Meni
Kategorije

Tekst objavio dana nov 4, 2016 u Ekonomija, Izdvojeno | 0 +

Kako je država blagostanja potopila italijanski san

Kako je država blagostanja potopila italijanski san

»Rast vaše nacionalne privrede, industrije i životnog standarda u poslijeratnim je godinama doista fenomen. Nacija, nedavno doslovno u ruševinama, suočavajući se s visokom nezaposlenošću i visokom inflacijom, snažno je povećala svoju proizvodnju i svoj kapital, stabilizirala troškove i valutu i stvorila nova radna mjesta i nove industrije sa stupnjem rasta koji je neusporediv u zapadnom svijetu.«

(Predsjednik John F. Kennedy)

 

Autor: Piercamillo Falasca

Navedene su prijateljske riječi divljenja tokom službenih susreta političara uobičajene, ali je američki predsjednik John F. Kennedy 1963. godine, tokom večere što ju je u Rimu u njegovu čast priredio talijanski predsjednik Antonio Segna, konstatirao činjenice. Od 1946. do 1962. talijanska je privreda rasla godišnje 7,7%, a briljantni se rast nastavio do kraja 60-ih godina (prosječan je rast u cijelom desetljeću bio 5%). To ekonomsko čudo Italije (Miracolo Economico) preobrazilo je zemlju u moderno i dinamičko društvo s prosperitetnim poduzećima koja su se paradno šepurila na globalnom tržištu u svim segmentima: od strojeva za pranje i hladnjaka do preciznih mehaničkih komponenti, od prehrambenog sektora do filmske industrije.

U razdoblju od 1956. do 1965. industrijski je rast bio vidljiv u Zapadnoj Njemačkoj (70%), Francuskoj (58%) i SAD (46%), ali svi su oni bili patuljasti u odnosu na gigantsku Italiju i njezin spektakularni nastup (102%). Većina poduzeća, kao što su Fiat, proizvođač pisaćih mašina i računala Olivetti i energetska društva Eni i Edison, odlično je sudjelovala s enormnim brojem malih, porodičnih poduzeća u skladu sa snažnom porodičnom tradicijom u talijanskom društvu. Najmanje petina od 50 milijuna talijanske populacije preselila je iz siromašnog i sušnog juga na bogati i industrijalizirani sjever. Stanovništvo je zbog povećanja blagostanja mijenjalo životne navike, kupovalo automobile, TV aparate, slalo djecu u škole, ulagalo štednju u kupovinu novih kuća i ujedno ušteđevinom pomagalo svojim rođacima u siromašnim selima. Nakon 1960. godine, s brzim rastom životnog standarda te poduzetništva i novih radnih mjesta, zaustavilo se masovno iseljavanje siromašnih Talijana na Zapad, koje je bilo zadnjih desetljeća toliko veliko da je talijanska dijaspora narasla na 20 milijuna emigranata.

Što je bila ta »magična formula« privrednog procvata Italije prvih 20 godina nakon Drugoga svjetskog rata? Mnogo godina kasnije je senator kršćanskih demokrata (Democrazia Cristiana), tada vladajuće stranke desnog centra, rekao u jednom razgovoru: »Mi smo razumjeli i odmah uvidjeli da ne znamo voditi talijansko društvo. Zemlja je bila snažnija nego političari i čak pametnija nego političari. ‘Ništa činiti’ bio je bolji izbor nego uvoditi brojne vladine ekonomske mjere«. Tko je bio dakle onaj »mi« o kojem je govorio senator Piero Basseti?

U tim je prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata skupini slobodno-tržišno orijentiranih ekonomista i političara uspjelo dosegnuti ključne pozicije u vladi. Pomeli su cijelo fašističko zakonodavstvo, ustanovili demokratsku politiku i proveli slobodno-tržišne reforme. Središnja osoba te skupine ljudi bio je antifašistički novinar i ekonomist Luigi Einaudi, jedan od najuglednijih talijanskih klasičnih liberala, koji se vratio u Italiju i služio Italiji odmah nakon rata kao guverner Centralne banke, potom kao financijski ministar i naposljetku kao predsjednik Italije. Luigi Einaudi je snažno utjecao na ekonomsku politiku zajedno s premijerom Alcidom De Gasperijem (1945-1953) i nakon De Gasperijeve smrti zajedno s njegovim nasljednikom Giuseppeom Pellom i ostalima.

Neke od tih osoba ne mogu biti poznate izvan Italije, ali predstavljaju izvanrednu »iznimku« za europsku političku kulturu. Nakon 20 godina Mussolinijeva fašističkog režima i strahota rata, ta je skupina klasičnih liberala predstavljala jedinu nadu za narod da izađe iz totalitarne prošlosti u slobodu demokratskog kapitalizma. Okolnosti u kojima su djelovali bile su vrlo teške. Italija je bila veoma siromašna zemlja, dodatno opustošena fašističkim kolektivizmom i ratom. Većina je stanovništva bila nezaposlena i neobrazovana. Infrastruktura je bila mizerna ili je nije bilo. Snažna Komunistička Partija prijetila je zamijeniti fašistički kolektivizam onim komunističkim. Državno kontrolirana poduzeća gotovo su dominirala talijanskom privredom.

Utjecaj Luigija Einaudija bio je od ključna značenja. Pažljiva monetarna politika ograničavala je inflaciju najmanje dvadeset godina. Talijanska valuta lira bila je 1959. godine u Financial Timesu proglašena najstabilnijom valutom na svijetu!  Slobodno-tržišni sporazumi pomogli su Italiji ponovno stupiti na međunarodna tržišta, fiskalna reforma Legge Vanoni, imenovana po ministru Eziu Vanoniju koji ju je kreirao, snizila je poreze i snažno pojednostavnila sistem ubiranja poreza. Kasnije, u razdoblju dominacije Keynesovih ideja i lakog trošenja državnog novca, talijanski javni izdaci su ostali relativno dobro nadzirani: 1960. godine su javni izdaci jedva dosezali razinu iz 1937. godine (30% BDP s karakterističnim udjelom investicija u osnovna sredstva), dočim je javna potrošnja u ostalim europskim državama dramatično narasla.

Rijetki su, kao što je na primjer slavni pravnik Bruno Leoni, upozoravali na pogibelj ako se ljudi ne budu znali više sjećati što je prouzrokovalo njihovo novo stvoreno blagostanje i napredak. Rastuće blagostanje učinilo se izvrsnom prilikom za nove vladine izdatke i intervencije. Tako je talijanska vlada već 1950. godine ustanovila Cassa del Mezzogiorno (slično Roosveltovoj Tennesse Valley Authority, ali u siromašnoj južnoj Italiji). U 60-tim godinama je talijanska vlada usvojila zakonodavstvo koje omogućuje redistribuciju bogatstva, širenje vladinog nadzora u privredi, nacionalizaciju poduzeća za opskrbu električnom strujom i etablirala sve snažniju socijalnu državu.

U relativno bogatoj Italiji redistribucijska kretanja su započela dosezati sve širu i popularniju potporu. Godine 1962, u vrijeme značajnih pregovora o radnim ugovorima radnika u metalnoj industriji, u kojoj su sindikati zahtijevali skraćivanje radnog vremena, više godišnjeg odmora i više moći sindikata u svrhu organiziranja sindikalne aktivnosti po poduzećima, Partito Socialista Italiano (Socijalistička partija Italije) pridružila se vladajućoj koaliciji s Kršćanskim demokratima i tako je bila oblikovana prva poratna vlada lijevog centra. Godine 1963. donesen je javni stambeni program pomoću nacionalizacije zemlje, koji je izazvao snažno suprotstavljanje udruženja poduzetnika i privatnih vlasnika (između ostalih i Katoličke Crkve), što je uvjerilo Kršćanske demokrate da napuste te ideje, ali ti će kolektivistički ideali dominirati ostatkom dekade i dalje u 70-ih godinama.

Više značajnih javnih politika usvojilo je u to vrijeme mjere koje su temelji sadašnje talijanske krize. Prva je napuštanje fiskalne discipline zbog odluke Ustavnog suda 1966. godine, koji je permisivno interpretirao ustavna ograničenja proračunske uravnoteženosti: ta razgradnja ustavnih ograničenja dopustila je parlamentu da potvrdi zakone kojima su bili godišnji troškovi državne potrošnje dodatno pokriveni izdavanjem novih obveznica (zaduživanje), a ne kao prije, dakle samo prihodima od niskih poreza. Ta odluka je rasparala vreću javnog proračuna: otvorila je rupu koja je godinama postajala sve veća. Luigi Einaudi je umro 1961. godine i svi njegovi pozivi na financijsku disciplinu bili su brzo zaboravljeni. Do 1960. godine je bio primarni deficit gotovo nula. Primarni deficit se računa tako da oduzmemo kamate od zajedničkog proračunskog deficita. Nakon 1960. godine primarni deficit je brzo započeo rasti prema navedenoj odluci suda i ubrzao se nakon 1972. godine, kad je deficit eksplodirao zbog velikog trošenja državnih sredstava. Veliko trošenje državnog novca postalo je tada političkom praksom i strategijom. Godine 1975. primarni je deficit već dosegnuo opasnih 7,8% BDP.

Druga mjera je bila uvođenje veoma velikodušnog mirovinskog sistema 1969. godine, koji su zvali reformom Brodolini (prema sindikalistu Giacomu Brodoliniju, prim. M. K.). Prije toga je Italija imela mirovinski sistem zasnovan na prilozima: taj je mehanizam  jamčio visinu mirovina u odnosu na visinu i trajanje uplate prinosa. Godine 1969. nadomjestio ga je redistribucijski sistem koji je uzimao iz vreće svih uplata i potom redistribuirao približno svim umirovljenicima podjednake mirovine, odnosno, preciznije, nije se više zasnivao na zajedničkoj svoti svih obaveznih prinosa, odnosno ušteđevine unutar cijelog radnog vijeka, nego samo na zadnjim plaćama pred penziju. Etablirana je »socijalna mirovina« za svakog građanina u odnosu na kriterije starosti za mirovinu, koji dopuštaju radnicima rano umirovljenje, a ujedno popustljiv pristup onima koji nisu zaslužili mirovinu u južnoj Italiji, što su predstavljali kao nadomjestak za učinkovitiju politiku »pobuđivanja rasta«. Samo su rijetki posvetili pozornost pitanju financijske održivosti. Uostalom čemu, ako birači budućnosti ne odlučuju danas, nego danas odlučuje ona većina birača što ih političari redistribucijom kupuju.

Treća mjera koja je započela uništavati uspješnu privredu i rast blagostanja bila je povećanje regulacije na tržištu rada usvajanjem takozvanog Radničkog statuta (Statuto dei lavoratori) 1970. godine, s članom 18, koji sudištima određuje obavezu da, kad se ustanovi nepravedno otpuštanje radnika u poduzeću s više od 15 zaposlenih koji imaju trajne i čvrste ugovore, otpušteni radnik ima pravo biti vraćen na staro radno mjesto. Sav teret dokazivanja ostaje na ramenima poslodavca. Tako je otpuštanje radnika postalo sve skuplje, a zakon je ujedno postigao da su troškovi nalaženja novog radnika za poduzeće vrlo visoki. Sve je to smanjilo mobilnost radne snage i ohrabrilo ilegalan rad.

Četvrta mjera, koja se u cjelini pokazala kroz niz sukcesivnih i dopunskih zakona između 1968. i 1978, bila je nacionalizacija ili podržavljenje zdravstvenog osiguravajućeg sistema. Zdravstvo je tako postalo domena državnog monopola i u cjelini se financira kroz više poreze radnika, što znači da potrošači imaju malo poticaja za ekonomiziranje pri korištenju medicinske usluge.

Konačno su u siječnju 1970. u vladi uveli obavezno pravilo za sve radnike u inženjerskim i metalurškim sektorima koje je bitno reguliralo i ograničilo radno vrijeme.

Dugotrajni negativni učinci svih tih političkih mjera bili su na početku, za kratko, prikriveni, jer još je djelovala ustrajna sila rasta i niska prosječna starost stanovništva. Velikodušno dijeljenje mirovina i sve veći troškovi zdravstvenih usluga za mali broj umirovljenika bili su na početku olako pokriveni prinosima velikog broja mladih radnika. No tijekom godina te su politike redistribucije, zajedno sa sve težim regulacijama tržišta rada i regulacijama usluga, dosegle opadanje produktivnosti privrede, načinile tržište rada rigidnijim, dramatično povećale troškove najma nove radne snage i promovirale sve veće troškove javnog sektora povezane s akumulacijom dugova države, što je u zamjenu apsorbiralo sve veći dio privatnih ušteđevina.

S vremenom je sa starenjem populacije smanjen odnos između radnog i umirovljenog stanovništva. Taj uništavajući odnos načinio je oba sistema (mirovinski i zdravstveni sistem) sve ovisnijim i manje održivijim. U 60-tim i 70-tim godinama sve su europske države snažno povećale javne izdatke, ali Italija je išla doslovno u ekstrem gubitka kontrole nad državnim izdacima. Izgubila je i ugled fiskalno odgovorne države iz 50-tih godina. Javni izdaci su porasli od 32,7% BDP (1970) na 56,3% (1993), potaknuti nepromišljenom politikom zapošljavanja većeg broja javnih službenika u svrhu kozmetičkog prikrivanja velike nezaposlenosti, posebno na jugu Italije. Dakako, nedostatak radnih mjesta u privredi i time velika nezaposlenost bila je već rezultat ekstremnih troškova najma radnika, budući da su ti troškovi bili natovareni na pleća privatnog sektora. Javni dug, koji je bio dugo nakon Drugog svjetskog rata stabilan i uspinjao se na 30% BDP u 50-tim i 60-tim godinama, dosegao je 1994. godine zapanjujućih 121,8% BDP.

Tako se okončalo talijansko privredno čudo. Prosječni privredni rast je bio u 70-tim godinama doduše još uvijek solidnih 3,2%, ali u 80-tim godinama je pao na 2,2%. Zahvaljujući sistematskoj devalvaciji talijanske valute lire talijanska su poduzeća još neko vrijeme uspjela očuvati konkurentnost sa svijetom (premijer Bettino Craxi je obznanio da je država dosegla britanski BDP 1987. godine), ali visoka inflacija i visoka javna zaduženost jasno su i snažno ugrozili budućnost Italije.

Različiti pokušaji reformi za oživljavanje privrede bili su učinjeni u 90-im godinama, posebno nakon financijske i političke krize 1992-1993, kad je država riskirala gubitak suverenosti. Poratni politički sistem bio je pometen sa scene zbog brojnih teških optužbi za korupciju. Nešto privatizacija industrijskih poduzeća u državnom vlasništvu pomoglo je smanjiti veliki javni dug na normalniju razinu. Zanemarivo malene (kozmetičke) promjene su bile načinjene na mirovinskom sistemu i 1997. godine talijanski je parlament donio zakonodavstvo kojim je modernizirano tržište radne snage, ali političke prepreke su spriječile ukidanje odredbe u 18. članu (a tiče se prava na ponovno zapošljavanje otpuštenih radnika). To je vodilo ustanovljenju rigidnog dvo-rednog tržišta rada, koji je uključivao hiper-regulirane i rigidne ugovore starog tipa i fleksibilne novije ugovore na određeno vrijeme.

Te gore spomenute reforme su priskrbile nešto goriva u iscrpljene motore i odložile za trenutak obračun. No utrka je bila gotova.

Italija je još uvijek bogata država, ali talijanski politički sistem djeluje i ponaša se kao osiromašeni plemić koji se nalazi u modernim situacijama na koje se ne zna prilagoditi. Najdublje posljedice talijanske socijalne države i njezinih »socijalnih« intervencija u tržište rada nisu privredne ili političke, nego kulturne. Kultura ovisnosti stanovništva o privilegijama socijalne države jest problem koji je priječio bilo kakav napredak ili promjene u zadnja dva desetljeća, sve dok nije Italija ponovno zapala u financijsko-dužničku krizu 2008. godine, koja ju je još više pogodila zbog loših temelja.

Izgleda da suvremeni Talijani nemaju volje zavrnuti rukave tako kao što su desetljećima radili njihovi roditelji, njihove bake i njihovi djedovi, i početi stvarati bogatstvo u slobodnoj i konkurentnoj privredi. Napustiti beneficije socijalne države, koje si ne mogu priuštiti, u zamjenu za veću slobodu, prihod, blagostanje i napredak. Zna li se i može li se Italija vratiti Einaudijevim klasično liberalnim lekcijama i oživjeti privredni rast i obećavajuću budućnost? Ono što se često pojavljivalo u svim stoljećima, to se događa Italiji, i predstavlja primjer i upozorenje cijelom svijetu. Imamo primjer i izbor: boljeg ili lošijeg.

 

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Piercamillo Falasca, Istituto Bruno Leoni, Milano.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This