Vilijam Finegan: Venecuela, neuspješna država

Student medicine mi je rekao da koristim njegovo ime. Rekao je da ga nije briga. Rekao mi je „Maduro je magarac.“ „Kreten“. Mislio je na Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele. Prolazili smo kroz krila velike  državne bolnice u Valensiji, gradu od oko milion stanovnika, stotinu milja zapadno od Karakasa. Hodnici su bili u polumraku, zagušljivi preplavljeni zastrašujućim smradom. Neki su bili puni pacijenata koji su strpljivo čekali u dugim redovima ispred ordinacija. Drugi su bili mračni i napušteni, sa iščupanim osvjetljenjem. Student medicine, gibak i svijetle kose nas je požurivao, vireći iza vrata i savetujući se sa kolegama u plavim mantilima.

Ušli smo u sobu punu kreveta sa zarđalim ramovima i plastičnih burića u čijem uglu na krevetu bez posteljine je uspravljen ležao mršavi mladić. Gledao nas je slabašnim pogledom. Zateknuta, mlada devojka u ružičastoj majici je stajala kraj njega. Student medicini ih je nežno upitao da li bi odgovorili na moja pitanja. Mladić je potvrdno klimnuo. Njegovo ime je Nestor i imao je dvadeset jednu godinu. Zatečena djevojka je bila njegova supruga Grejs. Prije tri sedmice dok je vozio motocikl napadnut je iz zasjede i upucan tri puta u grudi i u lijevu ruku. “Spremali su se da me upucaju još jednom, ali jedan od malandros” – razbojnika –  „je rekao da sam već mrtav. Tada su mi ukrali motocikl“. Nestor mi je polako pričao ravnim glasom. Koža mu je bila voštana. Rane na ruci i grudima su bile otkrivene, napola zarasle, tamne sa skorelom krvlju. U desnu ruku je primao fiziološki rastvor, na dnu kreveta stajala je improvizovana naprava od kanapa i litarske plastične boce čiju svrhu nisam mogao otkriti.

Da li je bolnica nabavila fiziološki rastvor?

Nije, nabavila ga je Grejs. Kao što je nabavila i hranu, vodu i kada je mogla da ih nađe, zavoje, lekove protiv bolova, antibiotike. Oni su bili dostupni samo na crno, po visokim cenama a Grejsin posao u skladištu je bio plaćen manje od dolara dnevno.

“Bolnica nam ne daje čak ni vodu,” rekao mi je student medicine. Pazio je na hodnik. Pogledom je nakratko proučavao Nestora.  Rekao mi je „Kada nekoga pogode u toraks, pluća se napune tečnošću. Uglavnom izvadimo metak ako možemo, ali u svakom slučaju rane moraju biti isušene.“
Da li policija istražuje pljačku?

Nestor je spustio pogled. Naivnost mog pitanja nije bila dostojna odgovora. Venecuela po različitim mjerenjima ima najveću stopu nasilnih krivičnih djela na svijetu. Manje od dva procenta prijavljenih krivičnih djela završi pred sudom.

Moramo da krenemo, reče mi student. Grejs i Nestor su nam se zahvalili iako za njih nismo učinili ništa. Student se brinuo zbog „špijuna“. Prokrijumčario me je u bolnicu  kroz pokvarena zadnja vrata. Obični ulazi u bolnicu su bili čuvani od strane uniformisanih i automatskim puškama naoružanih ljudi, uglavnom pripadnika Nacionalne Garde ali takođe i od strane policije i lokalne i nacionalne kao i drugih teže prepoznatljivih milicija. Bolnice u Karakasu si imale još čvršće obezbeđenje. Zašto su bolnice bile tako dobro čuvane? Niko nije zapretio invaziju na bolnice. Govorilo se da čuvari imaju naređenje da onemoguće ulazak novinarima. Ekspozei su osramotili vladu.

Većina liftova je bila pokvarena pa smo koristili stepenice. Noću, student mi je rekao, ova stepeništa su opasna, neosvjetljena i njima tumaraju džeparoši. Kako su džeparoši mogli proći pored stražara? „Oni rade zajedno i djele plen.“ Poveo me je niz prljavi hodnik do teških vrata koja je odškrinuo. Iza njih ugledao sam blistav, jarko osvjetljen hodnik sa sveže ofarbanim svjetlo plavim zidovima i uglačanim belim pločicama na podu. Šapnuo mi je: „Ovo je deo koji pokazuju posjetiocima“. Piljio je u mene kako bi bio siguran da sam ga razumjeo. Shvatio sam: „Potemkinova bolnica.“ Pohitali smo odatle.

Predstavio me je hirurgu, koji me je izveo vani da razgovaramo. Stajali smo ispod limenog krova, blizu gomila smeća i napuštenog pristaništa. Hirurg je bio bradat, debeo i nervozan. Delovao je iscrpljeno. Nije hteo da mi kaže svoje ime a kamoli da mi dozvoli da ga koristim. „Nemamo osnovne medicinske instrumente za tretiranje rana“ rekao mi je, „konce, rukavice, igle, posude.“ Naveo je listu nedostupnih lekova uključujući ciprofloxacin, višenamenski antibiotik i clindamycin jeftini antibiotik. Doktori su gubili pacijente jer nisu imali adrenalin. Još uvijek su mogli da rade neke od testova krvi ali ne i za hepatitis i HIV/AIDS. Snabdijevanje strujom takođe je predstavljalo problem. U jednom periodu operaciona sala je bila zatvorena čitavu sedmicu. Lista čekanja na operaciju je bila duga tri mjeseca. U Marakaibu, velikom gradu dalje na zapadu, hirurzi su morali da operišu uz svjetlo mobilnih telefona.

Bolnica u Venecueli – New York Times

Hirurg se vratio u bolnicu. Znao sam da su doktori dobijali otkaze zbog razgovora sa novinarima, čak i zbog podnošenja zamjerki zbog uslova u bolnicama. Vlada nije želela da zna za njih. Postoje privatne klinike u koje su bogati i visoki zvaničnici odlazili i vodili svoje porodice. Oni koji su mogli da odu u inostranstvo.
„Video sam državne bolnice u Čileu i Argentini“ rekao mi je student, „Čiste su, fine, efikasne, kakve su nekada bile i ovde. Mi idemo unazad. Sve zbog ove vlade.“

Činjenica je da se stanje u javnom zdravstvu u Venecueli ubrzano pogoršava. Venecuela je bila prva država u kojoj je 1961. proglašeno da je iskorenjena malarija. Nekada robusni sistem za prevenciju malarije je u kolapsu  i sada ima više od sto hiljada novi slučajeva malarije svake godine. Druge bolesti, davno pobjeđene takođe su se vratile – neuhranjenost, difterija, kuga. Vlada objavljuje malo statističkih podataka a procena je da svaki treći pacijent primljen u državne bolnice u njima i umire.  Državne bolnice za mentalne bolesnike kojima nedostaje i hrana i lijekovi su prinuđene da neuhranjene i ne tretirane pacijente izbacuju na ulicu.
Prateći prolaz prekriven limenim krovom obišli smo bolnički kompleks. Bio je prigušen, težak dan, kiša je rominjala. Naišli smo na dug i uzak kamp: porodice su  razapele viseće krevete između stubova koji su držali krov prolaza ili postavile dušeke na beton, na kišu. Okolo su bile torbe, korpe, kolica za djecu. Izgledalo je kao da ljudi ovdje kampuju neko duže vrijeme.

Čovjek tamne puti, u visećem krevetu nam je rekao da je ovjde tri mjeseca. Njegov četvorogodišnji sin je primljen u bolnicu sa niskim nivoom trombocita. „Virusna infekcija“ rekao mi je student medicine. „Možda Zika virus ili Denga groznica. Ako dobije odgovarajuće lijekove, preživjeće.“ Pitao je čovjeka koji se zvao Hoze za testove krvi. Hoze je rekao da je skupio 40 dolara, delom proseći po autobusima nakon što je ostao bez posla. Sada mu je trebao novac za lekove, od kojih niti jedan ambulante nisu imale na lageru. Kaže nam: „Moramo da ih kupujemo od mafije.“ Mislio je na crno tržište ali ne na uobičajene profitere poznate pod nazivom bacha-queros. Student medicine ga je razumjeo. Neke od bezbjednosnih snaga koje su postavljene ili su se samopostavile u bolnicu bile su u poslu distribucije lijekova.

Preteran broj osoblja na ulazima, brojne vojne i policijske uniforme i naoružanje, počinju da dobijaju smisao. Bilo je opštepoznato da su policajci i vojnici, militares, nedovoljno plaćeni. A ovdje se otvorila prilika za dobru zaradu. Razgovarali smo i sa drugim porodicama koje su kampovale u prolazu i na betonskim klupama pod tendom bliže bolničkoj zgradi. Neki ljudi su bili iznenađujuće otvoreni. Prijavili su cene koje su im naplaćivane za preglede (u zdravstvenom sistemu koji je navodno bio besplatan), korupciju, zastrašivanje, nečuvene cene sterilnih zavoja, fiziološkog rastvora, hrane (kada ju je bilo) i lijekova. Neki od militares su imali drskosti da optuže porodice za profitiranje i oduzmu teško stečene zalihe kada bi pokušali da uđu u bolnicu. To su često bile stvari koje su porodice nabavile  od drugih militares, koje su ih krale od apoteka i iz pošiljki za mentalne bolnice. Najgori su bili colectivos, kvartovske bande naoružane od strane vlade i ovlašćene kao „branioci revolucije“.  Otkad su galopirajuća inflacija i racionisanje hrane zavladali državom njihova glavna aktivnost bila je pretresanje i praćenje njihovih komšiluka ali su pronašli svoju šansu i u okolini bolnica i izgleda nisu odgovarali nikome za svoje postupke. (Neki od colectivos mogu svoj nastanak vezati za urbane gerile iz šezdesetih koje nikad nisu bile razoružane.)

Mlada žena u kolicima je bila upucana u pljački i nije bila u mogućnosti da nabavi neophodne lijekove protiv bolova, međutim to nije bio razlog zašto je bila u bolnici. Pazila je na svoju majku koja je bila u bolnici. Mlada žena je bila nastavnica u osnovnoj školi, učenici su u školu dolazili gladni i ona je imala ne baš lepe reči za predsjednika Madura. Rekla mi je da koristim njeno ime. Nije bila uplašena. Ali ipak nisam zabilježio njeno puno ime. Ako čuvari ili colectiovos vide moje bilježnice mogu ih zadržati.

Revolucija koju brane je u Venecueli poznata pod imenom Čavizam. Po njenom glavnom protagonisti Ugu Čavezu koji je bio predsjednik države od 1999. sve do svoje smrti 2013. Decenijama državom su upravljale dvije stranke centra koje su naizmenično pobjeđivale na izborima ali su sve više i više gubile dodir sa biračima. Pokušaj da se usvoje mjere štednje 1989 je odbačen praćen masovnim revoltom i pljčkanjima širom države – paroksizam poznat kao Caracazo – koji je okončan intervencijom armije po cenu stotina a možda i hiljada života. Čavez je bio potpukovnik skromnog porijekla, njegovi roditelji su bili seoski učitelji. Upao je na nacionalnu scenu 1992 predvodeći vojni državni udar. Državni udar nije uspjeo i Čavez je završio u zatvoru ali njegovi televizijski proglasi plemenitih namjera su razgoreli imaginaciju mnogih. Nudio je harizmatičnu alternativu korumpiranom i sklerotičnom statusu quo. Nakon izlaska na slobodu, predvodio je malu ljevičarsku partiju i lako pobjedio na predsjedničim izborima.

Ubrzo je promjenio ustav, koncentrišući svu moć u izvršnoj vlasti. Kao njegov heroj Simon Bolivar, Venecuelanski vođa koji je izbacio Španiju iz Južne Amerike, on je takođe imao regionalne ambicije. Koristio je ogromno naftno bogatstvo Venecuele da učvrsti savez sa Kubom a onda i sa drugim državama u Južnoj, Centralnoj Americi i Karibima stvarajući strateški i ekonomski blok kao kontra težu tradicionalnoj hegemoniji Sjedinjenih Država.

Čavez je bio telegenični populista sa darom za predizborne kampanje. Hipnotisao je zemlju svojom nedeljnom TV emisijom, „Halo, predsjedniče!“, tokom koje je satima napadao svoje protivnike, naročito tradicionalne poslovne elite i imperijalistički Vašington, zbijao šale, isticao dostignuća Bolivarske revolucije ali i izdavao uredbe, neke od njih od značaja poput nacionalizacije fabrika, slanja deset bataljona vojske na granicu sa Kolumbijom. Preko televizije je naredio i zatvaranje sudije koji je oslobodio njegovog neprijatelja. (U slučaju sudije, neprijatelj je bio bankar koji je u  pritvoru čekao suđenje tri godine duže nego propisano zakonom, sama sutkinja je provela tri i po godine u zatvoru, gde je prema njenim tvrdnjama koje je preneo advokat bila silovana, i u kućnom pritvoru. Iako njen slučaj nikad nije završio na sudu još uvjek joj je zabranjeno da daje izjave za medije ili napusti Venecuelu.)

U zamenu za hiljade doktora koji su pomagali u uspostavljanju mreže domova zdravlja i ambulanti, Čavez je jeftinom naftom potpomagao Kubansku ekonomiju. Nakon što je 2002. jedva preživjeo pokušaj državnog udara Kubanci su poslali timove vojnih i obavještajnih savjetnika koji su podučavali Venecuelanske kolege tehnikama nadzora i razbijanja političke opozicije, uključujući stalna praćenja, maltretiranje i strateška hapšenja.

Postoje razlike između Bolivarske i Kubanske revolucije. „Socijalizam za dvadeset i prvi vjek“ čijoj izgradnji teži Čavizam oslanjao se na izbornu demokratiju; istraživanja javnog mnjenja i izbori su svojevrsna nacionalna opsesija. Čavez je vladao u stalnoj izbornoj kampanji, uvjek su na horizontu postojali referendumi, parlamentarni ili predsjednički izbori. Ove kampanje, žive i tehnički „slobodne i ravnopravne“ nisu bile bez rizika za one koji u njima učestvuju. Kada je 2003. tri miliona glasača potpisalo peticiju za opoziv predsjednika, koristeći mehanizam iz ustava iz 1999. njihova imena i brojevi ličnih karti su bili sačuvani i korišćeni za stvaranje „crnih listi“. Potpisnici peticije bili su otpušteni sa državnih poslova, odbijani su im ugovori i krediti, a bili su kažnjavani i na druge načine. Tokom eksplozije cene nafte koja je počela 2004. ogromna državna sredstva su se prelila u ključne izborne jedinice. Čavez je pobjedio na skoro svim važnim izborima održanim tokom petnaest godina, uključujući i opoziv.

Nikolasu Maduru, nekadašnjem vozaču autobusa i Čavezovom potpredsjedniku nedostaje magični dodir sa glasačima koji je posjedovao Čavez. Na mesto predsjednika došao je tjesnom pobjedom na specijalnim izborima aprila 2013. šest sedmica nakon Čavezove smrti. Maduro je spiritualista i mistik, naciji tvrdi da mu jedna ptičica govori vesti o Čavezu iz zagrobnog života. Sebe naziva Čavezovim sinom, on i njegova vlada mnoge svoje odluke opravdavaju, makar pred drugim čavistima, tvrdnjama da predstavljaju volju preminulog predsjednika. Na parlamentarnim izborima decembra 2015, antičavističke stranke osvojile su dvije trećine mjesta u Narodnoj Skupštini. Na osnovu te baze formiran je opozicioni savjez koji zahtjeva referendum za opoziv Madura čiji rejting je u konstantom padu. Madurova vlada pak odugovlači, koristeći proceduralne blokade preko institucija koje još uvjek kontroliše prije svega preko Vrhovnog suda i Nacionalne izborne komisije. Ako do glasanja dođe, Maduro će najvjerovatnije izgubiti.

Maduro – ABC

Čavezove oči su svuda. Stilizovana grafika, samo nekoliko teških crnih linija ilustruju oči i obrve i nalaze se svuda, na bilboridma, majicama, zastavama i na lijevom rukavu polo majice muškarca u avionskom sjedištu preko puta. Prvo što jutrom ugledam, kada raširim zavjese moje hotelske sobe u Karakasu su ogromne oči, naslikane na zidu prekoputa. Očigledno, mnogi ljudi ih nalaze inspirativnim, ili utješnim: El Comandante nastavlja da pazi na nas.

Vjernici u revoluciju su još uvjek brojni. U malom gradu pokraj Karakasa zvanom El Hatiljo sjedio sam u vjetrovitom pasažu među prodavnicama sa Karmen Ruiz, doteranom bakom veselih očiju. „Moj život se poboljšao”. Ruiz je odrasla u siromaštvu, u kvartu na brdu zvanom El Kalvario, odmah nad starim delom grada. Radila je kao krojačica i kuvarica, naučila je računovodstvo, odgajajući četvoro djece. Život nije bilo lagan. Pomenula je užas Caracazoa. „Prvi put smo čuli za Čaveza 1992. kada je pokušao da izvede državni udar. Suprug i ja smo počeli da proučavamo njegove rječi. Iz zatvora je slao strateške izjave o celokupnom stanju Venecuele, istorijskom, ekonomskom, nacionalnom, intenacionalnom. Bila je to kompletna analiza, od 1811. više od dvadeset ustava. Bio je vrlo mudar. I uvjerili smo se: ovo je čovjek. On je bio campesino (seljak), vrlo jednostavan. Rekao je da će svi biti jednaki. I mi smo počeli da radimo na njegovom oslobađanju.“

Tokom revolucije život siromašnih se poboljšao, tvrdi Ruiz. Zdravstvo, obrazovanje, stambena politika, prevoz: „Mnoge barake u El Kalvariu su dobile nove krovove. Moja majka, inteligentna žena, konačno je naučila da čita u svojim sedamdesetim.“ Ruiz je 2005. postala član komunalne skupštine – lokalnog vjeća koje ima svrhu da bude kontrateg vlasti gradonačenika. Sebe, sa stidljivim osmijehom, opisuje kao „vojnika revolucije“. Počela je da radi za ministarstvo kulture i da izučava, između ostalog,  lokalnu istoriju. Nosila je dve kese pune knjiga i papira i rekla mi je da piše istoriju El Hatiloa. Osam generacija njene porodice je živjelo ovdje, „žarko želim da zapišem istoriju ovog mejsta. Ne želim da bude izgubljena.“

Njeni preci, crnci i urođenici, su bili cafeteros, mali uzgajivači kafe, u susjednom selu. „No moj pradjeda je posjedovao veliku hacijendu, osamnaestoro djece i žene koje su radile za njega. Moj djed je naslijedio osamnaestinu hacijende i živeo je dobro kao cafetero. Onda je nastupilo moderno doba. Porodica koja je kupila prvi radio držala ga je na uglu ulice kako bi svi mogli da čuju muziku i vijesti. Vlada je izgradila puteve za Karakas i bogataši su počeli ovdje da grade svoje vile. Ljudi su prestali da uzgajaju kafu, militares  koji su vladali nad nama su stalno pokušavali da unaprijede sopstvene interese. Nije ih bilo briga za druge.“

Pitao sam je o trenutnim nestašicama hrane i poteškoćama sa bolnicama. „To je ekonomski rat u organizaciji fašističkih desnih struja,“ objašnjava mi Ruiz. „U svakoj državi postoji oligarhija, buržuji koji žele da onemoguće druge grupe da dobiju moć. Naša ekonomska situacija nam je nametnuta od spoljnih sila i multinacionalnih korporacija kao što je Polar.“

El Hatiljo

Vlada stalno govori o ovom „ekonomskom ratu“ koji se tajno vodi iz Vašingtona kako bi objasnila uništenu ekonomiju. Polar o kome Ruiz govori je Empresas Polar, vodeći proizvođač hrane i piva u Venecueli. Polaru su prijetili nacionalizacijom i konstanto je od strane vlade maltretiran i ocrnjivan kao izdajnički bastion kapitala , ali je postao nezamenljiv u prehrani države. Ruiz mi je objasnila da je Polar  odgovoran za nestašice zato što su smanjili proizvodnju. Rukovodioci Polara tvrde da ne mogu uvesti neophodne sastojke zato što vlada odbija da omogući dovoljnu količinu dolara preko menjačnica koje kontroliše. Prema Ruiz, tvrdnje Polara su lažne „Imaju oni dovoljno.“

Imao sam jedno uznemirujuće iskustvo u El Hatilju. Bilo je subotnje popodne na starom trgu, okruženog malim, jarko obojenim, pločicama pokrivenim kućama i u ružičasto i belo obojenom crkvom iz kolonijalnog perioda sve pod hladom starog drveća. Trg je bio živ i pun porodica. Tek što sam pronašao klupu, začula se pucnjava. Ljudi su se uz vrisku razbježali hvatajući djecu. Ja sam bježao sa njima, dalje od pucnjave. Čuo sam desetak- petnaest pucnjeva. Uspeo sam da uskočim u piceriju u sporednoj ulici momenat prije nego je vlasnik zalupio vrata. Prostoriju su ispunili galama, jecaji i molitve.

„Ovakve stvari se ne dešavaju ovjde,“ rekao mi je radnik picerije. Mora da je moj pogled odavao moju sumnju. „Secuestro, si“ – kidnapovanja, da. „To je ono što se dešava u El Hatilju.“

Pucnjava se dogodila na drugom kraju trga u blizini ulaza u moderni šoping mol. Dok sam ja stigao lokalna policija je uspostavila kontrolu. Prema prolazniku jedna osoba je poginula a jedna je bila ranjena. Na ulici su bili automobili parkirani pod čudnim uglovima sa rupama od metaka . Poginuli i ranjeni su bili odneseni ali policajci su djelovali nervozno. Kada sam se približio, mladić u crnom prsluku i zelenoj košulji uperio je sačmaru u moje grudi. Povukao sam se sa u strahu. Policajci su momka pored mene koji je telefonom fotografisao scenu strpali u kombi. Da li su mislili da je novinar? Fotograf mafije? Dok sam sakupljao deliće informacija njihova nervoza mi je postala jasnija. Pucanji su započeli kada su dva malandros  na motociklu pokušali da opljačkaju  policajca u civilu. On je imao pištolj sa sobom i nakon borbe uspeo je da upuca oba napadača. Policajac je sada sedeo na trotoaru sa svojom djevojkom, naslonjen na zid. Imao je vidnu ogrebotinu na laktu i par puta je tiho povratio u slivnik. Osim toga djelovao je u redu. Neuobičajena, skoro pa izlizana scena: loši momci su odabrali da opljačkaju pogrešnu osobu i on ih je postavio na njihovo mjesto.
Međutim ova priča nije bila tačna. Kako sam kasnije saznao u kafeu sa pogledom na mjesto zločina, pljačkaši su znali da im je meta policajac, Oni su često napadali policajce nadajući se da će im ukrasti oružije. Pljačkanje, razoružavanje i ubistvo policajca su u kriminalnim krugovima bili visoko cenjeni poduhvati. Jedan od mnogih razloga zašto je loše biti policajac. Barisata, tetovirani hipster, sa kosom uvezanom u rep mi je rekao da su gosti polegali kada je pucnjava započela, no nakon prestanka bili su van sebe od bijesa i željeli su da linčuju pljačkaše.

Gledajući ljude u kafeu to mi je djelovalo nezamislivo. Ljudi su se vratili jelu, telefonima i razgovorima. Čitao sam o epidemiji linčovanja u Venecueli, krvave slike gomila koje prebijaju osumnjičene za pljačke i silovanja, čak i slike spaljivanja osumnjičenih. Ali zar se nisu takve stvari dešavale samo u očajnim divljim naseljima a ne u divnom, zelenom i elegantnom El Hatilju? No kasnije sam na internetu pronašao slike prebijenih i skinutih ljudi u sred bela dana na ulicama Čakaoa, ekskluzivnog dela Karakasa u kome se nalazio moj hotel.

David Smolanksi, gradonačenik El Hatilja kaže da su kriminal i nasilje, ono što svi u Venecueli nazivaju la inseguridad, deo proračunate politike. „To je deo plana,“ kaže, „ova anarhija.“ Razgovarali smo u maloj konferncijskoj sali male klinike pošto toga dana nije bilo sigurno za njega kao gradonačelnika da bude u njegovoj kancelariji. Vlada je krenula da zatvara opozicione lidere u susret planiranom protesnom maršu i Smolanski je, vjerovatno sa pravom, smatrao da bi mogao biti sledeći. Smolanski je nezgrapan trideset jednogodišnjak, guste brade i budnog pogleda. Nekažnjavanje, kaže mi, učinilo je jako teškim borbu protiv kriminala i na lokalnom nivou. U prvih sedam mjeseci ove godine, lokalna policija je privela stotinu i jedanaest osumnjičenih. Osamdeset i osam njih je bilo pušteno bez podignute optužnice od strane korumpiranih sudija. „Vlada zna da će joj te bande trebati kako bi zadržala vlast.“ Otpustio je desetine policajaca zbog korupcije i nedoličnog ponašanja. Jednu pljačku snimio je video nadzor, bili su u mogućnosti da identifikuju šest pljačkaša. Svih šest su bili policajci i nijedan od njih nije u zatvoru.

Smolanski je ako ništa drugo ponosan što može reći da je broj kidnapovanja opao. Naravno reč je o prijavljenim kidnapovanjima. Većina nikada ne budu prijavljena, sigurnije je nagoditi se i pregovarati privatno sa kidnaperima. La inseguridad, sumorno mi reče, „tera ljude da budu u njihovim kućama već u šest ili sedam uveče. Baš kako diktator želi.“

Razumljivo je da nezadovoljni Venecuelanci govore o „diktaturi“. Njihova prava su pod opsadom. No prave diktature nameću red. Ugo Čavez je obožavao Fidela koji ne bi tolerisao ni deseti deo nereda, uličnog kriminala i oružanog kriminala koji muče  Venecuelu. Treba reći kriminal je bio rasprostranjen i prije Čavezovog dolaska na vlast i ljudi su se nadali da će on kao vojnik biti u mogućnosti da obuzda malandros. Ali Čavez je pokazao da ga uvođenje reda i zakona preterano ne interesuje. Protivio se i ideji profesionalne policije. Smatrao je da je to „policija buržujske države“ Kriminal je bio rezultat siromaštva, nejednakosti i kapitalizma. Danas, istraživači procenjuju da je godišnji broj ubistava u Venecueli i do devedeset na sto hiljada stanovnika. Vlada tvrdi da je taj broj pedeset osam na sto hiljada. Štagod, 1984. taj broj je bio između osam i deset.

Red – Wall Street Journal

„Avanza, avanza.“ Naprijed, naprijed.  Starija žena podiže svoju plastičnu hoklicu. Druga žena, Maribel Guzman podiže kese. Svi se pomeraju par metara. Čekaju u redu za hranu u supermarketu u La Trinidad, delu Karakasa. Supermarket nije ni na vidiku, nalazi se iza ugla, uzbrdo i još jedno skretanje pa na drugoj ulici. Guzman je iz Monagasa, iz istočnog dela Venecuele. „Došla sam u Karakas da pronađem hranu.“ Ima četrdeset jednu godinu. Ostavila je porodicu u Monagasu da u glavnom gradu pronađe posao kao kućna pomoćnica. Ima dogovor sa poslodavcom, radi dodatnih pola dana svake sedmice u zamenu za slobodan dan kada treba da stoji u la cola da kupi hranu. Njena porodica u Monagasu zavisi od nje: „Prošle srede, kada sam došla ovde ostao im je samo toalet papir i pomislila sam, o moj bože šta ću postali kući? Njima je neophodna hrana.“ Danas je došla da kupi dva kilograma brašna i dvesta grama putera. U redu je čekala ceo dan, Sada je kasno popodne a između nje i vrata supermarketa i dalje je nekoliko stotina metara.

Čekanje u radu i kupovina robe sa kontrolisanim cenama dozvoljeno je samo određenim danima sedmice i ti dani su određeni na osnovu poslednjeg broju na cédula, ličnoj karti. Nekoliko ljudi mi pokazuje svoje i sve imaju broj tri – oni danas mogu da kupuju. Žena sa suncobranom kaže da je prošle sedmice čekala od osam ujutru do pet posle podne i da se kući vratila bez ičega. Danas se nada da će naći brašno i pastu za zube. Majstor za popravku televizora kaže da je došao u tri ujutro ali da se vratio nakon što je odlučio da nije sigurno čekati u to vrijeme. „Nacionalna garda uglavnom dolazi oko pola šest i tada je sigurnije. Prodavnica se otvara u sedam ili pola osam.“ Pljačke se česte u redovima za hranu, „uzeće vam čak i naočari,“ kaže majstor. Naravno česte su i tuče, ponekada izbijaju pravi ulični nemiri. Mnogobrojni supermarketi su opljačkani. Čak i Nacionalna garda može biti opasna, doduše ne i u ovom djelu grada.

Venders ljudima u redovima prodaje oranžadu, cigarete na komad i jeftine sladolede. Bledi bankarski činovnik čeka u redu sa svojim šesnaestogodišnjim sinom. Pitam ga za njegov posao. „Informatička sigurnost.” Njegova supruga je frizer, sada radi iz njihovog stana. Počela je da pita mušterije da joj plaćaju u hrani. Ovo je njihovo najmlađe dijete, starija još uvijek žive sa njima. Mladi ljudi ne mogu da priušte kiriju. Pitam ga zašto. Činovnik me proučava pogledom, deluje izuzetno umorno i tužno. Na kraju mi odgovara „Inflacija, nedostatak proizvodnje, vlada mora da investira, sve fabrike u ovoj oblasti su zatvorene. Čavez ih je zatvorio 2000.“

Pridružuju se i drugi: „Pirinač, tjestenina, šećer, ulje, hleb, kafa. Mi proizvodimo sve to. Bolje rečeno, proizvodili smo. Sada za njih moramo da čekamo u redu.“ Pominju Polar, bez Polara ne bi bilo arepas – nacionalnog jela, palačinki od kukuruznog brašna.

U svojim rasplinutim i ratobornim govorima na televiziji i radiju, predsjednik Maduro često optužuje vlasnika Polara, Lorenca Mendozu da vodi ekonomski rat protiv Venecuele i vlade tako što namjerno izaziva nestašice. Mendozu naziva lopovom, kukavicom, licemerom, izdajnikom, banditom, oligarhom i dugokosim đavolom. Iz nekog razloga izgleda da ga Mendozina frizura lično pogađa – kako to njegova kosa pada, tek tako, na jednu stanu. No pravi razlog za Madurovu opsesiju, ako je vjerovati nekadašnjem predsjednikovom savjetniku, je u  tome što on vjeruje i to je izražavao često u privatnim razgovorima, da Mendoza želi da mu uzme posao.

Lorenco Mednoza – Panam Post

Mendoza negira da posjeduje političke ambicije. Polar, koji je osnovao njegov djed kao pivaru 1941, zapravo se izdvaja među ostalim velikim Venecuelanskim kompanijama po tome što izbjegavaju učestvovanje u politici. Međutim preživljavanje kroz sedamnaest godina Čavizma, kroz brojne pretnje eksproprijacijom dok je vlada preuzela više od hiljadu fabrika i farmi samo po sebi predstavlja moćnu političku poruku. Pedeset jednogodišnji Mednoza je završio studije menadžmenta na MIT-u, Forbs procenjuje njegovu vrijednost na 1,5 milijardu dolara. Retko daje intervjue i govori u javnosti ali kada  je prinuđen da brani sebe ili kompaniju njegove odbrane su oštre. Nakon što je Maduro optužio Polar da nisu uspeli da proizvedu dovoljno kukuruznog brašna Mendoza je javno ponudio da iznajmi od vlade neke od fabrika koje je zauzela drugim proizvođačima. Rekao je da Polar može da proizvede znatno više sa tim fabrikama nego vlada. Izgleda da niko ne sumnja u to. „On je tako logičan,“ rekao mi je njegov poštovalac, „to je ono što najviše smeta čavistima.“ Maduro se nije izjasnio o ovoj ponudi.

Polar zapošljava oko trideset hiljada radnika, najveći je privatni poslodavac i odgovoran je za oko 3% ne-naftnog društvenog prozivoda. Osim kukuruznog brašna i najprodavanijeg piva, Polar prozivodi tjesteninu, pirinač, proizvode od tune, vino, sladoled, jogurt, margarin, kečap, majonez i detrdžent. Funkcionišu u stanju stalne nesigurnosti, planeri i logističari nikada nisu sigurni kakve blokade i izgovore im sprema vlada.

Posjetio sam sjedište Polara u Karakasu. Svjetnik za štampu me je rado poveo na turu ali je insistirao da ne citiram zaposlene. Vlada iskorištava svaki mogući komentar iz Polara. Dovoljno je reći su svi djelovali zadovoljni što rade tu, da ih muči zvanični opstrukcionizam, nestašice i da su odlučni u borbi protiv institucionalne dekapitacije. Za svaku pojedinačnu dostavu robe tražena je dozvola. Prošle godine inspekcijski timovi su se obrušili na Polarova postrojenja hiljadu i tri stotine puta. Ometali su rad i često odvodili radnike i odnosili dokumente. Upravnici i radnici su hapšeni pod optužbama da su gomilali zalihe i nameštali cene. U mnogim slučajevima njihovi prekršaji su tek trebali da budu određeni. Usled ogromne birokratije, maltretiranja, nestašica gotovo svega i hroničnog nedostatka čvrste valute nekoliko postrojenja je radilo punim kapacitetom, druga su bila neaktivna.

Takođe sam posjetio i pivaru u San Hoakinu, gradu zapadno od Karakasa. Dočekalo me je ogromno postrojenje izgrađeno sedamdesetih. Panoramom dominira osamnaest ogromnih žutih silosa i logo, polarni medvjed.  SEBIN, nacinalna obavještajna služba, je u julu sprovela veliku raciju i uhapsili su upravnika. Fabrika je radila sa 6% kapaciteta. I pored toga, video sam ogromne srebrne komore za fermentaciju, različite kace za različite vrste slada i pilsnera, besprijekorne laboratorije, pokretne trake, viljuškare, kamione napunjene, kako je meni djelovalo, ogromnim količinama robe. Gledajući ovo uhvatio sam i odbljesak alternativne Venecuele.

Iz fabrike mogu se vidjeti ogromni, zarđali komadi nezavršene brze pruge. Ona je deo mega-projekta započetog još prije Čaveza, mreža pruga koja je trebala da poveže luke, gradove i industrijske centre, Ova sekcija, koja je trebala da poveže udaljeni grad u unutrašnjosti sa lukom na sjeveru je napuštena prije pet godina. Neki od migranata koji su radili na pruzi su ostali bez posla i formirali bandu Aragua Voz, Aragua je ime susjedne države na istoku, i počeli su da terorišu lokalno stanovništvo.Banda je deo kriminalne mreže sa sjedištem u federalnom zatvoru u Tokoronu, odmah preko jezera. Tokoron je poznat po mnogo čemu. Otkup za kidnapovane je, kažu, moguće isplatiti u kešu na ulaznim vratima zatvora . Šefovi mafije su u Tokoronu izgradili disko kulb za koji se smatra da je najbolji u Venecueli. Žive u odvojenim kućama pored pedantno uređenih igrališta. Izgradili su čak i bazen. Nisam vjerovao u priču o bazenu dok nisam provjerio na Google Earth.

Prema nekim mjerilima, Venecuela ima najgoru ekonomiju na svijetu. Pati od najviše stope inflacije, skoro stotinu i osamdeset procenata prošle godine. Projekcija MMF-a za ovu godinu je i do sedam stotina procenata. U međuvrijemenu celokupna ekonomija se smanjila za skoro šest procenata prošle godine a ove se očekuje smanjenje između osam i deset procenata. Kontorle cena najvažnije robe umjesto da omoguće pristupačnost i smanje infalciju su pak dovele do ogromnih nestašica. U pokušaju da zaustavi odliv kapitala ustanovljena je valutna kontrola od strane Čaveza 2003. Fiksiranjem kursa bolivara koji nije prihvaćen nigde van Venecuele doprineseno je razvoju uspješog crnog tržišta dolara. U ovom trenutku jedan dolar vrijedi hiljadu i šest stotina bolivara. Zvanični kurs za uvoz osnovnih dobara je deset bolivara za dolar. Između ta dva broja prostor za finansijsku manipluaciju je nemerljiv. Vlada nastavlja da štampa novac bez ikakvog obzira na produktivnost pomažući porast inflacije. Saopšteno je da će nove nove novčanice sa većom denominacijom biti objavljene u decembru ali za sada je najveća novčanica od stotinu bolivara. To je šest centi, da bi platili noć u hotelu treba vam kofer pun novčanica.
Standardno objašnjenje za ekonomski fijasko je pad cene nafte. Istina međutim nije ohrabrujuća. Venecuela leži na  najvećim dokazanim zalihama nafte. Izvoz nafte čini čak 96% zarade od izvoza. Kada su se prije dvije godine cene nafte strmoglavile izazvale su sadašnju ekonomsku katastrofu, od tada cene nafte su se donekle povratile ali ekonomija Venecuele nastavlja da propada. Devizne rezerve Venecuele su svedene na trećinu u odnosu na 2009. što pred vladu stavlja teške izbore. Da li će dolari ići u otplatu vladinih dugova ili za hranu učenika? Najveći poverilac je Kina koja najveći deo isplate duga prihvata u nafti. Za sada vlada uspjeva da izbegne bankrot, ali cenu plaćaju građani.

U drugoj polovini sedamdesetih Venecuela je bila najbogatija država Južne Amerike po stanovniku. Konkord je svake sedmice leteo iz Pariza za Karakas. Međutim „kletva“ sa kojom su se suočile mnoge države bogate mineralnim resursima a posebno one bogate naftom, smanjenje podsticaja za razvoj ostalih grana privrede, rast nejednakosti dok elite halapljivo grabe prihode od nafte zaboravljajući da razvijaju široku poresku bazu, pogodila je Venecuelu tokom osamdesetih i devedesetih. Ekonomski kolaps je započeo mnogo pre dolaska Čaveza na vlast, u stvari upravo je rastući očaj stanovništava i doveo do njegovog uspona. Nafta je nacionalizovana 1976. a strani vlasnici su bili isplaćeni. Kronizam, neodgovorna politika i dugotrajno pljačkanje resursa su uhvatili zalet.

Čavez je obećao da će zaustaviti pljačku, eventualno je usmjerio znatno veći procenat zarade od naftnih renti u stambeno zbrinjavanje,  obrazovanje i zdravstvo za  siromašne. Stopa siromaštva, koja je rasla prije nego što je došao na vlast je smanjena skoro na pola. Kao i mnogi prethodnici Čavez je razumeo neophodnost smanjena zavisnosti Venecuele od nafte međutim dogodilo se suprotno. Proširio je kontrolu države nad naftnom industrijom i zauzeo privatne firme,  fabrike i velike komercijalne farme. Novi menadžmenti ovih kompanija su retko bili u stanu da ih održe u životu. Zarasle njive, zatvorene fabrike, prazna skladišta i napušteni infrastrukturni projekti su svuda. Izvoz svega osim nafte je polako ali sigurno opadao kako je produktivna privreda tonula.

Venecuela je okusila današnju krizu 2008 godine kada je ekonomska kriza oborila cene nafte. Distribucija hrane data je na upravljanje vojsci, no vojnici nisu obučeni da razumeju globalne lance snabdjevanja. Supermarketi su se ispraznili, ljudi su postali gladni a hrana je završila na crnom tržištu. Kasnije su pronađene storine hiljada tona hrane istrulele u skladištima luka. Danas, general-major je zadužen za jestivo ulje, drugi su zaduženi za deterdžent sapun, šampon, pastu za zube i dezodorans.

Tokom godina, viši oficiri su otkrili da uvoz i izvoz predstavljaju sjajnu šansu za zaradu. Čavez i njegova vojska su imali dobre odnose sa glavnom gerilskom vojskom u susjednoj Kolumbiji, Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC) koja se pak bavila prodajom narkotika. Venecuela je godinama bila jedna od glavnih ruta za prenos kokaina na sever, Venecuelanski generali su rukovodili Kartelom Sunaca, naziv u skladu sa vojnim insignijama. Čavez i Maduro su predsjedavali nad kleptokratijom. Državni ugovori su bili dodeljivani bez konkurencije kompanijama povezanima sa vođstvom države. Ogromne svote novca su jednostavno nestajale.

Danas na aerodormu u Karakasu nema mnogo letova. Isplata dugovanja stranim avioprijevoznicima nije na vrhu liste prioriteta. Lufthanza je napustila Karaks u junu, primorana da prihvati gubitak veći od sto miliona dolara. Ameriken Erlajns je ranije ove godine otpisao više od pola milijarde potraživanje u Venecueli. Neoprezni putnici često su žrtva pljački od strane taksista, neki prođu i gore. Osjećaj da vas prate je snažan – od strane predatora, prevaranta i sumnjičavih radnika. Osjećaj tuge je još snažniji. Ljudi plaču u redovima na putu ka aerodromskom obezbeđenju. Roditelji posmatraju kako njihova odrasla dijeca odlaze na letove za aufera, svijet van Venecuele , kao da ih više nikada neće vidjeti. U toku je masovna emigracije, otišlo je oko dva miliona, uglavnom mladih ljudi. Odlaze u Španiju, Kolumbiju, Panamu, Sjedinjene Države, Dominikansku republiku, Argentinu, Čile, Meksiko, gdje god ih pasoši odvedu.

U Karakasu, table sa oznakom „na prodaju“ („Se Vende“) na kućama i radnjama su česte. Ali na tablama nema osnovnih kontakt informacija, rečeno mi je da je to zato što je opasno reklamirati broj telefona. Kriminalci znajući da ste vlasnik mogu zvati i pretiti iznudama i kidnapovanjima. Sigurnije je da se mogući kupci raspitaju po komšiluku i da im neko vidi lice.

Ester Romera, pedeset trogodišnjakinja rođena u Karakasu imala je korene u Španiji i tamo bi ona otišla sa svojom porodicom. Romera je bila vlasnik poslastičarnice u El Hatilju čuvene po svojim golfeados  – pogačice sa cimetom i šećerom od šećerne trske. Tražili su joj osamdeset dolara za vreću brašna i nije mogla da ga nabavi. Doduše, ona ima druge izvore, možda brašno nabavi u subotu.

Romera je bila učiteljica. Odgajila je dva dijeteta i svoju prvu radnju je otvorila na trgu u El Hatilju prije deset godina. Posao je cvetao i ona ga je širila služeći mnoge vrste kafe i golfeados. El Hatiljo je imao dobre restorane koji su privlačili porodice iz centralnog Karakasa ali i strane posjetioce. „Francuze, Italijane, Argentince, onda se la inseguridad pogoršala i oni su prestali da dolaze, Kinezi koji rade sa vladom su nastavili ali i oni su prestali da dolaze prije šest mjeseci.“

Romera ja morala da smanji posao, prešla je u manji lokal van trga. Meni visi o zidu, na mestu cena je papir i preko njega napisane nove cene. Svi restorani tako rade, inflacija podiže cene prečesto da bi mogli drugačije. „Jedan golfeado je bio petnaest bolivara,“ kaže mi, „Sada košta devet stotina i pedeset, ranije bi petočlana porodica došla i kupili bi pet golfeadoa. Sada ako ih imam, petočlana porodica kupi jedan i podele ga.“

Njena  majka se kreće po radnji drhtavim hodom. Bila je prilično stara i imala je stidljiv i zabrinut osmeh

„Evo kako su se stvari promjenile,“ kaže Romera. „Kada sam se udala, moj suprug i ja samo radili i čekali smo osam godina da dobijemo djecu. Do tada, imali smo kuću i automobil, poslali so djecu u privatne škole i univerzitet. Danas moja ćerka koja ima dvadeset i šest godina ne može da kupi niti auto niti stan.“ Njih tri u novembru odlaze za Španiju.

Klimuh u smeru njene majke. Romera je sporo odmahnula. Nju neće povesti.

Sutra ujutro, Romera kaže, ona i njene komšije odlaze na marša Santa Fe autoputem. Opozicija je planirala veliki protest, nazivajući ga Toma de Caracas – Zauzimanje Karakasa i vlada je činila sve da zaplaši ljude. Autoputevi ka Karaksu su bili blokirani. Vojnici su bili svuda po gradu, kontrolni punktovi na glavnim raskrsnicama, mitraljeska gnjezda kod mostova i tunela. Marširati je bilo opasno i bio sam iznenađen da će Romera učestvovati budući da odlazi u Španiju. „Imamo potpise,“ odgovara mi ogorčeno. Misli na to da je opozicija prikupila skoro dva miliona potpisa, znatno više nego što je zakonski neophodno da pokrene referendum o opozivu Madura. „Oni moraju da održe referendum. Marš je način društvenog pritiska na vladu da održi opoziv.“

„Si, hay futuro.“ Da, budućnost postoji. Ovaj pomalo tužni bojni poklič je svuda u Venecueli: na bilbordima, plakatima, majicama. To je slogan opozicije, ali jei svakodnevna briga mnogih. Da li tamo negdje, zaista postoji budućnost? „Opozicija“ je termin koji pokriva mnoge stranke koje su formirale antičavističku koaliciju nazvanu Okrugli sto demokratskog jedinstva (MUD). Vlada konstantno MUD naziva „desničarima“  mada jedva da i jedna stranka koalicije može biti opisana kao desna prema našim shvatanjima. Veće stranke koalicije su uglavnom socijaldemokratske. Neke članice se nalaze lijevo od njih a najkonzervativniji elementi su demohriščanski i neoliberalni. U pitanju je široka koalicija što je i njen najveći problem u borbi za vlast – ne postoji lider, jedinstvena figura oko koje bi se mogli okupiti.
Prije marša zakazanog za prvi septembar, posjetio sam kancelarije El Nacionala  da saznam kako nezavisni mediji planiraju da izvještavaju sa marša. Zamjenik urednika, Elias Pino Iturieta mi je rekao da će najbitnije dio biti fotografije. Organizatori  tvrde da će izvesti milion ljudi na ulice. Vlada odlučna da spreči snimke gomile iz vazduha je zabranila iznajmljivanje aviona i dronove iznad Karakasa. „Tražimo dozvole da snimamo sa krovova i penthausa visokih zgrada. Colectivos će biti spremni, napadaće svakoga ko bude zapisivao ili imao kameru. Možete stajati na uglu i slikati planine oni će vas napasti. Policajci će samo stajati pored i gledati. Baš juče ujutro su nas napali.“

Prilikom dolaska sam ugledao grupu ljudi kako čisti izloge. Staklo je gađano kesama fekalija. „Bila su još i dva Molotova koktela koja nisu eksplodirala i pamfleti u kojima nas prozivaju da smo fašističke novine. To je treći napad ove godine. Policija neće učiniti ništa, nema istrage. Nisu zabrinuti za sigurnost zaposlenih.“ Kaže Pino Iturireta.

Nakon godina napada na medije, El Nacional je poslednji nezavisni dnevni list sa nacionalnom pokrivenošću. Radio i TV stanice su gašene kako su im isticale licence. Prije tri godine državna kompanija je preuzela distribuciju papira i odbija da ga proda El Nasionalu. Dnevnik je započeo da kupuje papir iz Kolumbije, Perua i Portorika. „Ali smo morali da smanjimo broj sekcija sa šest na dvije“ kaže Pino Iturrueta. „Hvala bogu na internetu.“ El Nasional ima najposećeniji sajt u Venecueli, ali je reklamiranje postlao problem. „Kompanije osjećaju pritisak da se ne reklamiraju kod nas.“ Primetio sa da lokalni menadžeri Holidej Ina mogu dobro razmisliti o tome da se njihove reklame pojave pored brižljivih izvještaja o prijavljenim slučajevima mučenja.

Veče pred marš MUD je održao veliko okupljanje i staroj dvorani sindikata u centru Karakasa, Hala je bila prepuna i ispunjena vonjom znoja. Okupljeni su bili radnici, većina od njih nije bila mlada. Niz govornika je rasplamsao atmosferu. Kongresmen iz Karakasa koji je bio zatvoren tri mjeseca pa pušten bez podizanja optužnice povikao je „Zauzećemo Miraflores!“. Masom se prolomio urlik. Bio sam zatečen. Palata Miraflores je Bjela Kuća Venecuele. Madurova vlada redovno optužuje MUD da planiraju državni udar i MUD je uvijek odbacivao te optužbe. Da li je plan zaista bio da se zauzme Miraflores? To je bio plan kada je devetnaest ljudi poginulo u maršu 2002.

Karakas se prostire od istoka ka zapadu, ugnježden u bogatoj planinskoj dolini paralelnoj Karipskoj obali. Stari centar grada El Silencio, danas blizu zapadnog djela grada, je sjedište vlade, tu su Miraflores, Narodna Skupština i Vrhovni Sud.Marš je organizovan sa sedam početnih pozicija najveći broj njih miljama udaljen istočno od El Silencioa. Plan je bio da se sjedine na nekoj velikoj raskrsnici. No, kuda će dalje? Vlada je planirala kontramarš okupljajući hiljade lojalnih čavista u blizini Mirafloresa.

 

Ramos Alup – vođa Demokratske Akcije

Zvijezda večeri u dvorani je bio Henri Ramos Alup, lider Narodne skupštine i  vođa Demokratske Akcije. Vižljast i žilav čovek usedamdesetim sa velikim naočarima i sede kose, on podsjeća na eru pre Čaveza. Demokratska Akcija je bila jedna od dvije stranke koje su naizmenično bile na vlasti skoro četrdeset godina sve do devedesetih. Za razliku od galamdžija i bukača prije njega, pojava Ramosa Alupa je bila smirena, skoro profesorska. On je govorio o podršci koju je opoziciji  dobila od drugih država Latinske Amerike – i stavljeno je do znanja da se on susreo sa njihovim vođama. Te večeri imao je dobar smisao za humor. Za Čaveza kaže da je bio psihotičan i da zemlja sada strada zbog raspadanja njegovih fantazija i opsesija. No govor njegovog tjela je bio sve osim agresivan, njegove ruke opuštene, ponekada bi ih podigao ka da se brani. U novijim istraživanjima, Ramos Alup je prvi izbor građana za predsjednika, daleko ispred Madura. Sada vidim i zašto. Ljudi su postali nostalgični za erom buržujske demokratije, za Venecuelom koja je funkcionisala. On nije bio vojnik, pomamni mesija sa crvenom beretkom, već običan čovjek u pomalo velikom odelu koji zna kako da vodi vladu. Istine radi, Ramos Alup može biti svirep protivnik i iza sebe ima dugu istoriju, njegovi politički protivnici vjerovatno se ne bi složili da je on običan čovjek – no, masa ga je te večeri obožavala.

U jutro prvog septembra bilo je teško reći koliko je ljudi izašlo na marš. Hteo sam da pratim tok koji bi bio prvi u slučaju da marš krene ka El Silensiju. No prethodno veče, prvobitno mjesto gdje su se tokovi trebali skupiti popunili su vojnici i tenkovi pa su se demonstranti okupili pola milje severoistočno pred sjedištem Demokratske Akcije. Uske ulice su bile prepune. Ljudi su nosili belo, boje opozicije i pjevali „Pašče! Pašće! Vlada će pasti!“ Svi su bili u patikama spremi da pješače a ako je neophodno i bježe.

Iznad nas se pojavio dron, leteći među žicama i krošnjama, snimao je i protestanti su mu mahali, vikali, smejali se. Iz zgrade među telohraniteljima se pojavio Henri Ramos Alup i gomila je krenula južno ka Avenida Libertador, glavnoj saobraćajnici koja povezuje istok i zapad Karaksa. Demonstranti su plakate „HAY FUTURO“ i „YO TE REVOCO“ („Sjećam te se“) su okrenuli prema nebu i plesali  kada je kolona zaustavljena. Kritično pitanje je bilo u kom smjeru će krenuti bučna bujica demonstranata kada stignu do zatvorene Avenida Libertador.

Marš je krenuo ka istoku, ka tokovima protestanata koji su dolazili odatle. Već optimistični duhovi protestanata su se vinuli. Neće biti krvavog okršaja kod Mirafloresa, vojnici Nacionalne garde pod opremom za razbijanje demonstracija su ipak stajali na stani široke, osunčane avenije. Marš je prošao pored blokova zgrada od crevne cigle, zgrade sa javnim stanovima izgrađene pod Čavezom. Crvene zastave i majice su visile sa prozora i terasa, signali, srednji prsti od strane lojalnih čavista. Bijele majice i posteljina vijorile su se sa drugih prozora u podršku opoziciji. U znak solidarnosti demonstranti su mahali pesnicama i vikali, „Vlada će pasti!“

Tome de Caracas – todayvenezuela.com

Karakas nije zauzet tog dana. Vlada je uspjela da kanališe različite tokove marša tako da se ne susretnu i oko podne moj tok je počeo da se osipa nakon nekoliko govora ispred lokalnog Burger Kinga. No vlada nije uspjela da spreči fotografije iz vazduha ili sa krovova koje su pokazale grad ispunjen ogromnim brojem demonstranata.

Popodne su započele ulične tuče. Prvo sam video zapaljen automobil na putu za Čakao a nakon toga naoružane policajce kako ispaljuju suzavac i jure raštrkane grupe demonstranata niz ulicu. Ovi demonstranti su delovali znatno mlađe od onih sa kojima sam marširao tog jutra i kada je policija upotrebila suzavac mnogi su nosili sirćem natopljene marame a neki i gas maske. Prodavac knjiga je mahnito pokušavao da zatvori kiosk prije nego njega i kiosk zahvati oblak suzavca. Da nije zatvorio kiosk prije bjega bio bi pokraden. On i njegov kiosk su nestali u toksičnom oblaku dok smo mi bježali od policije.

Iako je popularnost opozicije porasla poslednjih mjeseci, oni koji sebe ne vidi u stranačkoj ponudi i dalje su značajna grupa. „Trideset jedan procenat,“ kaže mi lokalni anketar, „Oni se protive Maduru ali ne podržavaju opoziciju.“

Hermogenes Hose Liendo i Joli Zambrano žive van, ili bolje rečeno uz, izgleda, definišući politički izbor u Venecueli. Ka i mnogi njihovi zemljaci poreklo im je seljačko ali su rođeni i odrasli u  gradu. Odrasli su u Petareu, naselju na širokoj padini u istočnom delu Karakasa, gdje su se i upoznali još u srednjoj školi. U braku su trideset i pet godina. Ona je medicinska sestra a on je vlasnik i vozač taksija uskim i strmim ulicama gornjeg dela Petarae. Pokazao mi je svoje vozilo jednog sunčanog jutra, Lend Kruzer modifikovan u taksi, napravljen još u 1980, sada ofarban u nebesko plavo sa sedištima za desetoro a preko vetrobrana belim slovima ispisan naziv sveca zaštitnika mladih . „PANCRACIO“. Liendo vozi dvije linije, obe apsurdno strme, pune oštrih krivina. Vožnja sa njima je lekcija iz izbegavanja udarnih rupa uz pozdravljanje komšija  „Hola, guapo!“ „Hey, Jesús!” „Hey, Coyote!”. Pozdravi doleću sa balkona, motocikala, iz kuća. Petare je začuđujući lavirint kuća izgrađenih na liticama, često višespratnih bez ikakvog obzira za dosadne urbanističke planove. Liendo naplaćuje prevoz četrdeset i pet bolivara – manje od pet centi. Član je asocijacije od dvadeset i četiri vozača džipova. „Ranije smo radili sve do jedanaest uveče međutim danas završavamo oko osam ili devet zbog delinkvencije.“ On nikad nije bio napadnut ili opljačkan, malandros imaju interes da on bude siguran, on prevozi ranjene borce iz planina, sa mjesta do kojih ambulanta kola ne mogu dopreti, u bolnicu.

Liendo je snažan čovjek, ton njegovog glasa je smiren, “Nekada su svi u Petareu bili čavisti.“ Zambrano potvrđuje. Kao da je bilo juče se sjeća kratkog i senzacionalnog nastupa Čaveza pred kamerama nakon što je uhapšen nakon državnog udara 1992. Liendo je odrastao u porodici glasača Demokratske Akcije. Odbacio je staru stranku i galsao za Čaveza 1998. Zambrano takođe. Njena majka, koja je čitala tri različite novine bila je odana Socijalno-hrišćanskoj stranci, drugoj glavnoj stranci tog perioda i bila je zapanjena kada je njena ćerka prešla u stranku krajnje ljevice .Zambrano, lepa žena  s svojih pedeset i jednu godinu potvrdno klima glavom. Bila je ultraljevičar u svoje vrijeme.

Čavez je izgradio škole i klinike u Petareu. U klinikama su radili kubanski doktori i bile su otvorene sedam dana sedmično, čak i noću. Ali korupcija i loše upravljanje su ostavili svoj trag i već 2008. gradonačelnik Petarea je izabran iz redova opozicije. Klinike su sada ili napuštene ili retko otvorene sa malo lekova. Smeće leži nepokupljeno, neregistrovani prodavci su zakrčili uske ulice a kriminal je postajao sve učestaliji.

„Trenutno mi se ne dopada niti jedan političar.“ kaže Zambrano.

Ona radi u dvije bolnice. Njena specijalnost je priprema za hirurške zahvate, ali sve je manje operacija  zbog nedostatka osnovnih zaliha.

„Ne znam zašto vlada ne želi da prihvati internacionalnu pomoć. Ljudi umiru dok se vlada brine o svom ponosu“ kaže Liendo.

U januaru, Narodna skupština je proglasila vanredno stanje zbog humanitarne katastrofe i u maju je usvojila zakon koji dozvoljava primanje internacionalne pomoći. Predsjednik Maduro je odbacio ideju , uz obrazloženje na nacionalnoj televiziji, da nigde na svijetu osim možda na Kubi ne postoji bolji zdravstveni sistem. Umjesto prihvatanja pomoći, Maduro je proglasio vanredno stanje koje mu omogućava da vlada pute dekreta.

“¡Gringo, respeta!” je popularni čavistički grafit, slogan koji izražava istorijske urede koje su duboke u Latinskoj Americi. Istina je da se tupo i surovo odbijanje priznanja problema od strane Madurove vlade  često pripisuje ponosu čavista ali to nije sve. Kriza ima neveliku ali bitnu podršku među generalima i  visokom vladinim činovnicima koji kroz šverc, ucene i prevare prilikom uvoza zarađuju bogatstvo. Tu su i  boliburgueses poslovna elita skorojevića koja svoj poslovni uspjeh duguje poslovima s vladom, kronizmu i pranju novca. Stampedo stranih pomagača i međunarodnih finansijskih revizora njima bi mogao donijeti mnogo problema.

Referendum o opozivu Madura bi vjerovatno pogoršao situaciju. „On bi izgubio i gdje bi svi oni otišli?“ lokalni analitičar me upitao. „Koja država bi ih primila? Neće imati preterano ugodan život u egzilu u Kazahstanu.“ Represija se značajno povećala nakon Čavezove smrti, porast koji se pripisuje konsolidaciji moći u rukama tvrdolinijaša. Cirkuski populizam Čaveza je zamjenjen još manje odgovornim, neprijatnim tropskim Lenjinizmom. Ipak ideologija djeluje sve manje relevantnom u istinskom opisu vlasti u Venecueli. Režim je ušao u borbu za opstanak. U oktobru, Maduro i njegovi saveznici u izbornoj komisiji shvatajući da ne mogu dobiti izbore suspendovali su proces za opoziv na neodređeno. Opozicija je organizovala besne demonstracije i pozvala na generalni štrajk. Vlada je zaprijetila da će preuzeti firme koje se ne budu radile u podršku štrajku i pojačala tu pretnju opsadom sjedišta Polara u Karaksu i kuće Lorenza Mendoze. Štrajk je bio neuspješan.

Ali politička kriza se nastavlja i Vatikan je poslao svoje izaslanike da uspostave „dijalog“ među opozicijom i vladom. Ovaj gambit je doveo do raskola unutar MUD-a. Jedna od glavnih članica, Stranka narodne volje bivšeg gradonačelnika Karaksa, Leopolda Lopeza koji je u zatvoru od 2014, odbila je dijalog. Zaista teško je biti siguran oko čega bi se moglo diskutovati. Maduro i čavisti su odlučni o odbrani svoje vlasti i deluju spremni da prekrše zakon, sprečavajući Venecuelance da izaberu svog predjsdnika.

U svakom scenariju postoji jedna nepoznanica – vojska. Kroz istoriju Venecuele vojska je imala ulogu u vođenju države. Danas, obični vojnici kao i siromašni Venecuelanci pate od iste nestašice hrane. Liendo koji je svojevremeno bio regrut mi je rekao, „Vojska gubi poštovanje kada vidite vojnike kako na ulici prodaju krompir i luk.“ Često se mogu čuti komentari kako Maduro blati ugled vojske njegovim ekonomskim neuspjesima. U tim govorkanjima krije se nada da će se vojska aktivirati i možda natjerati Madura da poštuje zakon i održi referendum o opozivu. Međutim, o ovome niko ne priča javno.

Razumjeti propadajuću Venecuelansku državu kao još jedan od neuspjeha socijalizma i etatizma uopšte, je neistorijski. I prije Čaveza Venecuela je bila izrazito etatistička. Korupcija je bila  glavni problem u svakoj eri. Čak i velike nestašice hrane nisu novost. Sve to kao i intenzivna politička represija se dešavalo čak i u kapitalizmu. Sadašnja kriza je je za najveći broj ljudi najgora koju pamte ali nije sve u socijalizmu. Predatorska država, ekstremna nesigurnost, krajnja slabost vladavine zakona su problemi znatno dublji nego što tradicionalna leva i desna analiza mogu da razjasne a tek da počnu da nude rješenja.

Priča o naftnom bogatstvu ispisana je oko jezera Marakaibo i na samom jezeru. To je ogroman i plitak estuar, površine trinaest hiljada kvadratnih kilometara, u vrelom i suvom,  severozapadnom delu Venecuele. Od 1914. četrdeset tri milijarde barela nafte je izvađeno iz Marakaibo basena. Rđajući rezervoari krase obalu jezera. Petrohemijski kompleksi sijaju u mraku. Naftne platforme, mnoge od njih napuštene, stoje nad površinom jezera. Na njegovom dnu isprepletano je petnaest hiljada milja cevovoda, Voda je puna sulfata, fluorida, azota, deterdženta i fekalnih koliformnih bakterija. Ogromni cvetovi štetne sočivice izgledaju iz vazduha kao grašak-zelena krila razvijena na suncu. Na površini masnjikavo, prigušeno, sijaju u duginim bojama naftne mrlje . Navodno, izlivanja nafte su se umnogostručila nakon što je 2009. Čavez nacionalizovao sedamdeset i šest naftnih kompanija. Vlada za curenja nafte optužuje sabotaže. Međutim znatno je vjerovatnije da su one rezultat neodržavanja i lopova. Dugotrajni teritorijalni rat između rivalskih mafijaških grupa je navodno prekinut podjelom jezera na pola. La Familia Leal deluje na zapadnoj obali uključujući grad Marakaibo, drugi najveći u Venecueli sa dva miliona stanovnika. La Familia Meleán deluje na istočnoj obali na kojoj se nalazi više naftnih postrojenja.

Najveći deo investicija u Venecuelansku naftu poslednjih godina je pak u naftnim poljima na istoku u oblasti Orinokoa gdje su dokazane rezerve neizmerne. U Marakaibo basenu još uvijek ima devetnaest milijardi barela dokazanih rezervi, a to je više nego kombinovane rezerve Meksika i Norveške.

Ipak proizvodnja nafte u Venecueli je u stalnom padu. Od 1998, proizvodnja je opala za trideset posto – skoro milion barela dnevno. Korupcija i nedostatak održavanja se najčešće navode kao razlozi. Bande takođe traže visok udeo. Državni naftni i gasni monopol Petróleos de Venezuela (P.D.V.S.A.) je bila Čavezova slamarica. Između 2001. i 2005. Iz firme je potrošeno oko stotinu milijardi na njegove omiljene programe. Danas, slamarica je skoro prazna. Dve trećine izvoza nafte odlazi na isplatu dugova Kinezima i drugim povjeriocima. Do skoro državna monopolska firma je mogla koristiti američko postrojenje za preradu Citgo, za nabavku zajmova na međunarodnom kreditnom tržištu ali je vlada uništila njegov kreditni rejting i više nije u mogućnosti da pozajmljuje. Sa nedavnim kolapsom cijene nafte jedva isplaćuju postojeće dugove.

Nafta međutim neće prestati da teče. U Marakaibu je očigledno da još uvijek ima dovoljno novca. Novi oblakoderi u sjevernom djelu grada se nižu niz obalu jezera. Centrom dominiraju zastakljene zgrade banaka. Hose Felisijano dolazi da svira u kongresnom centru. Pitao sam mog vozača, lokalnu ženu o oblakoderima na obali. „Pranje novca“ veselo mi je odgovorila. Stanovi su investicije u lasništvu mafijaša, militares, trgovaca narkoticima iz Kolumbije, korumpiranih činovnika. Noću su zgrade bile mračne. Skoro niko nije živeo u njima.

Marakaibo je udaljen dva sata od granice sa Kolumbijom. Kolumbijski prozivodi, vjerovatno prošvercovani pune supermarkete. Video sam bachaquero koji je postavio sto ispred svoje kuće u sred bijela dana i zastao da provjeri svoju robu. Prodavao je Polarovo unaprijed pripremljeno kukuruzno brašno po osam puta većoj ceni od one na etiketi takođe je imao i kolumbijsko brašno.

Na istočnoj obalii jezera u teritoriji La Familia Meleán skrenuo sam sa autoputa ka Halibartonovoj rafineriji. Djelovala je napušteno. Ogromni rezervoari i kule povezani uskim prolazima su se pekli na vrućini. Deo krova jednog od rezervoara se delimično odvalio i sada je tako savijen stajao kako ogromni tropski list. Čak i nakon nacionalizacije P.D.V.S.A. bušenje novih naftinh bušotina zavisi od stranih naftnih kompanija poput Halibartona i Šlumbergera. No Šlumberger je zatvorio četiri platforme na jezeru Marakaibo zbog neplaćenih računa. Argentinske i peruanske kompanije su uradile isto, iz istog razloga samo što su one zatvorile trideset i šest platformi. Rezove je pravio i Hallibarton. Ovako je proizvodanj opadala. Možda je to i najbolje mislio sam na obali jezera iza Hallibartonovog postrojenja. Palmovo lišče, drveće, vreće sa peskom, otpad kraj obale su bili prekriveni katranom. Miris je bio oporan i težak. Mislio sam, nafta baš i nije gorivo budućnosti .
Stari pikap je bio parkiran kraj obale u sjeni drveća. Par u srednjim godinama je sjedio tiho na plastičnim stolicama, hladnjak među njima. Napravili su piknik i pili pivo. Proučavali su me dok sam prilazio. Hola. Bilo je prijatnije u sjeni, s vrijemena na vrijeme sa jezera bi se pojavio dašak vjetra. To je bilo dobro mjesto, reče mi muškarac, pošto je jedini put do njega bio put do naftnog postrojenja i kompanija je imala video nadzor.
Znači, postrojenje nije bilo napušteno?

O, ne.

Živjeli su u Marakaibu, odavno su u braku i imaju dijecu, unuke. On je radio na održavanju klima uređaja. „Ona čeka u redovima.“ To je bila šala, ali sa dosta istine. Osuđivali su Madura. „Svi ovi redovi i bachaqueros su njegova krivica“ kaže mi žena. Ako budu imali šansu rado će glasati protiv njega.
Ujedali su me insekti. Pitao sam ih da li plivaju u jezeru.

Žena se nasmejala „Da, ponekad. Lijepo je osvježiti se ali ima previše ulja. Kada izađemo izgledamo kao dalmatinci.“

izvor: The New Yorker,  William Finnegan
preveo: Nikola Mojović

 

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *