Meni
Kategorije

Tekst objavio dana feb 12, 2017 u Društvo, Izdvojeno | 0 +

Kada je prekasno zaustaviti fašizam – prema Stefanu Zweigu

Kada je prekasno zaustaviti fašizam – prema Stefanu Zweigu

Tokom ljeta 1941. dok su novinski članci nagovještavali potonuće civilizacije u tamu, Stefan Zweig, austrijski emigrant i pisac, grozničavo je sastavio prvu verziju svojih memoara „Jučerašnji svijet“ („The World of Yesterday“). Njegova voljena Francuska godinu dana ranije pala je pred nacistima. Blic (nacističko bombardovanje Britanije tokom Bitke za Britaniju, prim. aut.) je dostigao vrhunac tokom maja kada je tokom samo jedne noći poginulo više od hiljadu i pet stotina stanovnika Londona. Operacija Barbarosa, kolosalna invazija Sila osovine na Sovjetski Savez tokom koje će skoro milion ljudi poginuti, pokrenuta je tog juna. Hitlerove Einsatzgruppen, pokretne ubilačke jedinice, pratile su armiju u stopu masakrirajući Jevreje i druge – često uz pomoć lokalne policije i građana.

 

Sam Zweig je preventivno pobjegao iz Austrije 1934. Kada je Engelbert Dollfuss, austrijski klerofašistički kancelar, tog februara uništio socijalističku opoziciju u kratkotrajnom ali krvavom civilnom ratu, Zweigov salcburški dom je bio pretražen zbog sumnje da u njemu čuva zalihe oružija za ljevičarske milicije. U to vrijeme Zweig je bio smatran za jednog od najznačajnijih evropskih humanista-pacifista, apsurdna sirovost policijske akcije ga je toliko razbjesnila da je počeo da pakuje svoje stvari još te večeri. Iz Austrije, Zweig i njegova druga supruga, Lotte otišli su prvo u Englesku a zatim u Novi Svijet, gdje će Njujork postati njihova baza uprkos njegovoj averziji prema njujorškoj gužvi i surovom takmičarskom duhu. Tražeći predah od izbjeglica koje su ga neumorno preklinjale za pomoć u pronalaženju posla, novac i veze, par je iznajmio skroman i sumoran bungalov u Osiningu, Njujork svega milju od Popravnog zavoda Sing Sing. Tu je Zweig počeo neumorni rad na svojoj autobiografiji – radeći, kako je sam rekao, kao „da me je gonilo sedam đavola“. Nekih četiri stotine stranica se prolilo iz njega u svega nekoliko sedmica. Njegova produktivnost je bila odraz osjećaja hitnosti: knjiga je bila zamišljena kao svojevrsna poruka budućnosti. Istorijska je zakonitost, pisao je „ da je savremenicima uskraćeno prepoznavanje ranih početaka velikih pokreta koji odlučujuće oblikuju njihovo vrjeme.“ Zweig je odlučio da za dobrobit budućih generacija kojima je ostavljen zadatak da nanovo podignu društvo iz ruševina uđe u trag tome kako je vladavina Nacista postala moguća, te kako su on i mnogi drugi propustili da uoče njene početke.

 

Zweig bilježi kako ne može da se prisjeti kada je prvi put čuo Hitlerovo ime, to je bio period konfuzije, ispunjen gadnim agitatorima. Tokom ranih godina Hitlerovog uspona Zweig je bio na vrhuncu karijere i čuven kao borac za principe i pokrete koji su promovisali solidarnost među evropskim nacijama. Pozvao je na osnivanje međunarodnog univerziteta sa podružnicama u svim najznačajnijim evropskim glavnim gradovima sa rotirajućim programom razmjene studenata sa namjerom da mlade izloži drugim zajednicama, narodima i religijama. Bio je vrlo svjestan da su nacionalističke strasti izražene tokom Prvog svjetskog rata tokom godina izmiješane sa novim rasističkim ideologijama. Prožimajuća ozlojađenost, nastala kao rezultat osjećaja poniženja i ekonomskih poteškoća koje su zahvatile građane Njemačke kao posljedica Versajskog sporazuma, mogla se iskoristiti kao pogonsko gorivo za bilo koji od radikalnih i krvoločnih projekata.

Zweigu su upale u oči, disciplina i finansijski resursi izloženi na mitinzima nacionalsocijalista – njihove sablasno sinhronizovane vježbe i potpuno nove uniforme, paradiranje izvanredne flote automobila, motocikala i kamiona. Često je putovao preko granice u Njemačku do malog odmarališta Berchtesgaden gdje je vidio „male ali stalno rastuće odrede mladih momaka u jahaćim čizmama i braon košuljama, svaki sa jarko obojenom svastikom na rukavu“. Ovi momci su očigledno bili trenirani za napad, prisjećao se Zweig. Ali nakon sloma Hitlerovog puča iz 1923, Zweig jedva da je razmišljao o nacional-socijalistima sve do izbora iz 1930, kada je podrška partiji eksplodirala – od ispod milion glasova dvije godine ranije do preko šest miliona. U tom trenutku još uvijek nesvjestan šta bi popularna afirmacija mogla najaviti Zweig aplaudira entuzijazmu iskazanom na izborima. Zweig u ovom trenutku krivi učmalost staromodnih demokrata za pobjedu nacista ocjenjujući rezultate izbora kao „možda ne mudar ali u osnovi ispravan i prihvatljiv revolt omladine protiv sporosti i neodlučnosti visoke politike.“

 

U memoarima, Zweig ne opravdava svoj i neuspjeh intelektualaca tog vremena da rano shvate Hitlerov značaj. Pisao je: „Mali broj pisaca koji su uzeli na sebe da pročitaju Hitlerovu knjigu, umjesto razmatranja njegovog programa ismijavali su bombastičnost i naduvenost njegove proze,“ Nisu ga shvatali niti ozbiljno niti bukvalno. Čak i tokom ranih tridesetih, „velike novine demokratske orijentacije umjesto da upozore svoje čitaoce, svakog dana su ih uvjeravale da će pokret… u kratkom roku neizbežno propasti.“ Tašta u svoju obrazovanost i kultiviranost, intelektualna elita nije mogla prihvatiti da su te ideje i neobrazovani „pivnički agitator“ već stekli ogromnu podršku zahvaljujući „onima koji povlače nevidljive konce“, koristoljubivim grupama i pojedincima koji su vjerovali da mogu manipulisati harizmatičnim disidentom u sopstvenu korist. Napokon, Njemačka je bila država u kojoj je zakon imao čvrste temelje, gdje se parlamentarna većina protivila Hitleru i gdje je svaki građanin vjerovao da su „njegova sloboda i ravnopravnost osigurani svečano potvrđenim ustavom“.

 

Zweig je prepoznao da je propaganda imala ključnu ulogu u eroziji svjetske savjesti. Opisuje kako je osjetljivost građana otupjela tokom Prvog svjetskog rata pred nadolazećom plimom propagande koja je preplavila novine, magazine i radio. Eventualno, čak su i dobronamjerni intelektualci i novinari postali krivci u onome što Zweig naziva „dopingovanjem uzbuđenja“, vještačko izazivanje emocija koje je neizbježno kulminiralo u masovno rasprostranjenom strahu i mržnji. Opisujući metež i buku koju je izazvao elokventni protest jednog umjetnika protiv rata u jesen 1914., Zweig smatra da je u tom trenutku „svijet još uvijek imao moć. Još uvijek nije bio utučen organizovanim lažima – „propagandom““. Primjećuje da je Hitler „uznio laž na nivou podrazumijevanja“ baš kao što je pretvorio „antihumanizam u zakon“. I dok je došla 1939. „više niti jedna izjava bilo kog pisca nije imala značajan efekt… nijedna knjiga, pamflet, esej ili poema“ nisu mogle inspirisati mase na otpor Hitlerovom guranju Njemačke u rat.

 

Propaganda je istovremeno raspalila Hitlerovu bazu ali i omogućila pokriće za najbrutalniju agresiju njegovog režima. Omogućila je da se potraga za istinom pretopi u žudnju za imaginarnim ishodima kako su želje Evropljana za postizanjem mirnog rešenja globalne krize prevazišle zdravorazumski skepticizam. Zweig piše: „ Bilo je dovoljno da Hitler samo izusti reč „mir“ – kako bi novine pale u oduševljenje, zaboravile njegova ranija djela, kao i da se suzdrže od postavljanja pitanja zašto se Njemačka bjesomučno naoružava“. Čak i nakon što su pojedinci čuli o izgradnji specijalnih koncentracionih logora i o tajnim odajama gdje su nevini ljudi ubijani bez suđenja, Zweig priča, ljudi su i dalje odbijali da povjeruju da nova realnost može ustrajati. „Pojedinac bi sebi rekao da je to može biti samo erupcija inicijalnog, nerazumnog bijesa. Takve stvari ne mogu dugo trajati u dvadesetom vijeku.“. U jednoj od najdirljivijih scena njegove autobiografije Zweig opisuje kako je vidio prve izbjeglice iz Njemačke koje penjući se preko Salcburških planina, gazeći potoke beže u Austriju ubrzo nakon što je Hitler postavljen za kancelara. „Izgladnjele, pohabane, uzrujane… one su bile prethodnici paničnog bijega of nehumanosti koja će se uskoro proširiti preko cijele zemlje. Čak ni tada nisam shvatao, dok sam gledao u te bjegunce, da bi u njihovim blijedim licima kao u ogledalu trebao da opazim sopstveni život i da ćemo svi mi, svi mi, svi mi postati žrtve žudnje za moću tog čovjeka.“

 

U Sjedinjenim Državama Zweig se osjećao mizerno. Amerikanci su djelovali nezainteresovano za patnju emigranata; Evropa, stalno je ponavljao, izvršava samoubistvo. Jednom prijatelju se povjerio da se osjeća kao da živi “posmrtnu” egzistenciju. U očajničkom pokušaju da obnovi svoju volju za životom otputovao je u Brazil avgusta 1941. gdje su ga tokom prethodnih posjeta, stanovnici tretirali kao filmsku zvijezdu i čija je očigledna rasna izmiješanost stanovništva Zweigu djelovala kao jedini put naprijed za čovječanstvo. U pismima iz tog perioda Zweig djeluje hronično čežnjiv, kao da je otputovao nazad u jučerašnji svijet, ipak i pored sve njegove naklonosti prema Brazilcima i uživanju u prirodnim ljepotama njegova usamljenost je rasla i postajala sve oštrija. Mnogi od njegovih najbližih prijatelja su bili mrtvi, oni koji nisu bili mrtvi, bili su hiljadama milja daleko. Njegov san o tolerantnoj Evropi bez granica (oduvijek njegovoj iskonskoj, duhovnoj domovini) je bio uništen. Pisao je piscu Julesu Romainsu: „Moja unutrašnja kriza sastoji se iz toga što ne mogu da se poistovjetim sa osobom u mom pasošu, sopstvom egzila.“ Februara 1942., zajedno za Lottom, Zweig je uzeo preveliku dozu pilula za spavanje. U formalnoj oproštajnoj poruci Zweig je napisao da mu je djelovalo bolje povući se s dostojanstvom u pravo vrijeme, živeći „život u kojem je intelektualni napor predstavljao vrhunsko zadovoljstvo, a sloboda pojedinca najviše zemaljsko dobro”, napisao je.

 

Ne mogu da se ne pitam koliko daleko na skali moralne degradacije bi Zweig postavio Ameriku u njenom trenutnom stanju. Imamo magnetičnog vođu koji konstantno i nemilosrdno laže – ne patološki već strateški, da smiri svoje protivnike, da razbjesni svoje pristalice, podstakne haos. Amerikanci su zbunjeni i utrnuli pred poplavom lažnih i dezinformacija. Čitajući u Zweigovim memoarima kako tokom godina Hitlerovog uspona na vlast, mnogi dobronamjerni ljudi „nisu mogli ili nisu željeli spaziti da je u pogonu nova tehnika svjesne, cinične amoralnosti“, teško je ne misliti o neprilici u kojoj smo trenutno. Prošle sedmice dok je Trump potpisivao drastičnu zabranu imigracije koja je izazvala proteste širom države i svijeta i nakon toga nastojao ublažiti proteste malim umirujućim potezima i demantima, razmišljao sam o jednoj drugoj ključnoj tehnici koju je Zweig identifikovao kod Hitlera i njegovih ministara: svoje najekstremnije mjere uvodili su postepeno i strateški u cilju odmjeravanja kako je svaki od novih protesta primljen u javnosti. „Samo po jedna pilula, a onda moment čekanja i osmatranja snage djelovanja kako bi uvidjeli da li će svjetska savjest svariti i tu dozu.“, piše Zweig. „Doze su progresivno bile sve jače sve dok cela Evropa nije konačno postradala od njih.“

 

I pored toga Zweig bi mogao primiijetiti da danas, predsjednik Trump i zlokobni „oni koji vuku konce“ još uvijek nisu učvrstili protokole za vršenje vlasti. Jedna tragična lekcija „Jučerašnjeg svijeta“ je to da i u kulturi u kojoj je dezinformacija postala sveprisutna, gdje je ljutita baza podržana od strane različitih imućnih interesnih grupa osjeća osnaženom konstantnim lažima harizmatičnog lidera – centar se može održati. Zweigovo gledište je da je posljednji udarac neophodan za strmoglavljivanje Njemačke katastrofe zadat februara 1933., kada je u Berlinu spaljena zgrada parlamenta – za podmetanje požara Hitler je optužio komuniste mada neki istoričari još uvijek vjeruju da je napad izveden od strane samih nacista. „Jednim udarcem pravda u Njemačkoj je smrvljena,“ prisjeća se Zweig. Razaranje simbolične građevine, plamen koji nije odnio niti jedan život, postalo je povod da vlada započne terorisanje sopstvenih građana. Kobni požar se dogodio manje od trideset dana nakon što je Hitler postao kancelar. Mučna snaga Zweigovog memoara leži u bolu izazvanom pogledom u prošlost i shvatanju da je postojao prozor, mogućost za djelovanje i otkrivanju kako iznenada i neopozivo taj prozor može biti zatvoren.

 

George Prochnik je autor knjiga “The Impossible Exile: Sefan Zweig at the End of the World” i “Stranger in a Strange Land: Searching for Gershom Scholem and Jerusalem”

 

izvor: New Yorker

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This