Meni
Kategorije

Tekst objavio dana maj 18, 2017 u Društvo, Ekonomija, Politika | 0 +

Matthew Iglesias: Argumenti za imigraciju

Matthew Iglesias: Argumenti za imigraciju

Piše: Matthew Iglesias (Vox.com)

George Washington je pokrenuo strategiju toliko radikalnu da je Sjedinjene Američke Države učinila najsnažnijom i najbogatijom državom na svijetu – imigraciju.

„Amerika je otvorena da prihvati ne samo imućne i poštovane strance već i potlačene i progonjene svih nacija i religija,“ rekao je novopridošlim Ircima 1783. Uvjeravao ih je da će oni „ako svojom pristojnošću, osobinama i ponašanjem budu dostojni učešća u njima biti dobrodošli da dijele sva prava i privilegije.“

No njegova vizija nije bila primarno usmjerena na pomaganje drugima i milosrđe. To je bila vizija izgradnje države kakva je želio da Sjedinjene Države postanu. Veličina zahtijeva velike ljude, i Americi je bilo potrebno više ljudi nego što je imala.

Savremena debata oko imigracije često se vodi u okvirima ose sebičnosti i velikodušnosti, Tramp govori o tome da je neophodno postaviti Ameriku na prvo mjesto „America first“, dok njegovi protivnici pričaju srcecjepajuće priče o deportacijama i razbijenim zajednicama. Debata o tome kako primjenjivati postojeće zakone je potisnula diskusiju o tome kakav bi zakon trebao biti.

Ova diskusija se ne dotiče osnovne poente. Imigracija u Sjedinjene Države istorijski nije bila čin milosrđa prema strancima. To je bila strategija nacionalnog rasta i postizanja nacionalne veličine.

Vašington i drugi osnivači SAD su mogli ustanoviti Sjedinjene Države kao svojevrsni ekskluzivni klub. Današnje Sjedinjene Države bi i u tom slučaju bez sumnje bile prosperitetna i za život prijatna država, ali gradovi bi bili manji, globalni utjecaj smanjen i značajno manje najinovativnijih svjetskih kompanija bi bilo iz Sjedinjenih Država.

Kao i mnoge manje države patile bi od odliva mozgova ka većim i značajnijim. Sa mnogo manje ljudi, Sjedinjene Države ne bi bile velika nacija kao danas.

Mnogo toga se promijjenilo od Vašingtonovog doba, no dva fundamenta nisu. Sjedinjene Države su i dalje država sa misijom i željom za veličinom na svjetskoj pozornici a otvorenost prema ljudima koji žele da dođu i da stvore bolji život za sebe je gorivo koje pogoni tu veličinu.

Ljudi pogone rast privrede i plata

Glavni izvori imigracije – i najčešća zanimanja u kojima imigranti mogu naći zaposlenje – su se tokom vremena promijenila, ali priča je ostala ista kao na samom početku. Velika i raznovrsna populacija podržava intenzivniji razvoj dostupnih resursa i kompleksniju podjelu rada, vodeći, postojano, tokom vremena do sofisticiranije i prosperitetnije nacionalne ekonomije.

Jedna osoba na ostrvu, iako je okružena prirodnim bogatstvima teško će preživljavati. Manja grupa će moći da preživi, ali da bi postigli obilje neophodno je steći mogućnost specijalizacije i međusobne trgovine. U savremenom svijetu u izvjesnoj mjeri to znači pristup globalnom tržištu – žito možemo slati u Evropu a drvo u Japan. No za najveći broj ljudi to znači direktan pristup drugim ljudima koji učestvuju kao kupci, saradnici i dobavljači dobara.

Lionel Fontagné i Gianluca Santoni nalaze da gusto naseljene oblasti nude viši nivo produktivnosti rada i više plate zato što „gušće naseljene oblasti izgleda nude bolje spojeve među poslodavcima i zaposlenima.“ Što više ljudi ima, više vrsta poslova je moguće razviti i moguća je finija specijalizacija, što znači da će bilo kojoj osobi biti pogodnije da radi na nekom mjestu u gradu. Ovo je najlakše primjetiti na nivou rutinske maloprodaje – veliki gradovi imaju specijalizovane prodavnice i veoma fokusirane restorane prije nego prodavnice robe široke potrošnje i generičke restorane. Istraživanje koje su sproveli Jason Abel, Ishita Dey i Todd Gabe pokazuje da je pozitivni utjecaj gustine naseljenosti na produktivnost posebno izražen u industrijama koje zahitjevaju visoke nivoe obrazovanja.

Ovi nalazi nisu specifični za imigraciju, ali početak mudrosti u imigracionoj politici je da su imigranti ljudi.

Zaista, kada izbacimo element „stranaca“ većina ljudi shvata da depopulacija nije ekonomska strategija koja vodi rastu. Teksašani – često oni najkonzervativniji – hvale se kako u njihovu državu dolaze ljudi iz drugih država pokrećući rast dinamične ekonomije njegovih metropola. Kada ti ljudi dobiju djecu to naravno predstavlja kratkoročni pritisak na lokalni obrazovni sistem, ali takođe izgrađuje dugotrajnu budućnost nacionalne zajednice.

Takođe postoji prilično snažan konsenzus da imigracija podiže i prihode domaće redne snage. Kada je Boot School Čikaškog univerziteta sproveo istraživanje među poznatim akademskim ekonomistima 52% se složilo sa tvrdnjom da bi primanje više imigranata sa nižim kvalifikacijama učinilo prosječnog građanina bogatijim. Svega 9% se nije složilo. Panel se složio da bi primanje visoko kvalifikovanih imigranata bilo pozitivno sa 98 prema 0 procenata.

Ovo nije zbog toga što povećanje zalihe radne snage nema negativne efekte na sve, već kako tvrdi Heidi Shierholz iz liberalnog Economic Policy Institute na osnovu njenog pregleda literature, zbog toga što su „raniji imigranti grupa koja je najnegativnije pogođena imigracijom“ pošto su oni ljudi koji su najčešće konkurencija novim imigrantima. Raspon procjena efekta na plate, “uglavnom je vrlo mali i u prosjeku skromno pozitivan.“

Michael Greenstone i Adam Looney, istraživači iz ka lijevom centru orijentisanog Hamilton Projecta tvrde da je to zbog toga što „imigranti i radnici rođeni u SAD se uglavnom ne takmiče za iste poslove, umjesto toga mnogi imigranti nadopunjuju rad zaposlenih Amerikanaca i povećavaju njihovu produktivnost.“

Drugim riječima, ako se u grad doseli veliki broj građevinski radnika koji govore samo španski to su najvjerovatnije loše vesti za druge građevinske radnike u gradu koji govore samo španski. No prisustvo tih radnika će otvoriti šanse za upravljačke poslove među onima koji su rođeni u gradu i već govore engleski a povećanjem broja građevinskih projekata povećat će se i potražnja za specijalizovanim radnicima – vodinstalaterima, električarima i drugim koji nadopunjuju rad običnih građevinskih radnika.

Imigracija puni federalni budžet

Skeptici se često okreću sa argumenata ekonomije tržišta rada ka ideji da imigranti, posebno zastrašujući ilegalni imigranti, iscrpljuju javne resurse. Donald Trump je otišao toliko daleko da je tokom kampanje tvrdio da ilegalni imigranti koji rade na crno imaju veći pristup javnim službama nego veterani.

Ova ideja ima značajnu arhitektonsku ulogu u održavanju koalicije savremenog konzervativizma, promovisanju ideje da je smanjenje poreza kompatibilno sa finansijskom podrškom starijima zato što će biti dovoljno novca za sve kada se oslobodimo stranih pijavica.

Ali ova tvrdnja nije istinita. Radnici na crno imaju pristup malom broju javnih usluga i službi (koriste javni prevoz ali se ne mogu prijaviti na programe socijalne pomoći) a doprinose poreskoj osnovi. U stvari zato što ilegalni imigranti često plaćaju za Socijalno Osiguranje (Social Security) a nemaju pristup benefitima istog na neki način oni su heroji američkog budžeta.

Najbolje istraživanje o utjecaju imigrantske populacije na budžet dolazi od Nacionalne akademije nauka, inženjerstva i medicine u kojem je zaključeno da tokom perioda od 75 godina, „fiskalni utjecaj imigranata je generalno pozitivan na federalnom nivou i negativan na lokalnom nivou i nivou država.“ Drugim riječima imigranti plaćaju federalnoj vladi više poreza nego što preuzimaju benefita, dok obrnuto važi za lokalni nivou vlasti i države.

Negativan utjecaj na budžete država i lokalnih organa vlasti je značajan i uglavnom potiče od toga da imigranti imaju djecu koja moraju pohađati škole. Dobre vijesti su da ta djeca odrastaju i postaju druga generacija imigranata koja „najviše doprinosi od svih generacija budžetima država.“

Šira slika nam takođe pokazuje da je američkoj državi blagostanja, usmjerenoj ka pomoći iz oblasti zdravstva i osiguranja penzija starijim građanima, neophodna rastuća populacija i ekonomija. Imigranti doprinose ostvarenju oba cilja, direktno kroz njihovo prisustvo u državi i indirektno kroz potomstvo. Čak su i skeptici kao George Borjas prihvatili da imigranti doprinose rastu ekonomije, a da lično ne ubiru 100% benefita tog rasta, što znači da njihovo prisustvo povećava količinu resursa dostupnih starosjedilačkoj populaciji.

Imigranti čine zločine po nižoj stopi od starosjedilaca

Imigranti možda grade američki prosperitet ali život je više od ekonomije. Za Trumpa centralnu ulogu u antiimigrantskoj retorici je zauzimao visceralni strah od nasilja, od njegovog prvobitnog upozorenja o nadolazećoj navali meksičkih silovatelja do različitih pokušaja da ograniči mogućnost muslimanima da putuju u SAD. Izvršnom naredbom naredio je i kreiranje nove federalne agencije VOICE sa specifičnim ciljem da objavljuje zločine počinjene od strane imigranata.

„Dajemo glas onima koji su bili ignorisani od naših medija i ućutkivani od strane specijalnih interesa,“ rekao je na zajedničkoj sednici Kongresa.

Ukoliko je cilj povećanje antiimigrantske histerije to je dobra ideja. Postoje milioni građana koji su rođeni van SAD i prirodno svakog dana neki od njih su uhvaćeni dok čine zločine. U stvari zbog toga što su imigranti u prosjeku mlađi od građana rođenih u SAD oni čine donekle natprosječan dio zločina.

Pew

Ali kako Bianca Bersani sa Univerziteta Masačusetsa pokazuje na godišnjoj bazi, manje su šanse da mladi imigranti učestvuju u kriminalnim aktivnostima. U stvari trajektorija imigracije i kriminala je da omladina druge generacije imigranta , uglavnom asimilovana u društvene norme SAD ne zadržava dobro ponašanje njihovih roditelja rođenih van SAD.

„Rođeni i socijalizovani u mejnstrim SAD,“ piše Bersani, „druga generacija imigranata je jednostavno starosjedilačka omladina“

Postoji veoma stvaran problem maloljetničke delinkvencije u Sjedinjenim Državama – posebno zahvaljujući raširenosti vatrenog oružja koja čini kriminal u SAD smrtonosnijim nego kriminal u Aziji i Evropi – ali imigranti njemu doprinose u smislu da doprinose ukupnom stanovništvu. Na pojedinačnom nivou, imigranti se bolje ponašaju nego starosjedioci i potomci imigranta koja se ponašaju lošije između ostalog zato što su naučili da se više ponašaju kao Amerikanci.

Nema mnogo eksperata koji su i imigracioni skeptici.

Nijedna tema iz ekonomije nije bez svojih podjela i zbog toga što je imigracija sporno političko pitanje ponekada dolazi do toga da mediji prenaglase nivo neslaganja među ekspertima oko ekonomije imigracije. Stoga rad Georga Borjasa profesora na Harvard Kennedy School koji je autor velikog djela istraživanja koja se ne slažu sa optimističnim konsenzusom ima prenaglašenu ulogu u medijima.

Njegov rad, sažet za ekspertsku publiku u njegovoj knjizi Immigration Economics iz 2014.i za širu publiku u knjizi We Wanted Workers iz 2016. predstavlja odstupanje kako po zaključcima tako i prema metodologiji.

Jedna velika razlika koju ističu David Card sa UC Berkeley i Giovanni Peri sa UC Davis u kritici Immigration Economic je u tehničkom pitanju kako treba mjeriti broj imigranata u određenom tržištu rada. Naivan način za konstruisanje argumenta u korist imigracije bi bio kada bi primjetili da se na listi deset država sa najmanjim brojem stanovnika rođenim u inostranstvu koju predvodi Zapadna Virdžinija nalaze i Misisipi, Kentaki i Alabama. Države sa velikim brojem imigranata poput Kalifornije, Njujorka, Nju Džerzija. Merilenda i Masačusetsa su značajno bogatije.

Census Bureau

Problem je naravno da dok je moguće da je Zapadna Virdžinija siromašna zato što se stranci ne doseljavaju, jednako je moguće da se stranci ne doseljavaju upravo zato što je Zapadna Virdžinija siromašna. Razumna ekonomska studija mora da gleda u promjene tokom vremena i u broju imigranata ali i ishodima tržišta rada po starosjedioce.

Većina istraživača ovo radi tako što proučava korelaciju između promjena u broju imigranata i ishoda za starosjedioce. Ono što Borjas proučava je promjena u udjelu imigranata u radnoj snazi i ishod za starosjedioce. Card i Peri tvrde da ovo u osnovi pretjerano kompenzuje za problem Zapadne Virdžinije. Ako se veliki broj imigranata preseli negdje (recimo, Teksas), i to dovede do povećanja potražnje za starosjedilačkom radnom snagom te dovode i do doseljavanja starosjedilačke radne snage u Teksas, Borjas bi to odbacio kao argument za to da imigracija pojačava ekonomiju jer se udio imigrantske radne snage nije povećao. Ako pak prebacimo na mjerenje samo brojeva imigranata loši ishodi u tržištu rada, koje on pronalazi, nestaju.

Kako Noah Smith piše, „težina argumenata je protiv Borjasa i mnogi od njegovih metoda izgledaju slabo kada su izloženi pažljivom ispitivanju.“ Ali ako imate neki poseban ne-ekonomski razlog da ograničite imigraciju i želite da ubijedite sebe da je to dobra ideja i iz ekonomskih razloga, te ideje su vam dostupne. Isto tako, ako ste političar koji je ubijeđen da vaši glasači žele da glasate za manje imigranta i tražite dobro opravdanje, Borjas je tu da ga navodite. No njegovi nalazi su odstupanja bazirana na neuobičajenoj metodologiji.

 Imigracija obogaćuje kulturu i širi mogućnosti

Izmjeriti plate je jednostavno, stoga se mnoga istraživanja fokusiraju na njih zbog metodološke jednostavnosti. Ali život je više od plate i istraživanja su pokazala da imigracija ima značajne indirektne benefite.

Jedan primjer su nalazi do kojih su došli Michal Clemens, Ethan Lewis i Hannah Postel kada su pogledali šta se dešavalo tokom šezdesetih kada su SAD odlučile da iz poljoprivredne radne snage eliminišu meksičke sezonske radnike. Ovi radnici, zvani braceros, bili su prisutni u velikom broju u nekim državama poput Kalifornije i Teksasa, Druge države kao Džordžija i Vašington imale su ih u manjem broju a u nekim ih nije uopšte bilo. Upoređujući trendove u državama sa visokim i srednjim brojem sezonskih radnika kao i u onim bez njih došli su do zaključka da izbacivanje ovih radnika iz radne snage nije imalo nikakav realni utjecaj na plate.

Clemens, Lewis, and Postel

To ne znači da su zakoni ponude i potražnje magično prestali da važe. Međutim ukazuju na to da su zemljoposednici promijenili strategiju. Za neke usjeve poput paradajza, šećerne repe proizvođači su počeli da se oslanjaju i koriste mehanizaciju – po potrebi žrtvujući kvalitet kao u slučaju paradajza.

Za druge vrste usjeva uključujući asparagus, jagode, celer, zelenu salatu, krastavce pak nije bilo moguće mehanizovati proizvodnju i proizvodnja je jednostavno opala. Plate se nisu povećale, umjesto toga Amerikanci su naučili da žive sa manjim izborom povrća.

Utjecaj na izbor postoji i u oblasti usluga i prodaje. Ako posjetite mjesta u kojima ima manje imigranata iz Meksika – Francusku ili Fargo – nećete pronaći da prodavci takosa zarađuju više novca od onih u Teksasu već da tamo ima manje dobrih  mjesta sa takosima.

Ovo nije kraj svijeta bar ne više od toga koliko nestašica asparagusa predstavlja akutnu društvenu krizu, ali to je jedan od razloga zašto odstranjivanje imigrantske radne snage ne dovodi do povećanja plata. Ljudi nastave da žive bez dobara i usluga koje imigranti pružaju.

Peri i koautor Gianmarco Ottaviano smatraju da vrijednost povećane kulturne raznolikosti ove vrste mogu dijelom mjeriti kroz veću vrijednost stambenih objekata u kulturno raznolikim gradovima – ljudi su spremni da plate višeetničku kuhinju – međutim neće izmjeriti koliki je nacionalni utjecaj plime koja podiže sve brodove

 Debata je o imigrantima ne o vještinama

Čest retorički potez u Sjedinjenim Državama je argumentovanje da problem sa trenutnim sistemom je da izdavanje zelenih karti više zavisi od postojanja rodbine nego od posjedovanja ponude za posao ili traženih vještina. Trampova administracija je počela da naziva alternativu za koju misle da već postoji u Australiji i Kanadi sistem baziran na osnovu vrijednosti.


Za početak jezik “vrijednosti” je prilično uvrijedljiv i obezvrijeđujući način razmišljanja o ljudskim bićima. Neko bi pomislio da je ovakav jezik prije svega uvrjedljiv za Trampove glasače i da bi se oni prvi pobunili protiv njega ako bi ga koristili u odnosu na bazu Republikanske stranke koju čine bijelci bez fakultetske diplome i kada bi im rekli da ne posjeduju odgovarajuću vrijednost.

Ono što jeste istina je da osobe s više diploma – posebno osobe sa diplomama iz tehničkih nauka – zarađuju natprosječno i da visokoobrazovani imigranti imaju pozitivniji uticaj na budžet nego manje obrazovani. Promjena imigracione politike kako bi se primat stavio na vještine koje se traže, nivo obrazovanja, sposobnost privlačenja natprosječnih plata i rad u oblastima u kojima se povećanje radne snage smatra društveno prihvatljivim je perfektno racionalan prijedlog.

Ipak bila bi greška posmatrati ovaj argument kao jezgro današnje debate o imigraciji.

Na primjer, kongresmen Darryl Issa, Republikanac iz Kalifornije je predložio SKILLS zakon koji bi ograničio postojeći sistem viza izdatih na osnovu “raznolikosti” i zamijenio ga programom baziranim na vještinama koji bi povećao broj imigranata u Sjedinjene Države. Kongresna kancelarija za budžet je potvrdila da bi ovakva promjena imala pozitivan fiskalni rezultat ali niti jedan Demokrata nije želio da podrži SKILLS smatrajući da je zamišljen da potkopa tadašnju težnju za obimnom imigracionom reformom. Još efektinje o podršci zakonu govori da je imao podršku svega 22 člana Kongresa i da iako je dobio odobrenje odbora za pravosuđe nikada nije stavljen na dnevni red za glasanje niti je ponovo predložen tokom narednih saziva Kongresa.

Trumpova administracija u međuvremenu već radi na ograničavanju viza za gostujuće kvalifikovane tehničke radnike. Stiv Banon koji je izgleda vodeći čovjek administracije iz oblasti imigracije već dugo je skeptičan prema ekonomskom uspjehu imigranata.

Bitnije od toga je da bez obzira smatrate li da postoje razlozi za primjenu programa više orijentisanog ka vještinama, trenutni američki imigracioni zakoni već djeluju tako da su novopridošli imigranti bolje obrazovani od starosjedilaca.

 

Veliki ekonomski benefiti imigracije po imigrante su značajni

Valja napomenuti čak i u protekcionističkom „America first“ raspoloženju da imigracija donosi značajne benefite samim imigrantima.

Indijskim programerima koji dolaze u SAD na osnovu H-1B viza za gostujuće radnike prihodi se uvećavaju pet do šest puta. Ovo je izuzetno ogromna korist ali u široj slici ekonomije imigracije relativno je mala.Programiranje na kraju krajeva u teoriji može biti vršeno i sa udaljenosti. Clemens nalazi da slabo kvalifikovani radnici mogu ostvariti i desetostruko uvećanje prihoda selidbom iz siromašne države u bogatu.

Ovako veliki benefiti su bitni i zbog toga što su imigranti ljudska bića čiji životi i interesi bi trebalo da se računaju u našim kalkulacijama.

Drugim rječima, u onoj mjeri u kojoj postoji razlog da vjerujemo da bi ograničavanje sposobnosti određenoj klasi imigranata da uđu u SAD imalo neke pozitivne efekte na neki segment starosjedilačke radne snage, vrijedno je zadržati na umu da je zadržavanje potencijalnog radnika van SAD izuzetno skupo. Nešto manje radikalne mjere poput uvođenja posebnog poreza na imigrantsku radnu snagu i ako bi koristili taj novac za finansiranje socijalnog osiguranja ili subvencionisanje niskih plata bi imale pozitivnije efekte po sve.

Relevantna je i korist koji dobijaju imigranti pošto ekonomija nije fiksirana. Ako se programer rođen u Indiji doseli u Sjedinjene države i uveća svoje prihode petostruko mnogo su veće šanse da će kupiti automobil proizveden u SAD nego da je ostao u Aziji zarađujući drastično manje. Rast izvoza američkih proizvoda je postala opsesija ali prodaja na domaćem tržištu ima iste benefite. Dovođenje kupaca na naše obale čini ih dostupnijim a značajno uvećanje njihovih prihoda značajno uvećava njihovu kupovnu sposobnost.

Imigranti su sastavni dio Američke veličine

Posljednje ali nikako najmanje značajno je da dok je istina da Amerikanci brinu za blagostanje sugrađana, oni brinu o još nečemu – veličini, u nedostatku boljeg izraza.

U prihodima po glavi stanovnika, Sjedinjene države je po mnogim mjerilima prestigla Švajcarska. Holandija je relativno blizu a kada se uzme u obzir razlika između javnih usluga koje uživa, prosječan stanovnik Holandije vjerovatno uživa veći standard života od prosječnog Amerikanca. Ovakve stvari su značajne. Ali postoji razlog zašto Amerikanci kada misle o nacionalnom opadanju misle o Kini a ne o Švicarskoj. Holandija je odlično mjesto za život ali nije značajna nacija od ranog 17. vijeka.

Drugim riječima gomilanje stanovništva je bitno.

Da je Amerika poslušala savet Know-Nothing pokreta iz pedesetih godina devetnaestog vijeka i drastično smanjila imigraciju sa područja van protestantske Evrope Sjedinjene Države bi i dalje najvjerovatnije bile bogata država. Ali drugačija od one koju poznajemo – imala bi manje gradove i manji broj gradova, uglavnom fokusirana na izvoz poljoprivrednih dobara i drugih prirodnih resursa. Mjesto poput Kanade ili ogromna verzija Novog Zelanda a ne industrijska i tehnološka supersila koje je odlučujuće intervenisala u dva svjetska rata i vodila koaliciju liberalnih država koje su porazile komunizam.

Demografi predviđaju da će imigracija – ljudi koje direktno obezbkeđuje i njihovi potomci – biti jedini razlog zbog kog se radna snaga neće smanjivati. Ovo je dvostruko tačno kada uzmemo u obzir da rad imigranata u domaćinstvima i sektoru brige o djeci utiče i na povećanje nataliteta starosjedilaca.

Smanjivanje radne snage, koje već možemo videti u Japanu i državama južne Evrope stavlja nacionalne ekonomije pred ozbiljne probleme. Stvara tendenciju smanjivanja kamatnih stopa do izuzetno niskog nivoa, otežavajući centralnim bankama reakcije u slučaju recesije. Također otežava održavanje državnog penzionog sektora i brigu o starijima uopšte.

Postoje određene prednosti (manji pritisak na infrastrukturu) i kao i sve drugo, problemi se mogu riješiti. U osnovi pak Amerika koja se smanjuje će gubiti značaj u svijetu za razliku od Amerike koja raste. Istina je takođe da ako Amerika nastavi da bude otvorena za imigraciju postaće sve manje bjelačka i sve manje hrišćanska država. To je prijeteći koncept za mnoge bijele hrišćane koji implicitno definišu državu u etničkom i religioznom okviru. No zvanična definicija Amerike nikad nije bila u tom okviru.

Za one koji vjeruju u principe Deklaracije o nezavisnosti i vjeruju u ideale Amerike, prihvatanje budućnosti opadanja i povlačenja u ime etničke čistoće nije moguće. Da će etnički homogenija Amerika biti ne samo manja i slabija nego i siromašnija po glavi stanovnika samo podvlači kakva ludost bi bila prihvatiti ovako usku viziju. To što stotine miliona ljude želi da se doseli na naše obale – i to što Amerika ima dugu istoriju asimilovanja stranaca, politički mit i građansku kulturu koji to čine mogućim – je ogroman izvor nacionalne snage.

I vreme je da to tako i posmatramo.

Izvor: Matthew Iglesias, The case for imigration; Vox.com

prevod: Nikola Mojović

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This