Piše: Robert Kiyosaki
Imao sam dva oca, bogatog i siromašnog. Jedan je bio izuzetno obrazovan i inteligentan; bio je doktor nauka, a četvorogodišnje redovne studije okončao je za svega dvije godine. Potom je otišao na univerzitet Stenford, u Čikagu, i univerzitet Nordvestern, na postdiplomske studije za koje je dobio punu stipendiju. Drugi otac nikada nije završio osmi osnovne.
Obojica su imali izuzetno uspješne karijere i cijelog života su vrijedno i naporno radili. Obojica su stekli znatan imetak. Ipak, jedan se cijelog života borio s finansijskim problemima. Drugi je ostao jedan od najbogatijih ljudi na Havajima. Jedan je umro ostavivši iza sebe desetine miliona dolara svojoj porodici, dobrotvornim ustanovama i crkvi. Drugi je za sobom ostavio samo neplaćene račune.
Obojica su bili jaki, harizmatični i utjecajni. Obojica su me savjetovali, ali ne iste stvari. Obojica su imali snažnu vjeru u obrazovanje, ali nisu preporučivali iste studije.
Da sam imao samo jednog oca, bio bih primoran da prihvatim ili odbacim njegov savjet. Činjenica da sam ih imao dvojicu omogućila mi je da biram između sva suprotna stanovišta; jednog koje je zastupao bogat čovjek i drugog koje je zastupao siromah.
Umjesto da naprosto prihvatim ili odbacim neko od njih, zatekao sam sebe kako više razmišljam, poredim ih i potom vršim izbor.
Problem je bio u tome što bogataš još uvijek nije bio bogat, a siromah još uvijek nije bio siromašan. Obojica su tek otpočinjala svoje karijere i obojica su se borila za novac i porodicu. Međutim, njihova gledišta u vezi s novcem veoma su se razlikovala.
Na primjer, jedan otac je imao običaj da kaže da je „ljubav prema novcu korjen svakog zla“. Drugi je, pak, govorio da je „nedostatak novca korjen svakog zla“.
Kao mlad dečko, teško sam se nosio s utjecajem dva snažna oca. Želio sam da budem dobar sin i da slušam, ali dva oca nisu govorila iste stvari. Suprotstavljenost njihovih stanovištva, naročito kada je riječ bila o novcu, bila je toliko ekstremna da je podstakla moju radoznalost i zainteresovala me. Počeo sam da se bavim dugim razmišljanjima o onome što je svaki od njih govorio.
Veći dio slobodnog vremena provodio sam razmišljajući, postavljajući sebi pitanja kao što je: „Zašto on to kaže?“ i potom ponavljajući ista povodom neke izjave drugog oca. Bilo bi jednostavnije da sam naprosto rekao: „Aha, u pravu je. Slažem se s njim“. Ili da sam to gledište jednostavno odbacio, riječima: „Stari pojma nema o čemu govori“. Umjesto toga, činjenica da sam imao dva oca koja sam volio primorala me je da mislim i naposljetku odaberem sopstveni način razmišljanja. Proces biranja se ispostavio kao mnogo vrijedniji na duge staze, vrijediji od pukog prihvatanja ili odbijanja nekog stanovišta.
Jedan od razloga zašto bogati postaju još bogatiji, siromašni još siromašniji, a srednja klasa grca u dugovima, jeste taj što se novac kao predmet izučava kod kuće, a ne u školi. Većina nas o novcu uči od svojih roditelja. A šta može siromašni roditelj reći svome djetetu o novcu? Takvi naprosto kažu: „Drži se škole i ubijaj se učeći“. Dijete će možda diplomirati s najboljim ocjenama, ali sa psihičkim sklopom i finansijskim programiranjem siromašne osobe. Tako je naučilo još kao vrlo malo.
O novcu se u školama ne uči. Škole se usredsređuju na školska i profesionalna znanja, ali ne i na finansijska. Time je objašnjeno kako to da pametni bankari, ljekari i računovođe, koji su imali odlične ocjene u toku školovanja, cijelog vijeka imaju finansijskih problema. Za naš zapanjujući nacionalni dug možemo u velikoj mjeri da „zahvalimo“ visokoobrazovanim političarima i vladinim zvaničnicima koji donose finansijske odbitke, a da je pritom njihova obučenost u pogledu novca bijedna ili nikakva.
Često se zagledam u novi milenijum, pitajući se šta će se dogoditi kada budemo imali milione ljudi kojima će biti potrebna finansijska medicinska pomoć. Oni će, u pogledu finansijske podrške, zavisiti od svojih porodica ili države. Šta će biti kada Socijalnom osiguranju i Fondu za zdravstvenu zaštitu starih lica ponestane sredstava? Kako će nacija opstati ako roditeljima ostane da poučavaju djecu o pitanjima novca – a većina tih roditelja će biti (ili već jeste) siromašna?
Budući da sam imao dva utjecajna oca, učio sam od obojice. Morao sam da razmišljam o savjetima i jednog i drugog i, čineći tako, stekao sam dragocjenu spoznaju o snazi i efektu koje misli neke osobe imaju na njen život. Na primjer, jedan je imao naviku da kaže: „Ne mogu to sebi da priuštim“. Drugi je, pak, zabranio da se te riječi izgovaraju. On je insistirao da govorim: „Kako to sebi da priuštim?“ Prvo je konstatacija, a drugo je pitanje. Prvo te ostavlja na miru, a drugo primorava da razmišljaš. Moj otac, ona koji je uskoro imao da postane bogat čovjek, objasnio bi to rekavši da automatskim izgovaranjem riječi „Ne mogu to sebi da priuštim“ mozak prestaje da radi. Postavljanjem pitanja „Kako to sebi da priuštim?“ mozak se stavlja u pogon. I pritom nije mislio na kupovanje svega što ti srce poželi. Bio je fanatik u pogledu vježbanja uma, tog najjačeg kompjutera na svijetu. „Moj mozak svakog dana postaje sve moćniji, zato što ga vježbam. A što je moćniji, to više novca mogu da zaradim“. Vjerovao je da automatsko izigravanje „Ne mogu to sebi da priuštim“ predstavlja znak ljenosti psihe.
Premda su oba moja oca naporno radila, opazio sam da jedan od njih ima naviku da, kada se potegne pitanje novca, naprosto uspava mozak, a da drugi običava da svoj mozak vježba. Dugoročni rezultat bio je taj da je jedan od njih finansijski sve više jačao, a drugi sve više slabio. To umnogome nalikuje razlici između dvije osobe od kojih jedna redovno odlazi u teretanu da vježba, a druga samo sjedi na kauču i gleda televiziju. Pravilna fizička aktivnost povećava vaše izglede da postanete i ostanete zdravi, a pravilna intelektualna aktivnost povećava vaše izglede da postanete i ostanete bogati. Ljenost negativno utječe i na zdravlje i na bogatstvo.
Moja dva oca imala su potpuno različite stavove. Jedan je smatrao da bi bogati trebalo da plaćaju veći porez i na taj način pomognu onima koji su imali manje sreće. Drugi je govorio: „Porez je kazna za produktivne i nagrada za neproduktivne“.
Jedan otac je preporučivao da vrijedno učim kako bih jednog dana našao dobru kompaniju u kojoj ću se zaposliti. Drugi je preporučivao da vrijedno učim kako bih jednog dana našao dobru kompaniju koju ću kupiti.
Jedan je govorio: „Nisam bogat, djeco, zato što imam vas“. Drugi je govorio: „Moram da budem bogat, djeco, zato što imam vas“.
Jedan nas je podsticao da za večerom razgovaramo o novcu i poslovima. Drugi je zabranjivao da se za vrijeme jela načinju takve teme.
Jedan je rekao: „Kada je riječ o parama, igraj na sigurno, ne riziku“.
Drugi je rekao: „Nauči da kontrolišeš rizik“.
Jedan je smatrao da je „naš dom naša najveća investicija i najveće imanje“. Drugi je smatrao: „Moja kuća je moja obaveza, a ako je kuća vaša najveća investicija, u nevolji ste“.
I jedan i drugi otac su na vrijeme plaćali račune, mada je jedan to činio prije svega, a drugi tek naposljetku.
Jedan otac je vjerovao u to da će kompanija ili država brinuti o meni. Uvijek je bio zabrinut zbog povišica plate, penzionog fonda, zdravstevnih beneficija, bolovanja, godišnjeg odmora i drugi posrednih privilegija. Bio je impresioniran dvojicom svojih stričeva koji su bili armijski oficiri i koji su poslije dvadeset godina aktivne službe dobili penziju i paket privilegija. Dopadala mu se pomisao o zdravstvenim beneficijama i kupovanju u jeftinim garnizonskim prodavnicama koje je vojska omogućavala svojim penzionerima. Volio je i sistem stalnih zaposlenja koji je s univerzitetskom diplomom postao dostupan. Ideja o doživotno garantovanom zaposlenju i beneficijama koje ono donosi povremeno mu se činila važnijom od samog zaposlenja. Često je umio da kaže: „Pošteno obavljam posao za državu i stekao sam pravo na te beneficije“.
Drugi otac je bio ubijeđen da čovjek finansijski mora u potpunosti biti upućen na samog sebe. Agitovao je naokolo protiv mentaliteta „stečenih prava“, govoreći kako on stvara finansijski slabe osobe. Nedvosmisleno je zastupao stanovište da je neophodno biti finansijski kompetentan.
Jedan otac se upinjao da uštedi nekoliko dolara. Drugi je jednostavno investirao.
Jedan me je otac naučio kako da napišem impresivnu biografiju, da bih mogao da nađem dobro zaposlenje. Drugi me je naučio kako da napišem snažne poslovne i finansijske planove, da bih mogao da dajem zaposlenja.
Kao proizvod dvojice jakih očeva, mogao sam sebi da dozvolim luksuz da posmatram efekte koje različita razmišljanja imaju na nečiji život. Opazio da ljudi zaista uobličavaju svoj život kroz svoje misli.
Na primjer, moj siromašni je uvijek govorio: „Nikada neću biti bogat“. Moj bogati otac je, s druge strane, sebe uvijek označavao kao bogatog čovjeka. Rekao bi, na primjer: „Ja sam bogat čovjek, a bogati ljudi ne rade takve stvari.“ Čak i kada je poslije jednog finansijskog neuspjeha potpuno bankrotirao, nastavio je da sebe smatra bogatim čovjekom. To je opravdavao riječima da „između siromaštva i bankrotstva postoji razlika: bankrotstvo je privremeno, a siromaštvo je zauvijek“.
Moj siromašni otac govorio je i da ga „novac ne interesuje“ ili da „novac nije važan“. Moj bogati otac je uvijek govorio da je „novac moć“.
Snaga naših misli možda nikad neće biti izmjerena ili cijenjena, ali meni je još kao dječaku postalo očigledno da moram biti svjestan svojih misli i toga kako se izražavam. Primjetio sam da moj siromašni otac nije bio siromašan zbog sume novca koju je zarađivao, a koja je bila znatna, već zbog svojih misli i postupaka. Kao mali, imajući dva oca, postao akutno svjestan da vodim računa o tome koje misli prihvatam kao svoje sopstvene. Koga da poslušam – svog bogatog ili svog siromašnog oca?
Premda su oba ta čovjeka gajila ogromno poštovanje prema obrazovanju i učenju, nisu se slagala o tome šta je važno naučiti. Jedan je od mene tražio da vrijedno učim, dobijem diplomu i nađem dobar posao, kako bih zarađivao novac. Želio je da studiram da bih se bavio nekom profesijom, advokaturom ili računovodstvom, ili da pohađam poslovnu školu ili magistriram. Drugi me je podsticao da učim kako da se obogatim, da shvatim kako novac funkcioniše i naučim kako da ga natjeram da radi u moju korist. „Ne radim ja za novac!“ bile su riječi koje je neprestano ponavljao. „Novac radi za mene!“
Kada mi je bilo devet godina, odlučio sam da o novcu slušam i učim od bogatog oca. Na taj način, odabrao sam da ne slušam svog siromašnog oca, mada je on bio taj koji je imao diplomu koledža.
Preveo: Danijal Hadžović
