Političke i ekonomske slobode zajedno stvaraju čuda čovječanstva

U ovom eseju južnoafrički ekonomist Temba A. Nolutshugu, potaknut događajima iz nedavne prošlosti njegove zemlje, prikazuje razliku između vladavine većine (koja je bila ostvarena nakon više desetljeća borbe protiv monopolizacije moći manjine) i slobode, te pokazuje oslobađajući potencijal ekonomskih sloboda.

Temba A. Nolushungu direktor je Fondacije za slobodno tržište (Free Market Foundation) u Južnoj Africi. Podučava na mnogim programima ekonomskog osnaživanja širom zemlje i čest je saradnik južnoafričkih novina. Bio je povjerenik The Zimbabwe Papers koji su bili predani premijeru Zimbabvea Morganu Tsvangiraji kao skup savjeta za oporavak te zemlje nakon katastrofalne vlasti diktatora Mugabea. Nolutshungu je bio istaknuti član južnoafričkog crnačkog pokreta osvješćivanja.

 

U julu 1794. godine revolucionara i radikalnog reformatora Maksimilijana Robespierra pogubili su njegovi politički suparnici. Robespierre je bio glavna osoba odgovorna za Vladavinu terora u Francuskoj, za vrijeme za koje je 40 hiljada francuskih građana bilo pogubljeno na giljotini pod optužbama da su „neprijatelji nacije“. Pogubili su ga njegovi politički suparnici. U trenucima prije pogubljenja, obratio se gomili koja mu je prije laskala, a sada je htjela njegovu krv, ovim riječima: „Dao sam vam slobodu, sada još želite i hljeb“, i tim riječima je završila vladavina terora.

Iz ovoga možemo vidjeti kako politička sloboda i ekonomsko blagostanje nisu isti, unatoč tome što su blisko povezani.

Privredno blagostanje posljedica je slobode. U Južnoj Africi, sa službenom nezaposlenošću od 25,2 posto (brojka nije uključivala one koji su od traženja zaposlenja odustali), razdvojenost političke i ekonomske slobode odražava potencijalno katastrofalno stanje – opasnost koja je uvećana obećanjima o svim vrstama socijalnih beneficija od strane različitih vlada prema svojem glasačkom tijelu.

Kako bismo se mogli suočiti s nadolazećim izazovima, moramo raščistiti određene zablude.

Država ne bi trebala imati ulogu u stvaranju novi radnih mjesta. Kako bi se radna mjesta mogla održati, privatni sektor ih mora stvoriti. Državno stvorena radna mjesta stvorena su na račun poreskih obveznika i možemo ih smatrati subvencioniranim zaposlenjem. Takva radna mjesta ne pridonose pozitivnom ekonomskom razvoju. U privatnom sektoru stvara se bogatstvo dok je državni sektor samo korisnik bogatstva.

Novac je tek sredstvo razmjene za dobra i usluge te bi stoga trebao odražavati produktivnost. Kad sam posjetio postkomunističku Rusiju i Čehoslovačku 1991. godine, jedna od šala u kafiću bila je da se radnici pretvaraju da rade dok se država samo pretvara da im plaća taj rad. Stoga smatram da bi se trebalo usredotočiti samo na privatni sektor ako govorimo o smislenom stvaranju radnih mjesta.

To nas dovodi do pitanja politika koje bi trebalo primjenjivati na privatni sektor. Koje politike bi poboljšale produktivnost, a koje bi je unazadile? Šta bi se trebalo učiniti?

Promotrimo sada načela na kojima se temelji najjednostavnja razmjena između dviju strana. Jednostavne transakcije mogu poslužiti kao primjer manjeg sistema široj ekonomiji. Trebale bi ukazati političarima na kompatibilnost određenih politika s ljudskom prirodom, upravo zato što je ljudski faktor osnovni čimbenik u kontekstu ekonomije. Možemo krenuti od samog početka ljudskog roda ukoliko zamislimo spiljskog čovjeka koji je vješt u lovu, ali nije vješt u izradi oružja potrebnog za lov. Tada naš lovac naiđe na drugog spiljskog čovjeka koji je vješt u izradi oružja i koji pristane na razmjenu ulova za oružja. Obje strane su profitirale od ove transakcije jer su dobile natrag nešto što im je bilo vrijednije od od onoga što su za to dali. Prije ili kasnije, izrađivač oružja uviđa da oružje može zamijeniti za krzno, meso, bjelokost i druge njemu potrebne stvari, umjesto da ide sam u lov. On postaje poslovni čovjek te svi unutar tog poslovanja profitiraju od te razmjene jer svi koriste djelotvornija oružja.

Važno je primjetiti da u ovom primjeru niko nije bio prisiljen na saradnju ili prevaren u razmjeni. Nije bilo treće strane. Nijedna strana nije odredila pravila poslovanja. Pravila su se odredila spontano tokom transakcije. Postupili su u skladu s prirodnim poretkom. To je ono što pokojni ekonomist Friedrich Hayek nazvao spontanim poretkom, poretkom u kome se poštuje uzajamno pravo na privatno vlasništvo.

Iz tog jednostavnog primjera vidiljivo je da će u savremenoj ekonomiji, u onim zemljama gdje se vlast suzdržava od uplitanja u ekonomiju, biti visok ekonomski rast koji će pratiti društveno-privredne korisit. Drugim riječima, ako država promoviše ekonomske slobode proizvođača i potrošača te dozvoljava slobodu transakcija bez prevare i prisile, ta će država uz sam narod napredovati. To je siguran put za smanjenje nezaposlenosti, povećanja obrazovanja i stvaranje boljeg zdravstvenog sistema.

Takva osnovna načela primjenjiva su u svim ekonomijama, bez obzira na kulturološke okolnosti u kojima nastaju. Ujedno bi trebalo posvetiti kritičku pažnju trajnom mitu o utjecaju radne etike. Taj pogled učvršćuje nacionalne ili etičke predrasude u obilku postojanja ili nepostojanja radne etike u nekoj grupi, a to dovodi do zaključka da su siromašni u takvom položaju jer nemaju razvijenu radnu etiku, dok bogati imaju – riječ je o veoma opasnom pogledu, posebno kad se podudara s rasnim predrasudama.

Prije pada Berlinskog zida, 1989. Godine, Zapadna Njemačka imala je drugu najveću ekonomiju na svijetu dok je Istočna Njemačka bila u ekonomski katastrofalnom stanju. Riječ je o istom narodu, istoj kulturi i čak u nekim slučajevima o istim porodicama prije poslijeratne podjele. Slično možemo prosuditi u slučaju dvije Koreje: jug je gospodarski div dok sjever zbog svoje ekonomske nerazvijenosti prima humanitarnu pomoć. Ponovo ista kultura i isti narod. A što tek s primjerom između Kine i Hong Konga prije 1992. godine kada je Deng Xioping otvorio vrata radikalnoj protržišnoj ekonomskoj reformi nakon što je izjavio da je veličanstveno biti bogat te da nije važno je li mačka crna ili bijela dokle god može uloviti miša? Još jednom imamo istu kulturu, isti narod i iste ekonomske neusklađenosti. Razlika je uzrokovana, svaki puta, u razini slobode koja je dozvoljena ekonomskim akterima.

Zahvaljujući nikad prije viđenim slobodnotržišnim reformama od 1992. godine Kina je danas treća svjetska ekonomija. Nažalost, za razliku od toga, riječima Bertel Schmitta: „SAD je preuzeo socijalistički način djelovanja kojeg je Deng Xiaoping mudro odbacio“.

Zakonski i institucionalni okvir unutar kojeg se odvijaju ekonomske aktivnosti, a posebno nivo regulacije kojoj je neka ekonomija podvrgnuta, odrednica je bogatstva naroda i države. Drugim riječima, nivo do kojeg država dozvoljava pojedincima upotrebu ekonomskih sloboda je odrednica ekonomskog napretka društva.

Ovim je riječima profesor Walter Williams 1986. godine u svojoj intrigantnoj knjizi „Južnoafrički rat protiv kapitalizma“ lijepo sve zaokružio: „ (…) rješenja za južnoafričke probleme nisu posebni planovi, nije pozitivna diskriminacija, nisu davanja niti je rješenje državna socijalna pomoć, nego se rješenje nalazi u slobodi. Jer ako promotrimo svijet po bogatstvu i raznolikosti koje omogućuju ljudima napredak, onda ih nalazimo u društvima gdje postoji relativno velika sloboda pojedinca“.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *