Meni
Kategorije

Tekst objavio dana sep 29, 2016 u Izdvojeno, Teorija | 0 +

Ludwig von Mises: Liberalizam

Ludwig von Mises: Liberalizam

Filozofi, sociolozi i nacionalni ekonomisti razradili su u 18. i početkom 19. stoljeća politički program koji je ponajprije u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, potom na europskom kontinentu i naposljetku i u drugim dijelovima nastanjena svijeta, postao manje-više naputkom praktične politike. Taj program nigdje i nikada nije u potpunosti proveden. Čak ni u Engleskoj, koja se imenuje zavičajem liberalizama i uzornom liberalnom državom, nikada se zahtjevi liberalizma nisu uspjeli ostvariti. U ostalom svijetu do kraja su preuzeti samo dijelovi liberalnog programa, ali su njegovi drugi, ništa manje značajni dijelovi ili od samog početka odbačeni ili se od njih u najmanju ruku ubrzo opetovano odustalo. Zapravo se samo sa stanovitim pretjerivanjem može govoriti o tome da je svijet jednom doživio liberalnu eru. Svoj puni učinak liberalizam nikada nije mogao razviti.

No nažalost prekratka i odveć ograničena vladavina liberalnih ideja bila je ipak dostatna da preinači lice Zemlje. Započeto je veličanstveno ekonomsko razviće. Oslobađanje ljudskih proizvodnih snaga višestruko je uvećalo količinu sredstava za život. U predvečerje svjetskog rata, koji je i sam već bio rezultat dugogodišnje žestoke borbe protiv liberalnog duha i u doba još žešće borbe protiv liberalnih temeljnih načela, svijet je bio neusporedivo gušće naseljen nego ikad prije, a svaki je njegov stanovnik mogao živjeti neusporedivo bolje nego što je to bilo moguće u ranijim stoljećima. Blagostanje što ga je liberalizam stvorio smanjilo je smrtnost djece koja je u prijašnjim stoljećima nemilosrdno harala i zahvaljujući poboljšanju uvjeta života produžilo je prosječnu životnu dob. Nije to blagostanje bilo namijenjeno samo uskom sloju odabranih. U predvečerje svjetskog rata radnik je u industrijskim državama Europe, u Sjedinjenim Američkim Državama i u engleskim prekomorskim dominionima živio bolje i ljepše negoli donedavno plemić. Mogao je ne samo po želji jesti i piti nego je svojoj djeci mogao pružiti bolje obrazovanje, mogao je, ako je želio, sudjelovati u duhovnom životu svojega naroda i mogao je, ako je imao dostatno darovitosti i snage, bez teškoća uzdignuti se u više slojeve. Upravo u zemljama koje su u liberalizmu najdalje otišle većinu ljudi na vrhu društvene piramide nisu činili oni koji su bili privilegirani već samim svojim podrijetlom od bogatih roditelja visoka položaja, nego oni koji su se vlastitim snagama i zahvaljujući povoljnim okolnostima uzdigli iz oskudnih prilika. Pale su ograde koje su u staro doba dijelile gospodare od sluga. Postojali su samo još ravnopravni građani. Nitko nije bio zapostavljen ili čak progonjen zbog svoje narodnosti, svojih uvjerenja, svoje vjere. Na unutarnjem planu prestali su politički i vjerski progoni, a na vanjskom ratovi su postajali sve rjeđi. Optimisti su već vidjeli kako sviće doba vječnog mira.

Dogodilo se nešto drugo. U 19. stoljeću izrasli su žestoki i jaki protivnici liberalizam koji su uspješno poništili veliki dio liberalnih postignuća. Svijet danas (1927, prim. prev.) više ne želi čuti za liberalizam. Izvan Engleske oznaka ”liberalizam” upravo je pogrdna; u Engleskoj doduše još ima ”liberala”, ali su mnogi od njih to samo po imenu, dočim su zapravo prije umjereni socijalisti. Vlast je danas posvuda u rukama antiliberalnih stranaka. Antiliberalni program izazvao je veliki svjetski rat i doveo narode do ograđivanja jednih od drugih zabranama uvoza i izvoza, carinama, zabranom migracije i sličnim  mjerama. U unutarnjem uređenju država doveo je do socijalističkih eksperimenata koji su za posljedicu imali smanjenje produktivnosti rada, a time i porast bijede i nevolje. Tko namjerno ne zatvara oči, mora posvuda razabrati znamenja katastrofe svjetske privrede. Antiliberalizam vodi općoj propasti uljudbe.

Želimo li znati što je liberalizam i čemu teži, tada se ne smijemo jednostavno obratiti povijesti ištući od nje objašnjenje i istraživati ono čemu su težili i što su ostvarili liberalni političari. Jer nigdje nije liberalizmu pošlo za rukom da svoj program provede onako kako je kanio.

No ni programi i djelovanje onih stranaka koje se danas imenuju liberalnima ne mogu nas podučiti o istinskom liberalizmu. Spomenuli smo već da se čak i u Engleskoj pod liberalizmom danas razumije nešto što je sličnije torijevstvu i socijalizmu nego starom programu pristaša slobodne trgovine. Ako postoje liberali koji smatraju da je s njihovim liberalizmom spojivo zauzimanje za podržavljenje željeznica, rudnika i drugih poduzeća ili čak podupiranje zaštitnih carina, tada nije teško razabrati da je tu od stvari preostalo samo ime.

Isto tako danas ne može biti dostatno da se liberalizam proučava iz spisa njegovih velikih utemeljitelja. Liberalizam nije zaključeno učenje (Lehre), on nije kruta dogma; on je opreka svemu tomu: on je primjena učenja znanosti na društveni život ljudi. I kao što nacionalna ekonomija, sociologija i filozofija od doba Davida Humea, Adama Smitha, Davida Ricarda, Jeremya Benthama i Wilhelma von Humboldta nisu mirovale, tako je liberalno učenje, premda mu je temeljna misao ostala nepromijenjena, danas drukčije nego u njihovo vrijeme. Nitko se već odavna nije prihvatio toga da sažeto prikaže smisao i bit liberalna učenja. To će možda poslužiti kao opravdanje za naš pokušaj toga prikaza.

Liberalizam je učenje koje je potpunoma usmjereno na ponašanje ljudi na ovom svijetu. On u konačnici nema u vidu ništa drugo do unaprjeđenje izvanjskog, materijalnog blagostanja ljudi i ne brine se neposredno za njihove unutarnje, za njihove duševne i metafizičke potrebe. On ljudima također ne obećava sreću i zadovoljstvo, nego samo što obilnije ispunjenje onih želja kojima se može udovoljiti pomoću stvari vanjskog svijeta.

Ta čisto izvanjska i materijalna upravljenost na ono zemaljsko i prolazno često se prebacivala liberalizmu. Čovjekov život, misle neki, ne iscrpljuje se u jelu i piću. Prema njima postoje potrebe više i važnije od jela i pića, odjeće i stana. Ni najveće zemaljsko bogatstvo ne može čovjeku podariti sreću, ono njegovu nutrinu, njegovu dušu ostavlja nezadovoljnom i praznom. Najveća je greška liberalizma prema njima bila to što nije znao ništa ponuditi čovjekovim dublji i plemenitijim stremljenjima.

No kritičari koji tako zbore samo pokazuju da o tomu višem ili plemenitom imaju vrlo nepotpunu i vrlo materijalističku predstavu. Uz pomoć sredstava što stoje na raspolaganju ljudskoj politici ljudi se doduše mogu učiniti bogatima ili siromašnima, ali nikada se ne može postići da budu sretni niti se pak može zadovoljiti njihova najunutarnija i najdublja čežnja. Tu sva izvanjska sredstva zakazuju. Sve što politika može učiniti jest ukloniti izvanjske uzročnike bola i patnje; ona može zagovarati sistem koji će nahraniti gladne, odjenuti gole i beskućnicima pružiti krov nad glavom. No sreća i zadovoljenje ne ovise o hrani, odjeći i stanu, nego prije svega o tome što čovjek gaji u svojoj nutrini. Liberalizam se ne usredotočuje isključivo na ono materijalno zato što bi podcjenjivao duševna dobra, nego zato što je uvjeren da izvanjski poredak ne može utjecati na ono najviše i ono najdublje u čovjeku. On nastoji samo stvoriti izvanjsko blagostanje zato što zna da unutarnje, duševno bogatstvo čovjeku ne može doći izvana, nego samo iz vlastitih grudi. On ne želi stvoriti ništa drugo do izvanjske preduvjete za razviće unutarnjeg života. I nedvosmisleno je da građanin 20. stoljeća koji živi u razmjernom blagostanju može lako zadovoljiti svoje duševne potrebe nego, recimo, građanin 10. stoljeća, kojemu briga za goli opstanak i opasnost od neprijatelja nisu davale mira.

Tko pak dijeli posve asketsko izvanjsko stajalište pristaša nekih azijskih i nekih srednjovjekovnih kršćanskih sekti, tko lišenost potreba i siromaštvo ptica u šumi i riba u vodi postavlja kao ideal ljudskog ponašanja, njemu doista nemamo što odgovoriti kada liberalizmu prebacuje materijalistički stav. Možemo ga samo zamoliti da nas pusti da nesmetano idemo svojim putem, kao što ni mi njega ne priječimo da bude na svoj način sretan. Neka se u svojoj ćeliji mirno odijeli od svijeta i čovječanstva.

Naši suvremenici velikom većinom nemaju razumijevanja za asketske ideale. A onaj tko odbaci načela asketskog življenja, taj ne može liberalizmu prebacivati težnju za izvanjskim blagostanjem.

Vrlo je prošireno mišljenje da se liberalizam od drugih političkih smjerova razlikuje po tome što zastupa interese jednog dijela društva – posjednika, kapitalista, poduzetnika – te ih pretpostavlja interesima drugih slojeva.Ta je tvrdnja posvema pogrešna. Liberalizam je svagda imao u vidu dobrobit cjeline, nikada onu nekih posebnih grupa. To je, premda ne baš najsretnije, htjela izraziti znamenita formula engleskih utilitarista: ”Najveća sreća za najveći broj pojedinaca”. Povijesno gledano, liberalizam je bio prvi politički smjer koji je htio služiti dobrobiti svih, liberalizam se ne razlikuje prema cilju što ga želi postići, nego prema sredstvima koja bira kako bi taj krajnji cilj ostvario.

Kada netko tvrdi da uspjeh liberalne politike jest ili mora biti dovođenje posebnih interesa određenih društvenih slojeva u privilegiran položaj, tada je to pitanje o kojem se barem može govoriti. Jedna od zadaća koji naš prikaz liberalnog programa pred sebe postavlja jest pokazati kako taj prigovor nipošto nije opravdan. No onaj tko ga postavlja ne može se smjesta optužiti za nelojalnost; možebiti da on svoju – prema našem shvaćanju netočnu – tvrdnju postavlja vjerujući da je istina. U svakom slučaju, onaj tko tako nastupa protiv liberalizma, priznaje da liberalizam ima poštene namjere i da ne želi ništa drugo doli ono što tvrdi.

Posve je druga stvar s onim kritičarima liberalizma koji mu prebacuju da ne želi služiti općem dobru (Allgemeinheit), nego zasebnim interesima pojedinih slojeva. Oni su nelojalni i istodobno neupućeni. Odabirući taj način  borbe, pokazuju da su u sebi itekako svjesni slabosti vlastite stvari. Laćaju se otrovana oružja jer se inače ne mogu nadati pobjedi.

Kad liječnik bolesniku što žudi za jelom koje mu škodi pokaže neprimjerenost te njegove želje, tada nitko neće biti toliko budalast da kaže: ”Liječnik bolesniku ne želi dobro; tko želi dobro bolesniku mora mu priuštiti užitak u slasnu jelu”. Svatko će razumjeti da liječnik preporučuje bolesniku da se odrekne užitka u štetnom jelu kako bi izbjegao oštećenje tijela. No hoće se da u društvenom životu bude drukčije. Kad liberal savjetuje da se stanovite popularne mjere ne primjenjuju, zato što od njih očekuje štetne posljedice, onda ga kore kao neprijatelja naroda, a hvale demagoga koji neovisno o štetnim posljedicama do kojih će potom doći preporučuje ono što se u tom času čini korisnim.

Razumno djelovanje razlikuje se od nerazumnog po tomu što neke stvari privremeno žrtvuje; te privremene žrtve samo su prividne jer ih nadoknađuje uspjeh koji nastupa poslije. Tko izbjegava ukusno, ali nezdravo jelo, žrtvuje se samo privremeno i prividno; uspjeh – izostanak oštećenja – pokazuje da nije izgubio, nego dobio. No da bi netko tako djelovao, mora imati u vidu posljedice djelovanja. To iskorištava demagog. On se protustavlja liberalu koji traži privremenu i prividnu žrtvu i naziva ga bešćutnim neprijateljem naroda. Sebe sama demagog hvali kao prijatelja ljudi i naroda. Zna do suza dirnuti srca slušatelja dok hvali svoje prijedloge upozoravajući na bijedu i nevolju.

Antiliberalna politika jest politika trošenja kapitala (Kapitalaufzehrungspolitik). Ona preporučuje da se sadašnjost obilnije opskrbi na račun budućnosti. To je posve ista stvar koja se zbiva i u slučaju bolesnika o kojemu smo govorili. U oba je slučaja časovitom obilnijem užitku protustavljena golema šteta u budućnosti. Kada se povodom te dileme govori o tome da je bešćutnost protustavljena čovjekoljublju, tada se govori neiskreno i lažljivo. Taj naš prigovor nije upućen samo političarima svakodnevnice i tisku antiliberalnih stranaka. Gotovo svi ”socijalno-politički” pisci služili su se tim nepoštenim načinom borbe.

Da u svijetu ima bijede i nevolje, to nije argument protiv  liberalizma, kao što je sklona pretpostaviti ograničenost prosječnog čitatelja novina. Liberalizam upravo želi ukloniti bijedu i nevolju i sredstva što ih predlaže smatra jedinima koja mogu poslužiti postignuću toga cilja. Tko misli da zna neki bolji ili barem drugi put do cilja, neka to dokaže. No tvrdnja da liberali ne teže dobrobiti svih članova društva, nego onoj neke posebne grupe, nipošto ne može nadomjestiti taj dokaz.

Činjenica da ima bijede i nevolje ne bi bila dokaz protiv liberalizam čak i kad bi svijet danas slijedio liberalnu politiku, jer ipak bi ostalo otvoreno pitanje ne bi li uz neku drugu politiku nevolje i bijede bilo još više. Uzme li se u obzir okolnost da se danas antiliberalnom politikom posvuda koči i priječi funkcioniranje ustanove zasebnog vlasništva, tada je naravno posve pogrešno kada se iz toga što u sadašnjosti nije sve onako kako bismo priželjkivali hoće zaključiti da liberalna načela nisu ispravna. Što su liberalizam i kapitalizam postigli može se razabrati ako se sadašnjost usporedi s prilikama u srednjem vijeku ili u prvim stoljećima novoga vijeka. Što bi mogli postići kada ih nitko ne bi smetao može se zaključiti samo teorijskim razmatranjima.

Društvo u kojem su liberalna temeljna načela provedena obično imenujemo kapitalističko društvo, a to društveno stanje označujemo kao kapitalizam. Budući da u privrednoj politici posvuda nalazimo samo na veće ili manje približavanje liberalizmu, stanje koje danas vlada u svijetu daje nam tek nepotpunu sliku onoga što bi do kraja razvijen kapitalizam mogao značiti i postići. No ipak je opravdano naše doba imenovati dobom kapitalizma, jer sve što je stvorilo bogatstvo našeg vremena može se svesti na kapitalističke institucije. Samo onim liberalnim idejama koje su u našem društvu žive, onim momentima kapitalizma koje naše društvo sadrži zahvaljujemo to što veliko mnoštvo naših  suvremenika može živjeti na kudikamo višoj razini od one koja je još prije samo nekoliko pokoljenja bila moguća i napose privilegiranom čovjeku.

Uobičajena demagoška fraza prikazuje to doduše posvema drukčije. Kada je netko čuje, mogao bi povjerovati da svaki napredak proizvodne tehnike koristi isključivo nekom uskom sloju ljudi, dočim mase zapadaju u sve veće siromaštvo. No potrebno je samo malo razmisliti, pa dokučiti kako rezultati svih tehničkih i industrijskih inovacija imaju za posljedicu bolje zadovoljenje temeljnih potreba. Sve krupne industrije koje proizvode gotove proizvode, sve industrije koje proizvode poluproizvode i strojeve, rade posredno za dobrobit širokih masa. Veliki industrijski preokreti posljednjih dekada, upravo kao i veliki industrijski preokreti 18. stoljeća, koji se ne baš sretno odabranom riječju imenuju ”industrijskom revolucijom’‘, postigli su prvenstveno bolje zadovoljenje masovnih potreba. Razvoj odjevne industrije, mehaničke proizvodnje obuće i industrije životnih namirnica po cijeloj je svojoj prirodi koristio najširim masama; zahvaljujući njemu mase se danas hrane i odijevaju puno bolje nego ikada prije. No masovna se proizvodnja ne brine samo za hranu, stan i odjeću, nego i za druge potrebe velikog mnoštva. Tisak je masovna industrija jednako kao film, pa čak i teatri i slična mjesta posvećena umjetnosti iz dana u dan sve više posjećuju mase.

Isto se tako danas s pojmovima liberalizam i kapitalizam, zahvaljujući revnoj agitaciji antiliberalnih stranaka koja činjenice preokreće naglavačke, povezuje predstava o rastućem osiromašenju i sve većoj pauperizaciji svijeta. Ni cijeloj toj demagogiji nije doduše posve pošlo za rukom da pojmove liberalno i liberalizam devalvira koliko je htjela. Ne može se naposljetku prijeći preko toga da u tim izrazima, protivno nastojanjima antiliberalne agitacije, odjekuje nešto od onoga što zdrav čovjek ćuti kada čuje riječ sloboda. Stoga antiliberalna agitacija odustaje od prečeste upotrebe riječi liberalizam, pa sve one sramotne stvari što ih u tom sistemu pripisuje radije povezuje s izrazima kapitalizam. Pri spomenu riječi kapitalizam javlja se predstava o bešćutnom kapitalistu koji ne misli ni na što drugo doli na vlastito bogaćenje, makar ono bilo moguće samo iskorištavanjem njegovih sugrađana. Malobrojni su oni koji su stvarajući predstavu o kapitalistu svjesni da uistinu liberalno organiziran kapitalistički društveni poredak ustrojen tako da za poduzetnika i kapitalista put do bogatstva vodi isključivo preko bolje opskrbljenosti njihovih sugrađana onime za što vjeruju da treba i njima samima. Umjesto da govori o kapitalizmu kada spominje golem napredak u načinu života masa, antiliberalna agitacija o njemu govori samo onda kada spominje neku od onih pojava što su postale moguće samo zato što je liberalizam potisnut. Da je kapitalizam širokim masama stavio na raspolaganje ukusnu namirnicu i sredstvo za užitak kakav je šećer, to se ne kaže. O kapitalizmu se u povezanosti sa šećerom govori samo onda kada u nekoj zemlji neki kartel podigne cijenu šećera iznad one na svjetskom tržištu. Kada bi to pri provedbi liberalnih načela uopće bilo zamislivo. U državi s liberalnom upravom, u kojoj nema carina, ne bi bili zamislivi ni karteli koji cijenu robe mogu podignuti iznad one koju ta ista roba postiže na svjetskom tržištu.

Razmišljanjem kojim antiliberalna demagogija dolazi do toga da sve prijestupe i sve rđave posljedice antiliberalne politike podmeće baš liberalizmu i kapitalizmu izgleda ovako: polazi se od tvrdnje da je svrha liberalnih načela promicanje interesa kapitalista i poduzetnika na račun interesa ostalih slojeva građanstva, liberalizam je prema tome politika u korist bogataša, a na štetu siromaha. Potom se zamjećuje da se brojni poduzetnici i kapitalisti pod određenim pretpostavkama zauzimaju za zaštitne carine, a drugi pak, naime proizvođači oružja, za naoružavanje, pa se to na brzu ruku proglašuje kapitalističkom politikom. Stvar je uistinu posve drukčija. Liberalizam nije politika koja štiti interes bilo kojega posebnog sloja, nego politika koja je u interesu cjeline (Gesamtheit). Stoga nije točno da se poduzetnici i kapitalisti zauzimaju za liberalizam iz nekog zasebnog interesa. Interes iz kojeg se oni za nj zauzimaju posve je isti kao i interes svakog drugog čovjeka. Možebiti da se u nekom pojedinačnom slučaju zasebni interes nekih poduzetnika i kapitalista poklapa s liberalnim programom; no tome se svagda protive zasebni interesi drugih poduzetnika ili kapitalista. Stvari uopće nisu tako jednostavne kao što zamišljaju oni koji posvuda njuše ”interese” i ”zainteresirane”. To što primjerice neka država uvodi carine na željezo ne može se objasniti ‘‘jednostavno” time da to koristi industrijalcima koji se bave proizvodnjom željeza. U zemlji također ima onih koji imaju druge interese, pa i među poduzetnicima, a u svakom su slučaju oni koji imaju koristi od carina na željezo tek neznatna manjina. Razlog ne bi moglo biti ni mito, jer i podmićeni mogu biti samo manjina, a onda: zašto podmićuju samo jedni, pobornici zaštitne carine, a ne i njihovi protivnici, pristaše slobodne trgovine? Ideologiju koja omogućuje zaštitnu carinu ne stvaraju ni ”zainteresirani’‘ ni ljudi što su ih oni potkupili, nego ideolozi koji svijetu daju ideje prema kojima se sve ravna.

U našem dobu, u kojem vladaju antiliberalne ideje, svi razmišljaju anti-liberalno, kao što je prije stotinu godina većina razmišljala liberalno. Ako se danas mnogi poduzetnici zauzimaju za zaštitne carine, tada to nije ništa drugo nego obličje što ga antiliberalizam kod njih poprima. S liberalizmom to nema ništa.

 

S njemačkog preveo Mario Kopić

 

[Ludwig von Mises, Liberalismus, Jena: Verlag von Gustav Fischer, 1927]

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This