Karl Popper: O državi, demokratiji i slobodi govora

(1)

Država je nužno zlo: njena ovlašćenja ne treba umnožavati preko onoga što je neophodno. Mogli bismo ovaj princip nazvati “liberalnom britvom” (po analogiji s Okamovom britvom, čuvenim logičkim principom da entitete ili pretpostavke ne treba nepotrebno umnožavati).

Za dokazivanje da je država neophodna neću se pozivati na Hobsovo (Hobbes) viđenje da je “čovjek čovjeku vuk”[1]. Naprotiv, njena nužnost stoji čak i kad bismo pretpostavili da … su svi ljubazni i anđeoski dobri i da niko nikom ne nanosi štetu. I u takvom svijetu bi bilo jačih i slabijih, a slabiji ne bi polagali nikakvo pravo da ih jači tolerišu nego bi trebalo da budu zahvalni jačima što su bili toliko dobri da ih istrpe. Oni (bilo jaki bilo slabi) koji misle da to ne bi bilo zadovoljavajuće stanje i koji vjeruju u to da svaka osoba treba da ima zakonsko pravo da bude zaštićena od jačeg, složiće se da nam je za zaštitu prava svih potrebna država.

Lako je vidjeti da je država stalna opasnost, ili (kako sam već rekao) zlo, mada nužno zlo. Jer, da bi država ispunila svoju ulogu ona mora imati više moći od bilo kog pojedinačnog građanina ili udruženja; iako sve vrijeme gradimo institucije kojima je svrha da smanje na najmanju mjeru opasnost od zloupotrebe moći, tu opasnost nikad nećemo potpuno otkloniti. Naprotiv, svi ćemo uvijek plaćati za tu zaštitu, ne samo kroz porez nego i u vidu poniženja, na primjer od strane bahatog državnog službenika. Samo je važno da ta cijena ne bude previsoka.

 

(2)

Razlika demokratije i tiranije je u tome što je u demokratiji moguće smijeniti vladu bez krvoprolića; u tiraniji nije.

 

(3)

Demokratija ništa ne “dijeli” građanima i to od nje ne treba ni očekivati. U stvari, sama demokratija ne može ništa. Samo građani u demokratiji mogu nešto da urade (uključujući one građane koji čine vlast). Demokratija samo daje okvir u kome građani mogu da djeluju, više ili manje organizovano i složno.

 

(4)

Za demokratiju smo ne zato što je većina uvijek u pravu, nego zato što su demokratske tradicije od svih nama znanih najmanje zle. Ako se većina (ili “javno mnjenje”) izjašnjava za tiraniju, demokrata ne treba prvo da pomisli na to kako nešto nije u redu s njegovim pogledima, kako su bili nekonzistentni. Prije će se zapitati da li su se demokratske tradicije dovoljno ukorijenile i ojačale u njegovoj zemlji.

 

(5)

Institucije nikad nisu dovoljne ako nisu poduprte tradicijama. Institucije su uvijek ambivalentne, u smislu da u nedostatku jakih tradicija mogu čak poslužiti svrsi suprotnoj od one zbog koje su izgrađene. Na primjer, parlamentarna opozicija bi, uopšte uzevši, trebalo da pazi i sprječava vlast da krade novac poreskih obveznika. Avaj, dobro se sjećam slučaja iz jedne jugoistočnoevropske zemlje koji je pokazao koliko to sve može biti relativno. U toj zemlji je opozicija dijelila ukradeno s vlašću.

Da zaključim: tradicija nam je potrebna kako bismo uspostavili vezu između institucija s jedne i želja i vrijednosti pojedinačnih ljudi s druge strane.

 

(6)

Liberalna utopija – kao racionalno uređena država bez tradicija, u praznom prostoru – nemoguća je. Jer, liberalni principi nalažu da ograničenja koja život u društvu svakom nužno nameće budu svedena na minimum i što ravnomernije podijeljena (Kant). Ali, kako taj a priori princip primijeniti u realnom životu? Hoćemo li pijanisti zabraniti da vježba ili njegovom susjedu da uživa u tišini nedjeljnog popodneva? Sve te probleme možemo u praksi rješavati samo oslanjanjem na postojeće tradicije i običaje i tradicionalni osjećaj za pravičnost – na običajno pravo, kako se to naziva u Velikoj Britaniji – kao i na nepristrasnu sudijsku procjenu šta je pravedno. Svi zakoni, budući da su to univerzalni principi, moraju biti interpretirani da bi bili primijenjeni. Njihova interpretacija zahtijeva primjere iz prakse, koje možemo izvući jedino iz tradicije. Još više sve ovo važi za vrlo apstraktne i univerzalne principe liberalizma.

 

(7)

Principi liberalizma prije se mogu opisati kao principi preispitivanja i po potrebi poboljšavanja ili izmjene postojećih institucija, nego kao principi njihove zamjene ili uklanjanja. Drugim riječima, moglo bi se reći da je liberalizam prije evolutivna nego revolucionarna teorija (osim u slučajevima kada s druge strane stoji tiranski režim).

 

(8)

Među najvažnije tradicije ubrajamo onu koju bismo ovde nazvali “moralnim okvirom” (po analogiji s institucionalnim “zakonskim okvirom”) društva. On obuhvata tradicionalno shvatanje pravičnosti u društvu i stepen do koga je podignuta njegova moralna osjetljivost. Ovaj moralni okvir služi kao osnova na kojoj se može, kad je to neophodno, postići pravičan i pravedan kompromis među suprotstavljenim interesima. On nije nešto nepromjenjljivo, ali jeste nešto što se relativno sporo mijenja. Nema ničeg opasnijeg od uništavanja ovog tradicionalnog okvira. (Nacisti su svjesno išli na njegovo uništenje). Uništenje ovog okvira na kraju vodi u cinizam i nihilizam, tj. rastakanje i obesmišljavanje svih ljudskih vrijednosti.

 

LIBERALNA TEORIJA SLOBODE IZRAŽAVANJA

Sloboda mišljenja i sloboda diskusije su vrhunske liberalne vrijednosti, kojima ne treba dodatnog opravdavanja. Međutim, ali one se po potrebi mogu opravdavati i pragmatski, ulogom koju igraju u traganju za istinom.

Istina nije nešto očigledno; do nje se ne stiže lako. U potrazi za istinom potrebni su, u najmanju ruku:

  • Mašta;
  • Učenje kroz pokušaje i greške;
  • Postepeno spoznavanje vlastitih predrasuda kroz (a) i (b) i kritička diskusija.

Zapadna racionalistička tradicija koja vodi porijeklo od Grka je tradicija kritičke diskusije – ispitivanja i testiranja teza i teorija, u pokušaju da ih osporimo. Ovaj racionalni kritički metod ne treba brkati s metodom dokazivanja, znači, konačnog utvrđivanja istine; niti je to metod koji uvijek vodi sporazumu. Njegova vrijednost je više u činjenici da učesnici u diskusiji delimično izmijene svoje stavove i rastanu se pametniji nego što su prije bili.

Često se misli da je diskusija moguća samo među ljudima koji dijele zajednički jezik i polaze od istih osnovnih pretpostavki. Mislim da je to pogrešno. Sve što je potrebno je spremnost da se uči od partnera u diskusiji, što uključuje i iskrenu želju da se razumije šta je to što hoće reći. Ako ima te spremnosti, diskusija će biti utoliko plodnija ukoliko se stavovi partnera u njoj više razlikuju. Vrijednost diskusije tako u mnogome zavisi od raznolikosti stavova učesnika. Da nije bilo Vavilonske kule, trebalo bi je izmisliti.

Liberal ne sanja o savršenom slaganju mišljenja; on vjeruje u međusobno obogaćivanje mišljenja i stalno nastajanje novih ideja. Čak i kad neki problem razriješimo na zadovoljstvo svih, samim tim otvaramo niz novih pitanja oko kojih će se opet javiti neslaganja. To uopšte nije loše.

Iako je potraga za istinom kroz slobodnu, racionalnu raspravu javna stvar, iz nje ne proističe javno mnijenje (šta god pod njih podrazumijevali). Iako nauka može utjecati na javno mnjenje, ili javno mnjenje ocjenjivati domete nauke, ono samo nije proizvod naučne diskusije.

Ali, tradicija racionalne diskusije u političkoj sferi gradi tradiciju vladanja kroz diskusiju, doprinosi jačanju osjećaja za pravdu i uspostavlja spremnost na kompromise.

Nadajmo se da će tradicija, koja se mijenja i razvija pod utjecajem kritičke diskusije, a povodom izazova novih problema, zamjenjivati ono što obično zovemo “javnim mnijenjem” i preuzimati njegove funkcije.

 

(…)

[1] Tj. da je čovjek čovjeku najgori neprijatelj (Primjedba urednika)

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

1 komentar

  1. Although Popper was an advocate of toleration, he said that intolerance should not be tolerated, for if tolerance allowed intolerance to succeed completely, tolerance would be threatened. If we extend unlimited tolerance even to those who are intolerant, if we are not prepared to defend a tolerant society against the onslaught of the intolerant, then the tolerant will be destroyed, and tolerance with them.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *