Meni
Kategorije

Tekst objavio dana nov 16, 2016 u Društvo, Izdvojeno | 0 +

George Orwell: Literatura i totalitarizam

George Orwell: Literatura i totalitarizam

Rekao sam na početku svojega prvog govora da ovo nije kritičko doba. Ovo je doba strančarstva, a ne nepristranosti, doba u kojem je napose teško vidjeti literarnu vrijednost u knjizi sa zaključcima s kojima se ne slažete. Politika je – politika u najopćenitijem smislu – prodrla u literaturu u mjeri koja se obično ne događa i to je iznijelo na površinu naše svijesti borbu koja se vazda odvija između pojedinca i zajednice. Kada razmatrate poteškoće pisanja poštene nepristrane kritike u vremenu poput našeg, započinjete shvaćati prirodu prijetnje koja se nadvija nad cijelom književnošću nadolazećeg doba.

Živimo u doba u kojem je autonomni pojedinac prestao postojati  – ili bi možda trebalo reći, u kojem je pojedinac prestao imati iluziju autonomnosti. U svemu što smo rekli o literaturi i napose o svemu što smo rekli o kritici, instinktivno smo autonomnost pojedinca uzeli kao nešto što se samo po sebi razumije. Cijela moderna europska literatura – govorim o literaturi minulih četiristo godina – izgrađena je na konceptu intelektualne čestitosti ili, ako vam je draže, na Shakespeareovoj maksimi: ”Budi istinit prema vlastitom ja”, to thine own self be true. Prva stvar koju tražimo od pisca jest da ne laže, da kaže što odista misli, što odista osjeća. Najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu jest da je neiskreno. A to još više vrijedi za kritiku negoli za kreativnu literaturu, u kojoj stanovita količina izvještačenosti i manirizma, pa čak i stanovita količina posvemašnjeg šarlatanstva ne smetaju tako dugo dok je pisac fundamentalno iskren. Moderna je literatura bitno stvar pojedinca. Ona je ili istinoljubiv izražaj onoga što netko misli i osjeća ili nije ništa.

Kako što sam rekao, taj pojam uzimamo kao nešto što se samo po sebi razumije i čim taj pojam uobličite u riječi, uviđate kako je književnost ugrožena. Jer ovo je doba totalitarne države koja ne dopušta i vjerojatno i neće dopustiti pojedincu ikakvu slobodu. Spomenete li totalitarizam, namah pomislite na Njemačku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se moramo sučeliti s rizikom da taj fenomen postane rasprostranjen diljem svijeta. Očito je da period slobodnog kapitalizma dolazi kraju i da jedna država za drugom usvaja centraliziranu ekonomiju koju, u skladu s preferencijama, možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom. Time okončava ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam odabere svoj posao, da se slobodno kreće gdje god želi. Sve se donedavno implikacije toga nisu slutile. Nikada se nije posvema uvidjelo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakva učinka na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se vazda mislilo kao o nekovrsnom moraliziranom liberalizmu. Država će skrbiti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tomu slično, ali neće imati potrebe uplitati se u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalima, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prisilom.

Sada, na temelju postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje bile iznevjerene. Totalitarizam je ukinuo slobodu misli do mjere neznane bilo kojem prijašnjem dobu. Važno je uvidjeti da kontrola misli ne postoji samo u negativnom, nego i u pozitivnom smislu. Ne samo da vam zabranjuju izraziti – čak i misliti – stanovite misli, nego vam diktiraju što morate misliti, kreiraju za vas ideologiju, nastoje vladati vašim emocionalnim životom i uspostaviti kodeks ponašanja. U najvećoj mogućoj mjeri totalitarizam vas izolira od izvanjskog svijeta, zatvara vas u umjetni univerzum, u kojem nemate mjerila uspoređivanja. Totalitarna se država trsi, po svaku cijenu, kontrolirati misli i osjećaje svojih podanika barem u istoj mjeri u kojoj kontrolira njihova vladanja.

Za nas je ovdje važno sljedeće pitanje: može li literatura preživjeti u takvoj atmosferi? Mislim da se mora odgovoriti da ne može. Postane li totalitarizam rasprostranjen diljem svijeta i permanentan, ono što smo znali kao literaturu prestat će postojati. I neće biti dostatno reći – kako bi se u prvi mah moglo činiti prihvatljivim – da će nestati tek literatura post-renesansne Europe.

Ima nekoliko bitnih razlika između totalitarizma i svih ortodoksnih sistema prošlosti, kako u Europi tako i na Istoku. Najvažnije da je da se ortodoksni sistemi prošlosti nisu mijenjali ili se barem nisu mijenjali brzo. U srednjovjekovnoj Europi crkva je diktirala što morate vjerovati, no barem vam je dopuštala zadržati ista vjerovanja od rođenja do smrti. Nije vam govorila da u jednu stvar vjerujete u ponedjeljak, a u drugu u utorak. Isto se, u većoj ili manjoj mjeri, odnosi i na kršćanina, hinduista, budista ili muslimana danas. Na određen su način njegove misli ograničene, no on cijeli život proživljuje unutar istog sistema misli. Njegovi osjećaji nisu patvoreni.

Kod totalitarizma je upravo oprečno istina. Posebnost je totalitarne države da kontrolira misli, ali da ih ne fiksira. Ona uspostavlja neupitne dogme i preinačuje ih iz dana u dana. Njoj trebaju dogme, budući da joj je potrebna apsolutna poslušnost njezinih podanika, no ne može izbjeći njihove promjene koje su uzrokovane potrebama političke moći. Proglašuje se nepogrešivom, no istodobno napada sam koncept objektivne istine. Uzmimo grub, bjelodan primjer – svaki Nijemac morao je do septembra 1939. gledati na ruski boljševizam sa strahom i averzijom, no nakon septembra 1939. morao ga je promatrati s divljenjem  i naklonošću. Zarate li Rusija i Njemačka, što se može dogoditi u idućih nekoliko godina, dogodit će se druga, podjednako snažna promjena. Emocionalni život Nijemaca, njegove ljubavi i mržnje, moraju se, prema potrebi, preokrenuti preko noći. Smatram da ne treba ukazivati na učinak svega toga na literaturu. Jer pisanje je u velikoj mjeri stvar osjećaja koji se ne mogu kontrolirati izvana. Lako je praznim riječima iskazati čast ortodoksiji danog trenutka, no pisanje od bilo kakve važnosti moguće je jedino onda kad čovjek osjeća istinu onoga što govori; bez toga, kreativni impuls ne postoji. Sve činjenice koje znamo navješćuju da su nenadane emocionalne promjene koje totalitarizam zahtijeva od svojih sljedbenika psihološki nemoguće. I to je glavni razlog zašto ukazujem da ukoliko totalitarizam doživi uspjeh u cijelom svijetu, književnost kakvu smo dosad poznavali više neće postojati. Zapravo, dosad je totalitarizam imao takav učinak. U Italiji je književnost bila osakaćena, dočim je u Njemačkoj gotovo prestala postojati. Najkarakterističnija aktivnost nacista jest paljenje knjiga. Čak se ni u Rusiji književna renesansa koju smo nekoć očekivali nije dogodila, a pisci koji su najviše obećavali pokazali su izrazitu sklonost počinjenju samoubojstva ili su pak nestali u zatvoru.

Prije sam rekao da liberalni kapitalizam očito ide svojemu kraju i možda je zato izgledalo da tvrdim kako je sloboda misli neminovno mrtva. No ne vjerujem da je tako i jednostavno bih u zaključku rekao kako vjerujem da nada u prežitak književnosti leži u onim zemljama u kojima je liberalizam pustio najdublje korijene – u nevojničkim zemljama, u Zapadnoj Europi i obje Amerike, Indiji i Kini. Vjerujem – što ne mora biti više od pobožne nade – da će, iako dolazi vrijeme kolektivizirane ekonomije, te zemlje znati formirati oblik socijalizma koji nije totalitaran,  u kojem će sloboda misli uspjeti preživjeti nestanak ekonomskog individualizma. To je, u svakom slučaju, jedina nada za koju se može uhvatiti svatko onaj tko se brine za literaturu. Tko god osjeća vrijednost literature, tko god vidi središnju ulogu koju ona ima u razviću ljudske povijesti, mora također vidjeti da je odupiranje totalitarizmu pitanje života ili smrti, neovisno o tomu je li nam nametnut izvana ili iznutra.

(19. juna 1941.)

S engleskog preveo Mario Kopić

[George Orwell, Literature and Totalitarianism, The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, ed. Sonia Orwell and Ian Angus, 3 vols. (London: Secker & Warburg, 1968), II, pp. 134-137.]

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This