Meni
Kategorije

Tekst objavio dana okt 23, 2016 u Društvo, Izdvojeno | 1 +

Mario Vargas Llosa: Kultura slobode

Mario Vargas Llosa: Kultura slobode

Najučinkovitiji napadi na slobodu najčešće nisu povezani s ekonomijom. Umjesto toga, riječ je o društvenim, etičkim i prije svega kulturološkim napadaima. Argumenti tih napada izašli su na vidjelo u zbrci protesta u Seatlu 1999. godine, a pojavili su se nedavno u Davosu, Bangkoku i Pragu. Rekli su ovo:

„Nestajanja državnih granica i uspostava svijeta povezanog tržištem zadat će smrtni udarac regionalnim i nacionalnim kulturama te drugim čimbenicima koji određuju identitet neke zemlje i regije, poput tradicije, običaja i normi. Budući da se većina svijeta neuspješno suprotstavlja invaziji kulturoloških proizvoda razvijenih zemalja – ili, preciznije, Sjedinjenih Američkih Država – koje nužno vode velike multinacionalne kompanije, Sjeverna Amerika se uvjerljivo nameće, standardizira svijet i uništava bogatu kulturnu raznolikost. Tim načinom, svi ljudi, a ne samo oni mali i slabi, gube svoj identitet, svoju dušu i bit će ništa više nego kolonije 21. stoljeća – postat će zombiji ili karikature oblikovane kulturnim normama novog imperijalizma koji, uz vladanje svijetom putem kapitala, vojne moći i nauke, nameće svoj jezik te svoj način razmišljanja, vjerovanja, zabavljanja i svoje poglede na budućnost“.

 

Ta noćna mora ili negativna utopija svijeta koji, zahvaljujući globalizaciji, kulturološki prisvajaju Sjedinjene Američke Države, gubi jezičnu i kulturnu raznolikost nije isključivo područje ljevičarskih političara koji su nostalgični za Marxom, Maom ili Che Guevarom. Taj delirij progona – potaknut gnjevom prema divu Sjeverne Amerike – vidljiv je također u razvijenim zemljama i nacijama visoke kulture te ga dijele političari s lijeva, centra na desno.

Jedan od gorih primjera je Francuska, gdje vidimo česte kampanje za zaštitu francuskog „kutlurnog identiteta“ od navodne globalizacije. Neki  političari i intelektualci uznemireni su od pomisli da zemlju Montaignea, Decartesa, Racinea i Baudelairea – zemlju koja je toliko dugo bila nositelj mode, filozofije, umjetnosti, hrane i drugih mogu zauzeti McDonald's, Pizza Hut, KFC, rock, rap, holivudski filmovi, traperice, tenisice i majice s kratkim rukavima. Strah je rezultirao masovnim potporama francuske države lokalnoj filmskoj industriji i kvotnim zahtjevima francuskim kinima da moraju prikazivati domaće filmove te da u isto vrijeme smanje uvoz američkih filmova. Taj strah ujedno je razlog zašto su neke općine donijele odluku o novčanom kažnjavanju svake objave koja s anglicizmima narušava ljepotu Molierova jezika. Ipak, sudeći po pogledu na ulice Pariza, takve se uredbe baš i ne poštuju. To je razlog zašto je poljoprivrednik i borac Jose Bove zbog svojeg fanatičnog pohoda protiv lamalbouffe (loše hrane) poznato lice u Francuskoj. Njegova popularnost samo je porasla s obzirom da je nedavno osuđen na tri mjeseca zatvora.

Iako vjerujem da je kulturalni argument protiv globalizacije neprihvatljiv, moramo prihvatiti kako duboko unutar argumenata leži neosporna istina. U stoljeću u kojem živimo svijet gubi na slikovitosti i prožet je s manje lokalnih boja od svijeta prošlosti. Svečanosti, nošnje, običaji, obredi i vjerovanja koja su u prošlosti davala čovječanstvu raznolikost postepeno nestaju ili su ograničena na mala područja dok većina društva usvaja nove karakteristike koje su više u skladu s današnjicom. Sve se zemlje svijeta preobražavaju, neke brže od drugih, ali to se ne događa zbog globalizacije. Događa se zbog modernizacije kojoj je globalizacija posljedica, a ne uzrok. Prirodno je jadikovati zbog odvijanja toga procesa i biti nostalgičan za prošlošću iz udobnosti sadašnjosti u kojoj se ta prošlost može činiti zanimljivom i šarenom, ali preobražaj se ne može izbjeći. U strahu da će otvaranje svijetu uništiti totalitarni režimi, poput Sjeverne Koreje ili Kube, doatno se zatvaraju i uvode zabrane ne bi li zaustavili promjene modernizacije. Ipak, čak niti oni ne mogu zaustaviti postupni prodor modernizacije koja ugrožava njihov takozvani kulturni identitet. Možda u teoriji zemlja može zadržati svoj identitet, ali samo ako – kao određena zabačena plemena Afrike ili Amazonija – zaustave razmjenu s vanjskim svijetom i odluče živjeti u potpunoj izolaciji nekim oblikom samoodržanja. Takav oblik očuvanja kulturološkog identiteta vraća to društvo na prahistorijski životni standard.

Istina je da mnogi oblici tradicionalnog života nestaju zbog modernizacije, ali u isto vrijeme modernizacija otvara nove mogućnosti i omogućuje novi korak naprijed za cijelo društvo. Zbog postojanja slobode izbora, ljudi se ponekad suprotstavljaju tradicionalnim intelektualcima i vođama te bez imalo sumnje odabiru modernizaciju.

Argumenti usmjereni protiv globalizacije, u ime kulturnog identiteta, otkrivaju statično shvatanje kulture koje je bez historijske osnove. Postoje li kulture koje su ostale identične i nepromijenjene kroz historiju? Nalazimo ih među malim i primitivnim zajednicama koje obitavaju u špiljama i štuju gromove te zvijeri pa se zbog svojeg primitivizma izlažu opasnosti od iskorištavanja i istrebljenja. Sve druge kulture, posebno one koje možemo nazvati savremenima i živima, razvile su se toliko da imaju tek malo sličnosti s onim kakve su bile prije dvije ili tri generacije. Evolucija je jasno vidljiva u zemljama poput Francuske, Španije i Engleske, gdje su promjene tokom posljednjih pola stoljeća bile toliko izvanredne i duboke, da bi Marcel Proust, Federico Garica Lorca ili Virginia Wolf imali poteškoća prepoznati današnje društvo od onoga u kojem su oni bili rođeni – društvo koje su oni pomogli podmladiti.

Ideja „kulturnog identiteta“ je opasna. Iz društvenog pogleda predstavlja tek nepouzdan, umjetni koncept, ali iz političke perspektive ugrožava najveće ostvarenje čovječanstva, a to je sloboda. Ne poričem da ljudi koji govore istim jezikom, žive na istom prostoru, nalaze se u sličnim problemima i prakticiraju istu religiju i iste običaje imaju zajedničke karakteristike. Ipak, zajednički nazivnik ne može odrediti svaku osobu pojedinačno jer samo poništava ili spušta pojedinca sa svim njegovim jedinstvenim osobinama na uvredljivo drugo mjesto te tako ne možemo razlikovati jednog člana zajednice od drugoga. Pojam identiteta, ako se isključivo ne koristi za pojedinca, suštinski je dehumanizirajući. Riječ je o kolektivističkoj ideji i ideološkoj suprotnosti svemu onome što je kreativno i orginalno u ljudskom biću, svemu onome  što nije nametnuto naslijeđem, geografijom i društvenim pritiskom. Tačnije, pravi identitet proizlazi iz mogućnosti opiranja ljudskog bića vanjskim utjecajima i suprotstavljanja takvim utjecajima – djelima slobodne volje.

Ideja „kolektivnog identiteta“ ideološka je izmišljotina koja je temelj nacionalizma. Za mnoge etnologe i antropologe, kolektivni identitet ne postoji čak ni u primitivnim zajednicama. Možda su zajednički običaji ključni za odbranu zajednice. Ipak, mogućnosti za ostvarenje kreativnosti su nepromjenjivo velike onim pojedincima koji se žele iskazati unatoč zajednici. Individualne razlike prevladavaju nad kolektivnim značajkama kada se svaki pojedini član zajednice promatra zasebno, a ne samo kao periferni dio kolektiva. Globalizacija radikalno pruža svim građanima svijeta mogućnosti stvaranja vlastitih kulturnih identiteta dobrovoljnim djelovanjem prema svojim sklonostima i ličnim pobudama. Danas građani nisu prisiljeni, kao što je to bilo u prošlosti i čak na mnogim mjestima u sadašnjosti, poštivati identitet koji ih zatvara u koncentracijski logor iz koje se ne može pobjeći – identitet nametnut jezikom, nacijom, crkvom i običajima mjesta u kojem su rođeni. U ovom smislu, globalizacija mora biti prihvaćena zato što značajno proširuje obzor slobode pojedinca.

Dvije historije jednog kontinenta

Možda je Latinska Amerika najboljih primjer umjetnih i apsurdnih pokušaja stvaranja kolektivnih identiteta. Koji je kulturni identitet Latinske Amerike? Što bi se moglo staviti u usklađenu zbirku običaja, vjerovanja, tradicija, mitologija i djelovanja koje daju kontinentnu jedinstven i neprenosivi identitet? Historija nam je bila stvorena u intelektualnim raspravama (neke su bile žešće od drugih) kojima se pokušao pronaći odgovor na to pitanje. Najpoznatija je bila ona rasprava, započeta u dvadesetom stoljeću, između hispanista i autohtonjaka koja je imala odjek po cijelom kontinentu.

Za hispaniste, popu Josea de la Rivae Agueroa, Victora Andresa Belaunde i Francisca Garcije Calderona, Latinska Amerika rođena je kada je, zahvaljajući otkrićima i osvajanjima, usvojila španski i portugalski jezik, prihvatila kršćanstvo te postala dio zapadne civilizacije. Hispanisti nisu umanjivali važnost pretkolonijalnih kultura, ali su smatrali da one predstavljaju samo sloj (i ne glavni sloj) društvene i historijske stvarnosti koja je tek dobila na značaju i izgradila ličnost zahvaljujući nadahnjujućem utjecaju „Zapada“.

S druge strane, autohtonjaci su ogorčeno odbacivali navodne koristi stvorene dolaskom Evropljana u Latinsku Ameriku. Za njih naš identitet nalazi svoje korjene i svoju dušu u predhispanskim kulturama i civilizacijama čiji je razvoj modernizacija krvnički zaustavila nasiljem, cenzurom, represijom i marginalizacijom i to ne samo tokom tri stoljeća kolonizacije nego i nakon pojave republikanizma. Prema autohtonjačkom načinu razmišljanja, izvorni „američki izričaj“ (koristeći naziv knjige Josea Lezama Lime) počiva u svim kulturnim manifestacijama – od autohtonih jezika pa sve do vjerovanja, običaja i umjetnosti – koje su se odupirale zapadnjačkom kulturološkom ugnjetavanju i preživjele do današnjih dana. Poznati historičar ovog smjera, Peruanac Luis E. Valcarel, tvrdio je čak da crkve, samostani i druge građevine kolonijalne arhitekture trebaju biti srušene jer nisu autohtono peruanske, nego predstavljaju Anti-Peru. Oni su uljezi. Predstavljaju prevaru i negaciju čistrog američkog identiteta koji jedino i isključivo može potjecati od urođeničkih korijena. Jedan od najogrinalnijih romanopisaca Latinske Amerike, Hose Maria Arguedas je pripovijedao u živopisnim pričama o epskoj borbi za preživljavanje Quechua kulture u Andama unatoč kvarnom prisustvu „Zapada“.

Hispanisti i autohtonjaci stvorili su sjajne historijske eseje i kreativna djela fikcije, ali, sudeći s našeg trenutnog gledišta, obje su strane jednako sektaške, redukcionističke i krive. Nijedna strana nije spreman prihvatiti cjelokupnu raznolikost Latinske Amerike u svoje ideološke okvire i obje strane naginju rasizmu. Ko bi se, u naše vrijeme, usudio tvrditi da samo ono što je hispansko ili indijansko stvarno predstavlja Latinsku Ameriku. Svejedno se čak i danas nastavlja s pokušajima lažiranja i izoliranja „kulturnog identiteta“ političkim i intelektualnim žarom koji zaslužuje vrijedniji cilj. Pokušaji nametanja kulturnog identiteta ljudima jednaki su zatvaranju istih u zatvor i oduzimaju im najdragocjenije slobode – odabira onog što, kako i ko neko sam želi biti. Latinska Amerika nema jedan kulturni identitet, nego mnoge kulturne identitete; niti jedan ne može tvrditi da ima veći legitimitet ili da je čišći od drugoga.

Naravno, Latinsku Ameriku oblikuje pretkolumbovski svijet i njegove kulture, koje u Meksiku, Gvatemali i andskim zemljama još uvijek imaju društveni utjecaj. Ujedno je Latinska Amerika prepuna ljudi, koji govore špaski i portugalski, s tradicijom pet stoljeća, čije je djelovanje bilo odlučujuće u stvaranju društava na kontinentu kakva ona danas jesu. Nije li istina da Latinska Amerika u sebi ima malo Afrike, Afrike koja je pristigla na američke obale zajedno s Evropom? Nije li Afrija neupitno ostavila utjecaj na našu boju kože, našu muziku, naš karakter i društvo? Kulturni, etički i društveni sastavi koji danas čine Latinsku Ameriku povezuju nas s gotovo svim regijama i kulturama svijeta. Imamo toliko kulturnih identiteta da izgleda kao da nemamo niti jedan. To je realnost koja je, suprotno onome u što vjeruju nacionalisti, naše najveće blago. Ujedno je najbolja potvrda pomoću koje se možemo osjećati kao punopravni stanovnici svijeta.

 

Lokalni glasovi, globalni doseg

Strah od amerikanizacije planete više je ideološka paranoja, nego što je stvaran. Nema sumnje, naravno, da je zahvaljujući globalizaciji engleski postao glavni jezik našeg vremena, kao što je to bio latinski u srednjem vijeku. Engleski će se nastaviti širiti svijetom jer je prijeko potreban za međunarodnu komunikaciju i razne transakcije. Znači li to da se engleski širi na štetu drugih jezika? Apsolutno ne. Zapravo, tačno je upravo suprotno. Nestajanjem granica i sve većom međuzavisnošću svijeta stvorili su se poticaji da nove generacije uče o drugim kulturama i asimiliraju se u različite kulture ne samo iz razonode, nego iz nužde. Uzmimo u obzir španski jezik. Prije pola stoljeća korisnici španskog jezika bili dio zatvorene jezičke grupe; držali smo se unutar naših jezičnih granica. Danas se španski širi svijetom i naveliko je zastupljen na svih pet kontinenata. Činjenica kako danas u SAD-u dvadeset i pet do trideset miliona ljudi govori španski objašnjava zašto su dva kandidata za predsjednika SAD-a, guverner Teksasa George W. Bush i potpredsjednik Al Gore vodili svoju kampanju ne samo na engleskom nego i na španskom.

Koliko je miliona mladih ljudi odgovorilo izazovima globalizacije učenjem japanskog, njemačkog, mandarinskog, kantonskog, ruskog ili francuskog? Na sreću, ta sklonost učenju stranih jezika samo će se širiti u dolazećim godinama. Zato je najbolja odbrana naših kultura i jezika njihova snažna promocija u ovom novom svijetu, a ne ustrajanje u naivnim pokušajima odbrane od opasnosit engleskog jezika. Oni koji podržavaju odbrane mnogo govore o kulturi, ali zapravo je često riječ o neznalicama koje skrivaju svoj pravi razlog, a to je nacionalizam. Ako postoji išta što je suprotstavljeno univerzalističkim kulturnim vrijednostima, onda je ograničena, isključujuća i nejasna vizija koju nacionalisti pokušavaju nametnuti ostatku društva. Možda najplemenitija lekcija kojoj nas uče kulture je da ih se ne treba štititi birokratijom, zidovima ili drugim regulacijama kako bi preživjele i bujale; nego upravo suprotno, takvi pokušaji zaštite samo bi umanjili kulturu. Kulture moraju biti slobodne i moraju se stalno natjecati s drugim kulturama. To ih obnavlja i pomlađuje te im omogućava da se razviju i prilagode životnim promjenama. U antici latinski jezik nije ubio grčki jezik; upravo suprotno, umjetnička orginalnost i intelektualna dubina helenističke kulture prožela je rimsku civilizaciju te su se preko nje Homerovi epovi i zapisi Platona i Aristotela proširili svijetom. Lokalne kulture neće nestati zbog globalizacije; u okviru otvorenog svijeta, sve što je vrijedno preživljavanja unutar lokalnih kultura naći će plodno tlo za cvjetanje.

To se događa u Evropi i u drugim dijelovima svijeta. Posebno je vrijedno spomenuti Španiju gdje se regionalne kulture ponovo pojavljuju s novim žarom. Tokom diktature generala Franca regionalne kulture su bile potisnute i osuđene na postojanje u tajnosti. Zahvaljujući povratku demokratije, bogata španska kulturna raznolikost ponovo je izašla na vidjelo i bio joj je dozvoljen slobodan razvoj. Zahvaljujući sistemu upravne autonomije, lokalne kulture su doživjele nevjerovatan procvat, posebno u Kataloniji, Galiciji i Baskiji, ali i u drugim dijelovima Španije. Naravno, ne smijemo pomiješati regionalni kulturni procvat, koji je pozitivan i obogaćuje, s povajom nacionalizma koji predstavlja prijetnju kulturi slobode.

U svom slavnom eseju Bilješke o definiciji kulture 1948. T.S. Eliot je predvidio da će u budućnosti čovječanstvo doživjeti renesansu lokalnih i regionalnih kultura. U to je vrijeme njegovo proročanstvo izgledalo uistinu nesmotreno smiono. Međutim, zbog globalizacije proročanstvo će se najvjerovatnije obistiniti i trebali bismo biti sretni zbog toga. Preporod malih, lokalnih kultura vratit će čovječanstvu veliko bogatstvo izražaja koje je nacionalna država uništila kako bi stvorila takozvani nacionalni kulturni identitet, koji je započeo krajem osamnaestog, a posebno je dobio na snazi u devetnaestom stoljeću. (Takve se činjenice često zaborave ili ih pokušavamo zaboraviti zbog ozbiljnih moralnih konotacija). Nacionalne kulture često su bile stvarane krvlju i vatrom, zabranjujući učenja i objavljivanja na lokalnim narječjima u upotrebi ili zabranjujući vjerovanja i običaje koji su se kosili s idealom nacionalne države. Na ovaj način, u mnogim zemljama svijeta, nacionalna država prisilom je uspostavila dominantnu kulturu dok su lokalne kulture bile suzbijane i otklonjene iz službenog života. Ali suprotno upozorenjima onih koji se boje globalizacije, nije lako jednostavno izbrisati kulture (koliko god male one bile) ako iza njih stoji bogata tradicija i ljudi koji ih prakticiraju čak i u tajnosti. Danas, zahvaljujući slabljenju nacionalne države, nailazimo na izbijanje zaboravljenih, marginaliziranih i potiskivanih lokalnih kultura koje pokazuju nove znakove života, koje su u velikom skladu s našim globaliziranim planetom.

 

 

Mario Vargas Llosa je peruanski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Godine 1990. kandidirao se na predsjedničkim izborima u svojoj zemlji, ali je izgubio. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

1 Komentar

  1. Istina je da mnogi oblici tradicionalnog života nestaju zbog modernizacije, ali u isto vrijeme modernizacija otvara nove mogućnosti i omogućuje novi korak naprijed za cijelo društvo. Zbog postojanja slobode izbora, ljudi se ponekad suprotstavljaju tradicionalnim intelektualcima i vođama te bez imalo sumnje odabiru modernizaciju.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This