Izražavati pripadnost konzervativizmu kao političkom programu i pogledu na svijet nije zahvalno, naročito u postkomunističkim državama u ranim devedesetim kakva je čehoslovačka. Sama riječ konzervativizam daje mogućnost njegovim protivnicima da osobe koje se nazivaju tim imenom u startu otpišu kao antiprogresivne, antiliberalne, antisocijalne. Konzervativci su ostali u prošlosti, a sada se sumnja da se oni boje promjene i napretka, da su oni – u najboljem slučaju – isuviše umjereni u promociji potrebnih promjena, i – u najgorem slučaju – neprijatelji bilo kakvih promjena.
Ovakav karikaturalni pogled na konzervativizam, međutim, duboko je pogrešan i pojednostavljen. Kredo konzervativizma je želja da se pod svaku cijenu očuvaju sve stare prave i najbolje vrijednosti koje postoje već dugo vremena, a mi želimo da se na njima i dalje nastavi naša civilizacija.
Naglašavam riječ očuvati ili održati, jer konzervativci nemaju ambicije da konstitutivne vrijednosti naše civilizacije izmisle ili izgrade, nego pokušavamo naći stvarnost u historiji i tradiciji, što predstavlja prirodni, spontani razvoj svijeta. Osnovni građevinski materijal naše civilizacije nije nešto što izmišlja nekoliko mudraca i što uvode „prosvijećeni“, bilo demokratski ili nedemokratski izabrani lideri.
Ono je nešto što je neogranizovanim i neplaniranim putem stvoreno tokom hiljada godina evolucije ljudi i čovječanstva, što je iskristalizovano tokom života naših predaka i sačuvano u njihovim radovima koji su preživjeli do danas, i što je ostalo neizbrisivo urezano u naš današnji život. Prepoznavanje tih stvari nije jednostavno, i nije jednostavno očuvati ih i braniti od svih onih koji imaju određenu moć i pokušavaju ih zamijeniti drugim vrijednostima. U odbrani vrijednosti koje priznaje konzervativizam ne smije se biti umjeren. Američki senator Barry Goldwater nekoć je to definisao ovim riječima: “Ekstremizam u odbrani slobode nije porok, kao što ni umjerenost u ostvarivanju pravde nije vrlina” .
Kao što smo rekli, imenica konzervativizam budi pogrešne asocijacije da konzervativci ne žele promjene i da im je jedini cilj očuvati statu quo. To je naravno istina u onim vremenima kada je društvo čvrsto utemljeno na konzervatnim vrijednostima, kada ih dosljedno poštuje i njima se upravlja. U takvim situacijama konzervativci djeluju kao „nerevolucionari“, čuvari postojećeg koji žele sačuvati društvo onakvim kakvo ono jeste. Ali u društvu u kojem su istinske stare vrijednosti okončane nasilno, u kojem su revolucionarna gibanja i haos u ime utopijske vizije progresivističkih ideologa i intelektualnih idealista društvu nametnuli neprirodni poredak, zasnovan na pogrešnim i tragično lažnim vrijednostima, cilj konzervativne desnice je da koliko god je to moguće ponovo obnovi i vrati stare vrijednosti na kojima je drutšvo nekoć bilo zasnovano. To je razlog zašto je konzervativizam našeg doba krajnje revolucionarna snaga, potpuno je neumjeren i programski. Strpljenje u obnovi stvarnih vrijednosti nije opcija i samim tim ne može biti tolerancije i kompromisa s onima koji su te vrijednosti toliko dugo uništavali.
Današnji konzervativizam prošlost, ipak, ne želi pasivno da imitira. On želi da obnovi stare i nikad i ničim zamjenjive vrijednosti. Takve vrijednosti, koje su kreirale zapadnu civilizaciju u prvom redu određuje individualna sloboda – prirodno pravo čovjeka da slobodno traži i slobodno bira svoje sklonosti i svoju sreću.
Klasični liberalizam, koji je ovu vrijednost izdigao kao svoj najviši cilj, često se smatra (a i tumači u našoj zemlji) kao pogled na svijet koji je suprotstavljen konzervativizmu. Ipak, ovo je dubinska greška, anahronizam koji je ostatak ideoloških sukoba iz 18. stoljeća, kada su oni koji su djelovali u odbrani novih ideala slobode i poštovanja prema čovjeku, sebe nazivali liberalima, dok su njihovi protivnici, nastojeći očuvati prethodnu autoritarnu organizaciju društva, prozvani konzervativcima. Konzervativizam kao takav, ni u kom slučaju se ne može izjednačiti sa autoritarnošću i idejom snažne države. Naprotiv. Današnji konzervativizam karakteriše klasični liberalizam, u promociji individualizma, slobode i tržišta, sa određenim tradicionalističkim pozivanjem na obnovu moralnih vrijednosti iz prošlosti.
Dok je konzervativac 18. stoljeća (za razliku od liberala) vjerovao da autoritet moralnih vrijednosti može biti proveden isključivo od strane državnih institucija, današnji konzervativci autoritet moralnih vrijednosti i autoritet države stavljaju jedan nasuprot drugog, i u duhu klasičnog liberalizma žele da moralne vrijednosti promovišu kao slobodu individualnog izbora. U snažnoj državi, posebno u uzurpaciji ekonomske moći od strane politike, današnji konzervativizam vidi prijetnju tradicionalnim vrijednostima, i stoga zabrinuto upozorava na opasnost velike države – Levijatana, koji stvara plodno tlo za različite kolektivističke ideologije.
Pioniri Američke revolucije kao što su bili Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i John Adams su ovo jako dobro razumjeli, zbog čega su u američki Ustav ugrađene značajne kočnice rastu države. Danas su osnivači američke demokratije označeni kao predstavnici američkog konzervativizma, dok su kasnije „moderne“ zagovornike kolektivističkih i konstruktivističkih ideja jake države u SAD-u (na veliku žalost i bespotrebno) počeli nazivati „liberalima“. Američki kolektivistički liberalizam, naravno, nema nikakve veze s klasičnim (evropskim) liberalizmom, jer kao jaje jajetu sliči današnjem zapadnoevropskom socijalizmu. Klasični (evropski) liberalizam, s druge strane, vrlo je sličan tradicionalnom američkom konzervativizmu…
Već smo rekli da su individualizam, sloboda i tržište primjeri ideoloških vrijednosti na kojima konzervativizam počiva, a koje su ostvarene kao rezultat hiljada godina razvoja zapadne civilizacije. One su, međutim, posredne vrijednosti, vrijednosti koje predstavljaju sredstvo, a ne krajnji cilj individualnih ljudskih nastojanja. I ovdje je izvor daljih nesporazuma. Liberalizam (u klasičnom evropskom smislu), gura se u suprotnost konzervativizmu, često obojenom kršćanskim tradicionalizmom. Tradicionalisti kritikuju liberale zbog ideološkog siromaštva, optužujući ih za veličanje egoizma (koji se često pogrešno miješa s individualizmom), s utilitarističkog stanovništa za nepoštivanje reda, te nedostatak ekstremnog racionalizma i ukorijenjenih moralnih vrijednosti.
Tradicionalisti (a sa njima i ideolozi nekih od naših kršćanski orijentisanih stranaka koji stvari posmatraju na ovaj način) su u krivu, jer ne postoji konzervativizam ove vrste. Američki filozof i politolog Frank S. Meyer u svojim radovima uvjerljivo pojašnjava zašto je posljednjih godina u SAD-u paralelno narastao val i tradicionalizma i libertarijanizma (američki naziv za klasični liberalizam). On smatra da je to direktna posljedica intelektualnog debakla kolektivističkih, socijalističkih i obojenih škola mišljenja, uključujući kejnzijanizam, te ističe koliko zajedničkih stavova i libertarijanaca i tradicionalista se može pronaći u razmišljanjima mislilaca kao što su Friedrich von Hayek i Milton Friedman.
Obje ove škole imaju ne samo zajedničkog neprijatelja – kolektivizam, socijalizam, marksizam i autoritarijanizam – nego i zajedničke ideološke korijene i tradicije, koje promovišu i na koje se stalno vraćaju. Tradicionalisti, tvrdi Meyer, nastoje vratiti „stare vrijednosti sumirajući hiljadugodišnju mudrost čovječanstva“, odnosno naporan rad, skromnost i kršćanski moral. Libertarijanci pozivaju na obnovu individualne slobode i eliminaciju vladinog uplitanja u živote pojedinaca. Obje ove struje odbijaju progresivni američki liberalizam, toliko nevjerovatnu samouvjerenost socijalističkih (ljevičarskih) intelektualaca koji smatraju da znaju sve potrebne recepte za kreiranje novih vrijednosti, novog poretka, novog društva. Obje ove struje odbijaju aroganciju marksizma i njegovih kolektivističkih ideologa koji tvrde da „individualizam ubija, ubija dušu“. Obje ove struje vide koliko se ova pogubna ideologija uvukla u umove današnjih ljevičarskih političara i ideologa. Iako liberali više insistiraju na slobodi i razumu, dok se tradicionalisti više uzdaju u moral, tradiciju i vjerovanje, ove vrijednosti nisu međusobno u sukobu, i zbog toga pronalaze svoj zajednički izraz u savremenom konzervativizmu.
Čini mi se, iako možda i previše pojednostavljujem, da mi svjedočimo konstantnom sukobu samo dva ključna pogleda na svijet – konzervativnom i konstruktivističkom. Konzervativizam vjeruje u spontanost razvoja, tradiciju i vrijednosti, stvorene i akumulirane kroz dugi historijski razvoj, u individualizam, u slobodu pojedinca, mudrost i sposobnost pojedinca kome država mora da služi, a ne da ga kontroliše.
Konstruktivizam, koje god bio nijanse, stvarajući utopijsku viziju i dizajn „pravednog društva“ i pozivajući na njegovo autoritativno nametanje, nema poštovanje prema tradiciji ili prošlosti, i uvijek je spreman da žrtvuje pojedinačne nadležnosti države i nametne svoju volju „kolektivno“, ili preciznije, kroz elitističke intelektualce i tribune, uvjerene u vlastitu jedinstvenost. On uvijek počinje na isti način – ističu se nedostaci liberalnog poretka društva (nejednakost u bogatstvu, „eksploatacija“ siromašnih, nered, itd.) i obećava se promjena svega. No, ono što ti ljudi eventualno i stvore, ne traje dugo. Ono što oni unište, konzervativci kasnije pokušavaju obnoviti. Jedna stvar je imati poštovanje prema intelektu, a sasvim druga tolerisati ambiciju i aroganciju intelektualaca koji „socijalnim inženjeringom“ pokušavaju oblikovati svijet u skladu sa svojim lijepim željama. Jedna stvar je poznavati i razumjeti prirodu čovjeka, a sasvim druga „htjeti naučiti ga“ nešto što sam nije shvatio, ili čemu još nije dorastao.
Naš neprijatelj, dakle, nije razum, nego ponos razuma. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i zakona, jer moja sloboda implicitno uključuje poštovanje za slobodu drugih i to je fundamentalni zakon. Mi ne osjetimo kontradikciju između napretka i tradicije, jer oni dolaze iz istog izvora – mudrosti života i historije. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i morala, jer moralne vrijednosti su prihvatljive isključivo kao rezultat slobode izbora i nikako prisile. Osjećamo, međutim, nesklad između individualističke prirode čovjeka i njegovog kolektivističkog porobljavanja.
Konzervativizam je širi pogled na svijet i posjeduje bogatiji program od liberalizma. Liberalizam je uključen u konzervativizam, njegov je dio, i stoga ja sam konzervativac.
6. 2. 1992
Preveo: Danijal Hadžović
Vaclav Klaus je bivši češki premijer, predsjednik i osnivač liberalno-konzervativne ODS stranke. Smatra se za jednog od najvećih istočnoevropskih reformatora u devedesetim godinama prošlog stoljeća.
