Vaclav Klaus: Zašto jesam konzervativac

Vaclav Klaus: Zašto jesam konzervativac

Izražavati pripadnost konzervativizmu kao političkom programu i pogledu na svijet nije zahvalno, naročito u postkomunističkim državama u ranim devedesetim kakva je čehoslovačka. Sama riječ konzervativizam daje mogućnost njegovim protivnicima da osobe koje se nazivaju tim imenom u startu otpišu kao antiprogresivne, antiliberalne, antisocijalne. Konzervativci su ostali u prošlosti, a sada se sumnja da se oni boje promjene i napretka, da su oni – u najboljem slučaju – isuviše umjereni u promociji potrebnih promjena, i – u najgorem slučaju – neprijatelji bilo kakvih promjena.
Ovakav karikaturalni pogled na konzervativizam, međutim, duboko je pogrešan i pojednostavljen. Kredo konzervativizma je želja da se pod svaku cijenu očuvaju sve stare prave i najbolje vrijednosti koje postoje već dugo vremena, a mi želimo da se na njima i dalje nastavi naša civilizacija.

Naglašavam riječ očuvati ili održati, jer konzervativci nemaju ambicije da konstitutivne vrijednosti naše civilizacije izmisle ili izgrade, nego pokušavamo naći stvarnost u historiji i tradiciji, što predstavlja prirodni, spontani razvoj svijeta. Osnovni građevinski materijal naše civilizacije nije nešto što izmišlja nekoliko mudraca i što uvode „prosvijećeni“, bilo demokratski ili nedemokratski izabrani lideri.

Ono je nešto što je neogranizovanim i neplaniranim putem stvoreno tokom hiljada godina evolucije ljudi i čovječanstva, što je iskristalizovano tokom života naših predaka i sačuvano u njihovim radovima koji su preživjeli do danas, i što je ostalo neizbrisivo urezano u naš današnji život. Prepoznavanje tih stvari nije jednostavno, i nije jednostavno očuvati ih i braniti od svih onih koji imaju određenu moć i pokušavaju ih zamijeniti drugim vrijednostima. U odbrani vrijednosti koje priznaje konzervativizam ne smije se biti umjeren. Američki senator Barry Goldwater nekoć je to definisao ovim riječima: “Ekstremizam u odbrani slobode nije porok, kao što ni umjerenost u ostvarivanju pravde nije vrlina” .

Kao što smo rekli, imenica konzervativizam budi pogrešne asocijacije da konzervativci ne žele promjene i da im je jedini cilj očuvati statu quo. To je naravno istina u onim vremenima kada je društvo čvrsto utemljeno na konzervatnim vrijednostima, kada ih dosljedno poštuje i njima se upravlja. U takvim situacijama konzervativci djeluju kao „nerevolucionari“, čuvari postojećeg koji žele sačuvati društvo onakvim kakvo ono jeste. Ali u društvu u kojem su istinske stare vrijednosti okončane nasilno, u kojem su revolucionarna gibanja i haos u ime utopijske vizije progresivističkih ideologa i intelektualnih idealista društvu nametnuli neprirodni poredak, zasnovan na pogrešnim i tragično lažnim vrijednostima, cilj konzervativne desnice je da koliko god je to moguće ponovo obnovi i vrati stare vrijednosti na kojima je drutšvo nekoć bilo zasnovano. To je razlog zašto je konzervativizam našeg doba krajnje revolucionarna snaga, potpuno je neumjeren i programski. Strpljenje u obnovi stvarnih vrijednosti nije opcija i samim tim ne može biti tolerancije i kompromisa s onima koji su te vrijednosti toliko dugo uništavali.

Današnji konzervativizam prošlost, ipak, ne želi pasivno da imitira. On želi da obnovi stare i nikad i ničim zamjenjive vrijednosti. Takve vrijednosti, koje su kreirale zapadnu civilizaciju u prvom redu određuje individualna sloboda – prirodno pravo čovjeka da slobodno traži i slobodno bira svoje sklonosti i svoju sreću.

Klasični liberalizam, koji je ovu vrijednost izdigao kao svoj najviši cilj, često se smatra (a i tumači u našoj zemlji) kao pogled na svijet koji je suprotstavljen konzervativizmu. Ipak, ovo je dubinska greška, anahronizam koji je ostatak ideoloških sukoba iz 18. stoljeća, kada su oni koji su djelovali u odbrani novih ideala slobode i poštovanja prema čovjeku, sebe nazivali liberalima, dok su njihovi protivnici, nastojeći očuvati prethodnu autoritarnu organizaciju društva, prozvani konzervativcima. Konzervativizam kao takav, ni u kom slučaju se ne može izjednačiti sa autoritarnošću i idejom snažne države. Naprotiv. Današnji konzervativizam karakteriše klasični liberalizam, u promociji individualizma, slobode i tržišta, sa određenim tradicionalističkim pozivanjem na obnovu moralnih vrijednosti iz prošlosti.

Dok je konzervativac 18. stoljeća (za razliku od liberala) vjerovao da autoritet moralnih vrijednosti može biti proveden isključivo od strane državnih institucija, današnji konzervativci autoritet moralnih vrijednosti i autoritet države stavljaju jedan nasuprot drugog, i u duhu klasičnog liberalizma žele da moralne vrijednosti promovišu kao slobodu individualnog izbora. U snažnoj državi, posebno u uzurpaciji ekonomske moći od strane politike, današnji konzervativizam vidi prijetnju tradicionalnim vrijednostima, i stoga zabrinuto upozorava na opasnost velike države – Levijatana, koji stvara plodno tlo za različite kolektivističke ideologije.

Pioniri Američke revolucije kao što su bili Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i John Adams su ovo jako dobro razumjeli, zbog čega su u američki Ustav ugrađene značajne kočnice rastu države. Danas su osnivači američke demokratije označeni kao predstavnici američkog konzervativizma, dok su kasnije „moderne“ zagovornike kolektivističkih i konstruktivističkih ideja jake države u SAD-u (na veliku žalost i bespotrebno) počeli nazivati „liberalima“. Američki kolektivistički liberalizam, naravno, nema nikakve veze s klasičnim (evropskim) liberalizmom, jer kao jaje jajetu sliči današnjem zapadnoevropskom socijalizmu. Klasični (evropski) liberalizam, s druge strane, vrlo je sličan tradicionalnom američkom konzervativizmu…

Već smo rekli da su individualizam, sloboda i tržište primjeri ideoloških vrijednosti na kojima konzervativizam počiva, a koje su ostvarene kao rezultat hiljada godina razvoja zapadne civilizacije. One su, međutim, posredne vrijednosti, vrijednosti koje predstavljaju sredstvo, a ne krajnji cilj individualnih ljudskih nastojanja. I ovdje je izvor daljih nesporazuma. Liberalizam (u klasičnom evropskom smislu), gura se u suprotnost konzervativizmu, često obojenom kršćanskim tradicionalizmom. Tradicionalisti kritikuju liberale zbog ideološkog siromaštva, optužujući ih za veličanje egoizma (koji se često pogrešno miješa s individualizmom), s utilitarističkog stanovništa za nepoštivanje reda, te nedostatak ekstremnog racionalizma i ukorijenjenih moralnih vrijednosti.

Tradicionalisti (a sa njima i ideolozi nekih od naših kršćanski orijentisanih stranaka koji stvari posmatraju na ovaj način) su u krivu, jer ne postoji konzervativizam ove vrste. Američki filozof i politolog Frank S. Meyer u svojim radovima uvjerljivo pojašnjava zašto je posljednjih godina u SAD-u paralelno narastao val i tradicionalizma i libertarijanizma (američki naziv za klasični liberalizam). On smatra da je to direktna posljedica intelektualnog debakla kolektivističkih, socijalističkih i obojenih škola mišljenja, uključujući kejnzijanizam, te ističe koliko zajedničkih stavova i libertarijanaca i tradicionalista se može pronaći u razmišljanjima mislilaca kao što su Friedrich von Hayek i Milton Friedman.

Obje ove škole imaju ne samo zajedničkog neprijatelja – kolektivizam, socijalizam, marksizam i autoritarijanizam – nego i zajedničke ideološke korijene i tradicije, koje promovišu i na koje se stalno vraćaju. Tradicionalisti, tvrdi Meyer, nastoje vratiti „stare vrijednosti sumirajući hiljadugodišnju mudrost čovječanstva“, odnosno naporan rad, skromnost i kršćanski moral. Libertarijanci pozivaju na obnovu individualne slobode i eliminaciju vladinog uplitanja u živote pojedinaca. Obje ove struje odbijaju progresivni američki liberalizam, toliko nevjerovatnu samouvjerenost socijalističkih (ljevičarskih) intelektualaca koji smatraju da znaju sve potrebne recepte za kreiranje novih vrijednosti, novog poretka, novog društva. Obje ove struje odbijaju aroganciju marksizma i njegovih kolektivističkih ideologa koji tvrde da „individualizam ubija, ubija dušu“. Obje ove struje vide koliko se ova pogubna ideologija uvukla u umove današnjih ljevičarskih političara i ideologa. Iako liberali više insistiraju na slobodi i razumu, dok se tradicionalisti više uzdaju u moral, tradiciju i vjerovanje, ove vrijednosti nisu međusobno u sukobu, i zbog toga pronalaze svoj zajednički izraz u savremenom konzervativizmu.

Čini mi se, iako možda i previše pojednostavljujem, da mi svjedočimo konstantnom sukobu samo dva ključna pogleda na svijet – konzervativnom i konstruktivističkom. Konzervativizam vjeruje u spontanost razvoja, tradiciju i vrijednosti, stvorene i akumulirane kroz dugi historijski razvoj, u individualizam, u slobodu pojedinca, mudrost i sposobnost pojedinca kome država mora da služi, a ne da ga kontroliše.

Konstruktivizam, koje god bio nijanse, stvarajući utopijsku viziju i dizajn „pravednog društva“ i pozivajući na njegovo autoritativno nametanje, nema poštovanje prema tradiciji ili prošlosti, i uvijek je spreman da žrtvuje pojedinačne nadležnosti države i nametne svoju volju „kolektivno“, ili preciznije, kroz elitističke intelektualce i tribune, uvjerene u vlastitu jedinstvenost. On uvijek počinje na isti način – ističu se nedostaci liberalnog poretka društva (nejednakost u bogatstvu, „eksploatacija“ siromašnih, nered, itd.) i obećava se promjena svega. No, ono što ti ljudi eventualno i stvore, ne traje dugo. Ono što oni unište, konzervativci kasnije pokušavaju obnoviti. Jedna stvar je imati poštovanje prema intelektu, a sasvim druga tolerisati ambiciju i aroganciju intelektualaca koji „socijalnim inženjeringom“ pokušavaju oblikovati svijet u skladu sa svojim lijepim željama. Jedna stvar je poznavati i razumjeti prirodu čovjeka, a sasvim druga „htjeti naučiti ga“ nešto što sam nije shvatio, ili čemu još nije dorastao.

Naš neprijatelj, dakle, nije razum, nego ponos razuma. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i zakona, jer moja sloboda implicitno uključuje poštovanje za slobodu drugih i to je fundamentalni zakon. Mi ne osjetimo kontradikciju između napretka i tradicije, jer oni dolaze iz istog izvora – mudrosti života i historije. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i morala, jer moralne vrijednosti su prihvatljive isključivo kao rezultat slobode izbora i nikako prisile. Osjećamo, međutim, nesklad između individualističke prirode čovjeka i njegovog kolektivističkog porobljavanja.

Konzervativizam je širi pogled na svijet i posjeduje bogatiji program od liberalizma. Liberalizam je uključen u konzervativizam, njegov je dio, i stoga ja sam konzervativac.

6. 2. 1992

Preveo: Danijal Hadžović

Vaclav Klaus je bivši češki premijer, predsjednik i osnivač liberalno-konzervativne ODS stranke. Smatra se za jednog od najvećih istočnoevropskih reformatora u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *