Meni
Kategorije

Tekst objavio dana mar 26, 2017 u Društvo, Izdvojeno, Politika | 0 +

Velika degeneracija: Kako smo prestali da brinemo o bližnjem svom i taj posao prepustili državi

Velika degeneracija: Kako smo prestali da brinemo o bližnjem svom i taj posao prepustili državi

Piše: Niall Ferguson

 

„Među zemljama svijeta, Amerika je“, konstatavo je Aleksi de Tokvi u prvoj knjizi svoje „Demokratije u Americi“ (Democracy in Amerika):

ona u kojoj su najbolje iskoristili udruživanje i u kojoj su taj moćni način djelovanja primjenili na veoma raznovrsne stvari.

Nezavisno od trajnih udruženja nastalih po zakonu i pod imenima gradova, mjesta i okruga, postoji mnošto drugih koje svoj nastanak i razvoj duguju jedino volji pojedinca.

“Stanovnik Sjedinjenih Država od rođenja uči da moora da se osloni na sebe u borbi protiv životnih zala i prepreka; on ima samo prkosan i nepokoran stav prema društvenom autoritetu, i tom autoritetu se obraća samo kad bez njega ne može.

…U Sjedinjenim Državama ljudi se udružuju radi ciljeva javne bezbjednosti, trgovinskih i industrijskih, moralnih i vjerskih, slobodnim djelovanjem kolektivne snage pojedinca”.

Tokvil je američko političko udruživanje vidio kao nezaobilazni kontrateg tiraniji većine u modernoj demokratiji. Ali su ga uitinu fascinirale nepolitičke asocijacije.

“Amerikanci svih uzrasta, svih statusa, svih mišljenja, neprekidno se udružuju. Ne samo da imaju trgovinske i industrijske asocijacije u kojima svi učestvuju, već ih imaju hiljadu drugih vrsta: vjerskih, moralnih, ozbiljnih, beskorisnih, veoma opštih i veoma konkretnih, ogromnih i veoma mladih; Amerikanci koriste udruživanje da prave proslave, da osnivaju bogoslovije, da grade krčme, da podižu crkve, da distribuiraju knjige, da šalju misionare neistomišljenicima; na taj način oni prave bolnice, zatvore, škole. Konačno, ako je u pitanju iznošenje istine na vidjelo ili razvijanje osjećaja za podršku nekom sjajnom primjeru, oni se udružuju”.

Ovo je s pravom čuveni odlomak, kao što je i Tokvilovo zanimljivo poređenje između načina na koji su se američki građani udruživali da agituju protiv zloupotrebe alkohola i načina na koji se pristupa društvenim problemima u njegovoj domovini: „da je ona stotina hiljada pripadnika Američkog umjerenjačkog društva (American Temperance Society) živjela u Francuskoj, svaki od njih bi se pojedinačno obratio vlastima, moleći ih da nadzire narodne vinske barove”.

Tokvil nije pretjerivao u opisu ljubavi devetnaestovjekovne Amerika prema dobrovoljnim udruženjima. Da dam samo jedan primjer, od historičara Marvina Olaskija (Marvin Olasky): udruženja pri 112 protestantskih crkava na Menhetnu i u Bronksu, na prelasku u dvadeseti vijek, bila su zaslužna za četrdeset osam industrijskih škola, četrdeset pet biblioteka ili čitaonica, četrdeset i četiri škole šivenja, četrdeset obdaništa, dvadeset devet štedionica i kreditnih zadruga, dvadeset i jednu kancelariju za zapošljavanje, dvadeset gimnastičkih sala i bazena, osam dispanzera, sedam cjelodnevnih jaslica i četiti prihvatilišta.U ovaj spisak nisu uključene aktvinosti rimokatoličkih, jevrejskih i sekularnih dobrovoljnih asocijacija, koji je također bilo mnoštvo. Kontinentalna Evropa, kao što je Tokvil ispravno primjetio, nikada nije bila takva. U svojoj knjizi “Moralne osnove nazadnog društva” (The Moral Basis of a Backward Society), Edward Banfield je uporedio “amoralni famillismo” nekog grada s juga Italije, koji je nazivao “Montegrano”, s bogatim asocijativnim životom Sent Džordža u Juti. Isti teren, ista klima – drugačije institucije. U Montegranu je postojala samo jedna asocijacija: karataški klub kojem su pripadala dvadesetpetorica muškaraca iz više klase. Postojalo je jedno sirotište, koje je vodio jedan red časnih sestara iz nekog starog manastira, ali lokalno stanovništvo nije učinilo ništa da potpomogne njihov trud, ili da im pomogne u održavanju ruševnog klaustara.
Ipak, baš kao što je Tokvil strahovao, asocijativna vitalnost s početka Sjedinjenih Država od tada je značajno opadala. U svom bestseleru “Kuglajući sam” (Bowling Alone), Robert Putnam detaljno je opisao taj drastični pad, između otrpilike šezdesetih ili sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i kraja devedesetih, u dugačkom spisku indikatora „društvenog kapitala“:

prisustvo na nekom javnom skupu u vezi s gradskim ili školskim pitanjima: pad 35 posto;
angažovanje u nekom klubu ili organizaciji: pad od 42 posto;
angažovanje u nekom komitetu neke lokalne organizacije: pad od 39 posto;
članstvo u udruženju roditelja i nastavnika: pad od 61 posto;
prosječna stopa učlanjivanja u lokalnim ograncima trideset i dvije nacionalne asocijacije: pad od gotovo 50 posto; istopa učlanjivanja u muške kuglaške lige: pad od 73 posto.

Kao što je Teda Skokpol (Theda Skocpol) tvrdila u svojoj studiji „Oslabljena demokratija“ (Diminished Democracy) iz 2003. Godine, organizacije kao što su „Vapti“ (The Elks), „Losovi“ (The Moose), „Rotarijanci“ i naravno moji prijatelji „Lavovi“ – koje su nekada tako mnogo učinile da ujedine Amerikance različitih prihodovnih grupa i klasa – u opadanju su u Sjedinjenim Državama. U istom stilu (prema iz veoma različitih ideoloških pobuda), odlična knjiga Čarlsa Marija (Charles Murray) „Rastajanje“ (Coming Apart) iz 2012. Godine, iznosi tezu da je slom vjerskog i sekularnog asocijativnog života u radničkim zajednicama jedan od ključnih pokretača društvene imobilnosti i sve većih nejednakosti u današnjim Sjedinjenim Državama.

Ako je opadanje američkog građanskog društva toliko uznapredovalo, kakva je nada za Evropljane? Britanija je nekada predstavljana kao izuzetak od Patnamovog „zakona“ opadajućeg društvenog kapitala. Slično Sjedinjenim Državama, Ujedinjeno Kraljevstvo je iskusilo zlatno doba asocijativnog života u deventaestom vijeku, „doba (po riječima historičara G.M. Trevelyana) sindikata, zadruga i dobrotvornih društava, liga, odbora, komisija i komiteta za svaki zamislivi filnatropski ili kulturni cilj“. Kao što se Trevijan šalio, „čak ni nesvjesne životinje nisu ostale neorganizovane“. Bruto godišnji prihod registrovanih dobrotvornih društava u 1911. godini prelazio je nacionalne javne rashode po Zakonu o siromašnim (Poor Law). Apsolutni broj slučajeva oskudice kojima su se dobrotvori bavili, bio je zavidno konstantan između 1871. I 1945. godine. Uvođenje preporuka Williama Beveridgea za sistem nacionalnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja s centralnim upravljanjem, radikalno je izmijenio ulogu mnogih britanskih „društava prijatelja“, pretvorivši ih u državne agencije socijalnog staranja, ili ih učinivši zastarjelim. Ali u drugim sferama, britanski asocijativni život ostao je vitalan. Sociolozi su 1950. godine još uvijek bili impresionirani otpornošću te mreže dobrovoljnih društava. Prema Peteru Hallu, ona je u velikoj mjeri preživjela čak i osamdesete godine dvadesetog vijeka, s jednim izuzetkom klasičnih ženskih organizacija, nekih omladinskih organizacija i službi kao što je Crveni krst, koje su doživjele opadanje u članstvu.

Međutim, kad se bliže pogleda, priča o otpornosti izgleda sumnjivo. Izvještaji iz Registra društava prijatelja (Registar of Friendly Societies), koji je pokrenut 1875. i opstao do 2011. godine, omogućuju nam da dugoročno pratimo broj i članstvo društava prijatelja (kao što su klubovi radnih ljudi), granskih i štednih društava (kao što su zadruge) i građevinskih društava (štedna i hipotekarna udruženja u zajedničkom vlasništvu). U apsolutnom smislu, vrhunac u broju društava bio je 1914. godine (36.010), a vrhunac u broju članova 1908. godine (33,8 miliona) – u vrijeme kada je broj stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva bio tek nešto više od 44 miliona. Nasuprot tome, 2001. godine bilo je samo 12.000 društava. Podaci o članstvu za tu godinu postoje samo za 9.000 granskih i štednih društava i to je 10,5 miliona, u odnosu na ukupan broj staovnika od 59,7 miliona. Mančesterska unija malobrojnih (Manchester Unity od Oddfellows), kišobran organizacija koja okuplja društva prijatelja, imala je 713.000 članova 1899., u odnosu na današnjih 230.000. Štaviše, komparativna studija u okviru istraživanja svjetskih vrijednosti (World Values Survey) pokazala je da je Britanija skliznula s devetog na dvanaesto mjesto na tabeli internacionalne lige volontera, jer je udio stanovnika koji kažu da pripadaju jednoj ili više volonterskih organizacija pao s 52 posto u 1981., na 43 posto 1991. godine. Podaci iz najnovijih istraživanja pokazuju dalji pad i, u stvari sugerišu da danas više Britanaca nego Amerikanaca „jedino kugla“.

Opadanje britanskog „društvenog kapitala“ pokazuje ubrzanje. Ne samo da se članstvo u političkim partijama i sindikatima sunovratilo. Dobrotvorne organizacije s dugom tranzicijom zabilježile su „značajan pad“. Članstvo u organizacijama bilo kog tipa također je manje 2007. nego 1997. godine. Nevjerovatno je da prema Nacionalnom savjetu za dobrovoljne organizacije (National Council of Voluntary Organizations) samo „8 posto stanovništa (učestvuje) u gotovo polovini ukupnog dobrovoljnog rada“. Istu tendenciju pokazuju i donacije u dobrovoljne svrhe. Premda je prosječna donacija porasla, postatak domaćinstava koja dominiraju opada od 1978. godine, i više od trećine donacija danas potiče od starijih od šezdeset pet godina, u poređenju s manje od četvrtine prije tridesetak godina. (U istom periodu, učešće starijih u ukupnoj populaciji poraslo je s 14 na 17 posto). Publikacija s konačnim podacima iz istraživanja stanovništva za Englesku, odista je tužna lektira.

Samo je jedan čovjek od deset ljudi bio uključen u donošenje odluka o lokalnim službama ili rad tih službi (na primjer, da je član uprave škole, ili mirovni sudija).

Samo četvrtina ljudi učestvovala je u bilo kakvom formalnom volontiranju barem jednom mjesečno (od čega je većina organizovala ili pomagala da se održi neki događaj – obično sportski – ili je učestvovala u prikupljanju novca za to).

Udio ljudi koji neformalno volontiraju barem jednom mjesečno (na primjer, da pomognu stariji susjedima) pao je na 29 post, s 35 posto u prethodnoj godini. Učešće onih koji barem jednom godišnje neformalno pomažu, pao je sa 62 na 54 posto.

 

Šta se događa?

Za Patnama, prije svega je tehnologija, najprije televizija, a potom internet – smrt za tradicionalni život u Americi. Ali ja drugačijem gledam na to. Facebook i slično, stvaraju društvene mreže koje su ogromne, ali slabe. S 900 miliona aktivnih korisnika – devet puta više nego 2008. godine – Facebookova mreža je jedna ogromna alatka koja omogućuje sličnomislećim ljudima da razmjenjuju slična mišljenja o čemu god žele. Možda će, kao što kažu Jared Cohen i Eric Schmidt posljedice takve razmjene zaista biti revolucionarne – mada je diskutabilno koliko su odista odlučujuću ulogu imali Google i Facebook u Arapskom proljeću. (Konačno, Libijci nisu samo uklonili pukovnika Gadafija iz liste svojih neprijatelja.) Ali ja veoma sumnjam da su virtualne zajednice zamjena za tradicionalne forme udruživanja.

Jedno istraživanje iz 2007. godine otkrilo je da većina korisnika, u stvari, tretira Facebook kao način za održavanje kontakata s postojećim prijateljima, obično s onima koja se više ne sreću redovno zato što više ne žive blizu. Studenti, koji su učestvovali u istraživanju, dva i po puta češće koriste Facebook na taj način, nago za iniciranje kontakata sa strancima – što sam ja morao da učinim da bih očistio plažu.

Nije tehnologija ta koja je naše građansko društvo učinila ispraznim. To je učinilo nešto što je sam Tokvil anticipirao u odlomku koji je možda i najsnažniji u „Demokratija u Americi“. On tu živo zamišlja društvo budućnosti u kome je asocijativni život zamro:

„Vidim nebrojenu gomilu sličnih i jednakih ljudi, koji se neumorno okreću sebi, obezbjeđujući mala i vulgarna zadovoljstva kojima ispunjavaju svoje duše. Svaki od njih, povučen i odvojen, sličan je strancu u odnosu na sudbine svih ostalih: njegova djeca i njegovi prijatelji su za njega čitava ljudska vrsta; a što se tiče suživota sa sugrađanima, on je tu pored njih, ali ih ne vidi; on ih dodiruje, ali ih ne osjeća; on postoji samo u sebi i za sebe.

Iznad njih se uzdiže ogromna starateljska sila, koja jedina preuzima odgovornost da obezbijedi njihova zadovoljstva i nadgleda njihovu sudbinu. Ona je apsolutna, detaljna, redovna, dalekovida i blaga. Ličila bi na roditeljsku moć, kad bi kao ona za cilj imala pripremu muškaraca za zrelost; ali naprotiv, ona samo nastoji da ih zadrži neopozivo okamenjene u djetinjstvu.

Stoga, pošto svakog pojedinca redom uzme u svoje moće ruke i oblikuje ga kako želi, suverenova produžena ruka zahvata društvo kao cjelinu; pokriva njegovu površinu mrežom malih, komplikovanih, mučnih, jednoobraznih pravila, kroz koje većina orginalnih umova i najživljih duša ne može da probije put da bi prestigao gomilu; ona ne ruši zidove, nego ih omekšava, savija i usmjerava ih; ona rijetko primorava čovjeka da djeluje, ali se neprestano suprotstavlja čovjekovoj akciji; ona ne tiraniše, ona ometa, pravi kompromise, nervira, gasi, omamljuje i, na kraju, svaki narod svodi ni na što drugo do na hordu plašljivih i radnih životinja, čiji je pastir država“.

Tokvil je sigurno bio u pravu. Ne tehnologija, nego država – sa svojim zavodljivim obećanjima „sigurnost od kolijevke pa do groba“ – bila je pravi neprijatelj građanskog društva. Još dok je pisao, on je zabilježio i osudio prva nastojanja da „država zauzme mjesto nekih od najslavnijih američkih asocijacija“.

No kakva bi to politička moć ikad bila u stanju da bude dovoljna za beksrajno mnoštvo malih poduhvata koje američki građani obavljaju svaki dan uz pomoć neke od asocijacija?

…Što ona više zauzima mjesto asocijacija, to više konkretnih osoba, gubeći osjećaj za međusobno udruživanje, imati potrebu da im ona pritekne u pomoć…

Čestitost i inteligencija jednog demokratskog naroda rizikovat će ništa manju opasnost, nego po njihovo poslovanje i industriju, ako se dogodi da vlast posvuda zauzme mjesto asocijacija.

Osjećanja i ideje se obnavljaju, srce se širi i ljudski um se razvoja samo u recipročnoj akciji ljudi između sebe.

Amin.
Niall Ferguson (Glasgow 18. aprila 1964.), britanski je historičar. Stručnjak je za financijsku i ekonomsku povijest, te predavač na harvardskom univerzitetu.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This