Meni
Kategorije

Tekst objavio dana feb 26, 2017 u Društvo, Izdvojeno | 0 +

Niall Ferguson: Privatizovanje školstva

Niall Ferguson: Privatizovanje školstva

Kolikom broju dobrovoljnih klubova i udruženja vi pripadate? Što se mene tiče, ima ih tri u Londonu, jedan u Oksfordu, jedan New Yorku i jedan u Kembridžu, Masačusecu. Ja sam žalosno neaktivan član, ali plaćam članarinu i koristim sportske dvorane, restorane i gostinjske sobe nekoliko puta godišnje. Redovno, mada nedovoljno, dajem prilog u dvije dobrotvorne organizacije. Član sam jednog fitnesa. Podržavam jedan fudbalski klub.

Vjerovatno sam najaktivniji kao bivši đak glavnih obrazovnih institucija koje sam pohađao u mladosti: Glazgovske akademije (Glasgow Academy) i Koledža Magdalen (Magdalen College) u Oksfordu. Isto tako, redovno posvećujem vrijeme školama koje pohađaju moja djeca, kao i unverziteta na kome predajem. Dozvolite mi da objasnim zašto sam toliko sklon tim nezavisnim obrazovnim institucijama.

Stav koji ću iznijeti uopšte nije u modi. Na jednom ručku u organizaciji novine Guardian izazvao sam užasnute uzvike kad sam izrekao sljedeće: po mom mišljenju najbolje institucije na Britanskim ostrvima danas su nezavisne škole. (Ne treba da napomenem da su oni koji su bili najglasniji, svi bili pohađali takve škole). Ako postoji obrazovna politika koju bih volio da vidim usvojenu širom Ujedinjenog Kraljevstva, to bi bila politika koja cilja na značajno povećanje broja privatnih obrazovnih institucija –a u isto vrijeme, na osnivanje programa stipendiranja (vaučeri, stipendije, školarine) da omoguće značajnom broju djece iz porodica sa nižim prihodima da ih pohađaju.

Naravno, to je ona vrsta stvari koju ljevica refleksno proglašava „elitističkom“. Čak i neki konzervativci, kao što je George Walden, smatraju privatne škole uzrokom nejednakostii i do te mjere pogubnim institucijama da bi ih trebalo ukinuti. Da objasnim zašto su takvi stavovi potpuno pogrešni.

Već oko stotinu godina, bez sumnje, razvoj obrazovanja o trošku države bio je dobra stvar. Kao što Peter Lindert istakao, škole su bile izuzetak koji je dokazao Tokvilovo pravilo, jer su upravo američke države prednjačile u uvođenju lokalnih poreza za finansiranje opšteg i odista obaveznog školstva poslije 1852. godine. Uz nekoliko izuzetaka, proširivanje te franšize na druga mjesta u svijetu brzo je dovelo do usvajanja sličnih sistema. To je bilo ekonomski važno, zato što se mnogo vraćalo u opšte obrazovanje: opismenjeni i matematički osposobljeni ljudi su znatno produktivniji radnici. Međutim, potrebno je da prepoznamo granice javnih monopola na obrazovanje, posebno za društva koja su odavno dostigla masovnu opismenjenost. Problem je u tome što monopolistički dobavljači obrazovanja o trošku države pate od istih problema koji pogađaju monopolističke dobavljače bilo čega: kvalitet opada zbog nepostojanja konkurencije i uvlačenja sile „proizvođačkih“ interesnih grupa. Također treba da priznamo, bez obzira na to kakve su nam ideološke predrasude, da postoji dobar razlog zašto privatne obrazovne institucije igraju bitnu ulogu u postavljanju i podizanju obrazovnih standarda širom svijeta.

Ne zalažem se za privatne škole i protiv državnih škola. Zalažem se i za jedno i za drugo, jer je poželjniji „biodiverzitet“ nego monopolizam. Mješavina javnih i privatnih institucija sa sadržajnom konkurencijom, favorizuje izuzetnost. Zato su američki univerziteti (koji funkcionišu unutar sve globalnijeg konkuretnog sistema) najbolji na svijetu – ima ih dvadeset dva među vrhunskih trideset u svijetu prema rangiranju šangajskog Univerziteta JiaoTung – dok su američke srednje škole (u lokalizovanom monopolističkom sistemu), u principu, prilično loše – o čemu svjedoče rezultati Međunarodnog programa za ocjenu učenika (Programme for International Student Asessment) u ostvarenom znanju iz matematike za uzrast od petnaest godina iz 2009. godine. Da li bi Harvard bio Harvard da ga je u nekom trenutku nacionalizovala bilo država Masačusec, bilo federalna država? Odgovor znate.

U Ujedinjenom Kraljevstvu imamo suprotan sistem: univerziteti su ti koji su, u suštini, svedeni na agencije Nacionalne službe za više obrazovanje (National Higher Education Service), koje finansira država – uprkos tome što su u Engleskoj i Velsu tada uvedene i dopunske školarine, one su i dalje ispod onoga što treba da naplaćuju najbolje institucije – a s druge strane, tu je živ i finansijski neograničavan nezavisni sektor sekundarnog obrazovanja na planeti.

Apologete tradicionalizma u obrazovanju treba da razumiju jednostavnu stvar: pružanjem „besplatnog“ školovanja o trošku države, koje je uglavnom osrednjeg kvaliteta, podstičete pojavu zaista dobrog privatnog sistema (jer niko neće plaćati između 10.000 i 30.000 funti godišnje za obrazovanje koje je tek nešto bolje od besplatne opcije).

Prilično je ironično da, u vrijeme dok ovo pišem, politike koje se uvode za rješavanje problema javnog obrazovanja niskog kvaliteta u Engleskoj, u nadležnosti su jednog Škota. Michael Gove je pokupio ideju od jednog starog „fetesijanca“ po imenu Tony Blair: škole koje propadaju pretvoriti u samoupravne akademije. Između 2010. i 2012. godine broj akademija popeo se sa samo 200, na blizu polovine od svih srednjih škola. Škole kao što su Akademija Mosburn (Mossbourne Academy) u Hekniju (Hackey) ili Akademija Durend (Durand Academy), osnovna škola u Stokvelu (Stocwell), pokazuju šta se može postići čak i u relativno siromašnim krajevima, kad se uklone aveti lokalnih vlasti i njihova kontrola. Još više obećavaju nove „besplatne škole“ koje osnivaju roditelji, nastavnici i drugi, kao što je Toby Young, koji je konačno osmislio pravi način da se steknu prijatelji i utječe na ljude. Obratite pažnju da te škole nisu selektivne. One ostaju na državnim jaslama. Ali njihova povećana autonomija brzo je dovela do mnogo viših standarda, i u disciplini i u učenju.

Mnogo je ljevičara koji osuđuju takav razvoj događaja . (Mnogi laburisti u Parlamentu rado bi se odrekli same ideje o akademijama). Ipak, one su dio jednog globalnog trenda. Svuda u svijetu, mudre zemlje skreću od zastarjelih modela državnih obrazovnih monopola i dozvoljavaju povratak građanskog društva u obrazovanje, gdje mu je i mjesto.

Mnogo ljudi pogrešno smatra da je Skandinavija mjesto na kome je staromodna socijalna država živa i dobro joj ide. U stvari, samo Finska održava strogi državni monopol u obrazovnju, čiji uspjeh tu zemlju čini izuzetkom koji dokazuje moje pravilo. Nasuprot njoj, Švedska i Dansa su pioniri u reformi obrazovanja. Zahvaljujući odvažnom modelu decentralizacije i vaučera, porastao je broj nezavisnih škola u Švedskoj. Danskim „besplatnim školama“ upravlja se nezavisno i one dobijaju državnu dotaciju po učeniku, ali smiju da naplaćuju školarinu i da prikupljaju sredstva na druge načine, ako svojim rezultatima to mogu da opravdaju. (Slične reforme dovele su do toga da je danas u nezavisnim školama oko dvije dvije trećine holandske djece).

Danas u Sjedinjenim Državama ima više od 2.000 čarter škola – slično engleskim akademijama, finansiraju se iz javnih finansija, ali je upravljanje nezavisno – koje sada nude izbor u obrazovanju za blizu dva miliona porodica u nekim od najsiromašnijih gradskih područja u toj zemlji. Organizacije, kao što je Akademija Sekses (Succes Academy), moraju da podnose klevetu i zastrašivanje od strane američkog prosvjetnog sindikata, baš zato što viši standardi u njihovim čarter školama predstavljaju prijetnju za satus quo, podbačaje i nedostatak rezultata. U njujorškim javnim školama, 62 posto učenika trećeg, četvrtog i petog razreda prošlo je ispite iz matematike prošle godine. Posljednji rezultat iz Akedemije Sekses u Harlemu je 99 posto. Za prirodne nauke, rezultat je bio 100 posto. A to nije zato što čarter škole pažljivo biraju najbolje učenike ili privlače najmotivisanije roditelje. Učenici se u harlemski Sekses upisuju žrebanjem. Bolje prolaze zato što je škola odgovorna i autonomna.

Međutim, ima još jedan korak dalje koji tek treba obavezno da preuzmemo – čak i Majkl Gouv. Taj korak jeste, da se poveća broj škola koje su zaista nezavisne, u smislu da imaju privatno finansiranje; i zaista slobodne, u smislu slobode da biraju učenike. Značajno je da je šest od deset direktora akademija u martu 2012. godine izjavilo kako ih državni sporazum o platama i uslovima rada sprječava da uspješne nastavnike plaćaju više i da produže školski dan kako bi slabiji učenici dobili dodatnu nastavu. Drugdje nema takvih inhibicija kao privatno obrazovanje. U Švedskoj, kompanije kao što je Kunskapsskolan („Škola znanja“), obrazuju na desetine hiljada učenika. U Brazilu, lanci privatnih škola kao Objetivo, COC i Pitagoros obrazuju bukvalno stotine hiljada učenika. Vjerovatno je najzavidniji, ipak, slučaj Indije. Kao što je Džejms Tuli (James Tooley) pokazao, tamo najbolja nada za pristojno obrazovanje u gradskim slamovima gradova kao što je Hajderabad, dolazi od privatnih škola kakve su one s maštovim imenima Kraljevska gimnazija (Royal Grammar School), srednja škola „Mali slavuj“ (Little Nightingale High School) ili samostanka škola „Rajsko cvijeće“ (Firdaus Flowers). Tuli i njegovi istraživači pronašli su slične privatne škole i u dijelovima Afrike. Bez razlike, one su odgovor na strahovito loše javne škole, u kojima su veličine razreda apsurdne i nastavnici često spavaju ili su odsutni.

Problem u Britaniji nije u tome da ima suviše privatnih škola. Problem je u tome što ih ima isuviše malo – i, ako se njihov dobrotvorni status u krajnjem slučaju ukine, bit će ih još manje. Samo oko 7 posto britanskih tinejdžera ide u privatne škole, otprilike isti procenat kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako želite da znate jedan od razloga što azijski tinejdžeri prolaze toliko bolje od njihovih britanskih i američkih vršnjaka na standarizovanim testovima, on je sljedeći: privatne škole obrazuju više od četvrtine učenike u Makau, Hong Kongu, Južnoj Koreji, Tajvanu i Japanu. Prosječan rezultat iz matematike na PISA testu između njih i nas je 10 posto viši nego za UK i SAD. Razlika između njih i nas je kao razlika između nas i Turske. Nije slučajno da je učešće turskih učenika u privatnim školama manji od 4 posto.

Nema samo elita korist od privatnog školovanja. U jednom članku iz 2010. Godine, Martin Vest (Martin West) i Ludger Vesman (Ludger Woessmann) pokazali su da „10 posto porasta u upisivanju u privatne škole, popravlja rezultate na testovima iz matematike za zemlju… kao da se radilo pola godine duže. Porast od 10 posto u upisivanju u privatne škole smanjuje, također, ukupne troškove po učeniku za više od 5 poto od OECD-ovog prosjeka“. Drugim riječima, više privatnog obrazovanja znači viši kvalitet i efikasnije obrazovanje za sve. Savršen primjer je to kako Koledž Velington (Wellington College) sada sponzoriše jednu akademiju koja je na javnim finansijama. Još jedan primjer je način na koji škole, kao što su akademija „Ragbi“ (Rugby) i „Glazgov“ (Glasgow), proširuju svoje metode stipendiranja, ciljajući na povećanje procenta učenika čije se školarine pokrivaju iz sopstvenih sredstava same škole.

Revolucija u obrazovanju u dvadesetom vijeku sastojala se u tome što je osnovno obrazovanje postalo dostupno većini ljudi u demokratijama. Obrazovna revolucija u dvadesetprvom vijeku sastojat će se u tome što će dobro obrazovanje postati dostupno sve većem broju djece. Ako ste protiv toga, onda ste pravi elitista: vi ste taj koji želi da siromašna djeca ostanu u lošim školama.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This