Problem
Zamislite zemlju u kojoj niko nije u stanju da kaže šta je čije, gde nije moguće nekog natjerati da vraća dugove, gde nije lako pretvoriti resurse u novac, gde suvlasništvo nije definisano ugovorima, gdje nema standardizovanog opisa nekretnina pa ih je teško uspoređivati i gdje su pravila o zaštiti svojine različita od jednog do drugog kvarta ili čak ulice. Upravo je to svakodnevnica u zemljama u razvoju, ili u bivšim socijalističkim zemljama, koja razdvaja 80% njihovog stanovništva od prozapadne elite onoliko koliko je aparthejd razdvajao crne od bijelih Južnoafrikanaca.
Tokom poslednjih desetak godina, zemlje Trećeg svijeta i bivše države sovjetskog bloka – u kojima živi 5 milijardi ljudi – sprovodile su, s manje ili više entuzijazma, makroekonomsku politiku po preporukama Zapada: težile su izbalansiranom budžetu, smanjivale subvencije, otvarale se prema stranim investitorima i uklanjale carinske barijere. Ali, od Argentine do Rusije, prokapitalistički reformatori su u defanzivi – sve češće ih optužuju da zagovaraju bijedu i nepravdu prema siromašnima.
Tako počinjemo da shvatamo da se makroekonomske reforme ne mogu graditi na pijesku. Za kapitalizam su neophodni čvrsti temelji vladavine prava, počevši od svojinskih prava. To je tako stoga što je sistem privatne svojine više od pukog vlasništva: on je skrivena armatura koja drži na okupu tržišne privrede zapadnih zemalja. Baš zato što je svojinski sistem toliko važan za kapitalizam, razvijene nacije su počele da ga uzimaju zdravo za gotovo. Većina stručnjaka za pitanja svojine ne uviđa vezu između svojine i stvaranja bogatstva. Ipak ta veza postoji. Bez nje, građevine i zemljište ne mogu biti korišćeni kao zalog za kredit. Svojina preduzeća se ne može podijeliti na akcije koje bi kupovali potencijalni investitori. U stvari, bez zakona koji regulišu svojinske odnose ni sam kapital – taj instrument koji omogućava ljudima sticanje koristi od sopstvenih dobara i transakcija – nije moguće stvoriti, jer su instrumenti za čuvanje i prenos vrijednosti, poput dionica, patentnih prava, mjenica, pisama o namjerama, obveznica, itd, svi oblikovani zakonskom arhitekturom koja oblikuje i svojinski sistem. A problem je u tome što 80% stanovništva zemalja u razvoju i bivših komunističkih država nema svojinska prava na nekretninama koje koriste, bilo da su to njihovi domovi, radnje ili intelektualni proizvodi.
Kad su zakoni o svojini efikasni, vrijednost kapitalnih dobara u zemljama u razvoju raste. Na primer, 1990, Compañia Peruana de Teléfonos (CPT) je na berzi u Limi bila procijenjena na 53 miliona dolara. Međutim, država nije mogla da je proda stranim investitorima zbog nejasnih vlasničkih prava nad nekim objektima, kao i nejasnoća u peruanskom zakonu o svojini. Zato je oformljen tim vrhunskih pravnika da oblikuje svojinske propise prema normama koje zahtijeva globalna ekonomija. Pravni akti su revidirani kako bi omogućili zaštitu interesa svih zainteresovanih strana i stvorili klimu povjerenja za kreditiranje i investicije. Pravnički tim je definisao sprovodiva pravila za razrješavanje svojinskih sporova, čime su zaobiđeni spori i podmitljivi peruanski sudovi. Tri godine kasnije, CPT je ponovo izašla na tržište i bila prodata za 2 milijarde dolara – 37 puta više od svoje prethodne tržišne vrijednosti. To su rezultati dobrog sistema zaštite svojine.
Obrti koje vode siromašni slični su peruanskoj telefonskoj kompaniji prije nego što je dobro utemeljila svoje vlasništvo i onda mogla emitovati akcije radi privlačenja novih investicija i finansijera. Ne manje od 80% ljudi u Trećem svijetu ili u zemljama bivšeg sovjetskog bloka ima nešto u posjedu, ali ta je svojina nedovoljno kapitalizovana, na isti način na koji je nedovoljno kapitalizovana firma koja izdaje manje obveznica nego što joj to dozvoljavaju njeni prihodi i dobra koja posjeduje. Bez registracije vlasništva i prava zastupanja, njihova dobra ostaju finansijski i komercijalno nevidljiva – ona su mrtav kapital.
Na Zapadu, pak, svako parče zemlje, svaka zgrada, svaki komad opreme, pokriveni su vlasničkim dokumentom, koji je vidljivi izraz brojnih skrivenih veza koje svako dobro povezuju s ostatkom ekonomije. Zahvaljujući ovom procesu registracije dobra vode svoj nevidljivi, paralelni život, uporedo sa svojim fizičkim postojanjem. Mogu biti iskorišćena kao kolaterala za kredit. Najvažniji izvor finansiranja novih biznisa u SAD su krediti uz hipoteku na kuću preduzetnika. Ta dobra govore i o vlasnikovoj kreditnoj historiji. Ona su jasna adresa za poverioce i poreznike. Na osnovu njih se mogu planirati komunalne potrebe. Mogu biti osnova za izdavanje obveznica. Kroz ovaj proces, Zapad oživljava nepokretna dobra i od njih pravi kapital.
Zašto nije bilo tih reformi? Jedan od razloga je u tome što su konvencionalni programi makroekonomskih reformi ignorisali siromašne, pretpostavljajući da oni nemaju nikakvog bogatstva. Velika greška! Moj istraživački tim i ja smo nedavno završili nekoliko istraživanja sive ekonomije širom Trećeg svijeta i dokazali da siromašni zapravo i nisu toliko siromašni. U Egiptu, siromašni posjeduju nekretnine procijenjene na 241 milijardu dolara – 55 puta više nego što su iznosile sve strane investicije u tu zemlju tokom proteklih 150 godina, uključujući i one za Asuansku branu i Suecki kanal. U Meksiku, procjena ide na oko 315 milijardi dolara – što je sedmostruka vrijednost državnog naftnog monopola.
Problem je i u tome što je svojina većine ljudi u nezapadnim zemljama u defektnom obliku: kuće su sazidane na zemljištu čiji je svojinski status nedefinisan, a preduzeća smeštena tamo gde ih potencijalni finansijeri i investitori ne vide. Prava nad ovim dobrima nisu dobro dokumentovana, pa ona zato ne mogu lako postati kapital – njima se ne može trgovati van uskog kruga lokalnih aktera u kome se ljudi međusobno poznaju i vjeruju jedni drugima, niti se ona mogu koristiti kao zalog za podizanje kredita.
Legalizovana svojina je „prijatelj pameti“
Kako može jedno parče papira koje govori o nečijem vlasništvu da stvori novu vrijednost? Neke stvari postoje a da nisu vidljive i opipljive. Na primjer vrijeme – ono je stvarno, ali moguće ga je predstavljati i upravljati njime samo kad imamo časovnik, ili kalendar. Ljudi su kroz istoriju stvarali različite sisteme bilježenja – zapisivali su muzičke note, vodili knjigovodstvo ulaza i izlaza novca – da bi svom umu približili ono neopipljivo. Na isti način su akteri kapitalizma mogli otkriti i iznedriti kapital tamo gdje su drugi vidjeli samo otpad – nalazeći nove načine da predstave, kroz sistem vlasništva, nevidljivi potencijal zakopan u sopstvenim materijalnim dobrima. Genijalnost Zapada je u tome što je napravio takav sistem.
Dobar sistem zaštite svojinskih prava se odlikuje time što je „prijatelj pameti“. Revolucionarni doprinos integrisanog sistema registracije vlasništva je taj da rješava naše osnovne kognitivne probleme. Naših pet čula nije dovoljno da procesuiramo složenu stvarnost velikog tržišta, kamo li globalnog. Potrebno je da znamo ekonomske činjenice o sebi i svojim resursima, pojednostavljene tako da ih naš um može lako prihvatiti. Dobar svojinski sistem radi baš to – različita dobra predstavlja u obliku u kome možemo prepoznati njihove sličnosti, razlike i poveznice s ostalim dobrima. Sve to fiksira u zabilješke, koje sistem prati u vremenu i prostoru. Pritom, dobra postaju razmjenjiva, pa ih možemo kombinovati, dijeliti ili mobilisati s ciljem dobijanja najvrijednijih kombinacija. Ova osobina svojine, da predstavlja razne aspekte nekog dobra u formama koje dozvoljavaju rekombinaciju radi veće upotrebljivosti, osnovni je izvor ekonomskog rasta. Jer, tajna rasta je u upravo tome da se iz niže vrijednih ulaznih doprinosa dobiju visoko vrijedni izlazni rezultati.
Ne vjerujem u to da u siromašnim dijelovima svijeta, u kojima živi pet šestina svjetskog stanovništva, ovaj proces izostaje zbog monopola – ili nekakve zavjere – Zapada. Prije će biti da Zapadnjaci ovaj mehanizam do te mjere uzimaju zdravo za gotovo da su prestali biti svjesni njegovog postojanja. Ali, taj sistem je Zapadu dao važno sredstvo za razvoj. Onog trenutka kada su se Zapadnjaci fokusirali na tapiju na kuću a ne samo na samu kuću, stekli su ogromnu prednost pred ostatkom čovječanstva. S vlasničkim pravima, dionicama i zakonima o zaštiti svojine iza sebe, ljudi su mogli sagledati dobra ne samo onakvim kakva su (npr. je li ova kuća dobra za stanovanje) nego šta sve još od njih može biti (npr. može li ta kuća biti upotrijebljena kao zalog za kredit, kako bi se pokrenuo ili proširio biznis).
Na Zapadu, ovaj formalni vlasnički sistem pretvara dobra u kapital tako što opisuje i organizuje ekonomski i društveno najkorisnije aspekte tih dobara kroz sistem registracije vlasništva – u obliku pisane zabilješke u vlasničkim knjigama ili informacije na disku – i onda ih proizvodi u svojinska prava. Cijeli postupak se izvodi po detaljnim i preciznim, zakonom propisanim pravilima. Formalne zabilješke o vlasništvu i svojinskim pravima su odraz zajedničkih ljudskih predstava o tome šta je u nekom dobru ekonomski značajno. One sakupljaju i organizuju sve relevantne informacije potrebne da zamislimo potencijalnu vrijednost tog dobra i tako nam omogućavaju da ga kontrolišemo. Svojina je sloj realnosti u kome identifikujemo i istražujemo dobra, kombinujemo ih i povezujemo s drugim dobrima. Formalni imovinskopravni sistem je mjesto gdje nastaje kapital.
Kako oživjeti mrtvi kapital
Svaki posjed čiji ekonomski i društveni aspekti nisu vezani za formalizovani svojinski sistem, na tržištu je izuzetno teško pokretljiv. Kako bi ogroman broj dobara koja brzo idu iz ruke u ruku na savremenom tržištu uopšte mogao biti kontrolisan ako ne kroz formalni imovinskopravni sistem? Bez takvog sistema bi trgovina ma kojim dobrom, na primjer nekretninama, zahtijevala ogroman napor da se utvrde tek osnovne stvari za svaku transakciju: da li je prodavac stvarno vlasnik te nekretnine i da li ima prava da je prenese na drugog? Može li se zakleti u to? Hoće li novi vlasnik biti kao takav prihvaćen od onih kojima je zadatak da štite vlasnička prava? Kako isključiti druge koji bi htjeli isto dobro? U zemljama u razvoju i bivšim socijalističkim zemljama, odgovor na ova pitanja je teško dati. Za većinu roba nema adrese na kojoj se može naći odgovor. Zato je za kupoprodaju ili iznajmljivanje kuće potrebno proći dugačke i glomazne procedure pribavljanja saglasnosti, nekad čak i od svih susjeda. Često je to jedini način da se utvrdi da vlasnik stvarno posjeduje kuću i da je niko drugi ne potražuje. Zato je, osim na Zapadu, promet većeg dijela nekretnina ograničen na lokalne krugove i poznate poslovne partnere.
Došli smo do zaključka da glavni problem pomenutih zemalja nije nedostatak preduzetničkog duha: istraživanja peruanskog Instituta za slobodu i demokratiju pokazuju da su siromašni u zemljama u razvoju tokom proteklih 40 godina uspjeli da akumuliraju nekih 10-11.000 milijardi dolara u nekretninama. Ono što im nedostaje je lak pristup mehanizmima zaštite vlasničkih prava, čime bi učvrstili ekonomski potencijal svojih dobara tako da ona mogu da proizvode, obezbjeđuju ili garantuju veću vrijednost na širem tržištu.
Prije mnogo vijekova, mislioci su tvrdili da riječ „kapital“ (od latinske riječi za „glavu“) upotrebljavamo zato što u glavi držimo oruđa kojima stvaramo kapital. Iz ovog slijedi da je razlog zašto je kapital uvijek bio nešto misteriozno taj što on, poput energije, može biti otkriven i njime biti upravljano samo iz uma. Jedini način da kapital bude opipljiv je da imovinskopravni sistem zabilježi njegove ekonomske aspekte i kao sidrom ga veže za određeno mjesto i vlasnika. Svojina tada nije samo parče papira nego i sredstvo posredovanja, u kome je sadržano i pohranjeno mnogo toga neophodnog za funkcionisanje tržišne ekonomije.
(…) Formalizovana svojina je nešto više od sistema evidencije i lociranja dobara – ona je instrument mišljenja, jer nam predstavlja dobra na takav način da je ljudski um u stanju da radi na njima i stvara višak vrednosti. Zbog toga formalna svojina mora biti nešto što je svima dostupno: da se svakog uvede u jedan društveni ugovor gdje će sarađivati s drugima kako bi se uvećavala produktivnost cijelog društva.
Kako uspostaviti moderan sistem zaštite svojine u nezapadnim zemljama? Kako stvari stoje, većina aranžmana kojima se obezbjeđuje držanje i prenos dobara u nezapadnim društvima je ustanovljena van važećeg pravnog sistema. Vanpravni svojinski odnosi raspršeni su na desetine, nekad stotine zajednica; prava i druge informacije poznati su samo neposrednim učesnicima i susjedima. Da bi se te zemlje modernizovale, svi ti odvojeni, labavi, vanpravni svojinski aranžmani karakteristični za Treći svijet i postkomunističke zemlje moraju biti uvedeni u jedan sistem, zasnovan na opštim pravnim načelima. Ukratko, veliki broj spontano nastalih „društvenih ugovora“ treba integrisati u jedan opšteobavezujući društveni ugovor.
Kako to postići? Kako da države otkriju koji vanpravni aranžmani su na djelu? To pitanje su mi postavila petorica članova indonežanske vlade. Tokom moje posjete Indoneziji pozvali su me na razgovor i pitali kako da raščlane ko šta poseduje u situaciji kada 90% Indonežana živi i radi u sivoj zoni. U strahu da će me prestati slušati ako krenem s tehničkim elaboracijama o premošćavanju između sivog i legalnog sektora, u odgovoru sam krenuo drugim putem, tipično indonežanskim. Prikupljajući materijal za knjigu posjetio sam Bali, jedno od najljepših mjesta na svijetu. Dok sam se šetao preko pirinčanih polja, nisam pojma imao gdje prestaje jedna njiva a počinje nečija druga. Ali, neko je znao. Psi. Svaki put kad sam s jedne farme prešao na drugu, neki drugi pas je zalajao. Ti indonezijski psi pojma nisu imali o formalnim aspektima zakona, ali su bili sigurni u to dokle seže posjed njihovog gazde.
Rekao sam ministrima da psi u Indoneziji imaju osnovne podatke potrebne za uspostavljanje formalnopravnog svojinskog sistema. Putujući kroz gradove ili sela i slušajući lavež pasa, mogu postepeno da se penju uz živicu neformalnih aranžmana raspršenih širom zemlje, dok ne stignu do jedinstvenog društvenog ugovora. „Aha“, uzviknuo je jedan od ministara, „znači jukum adat!“ (običajno pravo).
Otkrivanje onoga što kaže „običajno pravo“ je bio put kojim su zapadne zemlje izgradile svoje formalnopravne sisteme zaštite svojine. Svaka vlada koja misli ozbiljno kada teži pretvaranju postojećih neformalnih aranžmana u jedan jedinstveni opštenacionalni formalni svojinski društveni ugovor treba da sluša lavež pasa. Da bi integrisale sve oblike svojine u jedinstveni sistem, vlade treba da otkriju kako i zašto djeluju lokalni običaji i koliko su stvarno jaki. Ovo možda zapadnom čitaocu zvuči subverzivno, ili kao oksimoron, jer vjeruje da postoji samo jedan zakon koji treba poštovati. Ali, moja iskustva, poslije posjete i rada u desetinama zemalja u razvoju pokazuju da pravno i vanpravno u svima njima uspješno koegzistiraju.
Tokom proteklih 15 godina u Institutu za slobodu i demokratiju smo naučili – ne samo u Južnoj Americi nego i na Blsikom Istoku, u Aziji, Karibima i Sjevernoj Americi – da identifikujemo pisane i nepisane vanpravne norme, da ih odvojimo od pozadine i na osnovu zajedničkih činilaca ih sakupimo u profesionalno skrojen propis. Ovaj proces pretvaranja neformalnih normi u formalne i univerzalne možemo zvati “legalizacijom odozdo”.
U svakoj od zemalja u kojima smo radili prvo smo identifikovali glavne vanpravne norme koje upravljaju sivom zonom, pa ih uspoređivali sa zvaničnim zakonima, koje je poštovala samo elita dok su za ostatak nacije bili neprihvatljivi ili na njega neprimjenjivi. Onda smo, kroz konsultacije sa zvaničnim i nezvaničnim liderima, spajali bolje dijelove neformalnih sa prihvatljivim dijelovima “elitističkih” propisa kako bi došli do jedinstvenog propisa primjenjivog u svim dijelovima zemlje.
Razlog što vanpravne norme uzimamo tako ozbiljno je taj da su one stabilne i da nešto znače ljudima koji rade u neformalnom sektoru. Nigdje nismo naišli na otpor uvođenju u legalni sektor od strane ljudi koji rade u neformalnom sektoru, pod uslovom da zakon bude zasnovan na njihovim običajima i vjerovanjima, objašnjen jezikom koji razumiju i da mogu podnijeti troškove koje nosi tranzicija iz jednog sistema u drugi.
Naučili smo kako otkriti koji su vanpravni aranžmani na djelu i kako ih integrisati u jedinstveni pravni sistem tako što smo izučavali istoriju, tj. kako su zapadne države i Japan izvršile tranziciju iz mora različitih neformalnih sistema ka integrisanom sistemu zaštite svojine na osnovu kojeg je moguće uspostaviti vladavinu prava. To je samo dio onoga što smo naučili. Veći dio znanja je, pak, stečen empirijskim studijama u zemljama u razvoju. Bauljali smo kroz svijet sivog sektora i postepeno učili kako da prepoznamo društvene ugovore koji leže u pozadini neformalnih svojinskih propisa. Otkrivanje ovih aranžmana uopšte ne liči na pretragu po zemljišnim knjigama unutar legalnog sistema. Vanpravni sistem nema centralizovane katastre niti birokratiju. Ono što ima, to je jako, jasno i detaljno međusobno razumijevanje ljudi oko pravila koja su uspostavili kako bi se znalo šta je čije. Ta pravila čak i psi znaju i poštuju.
Shodno tome, jedini način da se sazna nešto više o vanpravnim društvenim ugovorima koji se odnose na svojinu je da se razgovara s ljudima koji po njima žive i rade. Pribavljanje sinhronih informacija zahtijeva terenski rad – odlazak pravo na ona mjesta gdje svojina nije legalizovana (ili je traljavo uknjižena), razgovor sa lokalnim zvaničnicima kao i sa nezvaničnim liderima zajednice i raspitivanje o tome kakva svojinska pravila tu važe. To nije tako teško kako na prvi pogled izgleda. Iako je u zabačenim seoskim sredinama u mnogim zemljama izrazito dominantna usmena kultura, u vanpravnom sektoru u urbanim sredinama u zemljama u razvoju većina ljudi je našla načina da vlastitu svojinu dokumentuje u pisanoj formi, po nekim pravila koja sami poštuju i koja je vlast na raznim nivoima prinuđena da poštuje.
Na primjer, kad smo stigli na Haiti niko od nas nije vjerovao da ćemo videti dokumenta koja dokazuju nečiji vlasnički status. Haiti je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu; 55% stanovnika je nepismeno. Međutim, nakon intenzivnog istraživanja po urbanim sredinama na Haitiju shvatili smo da nismo naišli ni na jedan jedini komadić zemlje, kolibu, ili građevinu čiji vlasnik nije imao bar jedan pisani trag kojim je to dokazivao. Negdje je to bila samo “dozvola za bespravno useljenje”. Gdje god smo bili u svijetu, većina sirotinje koja živi na marginama pravnog sistema imala je nekakve, lokalno skrojene ili prilagođene, fizičke dokaze kojima je mogla potkrijepiti svoje pravo na određeni posjed. Baš na osnovu takvih vanpravnih instrumenata, kao i snimaka i intervjua, posvuda smo bili u stanju otkriti lokalni društveni ugovor koji je u pozadini svojinskih prava.
Kad smo jednom stigli do vanpravnih tapija, one su nas poput Arijadninog konca vodile ka društvenom ugovoru na kome se grade spontane društvene norme. Ove tapije su rezultat konsenzusa određenih društvenih grupa o tome ko šta od imovine posjeduje i šta s njom može da radi. Nije potrebno arheološko obrazovanje da bi se one pročitale i da bi se shvatilo njihovo značenje. Nema tu nikakvih tajanstvenih šifara. Ljudi čije su namjere poslovno usmjerene na jednostavan način opisuju koja prava preuzimaju u vezi s određenim dobrom. Oni žele da javno saopšte da su legitimni vlasnici i za to su spremni da ponude dokaze. Ništa se u tim tapijama ne krije; sastavljene su zato da bi bile priznate kao takve. Nažalost, kad je riječ o sirotinji, često pobrkamo puki izostanak centralizovanog vođenja knjiga sa neznanjem i nepismenošću.
Kada pribavimo dokumentaciju o vlasništvu, možemo je “dekonstruisati” radi prepoznavanja načela i pravila društvenog ugovora koji je u njihovoj pozadini. Kad je to učinjeno, imamo sve važne elemente vanpravnog “zakona”. Sljedeći korak je da se oni kodifikuju – da se organizuju u privremeni statut kako bi bili ispitani i upoređeni s važećim državnim propisima. Kodifikacija rasutih sistema nije tako veliki problem. To se ne razlikuje puno od procedura po kojima vlast piše tekstove zakona i harmonizuje ih za cijelu zemlju (poput američkog Zakona o trgovini), ili po kojima se usaglašavaju zakoni u više različitih zemalja (poput Evropske unije ili Svjetske trgovinske organizacije). Uspoređujući vanpravne s formalnim propisima, političari mogu da ih prilagode jedne drugima i izgrade jedinstven regulatorni okvir za zaštitu svojine – zajedničku osnovu za sve građane – koji bi bio primjenjiv, jer bi odražavao i formalnopravnu i običajnopravnu realnost. Manje ili više, to je put kojim su išli zapadni zakonodavci: postepeno su odbacivali sve ono što nije korisno, a uključivali u zakone sve ono što je davalo rezultate.
Reformske alatke vlasti
Na kraju posla, predstavljamo vladi s kojom sarađujemo program postepenih reformi postojećih institucija kroz koje bi se izvršila integracija cjelokupnog ekonomskog potencijala i privrednih aktivnosti u zemlji u jedan pravni okvir. To može zahtijevati i zamjenu loših zakona i administrativne prakse novim propisima i procedurama koji će materijalna dobra učiniti pokretljivijim, tako što će povezati vlasnike s dobrima, dobra s adresama na kojima se nalaze, vlasništvo s pravnom odgovornošću, a obaveze s izvršenjem, kao i učiniti lako dostupnim informacije i predistoriju svakog dobra. Cilj je izgradnja formalnopravnog svojinskog sistema koji pretvara prethodno anonimne i rasute mase posednika u povezani sistem individualno prepoznatljivih i odgovornih pregovarača sposobnih da prave kapital.
Dio posla je i sažimanje reformskog programa u jednostavnu poruku o namjerama, sa svim propagandnim instrumentima kojima će političari pridobijati građane za podršku reformama. Komunikaciona strategija treba da skroji poruke prema ciljnim grupama kojima su namijenjene: treba ubijediti siromašne da će bolje prolaziti u legalnoj ekonomiji nego van nje; privatni biznis i banke treba da shvate da će integracija sive ekonomske zone u legalnu značiti veće tržište roba i usluga; političare treba ubijediti da će poreska baza tako biti šira, pa će poreski prihodi biti obilniji, a zavisnost od stranih donacija manja; cijelu naciju treba ubijediti da uključivanje svih u legalne ekonomske tokove smanjuje makroekonomsku neravnotežu i suzbija crna tržišta, kriminalitet, mafiju i droge.
