Meni
Kategorije

Tekst objavio dana dec 19, 2016 u Društvo, Izdvojeno | 0 +

Friedrich August von Hayek: Načela liberalnog društvenog poretka

Friedrich August von Hayek: Načela liberalnog društvenog poretka

 

Načela liberalnog društvenog poretka

 

  1. Na ovom ću mjestu pod ”liberalizmom” podrazumijevati koncepciju poželjnog političkog poretka koji se u prvome redu razvio u Engleskoj od vremena Starih vigovaca, u drugoj polovici 17. stoljeća, do vremena Gladstonea na kraju 19. stoljeća. David Hume, Adam Smith, Edmund Burke, T. B. Macaulay i Lord Acton mogu se smatrati njegovim tipičnim predstavnicima u Engleskoj. Koncepcija individualne slobode u okviru zakona bilo je ono što je u prvome redu nadahnjivalo liberalna kretanja na kontinentu i što je postalo temeljem američke političke tradicije. Posvema joj pripada nekolicina vodećih političkih mislilaca u pojedinim zemljama, poput B. Constanta i A. de Tocquevillea u Francuskoj, Immanuela Kanta, Friedricha Schillera i Wilhelma von Humboldta u Njemačkoj i Jamesa Madisona, Johna Marshalla i Daniela Webstera u Sjedinjenim Američkim Državama.
  2. Taj se liberalizam mora jasno razlikovati od jednog drugog, izvorno kontinentalno-europske tradicije, koji se također imenuje ”liberalizmom”, kojeg je neposredni potomak ono što to ime danas znači u Sjedinjenim Državama. To potonje gledište, premda započinje kao pokušaj nasljedovanja prve tradicije, interpretira liberalizam u duhu konstruktivističkog racionalizma dominantnog u Francuskoj i zato od njega čini nešto vrlo različito, i umjesto da u konačnici zastupa ograničenje moći vlade, ono okončava idealom neograničene moći većine. To je tradicija Voltairea, Rousseaua, Condorceta i francuske revolucije koja je postala praocem modernog socijalizma. Engleski se utilitarizam prvenstveno napajao tom kontinentalnom tradicijom, a Britanska liberalna partija kasnog 19. stoljeća, koja je nastala fuzijom liberalnih vigovaca i utilitarnih radikala, također je bila proizvodom te miksture.
  3. Liberalizam i demokracija, premda kompatibilni, nisu isto. Liberalizam se tiče opsega vladajuće moći, a demokracija onoga tko drži tu moć. Razlika je ponajbolje vidljiva razmotrimo li njihove oprečnosti: oprečnost liberalizmu jest totalitarizam, dočim je oprečnost demokraciji autoritarizam. Shodno tomu, u načelu je moguće da demokratska vlada bude totalitarna i da autoritarna vlada djeluje na liberalnim načelima. Druga od ove dvije prethodno navedene vrste ”liberalizma” zapravo je prije postala demokratizmom nego liberalizmom i bitno je postala antiliberalnom zahtijevajući neograničenu moć većine.
  4. Napose valja istaknuti da te dvije političke filozofije, koje sebe opisuju kao ”liberalizam” i donekle vode sličnim zaključcima, počivaju na posvema različitim filozofskim temeljima. Prva se zasniva na evolutivnoj interpretaciji svih fenomena kulture i duha i na uvidu u granice moći ljudskog uma. Druga pak počiva na onomu što imenujem ”konstruktivističkim” racionalizmom, koncepciji koja vodi tretiranju svih kulturalnih fenomena kao proizvoda promišljena dizajna i na uvjerenju da je kako moguće tako i poželjno rekonstruirati sve spontano izrasle ustanove u skladu s prethodno zamišljenim planom. U skladu s tim prva vrsta je puna štovanja spram tradicije i priznaje da svekoliko znanje i sva civilizacija počivaju na tradiciji, dočim je drugi tip pun prijezira spram tradicije, smatrajući da je neki neovisno postojeći um kadar oblikovati civilizaciju. (Usp. Voltaireovu tvrdnju: ”Želiš li dobre zakone, spali one koje imaš i načini nove”.) Prva je vrsta također bitno umjerena vjera, povezana s apstrakcijom kao jedinim dostupnim sredstvom širenja ograničene moći uma, dočim druga odbacuje priznati čak i kakve-takve granice i vjeruje da sam um može dokazati poželjnost posebnoga konkretnog uređenja.

(Kao rezultat te razlike prva je vrsta racionalizma u najmanju ruku kompatibilna s religijskim vjerovanjima, dočim je ”kontinentalni” tip liberalizma vazda bio neprijateljski spram svake religije i politički u stalnom sukobu s organiziranim religijama.)

  1. Prva vrsta liberalizma, koju ćemo odsad jedino razmatrati, nije rezultat teorijske apstrakcije, nego se pojavila iz želje za proširenjem i generaliziranjem pogodnosti što su neočekivano nastupile, iz čistog nepovjerenja spram vladara, na temelju ograničenja moći vlade. Tek nakon što je otkriveno da je neupitno veća osobna sloboda koju je Englez uživao u 18. stoljeću proizvela dotad neviđen materijalni prosperitet, bili su načinjeni pokušaji razvijanja sistematske teorije liberalizma, pokušaji koji u Engleskoj nikada nisu daleko dogurali, dočim su kontinentalne interpretacije snažno preinačile značenje engleske tradicije.
  2. Liberalizam se tako izvodi iz otkrića autogenerativnog ili spontanog poretka u društvenim poslovima (isto otkriće koje je vodilo priznanju da je postojao neki predmet za teorijske društvene znanosti), poretka koji je omogućio da se znanje i umijeće svih članova društva iskoriste do puno većeg opsega nego što bi to bilo moguće u bilo kojem poretku stvorenom centralnim upravljanjem i posljedično željom da se ostvari što je moguće potpunija uporaba tih snažnih spontanih uređujućih snaga.
  3. U svojim naporima da ekspliciraju načela poretka koji je već postojao, Adam Smith i njegovi sljedbenici razvili su, doduše u nesavršenom obličju, temeljna načela liberalizma kako bi pokazali poželjnost njihove opće primjene. Čineći to, bili su kadri pretpostaviti srodnost s koncepcijom pravde common lawa i s idealima vladavine prava i vladom koja se pokorava zakonima što su bili malo znani izvan anglosaksonskog svijeta; uz rezultat da nisu samo njihove ideje bile potpunoma neshvaćene izvan zemalja u kojima se govori engleski, nego i da su prestale biti razumljivima čak i u Engleskoj kada su Bentham i njegovi sljedbenici nadomjestili englesku legalnu tradiciju konstruktivističkim utilitarizmom, nastalim više iz kontinentalnog racionalizma nego iz evolutivne koncepcije engleske tradicije.
  4. Središnja koncepcija liberalizma jest da će provedbom univerzalnih pravila pravedna ponašanja, koja štite priznato privatno područje pojedinca, nastati spontani poredak ljudskih djelatnosti puno veće kompleksnosti nego što bi ikada bio proizveden promišljenim uređenjem i da se posljedično prisilne djelatnosti vlade imaju ograničiti na provedbu takvih pravila, neovisno o drugim uslugama što ih je vlast mogla pružiti administriranjem onih posebnih resursa koji su joj bili stavljeni na raspolaganje u te svrhe.
  5. Distinkcija između spontanog poretka zasnovanog na apstraktnim pravilima, koji pojedincima ostavlja slobodu korištenja njihova vlastita znanja za njihove vlastite svrhe, i organizacije ili uređenja zasnovana na komandama, od središnjeg je značenja za razumijevanje načela slobodnog društva i mora se detaljnije objasniti u paragrafima koji slijede, napose kako će spontani poredak slobodnog društva sadržavati mnoge organizacije (uključujući najveću organizaciju, vladu), ali se ta dva načela poretka ni na koji poželjan način ne mogu miješati.
  6. Prva osobitost spontanog poretka jest da, korištenjem njegovih uređujućih snaga (regularnost ponašanja njegovih članova), možemo ostvariti poredak puno kompleksnijeg sklopa činjenica nego što bismo to ikada mogli s promišljenim uređenjem, ali da, služeći se tom mogućnošću induciranja poretka puno većeg opsega nego što bismo inače mogli postići, istodobno ograničujemo našu moć nad detaljima tog poretka. Možemo reći da ćemo, koristimo li prethodno načelo, tada imati moć samo nad apstraktnim karakterom, ali ne i nad konkretnim detaljem tog poretka.
  7. Ne manje važna jest činjenica da, za razliku od neke organizacije, spontani poredak nema svrhu i ne treba postojati slaganje o konkretnim rezultatima što ih on treba proizvesti u skladu sa suglasnošću o poželjnosti nekog takvog poretka, jer se, budući neovisan o bilo kojoj posebnoj svrsi, on može koristiti za – i pomagat će u težnji prema njihovoj provedbi – mnogo različitih, divergentnih ili čak konfliktnih individualnih svrha. Tako poredak, napose tržišta, ne počiva na zajedničkim svrhama, nego na recipročnosti, to jest na pomirbi različitih svrha za uzajamne dobrobiti sudionika.
  8. Koncepcija zajedničkog blagostanja ili javnog dobra slobodnog društva zato se nipošto ne može odrediti kao suma znanih partikularnih rezultata koje treba postići, nego samo kao apstraktan poredak koji kao cjelina nije orijentiran na bilo koje posebne konkretne ciljeve, nego pretežno osigurava najbolju priliku za bilo kojega nasumce odabrana člana da uspješno koristi svoje znanje za svoje svrhe. Usvajajući termin profesora Michaela Oakeshotta (London), takvo slobodno društvo možemo imenovati nomokratskim (u kojemu vlada zakon), za razliku od neslobodnog teleokratskog (u kojem vlada svrha) društvenog poretka.
  9. Veliko značenje spontanog poretka ili nomokracije počiva na činjenici da on širi mogućnost miroljubive koegzistencije ljudi radi njihove uzajamne dobrobiti, s onu stranu male grupe, članovi koje imaju konkretne zajedničke svrhe ili su pak podvrgnuti nečemu što je za sve bolje, čineći tako mogućim pojavu Velikog ili Otvorenog društva. Taj poredak, postupno izrastao s onu stranu organizacija porodice, horde, klana i plemena, starješinstva, pa čak imperija nacionalne države, i koji je u konačnici proizveo početak svjetskog društva, zasnovan je na usvajanju – bez i često protiv političke vlasti – pravila koja su postala pretežita jer su grupe koje su ih se držale bile uspješnije; i on je postojao i izrastao u opsegu puno prije nego što su ljudi postali svjesni njegove egzistencije ili što su razumjeli njegovo funkcioniranje.
  10. Spontani poredak tržišta, zasnovan na recipročnosti ili uzajamnim koristima, uobičajeno se opisuje kao neki ekonomski poredak; a u vulgarnom smislu termina ”ekonomski” Veliko društvo skupa održava u konačnici ono što se obično imenuje ekonomskim snagama. No krajnje je pogrešno, i postalo je jednim od glavnih izvorišta zbrke i nesporazuma, taj poredak imenovati ekonomijom, kao što činimo kad govorimo o nacionalnoj, društvenoj ili svjetskoj ekonomiji. To je naposljetku jedno od glavnih izvorišta uglavnom socijalističkog stremljenja da spontani poredak tržišta pretvori u promišljeno vođenu organizaciju koja služi usvojenom sistemu zajedničkih ciljeva.
  11. Ekonomija u striktnom smislu te riječi, u kojem domaćinstvo, farmu, poduzeće ili čak financijsku administraciju vlade možemo imenovati ekonomijom, jest naravno neka organizacija ili promišljeno uređenje dane zalihe resursa u službi jedinstvenog poretka svrha. Počiva na sistemu koherentnih odluka, u kojem pojedinačno gledište o relativnom značenju različitih natjecateljskih svrha određuje uporabu različitih resursa.
  12. Spontani poredak tržišta koji nastaje interakcijom mnogo takvih ekonomija jest nešto toliko fundamentalno različito od neke prave ekonomije da se mora smatrati velikom nesrećom što je ikada imenovan tim imenom. Uvjeren sam da ta praksa tako konstantno zavodi ljude da je nužno za njega osmisliti novi tehnički termin. Predlažem da taj spontani poredak imenujemo katalaksijom, analogno terminu ”katalaktika” koji su često predlagali kao zamjenu za termin ”ekonomija”. (I ”katalaksija” i ”katalaktika” izvode se iz starogrčkog glagola katallatein, glagola koji, karakteristično, ne znači samo ”trgovati zamjenom robe” i ”razmjenjivati”, nego i ”pripustiti u zajednicu” i ”pretvoriti neprijatelja u prijatelja”).
  13. Glavna poanta katalaksije kao spontanog poretka jest da njezina uređenost ne počiva na njezinoj orijentaciji na neku hijerarhiju ciljeva i da zato ona za sebe kao cjelinu neće osigurati da najznačajnije dođe prije manje značajnog. To je temeljni uzročnik njezine osude od strane njezinih oponenata i moglo bi se reći da se većina socijalističkih zahtjeva svodi ništa manje nego na to da se katalaksija treba pretvoriti u ekonomiju (to jest da se spontani poredak bez svrhe treba pretvoriti u organizaciju orijentiranu na svrhu) kadru osigurati da se značajnije nikada ne žrtvuje manje značajnom. Obrana slobodnog društva zato mora pokazati da zbog činjenice što ne provodimo jedinstvenu skalu konkretnih ciljeva – niti pokušavamo osigurati da neko posebno gledište o tome što je više a što manje značajno ovlada cijelim društvom – članovi takva slobodnog društva kao dobro imaju priliku uspješno koristiti svoje individualno znanje za postizanje svojih individualnih ciljeva kakve faktički imaju.
  14. Širenje nekog mirnog poretka s onu stranu malih svrhovito orijentiranih organizacija tako postaje moguće širenjem svrhovito neovisnih pravila (”formalnih”), pravila pravednog ponašanja spram drugih ljudi koji ne slijede iste konkretne ciljeve ili se ne drže istih vrijednosti, osim onih apstraktnih pravila – pravila koja ne nameću obveze za posebne radnje (koje svagda pretpostavljaju poseban cilj), nego se jedino sastoje u zabranama povređivanja zaštićenog područja svake osobe, područja što ga možemo odrediti na temelju tih pravila. Liberalizam je stoga neodvojiv od ustanove privatnog vlasništva, što je ime koje obično dajemo materijalnoj strani tog zaštićenog individualnog područja.
  15. No ako liberalizam pretpostavlja provedbu pravila pravednog ponašanja i očekuje da će se željeni spontani poredak sam uobličiti samo ako su faktički uočena pogodna pravila pravednog ponašanja, on također želi ograničiti prisilnu moć vlade za provedbu takvih pravila pravednog ponašanja, uključujući naposljetku i ono koje propisuje pozitivnu dužnost, naime pravilo koje od građana zahtijeva da daju doprinos u skladu s jedinstvenim načelima, i to ne samo na račun provedbe tih pravila, nego i na račun ne-prisilnih uslužnih funkcija vlade što smo ih prethodno razmotrili. Liberalizam je zato isto što i zahtjev za vladavinom prava u klasičnom smislu tog termina, u skladu s kojim su prisilne funkcije vlade striktno ograničene na provedbu uniformnih pravila zakona, podrazumijevajući jedinstvena pravila pravedna ponašanja nekoga spram sugrađana. (”Vladavina prava” tu odgovara onome što se u Njemačkoj imenuje materijalna pravna država, materieller Rechtsstaat, i razlikuje se od čisto formeller Rechtsstaat, formalne pravne države, koja jedino zahtijeva da svaki akt vlade autorizira legislativa, svejedno sastoji li se takav zakon od generalnog pravila pravedna ponašanja ili ne.)
  16. Liberalizam priznaje da postoje stanovite druge usluge koje iz različitih razloga spontane snage tržišta ne mogu proizvoditi ili ne mogu proizvoditi adekvatno i da je zbog toga poželjno staviti na raspolaganje vladi jasno ograničeni dio resursa kojima ona može pružati usluge građanima uopće. To zahtijeva oštru distinkciju između prisilne moći vlade, gdje su njezine radnje striktno ograničene na provedbu pravila pravedna ponašanja i u očitovanju čega je isključena svaka diskrecijska moć i provizije vlade od usluga, za koje ona može koristiti samo resurse koji su joj stavljeni na raspolaganje u tu svrhu, ne raspolažući prisilnom moći ili monopolom, no u upotrebi kojih resursa ona uživa široku diskrecijsku moć.
  17. Značajno je da se takva koncepcija liberalnog poretka javila samo u zemljama u kojima se – u staroj Grčkoj i u Rimu ne manje u odnosu na modernu Britaniju – pravda shvaćala kao nešto što se otkriva naporom sudaca i učenih ljudi, a ne određuje arbitrarnom voljom bilo kojeg autoriteta; ona je svagda imala teškoća uhvatiti korijena u zemljama u kojima se zakon prvenstveno shvaća kao proizvod unaprijed smišljene legislative; ona je svugdje nestajala pod zajedničkim utjecajem pravnog pozitivizma i demokratske doktrine, od kojih ni jedno ni drugo ne poznaje drugi kriterij pravde osim volje zakonodavca.
  18. Liberalizam je naravno nasljednik teorije common lawa i starijih (pred-racionalnih) teorija prirodnog prava i također pretpostavlja koncepciju pravde koja nam dopušta razlikovati između takvih pravila pravednog pojedinačnog ponašanja koja su implicirana u koncepciji ”vladavine zakona” i potrebna su za formiranje spontanog poretka, na jednoj strani, i svih partikularnih komandi što potječu od autoriteta za svrhu organizacije, na drugoj strani. Bitna je razlika eksplicirana u teorijama prava dvojice od najvećih filozofa modernih vremena, Davida Humea i Immanuela Kanta, ali otada nije adekvatno preformulirana i postala je posve neprikladna vladajućim teorijama prava naših dana.
  19. Bitne točke te koncepcije pravde jesu: a) da se pravda može smisleno pripisati samo ljudskoj radnji, a ne bilo kojem stanju stvari kao takvom, stanju stvari neovisno o pitanju je li ono bilo ili moglo biti svjesno stvoreno s nečije strane; b) da pravila pravde bitno imaju prirodu zabrana ili, drugim riječima, da je nepravda stvarno primarni pojam, a cilj pravila pravednog ponašanja jest spriječiti nepravednu radnju; c) da je nepravda koja se treba spriječiti povreda zaštićenog područja nekoga od naših sugrađana, područja koje se utvrđuje na temelju tih pravila pravde; d) da se ta pravila ponašanja, koja su po sebi negativna, mogu razviti i konzistentnom primjenom na bilo koja pravila što ih je društvo naslijedilo i da mogu postati jednako negativan test univerzalne primjenjivosti – test koji u konačnici nije ništa drugo do samokonzistentnost radnji što ih ta pravila dopuštaju primijene li se na okolnosti realnog svijeta. Te četiri krucijalne točke moraju se dalje razviti u idućim paragrafima.
  20. Ad a) Pravila pravednog ponašanja mogu zahtijevati od pojedinca da u račun svojih odluka uzme samo takve konsekvence svojih radnji koje on sam može predvidjeti. No konkretni su rezultati katalaksije za pojedinca bitno nepredvidivi; i budući da nisu rezultat bilo čijeg nacrta ili bilo čijih namjera, besmisleno je opisivati kao pravedan ili nepravedan način na koji tržište raspodjeljuje dobre stvari ovog svijeta među pojedincima. To je pak ono na što smjera takozvana ”društvena” ili ”distributivna” pravda i uime koje se postupno razara liberalni poredak prava. Kasnije ćemo vidjeti da se nije pronašao, niti se može pronaći nikakav test ili kriterij pomoću kojih se mogu odrediti takva pravila ”društvene pravde” i da bi se, posljedično, i u kontrastu spram pravila pravednog ponašanja, ona trebala određivati arbitrarnom voljom nositelja moći.
  21. Ad b) Nikakva posebna ljudska radnja nije posve određena bez neke konkretne svrhe koja se treba ostvariti. Slobodni ljudi kojima je dano koristiti vlastita sredstva i vlastito znanje za vlastitu svrhu ne smiju zato biti predmetom pravila koja im nalažu što pozitivno moraju činiti, nego samo pravila koja im kazuju što ne smiju činiti; osim za ispunjenje obveza kojima se neki pojedinac dobrovoljno izložio, pravila navedenog ponašanja pretežno razgraničuju opseg dopustivih radnji, ali ne određuju posebne radnje što ih čovjek u određenom času mora obaviti. (Od ovoga postoje stanoviti izuzeci, poput radnji očuvanja i zaštite života, sprečavanja katastrofe i slično, gdje pravila pravde aktualno zahtijevaju neku pozitivnu radnju ili se generalno trebaju prihvatiti kao pravedna pravila ako bi zahtijevala stanovitu pozitivnu radnju.) Daleko bi nas odvelo na ovome mjestu raspravljati o položaju takvih pravila u sistemu. Često se uočavao generalno negativni karakter pravila pravedna ponašanja i odgovarajući primat nepravde koja se zabranjuje, no rijetko se promišljao do njihovih logičnih konsekvenci.
  22. Ad c) Nepravda koja je zabranjena pravilima pravednog ponašanja je bilo koja povreda zaštićenog područja drugih pojedinaca i ona nas zato moraju osposobiti da utvrdimo što je zaštićena sfera drugih. Od vremena Johna Lockea je uobičajeno da se zaštićeno područje opisuje kao vlasništvo (koje je sam Locke odredio kao ”život, slobodu i posjede čovjeka”). No taj termin sugerira puno užu i posve materijalnu koncepciju zaštićenog područja, koje ne uključuje samo materijalna dobra, nego i različite zahtjeve u pogledu drugih i slična očekivanja. Ako se pak pojam vlasništva (s Lockeom) interpretira u tom širokom smislu, tada je istina da su neodvojivi zakon – u smislu pravila pravde – i ustanova vlasništva.
  23. Ad d) Nemoguće je odlučivati o pravdi bilo kojega pojedinačnog pravednog ponašanja osim u okviru cijelog sistema takvih pravila, od kojih se većina za tu svrhu mora smatrati neupitnim: vrijednosti se mogu testirati jedino u terminima drugih vrijednosti. Test pravednosti nekog pravila se (od Kanta) uobičajeno opisuje kao test njegove ”poopćivosti”, to jest mogućnosti da se pravila primijene na sve instance koje odgovaraju uvjetima koji se tu tvrde (”kategorički imperativ”). To se svodi na to da u primjeni kategoričkog imperativa na bilo koje konkretne okolnosti on ne bude u sukobu s bilo kojim drugim prihvaćenim pravilima. Test je tako u konačnici test kompatibilnosti ili nekontradiktornosti cijelog sistema pravila, i to ne prvenstveno u logičkom smislu, nego u smislu da sistem radnji koje pravila dopuštaju neće voditi sukobu.
  24. Neka bude pribilježeno da ovom testu jedino odgovaraju svrhovito neovisna (”formalna”) pravila, budući da su se kao pravila izvorno razvila u malim grupama koje su povezane svrhom (”organizacije”), potom progresivno proširila na veće i veće grupe i naposljetku poopćila kako bi se primijenila na odnose između članova nekog Otvorenog društva koji nemaju zajedničkih ciljeva i uglavnom se pokoravaju istim apstraktnim pravilima; zato će ona u tom procesu otkloniti sva pozivanja na posebne svrhe.
  25. Rast od plemenske organizacije, svi članovi koje služe zajedničkim svrhama, do spontana poretka Otvorena društva, u kojem je ljudima dopušteno u miru stremiti svojim vlastitim svrhama, tako se može reći, započeo je kad je divljak ostavio neka dobra na granici svojega plemena u nadi da će ih pronaći neki član drugog plemena i da će zauzvrat ostaviti neka druga dobra kako bi osigurao opetovanje ponude. Od prve uspostave takve prakse, koja je služila recipročnim ali ne zajedničkim svrhama, proces se nastavio tijekom tisućljeća i – čineći pravila ponašanja neovisnim o posebnim svrhama onih na koja se odnose – omogućio je širenje tih pravila na sve šire krugove neodređenih ljudi i naposljetku uvjetno omogućio univerzalni mirnodopski poredak svijeta.
  26. Karakter je tih univerzalnih pravila pravednog individualnog ponašanja – koji liberalizam pretpostavlja i želi poboljšati što je više moguće – bio pomračen konfuzijom u vezi s drugim dijelom zakona koji određuje organizaciju vlade i vodi administriranju resursa koji joj stoje na raspolaganju. Karakteristika liberalnog društva jest da privatni pojedinac može biti prisiljen pokoravati se samo pravilima privatnog i krivičnog prava; a postupno natapanje privatnog prava javnim pravom tijekom posljednjih osamdeset ili stotinu godina, što znači postupno nadomještanje pravila ponašanja pravilima organizacije, jedan je od glavnih načina na koji je obavljena destrukcija liberalnog poretka. Njemački učenjak Franz Böhm je iz tog razloga nedavno vrlo temeljito opisao liberalni poredak kao Privatrechtgesellschaft [privatnopravno društvo, prim. prev.].
  27. Razlika između poretka na koji ciljaju pravila ponašanja privatnog i krivičnog prava i poretka na koji ciljaju pravila organizacije javnog prava najjasnije se zamjećuje uzmemo li u obzir da će pravila ponašanja odrediti neki poredak radnje samo u kombinaciji s posebnim znanjem i ciljevima djelatnih pojedinaca, dočim pravila organizacije javnog prava direktno određuju takvu konkretnu radnju u svjetlu posebnih svrha ili, još prije, daju stanovitu autoritativnu moć da se tako čini. Zbrku između pravila ponašanja i pravila organizacije potpomoglo je pogrešno poistovjećivanje onoga što se često imenuje ”poretkom zakona” s poretkom radnja koje u slobodnom sistemu nisu posve određene sistemom zakona, ali uglavnom pretpostavljaju takav sistem zakona kao jedan od uvjeta potrebnih za njihovo formiranje. No neće svaki sistem pravila ponašanja koji jamči uniformnost radnje (koja se često interpretira kao ”poredak zakona”) zajamčiti poredak radnje u smislu da radnje koje su dopuštene tim pravilima neće biti u sukobu.
  28. Postupna zamjena pravila ponašanja privatnog i krivičnog prava koncepcijom izvedenom iz javnog prava jest proces kojim su se postojeća liberalna društva postupno transformirala u totalitarna društva. Tu je tendenciju najeksplicitnije uvidio i podržao Hitlerov ”krunski pravnik” Carl Schmitt, koji je konzistentno branio zamjenu ”normativnog” mišljenja liberalnog prava koncepcijom prava koja kao njegovu svrhu vidi konkretes Ordnungsdenken [konkretno mišljenje poretka, prim. prev.].
  29. To je razviće povijesno postalo moguće kao rezultat činjenice da su iste predstavničke skupštine bile opterećene s dvije različite zadaće: uspostavom pravila individualnog ponašanja i uspostavom pravila i davanjem naredbi koje se tiču organizacije i vođenja vlade. Konsekvenca toga jest da je sam termin ”zakon” – koji je u starijoj koncepciji ”vladavine zakona” označavao samo pravila ponašanja što su jednako primjenljiva na sve – započeo označavati bilo koje pravilo organizacije ili čak bilo koju pojedinačnu naredbu što ju je potvrdila konstitucionalno uspostavljena legislatura. Takva koncepcija vladavine zakona, koja pretežno zahtijeva da se naredba legitimno izdaje, a ne da je vladavina pravde jednako primjenjiva na sve (ono što Nijemci jednostavno zovu formaler Rechtstaat), ne jamči naravno više bilo kakvu zaštitu individualne slobode.
  30. Priroda konstitucionalnih uređenja dominantna u svim zapadnim demokracijama omogućila je to razviće; odlučujuća snaga koja ga je vodila u tom posebnom smjeru bilo je rastuće priznanje da primjena jedinstvenih jednakih pravila na ponašanje pojedinaca, koji su zapravo bili vrlo različiti u mnogim aspektima, neizbježno proizvodi vrlo različite rezultate za različite pojedince i da bi, u skladu s tim, kako bi se djelovanjem vlade izazvala neka redukcija u tim nenamjeravanim ali neizbježnim razlikama u materijalnom položaju različitog svijeta, bilo prijeko potrebno da se ljudi tretiraju ne prema istim, nego prema različitim pravilima. To je dalo poticaj novoj i posve različitoj koncepciji pravde, koja se obično opisuje kao ”društvena” ili ”distributivna” pravda, koncepciji pravde koja se nije ograničavala na pravila ponašanja za pojedinca, nego je ciljala na posebne rezultate za posebne ljude i koja bi se zato mogla ostvariti samo u organizaciji koja se vodi svrhom, ali ne i u spontanom poretku koji je neovisan o takvoj svrsi.
  31. Naravski, pojmovi ”pravedne cijene”, ”pravedne naknade” ili ”pravedne raspodjele prihoda”vrlo su stari; no zaslužuje pribilježiti da tijekom dvijetisućgodišnjih nastojanja u kojima su filozofi spekulirali o značenju tih pojmova nije otkriveno ni jedno jedino pravilo koje bi nam dopustilo odrediti što je u tom smislu pravedno u tržišnom poretku. Jedna od grupa znanstvenika koji su najupornije pokretali to pitanje – učene glave kasnog srednjeg vijeka i ranih modernih vremena – konačno je došla dotle da kao pravednu cijenu ili nadnicu odredi one koje će se same oformiti na tržištu u odsutnosti podvale, nasilja ili privilegije – upućujući tako natrag na pravila pravedna ponašanja i prihvaćajući kao pravedan rezultat sve ono što je izazvano pravednim ponašanjem svih pogođenih pojedinaca. Taj negativni zaključak svih spekulacija o ”društvenoj” ili ”distributivnoj” pravdi bio je, kao što ćemo vidjeti, neizbježan, jer je pravedna naknada ili raspodjela imala smisla samo unutar neke organizacije koje članovi djeluju prema naredbama u službi zajedničkog sistema ciljeva, ali ne može imati smisla u katalaksiji ili spontanom poretku koji ne može imati takav zajednički sistem ciljeva.
  32. Kao što smo vidjeli, neko stanje stvari poput toga ne može biti pravedno ili nepravedno kao puka činjenica. Samo utoliko što je ono planski izvedeno, ili bi se moglo izvesti, ima smisla da se pravednim ili nepravednim imenuju radnje onih koji su ga stvorili ili dopustili mu pojaviti se. No u katalaksiji, spontanom poretku tržišta, nitko ne može predvidjeti što će svaki sudionik postići i rezultati za pojedine ljude nisu određeni bilo čijim namjerama, niti je bilo tko odgovoran za to što je pojedini čovjek stekao pojedine stvari. Zato se moramo upitati je li promišljeni izbor tržišnog poretka kao metoda vođenja ekonomskih djelatnosti – s nepredvidivim šansama i u velikoj mjeri slučajnostima u pogledu pogodnosti – neka pravedna odluka, ali sigurno ne jesu li pravedni ili nepravedni posebni rezultati koje on proizvodi za posebne ljude, kada smo se jednom već odlučili iskoristiti katalaksiju za tu svrhu.
  33. To što se pojam pravde uobičajeno i rado primjenjuje na raspodjelu prihoda rezultat je posve pogrešne antropomorfne interpretacije društva, prije kao organizacije negoli kao spontana poretka. Termin ”raspodjela” u tome je smislu jednako zavodljiv kao i termin ”ekonomija”, budući da također sugerira da je nešto rezultat promišljene radnje koja je faktički rezultat sila koje prethodno djeluju. Nitko ne raspodjeljuje prihod na rangu tržišta (kao što bi trebao činiti u nekoj organizaciji) i zato je, imajući u vidu prethodno, govor o pravednoj ili nepravednoj raspodjeli jednostavno besmislica. Manje bi navodilo na pogrešno mišljenje ako bi se u tom smislu govorilo o ”disperziji” umjesto o ”raspodjeli” prihoda.
  34. Svi napori da se osigura ”pravedna” raspodjela moraju se tako usmjeriti prema pretvaranju spontanog reda tržišta u red organizacije ili, drugim riječima, u totalitarni poredak. Ta težnja je bila iza nove koncepcije pravde koja je proizvela različite korake preko kojih su pravila organizacije (”javno pravo”) – koja su oblikovana da ispune želje ljudi pri pojedinačnim rezultatima – zauzela mjesto svrhovito neovisnih pravila pravednog pojedinačnog ponašanja i koja su time postupno uništila temelje na kojima mora počivati spontani poredak.
  35. Ideal korištenja prisilnih sila vlade kako bi se ostvarila ”pozitivna” (to jest društvena ili distributivna) pravda ne samo da nužno vodi razaranju individualne slobode, za koju netko može smatrati da nije previsoka cijena, nego se u ispitivanju također pokazuje kao fatamorgana ili iluzija koja se ne može postići ni pri kakvim odnosima jer pretpostavlja slaganje o relativnoj važnosti različitih konkretnih ciljeva, koje ne može postojati u nekom velikom društvu kojeg članovi ne znaju svaku ili iste posebne činjenice. Pokadšto se vjeruje da činjenica kako većina ljudi danas smatra poželjnom društvenu pravdu pokazuje da taj ideal ima odrediv sadržaj. Nažalost, također je moguće loviti fatamorganu, a konsekvenca će tog napora vazda biti rezultat koji je posvema različit od onoga što se kanilo.
  36. Ne može biti pravila koja određuju koliko mnogo svatko ”treba” imati, ako ne načinimo neki jedinstveni pojam relativnih ”zasluga” ili ”potreba” različitih pojedinaca, za koje ne postoji objektivno mjerilo, osnova središnje alokacije svih dobara i usluga – koja bi trebala učiniti nužnim da je svaki pojedinac, umjesto da svoje znanje koristi za svoje svrhe, stvoren da ispuni dužnost koju je pred njega postavio netko drugi i da će biti nagrađen u skladu s tim koliko je dobro prema mišljenju drugih obavio tu dužnost. To je metoda nagrađivanja svojstvena zatvorenoj organizaciji, takvoj poput vojske, ali nepomirljiva sa snagama koje podržavaju spontani poredak.
  37. Slobodno treba priznati da tržišni poredak ne dovodi do bilo kakva uska odgovaranja između subjektivne sposobnosti ili individualnih potreba i nagrada. On posluje prema načelu kombinirane igre umijeća i prilike, u kojoj rezultati za svakog pojedinca mogu biti toliko određeni okolnostima koje su posve s onu stranu njegove kontrole, kao što mogu biti određeni i njegovim umijećem ili trudom. Svatko je nagrađen u skladu s vrijednošću koju njegove posebne usluge imaju za ljude kojima ih pruža; ta vrijednost njegovih usluga ne stoji u nužnom odnosu prema bilo čemu što bismo primjereno mogli imenovati njegovim zaslugama, a još manje njegovim potrebama.
  38. Posebno zaslužuje istaknuti da je, striktno govoreći, besmisleno govoriti o vrijednosti ”za društvo”, budući da je ono što je posrijedi vrijednost nekih usluga za stanovite ljude, usluga za koje bilo tko drugi može biti nezainteresiran. Violinski virtuoz pruža usluge, pretpostavimo, posve različitom svijetu od onoga svijeta koje zabavlja nogometna zvijezda, a majstor za lule posve drugom od majstora za parfeme. Cijela koncepcija ”vrijednosti za društvo” je u slobodnom poretku nelegitimna kao jedan antropološki termin, isto kao i njezin opis u striktnom smislu kao ”neke ekonomije” ili kao neki entitet koji prema ljudima ”postupa” pravedno ili nepravedno ili raspodjeljuje među njima. Rezultati tržišnog procesa za posebne pojedince nisu ni rezultat bilo čije volje da oni trebaju imati toliko mnogo koliko imaju, niti su pak predvidivi od strane onih koji su se odlučili u okviru tog poretka ili podržavajući održanje te vrste poretka.
  39. Od svih žalbi o nepravdi rezultata tržišnog poretka jedan je imao najveći upliv na aktualnu politiku; on je postupno destruirao jednaka pravila pravedna ponašanja i doveo do njegove zamjene ”društvenim” pravom koje cilja na ”društvenu pravdu”: to pak nije bio opseg nejednakosti i nagrada, niti njihova dispozicija s priznatim zaslugama, potrebama, naporima, podvrgavanjem bolovima ili bilo što drugo što su snažno naglašavali društveni filozofi, nego zahtjevi za zaštitu od neželjena pada s već dostignute pozicije. Više nego bilo čime drugim, tržišni se poredak izopačavao naporima da se zaštite pojedine grupe od opadanja u odnosu na njihovu raniju poziciju; i kada se zahtijeva miješanje vlade u ime ”društvene pravde”, to sada znači – puno češće nego što to nije slučaj – zahtjev za zaštitu postojeće relativne pozicije neke grupe. ”Društvena pravda” je tako postala nešto malo više od zahtjeva za zaštitu pripadajućih interesa i stvaranje nove privilegije, kao što je u ime društvene pravde farmer osiguravao ”paritet” s industrijskim radnikom.
  40. Važne činjenice koje na ovome mjestu valja istaknuti jesu da su tako zaštićene pozicije bile rezultat iste vrste snaga kao što su one koje sada smanjuju relativni položaj istih tih ljudi; da njihova pozicija za koju oni sada traže zaštitu nije bila više poželjna ili zaslužena od niže pozicije koja im je sada u izgledu; da bi im se njihova ranija pozicija mogla u izmijenjenoj situaciji osigurati samo tako što će se drugima odreći iste prilike za uspon, kojim prilikama i oni duguju svoju raniju poziciju. Činjenica da je neka grupa ljudi dostigla stanovit relativan položaj u tržišnom poretku ne može joj dati pravo na zahtjev da ga održi, budući da se to ne može braniti pravilom koje bi se moglo primijeniti podjednako na sve.
  41. Cilj ekonomske politike slobodnog društva zato nipošto nije osigurati posebne rezultate za posebne ljude i njezin se uspjeh ne može mjeriti nikakvim pokušajem u sabiranju vrijednosti takvih pojedinačnih rezultata. U tome pogledu cilj onoga što se imenuje ”ekonomija blagostanja” jest iz temelja promašen, ne samo zato što se ne može oformiti nikakva smislena suma zadovoljstava osiguranih za različite ljude, nego i zato što je njezina temeljna ideja o maksimumu ispunjenih potreba (ili maksimumu društvenog proizvoda) svojstvena samo ekonomiji koja služi nekoj pojedinačnoj hijerarhiji ciljeva, ali ne i spontanom poretku katalaksije koji nema zajedničke konkretne ciljeve.
  42. Premda je široko prošireno uvjerenje da koncepcija optimalne ekonomske politike (ili bilo koji sud je li neka ekonomska politika bolja od druge) pretpostavlja neku takvu koncepciju maksimiranja zbira realnog društvenog prihoda (što je moguće samo u vrijednosnim terminima i zato implicira jednu nelegitimnu usporedbu koristi za različite osobe), to zapravo nije tako. Neka optimalna politika u katalaksiji može ciljati i ima ciljati na uvećanje prilika bilo kojeg člana društva uzetog na margini posredovanja visokog prihoda ili – što se svodi na istu stvar – prilike (što može biti njegov udio u totalnom prihodu) da realni ekvivalent tog udjela bude onoliko velik koliko nam je poznato kako da ga ostvarimo.
  43. Taj će se uvjet dostići toliko brzo koliko smo kadri – ne osvrćući se na disperziju prihoda – izvesti da sve ono što se proizvedi proizvedu osobe i organizacije koje to mogu proizvesti mnogo jeftinije od bilo koga tko to ne proizvodi (ili u najmanju ruku tako jeftino kao on), kao i da se proda po cijeni nižoj od one pri kojoj bi bilo moguće da to ponudi netko tko to faktički ne nudi. (To je pogodno za osobe ili organizacije ili usluge kojima su troškovi proizvodnje neke robe ili usluge niži nego što su za one koji je stvarno proizvode i koji već umjesto toga proizvode nešto drugo, jer je njihova komparativna prednost u toj drugoj proizvodnji još veća; u tom slučaju totalni troškovi njihove proizvodnje prve robe trebali bi uključiti gubitak na onoj robi koja se ne proizvodi.)
  44. Spomenimo i da taj optimum ne pretpostavlja ono što ekonomska teorija imenuje ”savršeno natjecanje”, nego samo da nema prepreka ulasku u svaku trgovinu i da tržište odgovarajuće funkcionira u širenju informacija o prilikama. Također treba posebno uočiti da taj skroman i dostižan cilj još nikada dosad nije bio dostignut, jer su u svim vremenima i svugdje vlade kako ograničavale pristup stanovitim zanimanjima, tako i tolerirale osobe i organizacije koje su druge odvraćale od laćanja zanimanjima kada bi to trebalo biti u prilog drugima.
  45. Ta optimalna pozicija znači da će se proizvesti toliko – bilo koja faktički proizvedena kombinacija proizvoda i usluga – koliko se može proizvesti bilo kojom metodom koja nam je znana, budući da takvom upotrebom tržišnog mehanizma možemo u igru unijeti više rasutog znanja članova društva nego bilo kojom drugom. No to se može postići samo ako dopustimo da udio u totalu, koji će dobiti svaki član, određuje tržišni mehanizam i sve njegove slučajnosti, budući da je samo kroz tržišnu odredbu prihoda svatko doveden do toga da učini ono što taj rezultat zahtijeva.
  46. Drugim riječima, naše šanse da naš nepredvidivi udio u totalnom proizvodu društva predstavlja onoliko veliki agregat dobara i usluga koliki jest dugujemo činjenici što se tisuće drugih konstantno pokoravaju reguliranju koje od njih traži tržište; u skladu s tim naša je dužnost prihvatiti istu vrstu promjena u našem prihodu i poziciji, čak i kada to znači slabljenje naše uobičajene pozicije i kada se pripisuje okolnostima koje nismo mogli predvidjeti i za koje nismo odgovorni. Posve je pogrešna koncepcija da smo ”zaslužili” (u smislu moralno poželjnog) prihod koji smo imali kada smo bili više sretni i da smo na njega tako dugo ovlašteni sve dok se za njega tako časni borimo kao i ranije, i da nije bilo opomene da se okrenemo drugamo. Svatko, bogat ili siromašan, duguje svoj prihod ishodu mješovite igre umijeća i prilike, koje je ukupni rezultat i udio u tome toliko visok koliko jest, samo zato što smo se složili s tim da igramo tu igru. A kad smo se jednom složili da igramo tu igru i zaradili od njezinih rezultata, naša je moralna obveza ostati pri rezultatima, čak i kada se oni okrenu protiv nas.
  47. Malko sumnje može biti u to da u modernom društvu svi – pa i najnesretniji, kao i oni koji bi mogli uživati legalne privilegije u drugoj vrsti društva – prihod duguju mnogo više usvajanju te metode, nego što bi ga na drugi način mogli uživati. Naravski, ne postoji razlog zašto društvo – koje je zahvaljujući tržištu toliko bogato koliko jest – ne bi smjelo izvan tržišta osigurati minimum sigurnosti za sve one koji na tržištu padnu ispod stanovitog Naša poanta je uglavnom u tomu da razmatranje pravde ne osigurava opravdanje za ”korekciju” rezultata tržišta i da pravda – u smislu tretmana pod istim pravilima – zahtijeva da svatko uzima ono što tržište osigurava i u čemu se svaki sudionik pošteno ponaša. Postoji samo pravda individualnog ponašanja, ali ne i posebna ”društvena pravda”.
  48. Na ovome mjestu ne možemo razmatrati legitimne dužnosti vlade u administriranju resursa koji su joj stavljeni na raspolaganje za pružanje usluga građanima. S osvrtom na ove funkcije, za ispunjenje kojih se vladi daje novac, tu ćemo samo reći da se u njihovu obavljanju ona treba podvrgnuti istim pravilima kao i svaki privatni građanin, da ne smije posjedovati monopol na posebnu uslugu ove vrste, da ove funkcije treba obavljati tako da ne ometa puno obuhvatnije spontano uređene napore društva i da se sredstva smiju potegnuti u skladu s pravilom koje se primjenjuje jedinstveno za sve. (To, prema mojem mišljenju, isključuje pretjeranu progresiju poreznog tereta za pojedinca, budući da bi se takva upotreba oporezivanja u svrhu preraspodjele mogla pravdati samo takvim argumentima poput onih što smo ih upravo isključili.) U preostalim paragrafima usredotočit ćemo se samo na neke funkcije vlade za obavljanje kojih se pretežno ne daje novac, nego moć provedbe pravila privatnog ponašanja.
  49. Jedini dio tih prisilnih funkcija vlade koje u ovom nacrtu dalje možemo razmotriti jesu one koje se odnose na zaštitu funkcionirajućeg tržišnog poretka. One se prvenstveno tiču uvjeta koji se moraju predvidjeti zakonima, kako bi se osigurao stupanj natjecanja potreban za uspješno upravljanje tržištem. Ukratko ćemo razmotriti to pitanje najprije s osvrtom na poduzeće, a potom s osvrtom na rad.
  50. Prva točka koju treba istaknuti s obzirom na poduzeće jest da je puno važnije da se vlada uzdrži od pomaganja monopola, nego da se bori s monopolima. Ako je danas tržišni poredak ograničen samo na dio ekonomskih djelatnosti ljudi, to je većinom rezultat vladinih promišljenih ograničenja procesa natjecanja. Naravski, prijeporno je – uzdržava li se vlada od stvaranja monopola i od njihova pomaganja preko zaštitnih tarifa i karaktera patentnih zakona za inovacije i zakona o korporacijama – treba li ostati jedan element monopola dostatno važan da zahtijeva specijalne mjere. Ono što prvenstveno treba zapamtiti s tim u svezi jest, prvo, da su monopolističke pozicije vazda nepoželjne, ali često neizbježne iz objektivnih razloga, što ne možemo ili ne želimo mijenjati; i drugo, da svi monopoli koje vlada nadgleda teže postati monopolima koje vlada štiti, koji će ustrajavati i kad iščezne njihovo opravdanje.
  51. Tekuće su koncepcije antimonopolske politike snažno zavedene primjenom stanovitih koncepcija što ih je razvila teorija savršenog natjecanja, koje su irelevantne u uvjetima gdje nema faktičke pretpostavke teorije savršenog natjecanja. Teorija savršenog natjecanja pokazuje da, ako je na tržištu broj kupaca i prodavača dovoljno velik da za svakog od njih onemogući smišljeni upliv na cijene, te će se količine prodavati po cijenama koje će biti jednake marginalnim troškovima. To pak ne znači da je bilo moguće ili čak svugdje nužno poželjno da se postigne stanje stvari gdje veliki broj ljudi kupuje i prodaje istu uniformnu robu. Besmislena je ideja da se u situacijama gdje ne možemo ili ne želimo postići takvo stanje proizvođači trebaju ponašati kao u situaciji kada postoji savršeno natjecanje ili prodavati po cijeni koja bi vladala u uvjetima savršenog natjecanja, jer ne znamo kakvo bi posebno ponašanje bilo potrebno ili kakva bi se cijena formirala ako bi postojalo savršeno natjecanje.
  52. Ondje gdje ne postoje uvjeti za savršeno natjecanje, ono što natjecanje još uvijek može i treba postići ipak je vrlo značajno i važno, to su naime uvjeti opisani u gornjim paragrafima 46-49. Ranije smo istakli da će se težiti tome stanju ako vlada ili netko drugi nikoga ne mogu spriječiti da uđe u bilo koju trgovinu ili zanimanje koje želi.
  53. Vjerujem da bi se tom uvjetu moglo toliko približiti koliko je to uopće moguće ako bi se, prvo, svi sporazumi oko ograničenja trgovine/poslovanja [trade] bez izuzeća (ne zabranili, nego pretežno) učinili ništavnim i neprovodivim, i drugo, sve diskriminatorske i druge radnje usmjerene prema nekom aktualnom ili potencijalnom natjecatelju i smišljene skrenuti mu pozornost na stanovita pravila tržišnog ponašanja učinile odgovornima za uvećanje šteta. Izgleda mi da bi tako skroman cilj proizveo mnogo efektnije pravo od aktualnih zabrana sankcioniranja kaznama, budući da nema potrebe činiti izuzetke iz takva proglašenja nevažećim i neprovedivim svih ugovora o ograničenoj trgovini, jer su, kao što je iskustvo pokazalo, ambiciozniji pokušaji ograničeni mnogim izuzecima, što ih čini mnogo manje uspješnim.
  54. Primjena toga načela, prema kojem sva suglasnost o ograničenju trgovine treba biti nevažeća i neprovediva i da svaki pojedinac treba biti zaštićen protiv svih pokušaja da se silom ili namjeravanom diskriminacijom prisili na nešto, još je puno značajnija u pogledu rada. Monopolističke prakse koje ugrožavaju funkcioniranje tržišta danas su ozbiljnije na strani rada nego na strani poduzetništva i zaštita će tržišnog poretka ovisiti, više nego o bilo čemu drugome, o tomu hoćemo li te prakse uspjeti obuzdati.
  55. Razlog je tomu što će razvoji u ovom polju neizbježno pritisnuti vladu i već su pritisnuli mnoge vlade u smjeru dviju vrsta mjera posve destruktivnih za tržišni poredak: pokušaji da se autoritarno odrede pravi prihodi različitih grupa (što se naziva ”politika prihoda”) i napori da se prevladaju ”rigidnosti” nadnica inflatornom monetarnom politikom. No, budući da to izbjegavanje realne veličine preko samo povremeno uspješnih monetarnih sredstava mora dovesti dotle da te ”rigidnosti” stalno rastu, one su više palijativne i samo mogu odložiti, ali ne i riješiti problem.
  56. Monetarna i financijska politika izvan je domašaja ovoga rada. Njezine smo probleme spomenuli samo kako bismo istaknuli da se njezine fundamentalne i – u sadašnjoj situaciji – nerješive dileme ne mogu riješiti monetarnim sredstvima, nego samo obnovom tržišta kao uspješna sredstva određivanja nadnica.
  57. Temeljna načela liberalnog društva mogu se zaključno sumirati tako što će se reći da se u takvom društvu sve prisilne funkcije vlade moraju voditi s dominantnom važnošću onoga što rado imenujem Trima velikim negacijama: Mirom, Pravdom i Slobodom. Njihovo ostvarenje zahtijeva da se u svojim prisilnim funkcijama vlada treba ograničiti na provedbu takvih zabrana (izraženih u apstraktnim pravilima) koje se mogu primijeniti podjednako za sve, kao i da u okviru istih jednostavnih pravila traži od svih da sudjeluju u troškovima drugih, neprisilnih usluga koje ona može odlučiti pružiti građanima skupa s materijalnim i osobnim sredstvima koja joj se s tim u svezi stavljaju na raspolaganje.

 

Preveo s engleskog Mario Kopić

[Friedrich von Hayek, The Principles Of A Liberal Social Order, u: isti, Studies in Philosophy, Politics and Economics, London: Routledge & Kegan 1967, str. 160-177]

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This