Piše: Eamonn Butler
Svoju knjigu Kapitalizam i demokracija Milton Friedman započinje slavnim odjeljkom inauguralne besjede predsjednika Johna F. Kennedyja: „Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas – pitajte što vi možete uraditi za svoju zemlju“. Friedman je bio zaprepašten kako tom Kennedyjevom izjavom, koja mu se činila paternalističkom, tako i time kako je malo taj paternalistički odnos ogorčio same Amerikance. Ni prva ni druga polovica te Kennedyjeve izjave ne izražavaju odnos između građanina i vlasti koji bi bio primjeren slobodnim ljudima u slobodnom društvu, rekao je. Prvi dio opisuje vlast kao staratelja, a građanina kao štićenika. To je pogled koji je u oštroj suprotnosti s vjerom slobodna čovjeka u vlastitu odgovornost za vlastitu sudbinu. I drugi dio, „što možete uraditi za svoju zemlju“, implicira da je vlast gospodar ili božanstvo, a građanin njezin sluga ili gorljivi vjernik. To su, prema Friedmanovu mišljenju, izrazito antiliberalne predstave, što je potom u intervju (za Playboy) i objasnio: „Duh vremena se okrenuo protiv slobode i nastavlja djelovati protiv nje. Još uvijek postoje intelektualci koji misle da je koncentrirana moć snaga za dobro dok je u rukama ljudi dobre volje“. „Za slobodna čovjeka“, zapisao je, „njegova je zemlja zbroj pojedinaca koji je sačinjavaju, a ne nešto povrh njih ili mimo njih“. Vlast je oruđe, sredstvo da se čine stvari koje je moguće načiniti samo kolektivno. No vlast nije ni „udjeljitelj milosti i poklona, niti gospodar ili bog kojega treba slijepo obožavati i služiti mu“.
„Slobodan čovjek neće pitati ni što njegova zemlja može učiniti za njega, ni što on može učiniti za nju“, nastavlja Friedman. „On će se radije pitati što ja i moji sugrađani možemo učiniti pomoću vlasti za ispunjenje individualnih odgovornosti, za postignuće pojedinačnih ciljeva i svrha, a iznad svega, zaštitu naše slobode“.
Teškoća je, rekao je Friedman, kako spriječiti državu koju smo stvorili da se ne prometne u Frankensteina koji će uništiti i samu slobodu zbog čije je zaštite uspostavljena. „Država je nužna za očuvanje naše slobode, ona je instrument njezina ostvarivanja“, tvrdio je. No moć je, koncentrirana u rukama političara, i najveća prijetnja toj krhkoj slobodi. „Ako su ljudi koji imaju vlast u početku čak i dobrohotni i ako nisu korumpirani vlašću koju provode, vlast će i privlačiti i formirati ljude drukčijeg kova“.
Ta razmišljanja o slavnoj Kennedyjevoj izjavi samo su jedan prikaz ogromne vjere koju je Milton Friedman imao u sposobnost slobodnih pojedinaca da uređuju svoj život i miroljubivo sudjeluju s drugima za zajedničku korist – i o njegovu uvjerenju u moralnost toga da im to omogućujemo. Sve je to dio dosljednog pogleda na svijet koji je obilježio sve Friedmanove spise, govore, nastupe u medijima, razgovore i, doista, njegov osobni život.
Taj dosljedni pogled na svijet, što ga je Friedman tako rado i neumorno tumačio, kaže da su temeljne opeke ljudskog društva pojedinci, a ne političke ustanove.
Vlast mora biti službenik potreba i nastojanja pojedinaca, a ne njihov gospodar.
Za Friedmana je slobodno društvo moralnije društvo, budući da poštuje moralni primat pojedinca. Samo svojim slobodnim odlukama ljudi mogu izražavati svoje vrednote i time svoju individualnost i ljudskost. Bez slobode nismo više od stada ovaca. Da bismo doista bili humani, moramo biti slobodni – i odgovorni za svoja djela. Većina možda neće odobravati naš izbor ili će možda misliti da bolje od nas zna što je najbolje za nas, no to im ne daje pravo da nam diktira što trebamo piti ili što trebamo ubrizgavati u sebe, niti da nas sili na služenje vojske, pa niti da nam krade naše vlasništvo i dohodak za svoje svrhe.
Ne samo da je slobodno društvo moralnije. Friedman je mislio da je i učinkovitije. Čovječanstvo napreduje zbog genijalnosti i energije pojedinaca, a ne zbog vlada. Friedman je svojim stručnim ekonomskim znanjem mogao dokazati da slobodno društvo stvara veću vrijednost nego ono koje je zasnovano na centralnom planiranju ili na vladinim intervencijama. Ne samo da stvara veću vrijednost za ekonomski djelatne pojedince, jer mogu miroljubivo trgovati na slobodnim i otvorenim tržištima, nego stvara i veću vrijednost za cijelu zajednicu i potom za cijeli svijet. Slobodno društvo promovira globalno sudjelovanje čak i među ljudima koji imaju različite vrednote i ciljeve. Nagrađuje promišljenu upotrebu svjetskih resursa i zadovoljenje najnužnijih i najznačajnijih potreba čovječanstva. Ta ista sloboda podigla je veći dio svjetskog stanovništva iz ekstremnog siromaštva i, šireći se svijetom, još i danas to omogućuje milijardama ljudi.
Friedman nije bio prvi koji je izražavao te ideje. Ali nitko ih nije izražavao angažiranije pa i učinkovitije od njega. Upuštao se u akademsku raspravu na najvišoj razini i jednostavnom logikom, bistroumnošću, duhovitošću i pronicljivošću predstavljao zapletene argumente. Ali svoje stajalište znao je razložiti i običnim ljudima, i to je radio na jednostavan, osobit i osvajajući način. Svoj pogled na osobnu i ekonomsku slobodu – i na njihovu moralnost i učinkovitost – znao je objasniti primjerima i predodžbama koji su osvojili njegove čitatelje, slušatelje i gledatelje. Nikada se nije povlačio pred kresanjem mišljenja (uistinu je uživao u svakom od njih) i dosljedno je ustrajavao na svojih libertarnim, slobodno-tržišnim stajalištima.
Friedman, vazda naoružan arsenalom činjenica i statističkih podataka, ni za trenutak nije posumnjao da slobodno društvo nadmašuje svako drugo kako po učinkovitosti tako i po moralnosti. U njegovo vrijeme slobodno se društvo dakako mjerilo u odnosu na centralno planiranje u Kini i u Sovjetskom savezu i razdjelnice između kapitalizma i komunizma bile su oštre. Danas se ta ravnoteža promijenila, djelomice zaslugom i Fridemanova neumorna zauzimanja za slobodno tržište, slobodnu trgovinu i slobodno društvo. Milijuni ljudi u državama kao što su Estonija, Čile i Kina danas uživaju veću slobodu i dionici su većeg ekonomskog napretka nego bilo kada prije u svojem životu. I kao što je upozorio Gary Becker, duguju bar nešto od te slobode Miltonu Friedmanu.
Danas izazov Friedmanovoj viziji ne dolazi izvana, nego iz samih slobodno-tržišnih privreda. Dolazi u obliku državnog paternalizma što ga je Friedman vidio kod predsjednika Kennedyja. U obliku razrastanja birokratskih i vladinih intervencija u privredni, društveni i osobni život i u spremnost da se sloboda žrtvuje za jednakost, što je Friedmann kritizirao s tako mnogo osjećaja. No Friedman bi, mislim, bio vedro optimističan da je sve takve ljudske probleme, i još mnoge druge, moguće riješiti – i naposljetku će se riješiti – „genijalnošću slobodnih pojedinaca“, u što je nepokolebljivo vjerovao.
Preveo Mario Kopić
