucionalna strana jednog drugog pitanja: koliko prinude je opravdano? Time se vraćamo na različite koncepcije slobode.
Dva shvatanja slobode
Esej Isaije Berlina „Dva koncepta slobode“ (koji je on doterao i skratio u svojoj knjizi „Četiri eseja o slobodi“) podstakao je rasprave, ne samo u anglosaksonskom svijetu. Odjeljak u kome piše o „negativnoj slobodi“ je odličan i u neku ruku je sažetak ideja o slobodi koje su iznosili Džon Lok, Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill), Bendžamin Konstant (Benjamin Constant) i Aleksis de Tokvil (Alexis de Tocquille). Odsustvo prinude znači da postoji strogo „privatna“ sfera „u koju se nipošto ne smije dirati“. Ona je, u principu, izvan domašaja javnih vlasti. Mimo toga, individualnu slobodu Berlin definiše slično tome kako smo i mi to ovdje učinili.
Berlin dodaje još jednu tezu, koja je važna, ali je ovde nećemo šire razvijati. On naime tvrdi da „negativna sloboda nije tako često bila parola dana za široke mase. Zahtjev da te ne diraju, da te ostave na miru, znak je visoke civilizovanosti, kako pojedinca tako i zajednice“. Možda je Berlin trebalo ovome da doda: u normalna vremena. Ali, kad su totalitarne države počele da se raspadaju (kao 1989.) elementarna sloboda je svakako bila parola dana za mnoge.
Međutim, Berlinova glavna teza je distinkcija između „negativne“ i „pozitivne“ slobode. Zagovornici pozitivne slobode imaju, po Berlinu, drugačije shvatanje ljudske prirode. Za njih ljudi nisu gospodari svoje sudbine, ograničeni samo prirodnim karakteristikama (poput nemogućnosti da skoče deset stopa u vis), već dio šire celine – poput plemena, nacije – ili su vezani neumitnim tokovima istorije ili radom „svjetskog duha“. Njihova sloboda se sastoji u tome hoće li ili neće prihvatiti zahtjeve tih „viših“ sila, tj. hoće li spoznati ono što je nužno. Berlin ne prihvata to shvatanje, na tragu razorne kritike koju je Karl Poper (Popper) uputio Platonu, Hegelu i Marksu (Marx) u knjizi „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“. Tribalizam i historicizam u krajnjoj liniji služe za to da opravdaju ukidanje demokratije i vladavine prava, destrukciju onoga što Poper naziva „otvorenim društvom“ slobode.
O socijalnom aspektu slobode
Možemo samo žaliti što je Berlin svoj omiljeni koncept nazvao „negativnom slobodom“. Termin upućuje na nešto nepoželjno, iako je to u stvari jedna pozitivna ideja, koju su promovisali prosvetiteljski mislioci sedamnaestovjekovne Engleske, osamnaestovjekovne Škotske, Francuske i Amerike i veliki teoretičari slobode devetnaestog i dvadesetog vijeka. Naročito su potonji morali da vode tešku bitku protiv koncepcija „pozitivne slobode“ (koja se često brka s Berlinovim shvatanjem), koje tvrde da odsustvo prinude nekako nije dovoljno. Da bi se bilo slobodan, treba nešto više. Ekstremna verzija ovog stava se može naći u Atlantskoj povelji, koju su, u augustu 1941., zajednički potpisali Vinston Čerčil (Winston Churchill) i američki predsjednik Ruzvelt (Roosevelt). Tu se na listi ciljeva poslijeratnog svijeta nalaze i „sloboda od straha“ (freedom from fear) i „sloboda od oskudice“ (freedom from want). Nesigurnost i siromaštvo se tu shvataju kao povrede slobode.
Rasprave o tome traju do dana današnjeg. U suštini, takve rasprave razdvajaju „liberale“ (koje neki danas nazivaju i „neoliberalima“) od „socijalnih liberala“ i „socijalnih demokrata“. Na međunarodnoj sceni, vezivanje socijalnih prava i slobode je pomogalo autoritarnim režimima da se brane tvrdeći kako kod njih, iako se ograničava sloboda govora, bar niko nije siromašan. Čak i neki demokratski političari su navodili „slobodu od straha od terorizma“ kao prvu i najvažniju slobodu.
Ove debate uopšte nisu od velike koristi. Stoji primjedba Isaije Berlina da „terminološka zbrka ne vodi ničemu“. Sve je ono što je: sloboda je sloboda, a nije jednakost, niti pravičnost, niti pravda, niti kultura, niti ljudska sreća ili mirna savest. Treba izbjeći dve vrste konfuzije. Jedna proističe iz toga da sloboda nije jedina vrijednost. I zaista, moguće ju je shvatati i kao vrijednost ograničenog dometa. Ima onih koji više cijene blagostanje, prosperitet, čak i sreću, nego slobodu. Druga konfuzija je kad se propušta razlikovati slobodu od uslova u kojima se sloboda može razvijati. Možda je tačno da je iluzorno nadati se slobodi u ekstremnom siromaštvu (mada su kontraprimjer tome izborni porazi Kongresne partije u Indiji uprkos njenom socijalnoekonomskom učinku, kako u vrijeme Indire Gandi i prinudnih sterilizacija, tako i u vrijeme njenog sina Sandžaja). Ali u svom osnovnom smislu, strogo uzevši, sloboda ostaje vrijednost i u vremenima straha i okolnostima oskudice.
Građanske slobode
Za stvarne ljude u stvarnom svijetu (a ne za političke filozofe), sloboda postaje relevantna kroz pojedine slobode ili građanska prava. Tri grupe sloboda su tokom posljednjih dvesta godina bile posebno važne.
Prva je elementarna sloboda „slobodnog čoveka“, odnosno građanina. Čak i za Adama Smita (Smith), kraj gusarenja i ropstva je obilježio početak slobode s velikim S. Kraj ropstva je doista značio veliki napredak u istoriji slobode. Slijedilo je ukidanje i drugih oblika zavisnosti; neki od njih ipak i dalje opstaju u mnogim dijelovima svijeta. Štaviše, pogrešno bi bilo povjerovati da je ukidanje fizičke zavisnosti ostvareno jednom za svagda. Masovne migracije su donijele nove oblike ugrožavanja slobode, na primjer u formi prinudnog rada, uključujući djelimično porobljavanje žena. Ovi oblici prinude negiraju pojedincima status osoba sposobnih da same donose odluke o sebi i tako negiraju njihovu slobodu.
Druga grupa sloboda koje su bile i ostale predmet brige su ekonomske slobode. Istorijski, one su značile ukidanje propisa neprijateljskih prema otvaranju i vođenju biznisa i prema privatnoj svojini, a onda sve više i stvaranje uslova za „slobodnu trgovinu“. Za ove slobode se borilo, bile su izborene, bile su zloupotrebljavane, bile su ograničavane političkim mjerama, a onda se za njih borilo uvijek iznova. Mantra i realnost slobodne trgovine govore za sebe. Na kraju dvadesetog vijeka, globalizacija je dovela do toga da se iznova pišu udžbenici slobodne trgovine, ili bar da dobar dio starih udžbenika više ne važi. Pokušaj da se raspon dozvoljenih individualnih odluka ekonomskih aktera proširi tako što će se smanjivati regulacija je dio „neoliberalnog“ vjerovanja. Ono je mnogo kritikovano, ali je iz njega takođe opšteprihvaćeno to da je tržišna privreda, sa svojim širokim slobodama, najefikasniji okvir za ekonomski napredak.
Još od mračnih dana totalitarizma dvadesetog vijeka, treći set sloboda postaje sve više važan. Pominjan je i u vrijeme Džona Stjuarta Mila i poslije. Može se uopštiti kao sloboda izražavanja. Ona uključuje slobodu govora, mišljenja, religije, uvjerenja, štampe i drugih vidova širenja vlastitih stavova, umjetnosti i naučnog istraživanja, a takođe i slobodu udruživanja. Brojni autori dokazuju da ove slobode nisu samo luksuz za uski krug intelektualne elite. One su osnova za političko utemeljenje slobode. (Nije slučajno da je predsjednik Gorbačov započeo svoj program liberalizacije u Sovjetskom savezu sa „glasnošću“, naime s većim slobodama izražavanja.) Ove slobode su preduslov dobrog funkcionisanja (socijalne) tržišne ekonomije, kako tvrde socijalni liberali na tragu Mila. One čak imaju direktan socijalni učinak, kako tvrdi Amarta (Amartya) Sen u tekstu „Siromaštvo i glad“, dokazujući da bi uz više slobode govora epidemije gladi bile rjeđe a borba protiv siromaštva lakša. I, naravno, sloboda izražavanja je žila kucavica civilnog društva. Zbog svih ovih razloga, ona se s pravom smatra centralnom u praksi traganja za slobodom.
Sloboda i …
Sloboda nije jedina vrijednost, u čemu se slažemo sa Isaijom Berlinom. Ona je dio ljudske sudbine što živi u složenom svetu u kome su različite vrijednosti često u sukobu. Ne pomaže ako tu činjenicu nastojimo zamaskirati tako što ćemo neograničeno rastezati značenje pojma slobode i tražiti harmoniju tamo gdje je nema. Moramo se pomiriti s tim da vrijednosti ima više i da one mogu biti u sukobu. Dva primjera su posebno relevantna za raspravu o slobodi.
Prvo, odnos slobode i jednakosti. Obje se pominju, zajedno s trećom, bratstvom, u čuvenom programu Francuske revolucije. Često se govori da su one komplementarne ili čak identične. Iako je tačno da univerzalna priroda slobode podrazumijeva i jednaka prava za sve građane, jasno je i to da takva građanska jednakost uključuje žrtvovanje slobode nekih (ako ne svih). Uopšte uzevši, sloboda i jednakost iziskuju različit politički pristup. Nejednakost u položaju, ako nije ušančena u privilegijama, sasvim je kompatibilna sa slobodom. Ona je zapravo izraz slobode. Jednakost kao dominantna vrijednost uvijek pretpostavlja žrtvovanje slobode. Ima vremena kada stranka za slobodu i stranka za jednakost sklapaju koaliciju, ali ako se one ujedine, stvara se hibrid koji može kao rezultat dati samo konfuziju. U svijetu politike to je i podnošljivo, ali u svijetu ideja mora biti kritikovano.
Drugi, takođe složen odnos je između slobode i odgovornosti. Sloboda nije samo stanje stvari, ona zahtijeva i određenu vrstu ponašanja. Da bi sloboda bila živa, ljudi treba da se ponašaju na određeni način – ako ništa drugo da djeluju odgovorno. Sloboda može preživjeti samo kao aktivna sloboda. Ovo je relativno novi uvid. Većina teoretičara slobode je pretpostavljala da je sloboda nešto za čime ljudi prirodno teže. Nisu uzimali u obzir apatiju. Kad normalna vremena potraju a zaoštre se sociopolitički i ekonomski uslovi, građanska participacija počinje opadati.
Olson je predvideo ovakav razvoj u svom „Usponu i padu nacija“. On pominje drastične lekove poput ratova i revolucija. Odgovoran pristup slobodi doprinosi izbjegavanju ovakvih ekstrema. Na primjer, ako se pristup zasniva na uvidu da je sloboda oblik civilizovanog a ne prirodnog stanja stvari. Nju treba graditi i održavati u životu aktivnošću prosvećenih ljudskih bića. Kad sloboda više nije aktivistički poduhvat, ona postaje ugrožena.
Savremene prijetnje slobodi
Moderna istorija je obilježena borbom za slobodu još od vremena Erazma, ako ne i od prije. Kad je izgledalo da sloboda pobjeđuje, početkom dvadesetog vijeka, pojavile su se nove prijetnje. Najveća je bio totalitarizam, koji se pojavio u dva obličja, kao komunizam i kao fašizam. Prvi je svoj ektremni oblik pokazao kroz staljinizam, tj. u vrijeme Staljinove vladavine nad Sovjetskim savezom. Drugi je svoj najekstremniji oblik imao u nacionalsocijalizmu, pod Hitlerovom vlašću nad Njemačkom i velikim dijelovima Evrope. Kult vođe, sveprisutna ideologija i mobilizacija masa bile su odlike totalitarizma, sve tri u sukobu sa slobodom. Nastali režimi su bili ubilački. Kao da im je trebao rat. Dali su katastrofalne rezultate, s kojima nisu mogli potrajati. U početku im se suprotstavljao mali broj branitelja slobode, pomognutih spolja. Na kraju su pobijedili. 1945. i 1989. su zato ugaoni kamenovi na putu ka slobodi.
Otvoreno je pitanje može li nam se opet dogoditi neki totalitarizam. U mnogim krajevima svijeta još uvek ima opakih diktatura. Neki intelektualci tvrde da novi, „treći“ totalitarizam može proisteći iz militantnog islamizma; mada se možemo zapitati nije li on ipak samo defanzivna strategija gubitnika u procesu modernizacije, koja ima veliki kapacitet da stvori probleme ali nema nikakvu budućnost.
Mnogo je veća prijetnja slobodi u dvadeset prvom vijeku autoritarizam. On je kombinacija vlasti male grupe – nomenklature, birokratije – praćene apatijom većine. Uz takav autoritarizam sasvim lijepo može ići ekonomski prosperitet, kao što je to slučaj u nekim dijelovima jugoistočne Azije. On se može razviti postepeno, kroz niz malih, skoro neprimjetnih koraka („puzajući autoritarizam“). Borba protiv terorizma je dala krila takvim tendencijama čak i u razvijenim demokratijama. Jačanje izvršne vlasti ide zajedno sa ograničavanjem građanskih prava i sve manjim učešćem građana u politici. Za slobodu se brine samo manjina, a branioci slobode su i sami napadani.
A možda ni te trendove ne treba precenjivati. Oni su, međutim, za podsjećanje na to da sloboda nije nešto što nam je prirodno dato, niti nešto što imamo zagarantovano zauvijek kad ga jednom osvojimo. Borba za šansu u životu za sve pojedince, a protiv prinude od strane drugih, bitka je koja nikad neće prestati.
Preporuke za dalje čitanje
- Isaiah Berlin, Liberty (incorporating Four Essays on Liberty), ed. Henry Hardy
(Oxford University Press, 1969)
- A. Hayek, The Constitution of Liberty (University of Chicago Press, 1960) – u prevodu: “Poredak slobode”, Global books, 1998.
- John Stuart Mill, On Liberty (Longman,Green and Company, 1865) – u prevodu: “O slobodi”, http://rsroyalfamily.net/files/on_liberty_lat.pdf
- Karl R. Popper, The Open Society and Its Enemies (Routledge, 1945) – u prevodu: “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, 1-2”, BIGZ, 1993.
- Amartya Sen, Rationality and Freedom (Harvard University Press, 2002)
