Piše: Ricardo Hausmann
Današnji se kapitalizam brani od gomile upućenih mu prijekora: da uzrokuje siromaštvo, nejednakost, nezaposlenost i čak globalno zagrijavanje. Ili, kao što je u Boliviji rekao papa Franjo: »To je sistem koji se povijesno pokazao neodrživim: neodrživ je za seljake, neodrživ je za radnike, neodrživ je za zajednice, neodrživ je za narode. I neodrživ je – kao što bi rekao sveti Franjo – i za samu Zemlju, našu sestru, Majku Zemlju.«
No jesu li problemi koji su razbjesnili papu doista posljedica onoga što je nazvao »neobuzdani kapitalizam«? Ili su pak te teškoće zapravo posljedica iznenađujuće neuspješnosti kapitalizma da dosegne očekivane ciljeve? Treba li se dakle plan za pospješivanje socijalne pravednosti temeljiti na obuzdavanju kapitalizma ili na otklanjanju prepreka koje priječe njegovo širenje?
Za Latinsku Ameriku, Afriku, Bliski istok i Aziju nesumnjivo vrijedi zadnji odgovor, što ćemo lakše razumjeti sjetimo li se kako je budućnost zamišljao Karl Marx.
Marx je povijesnu ulogu kapitalizma vidio u reorganizaciji proizvodnje. Porodična gazdinstva, obrtničke radionice i »narod trgovaca«, kako je Napoleon prezrivo imenovao Veliku Britaniju, trebali bi nestati. Sve te sitne građanske djelatnosti trebali bi pregaziti ekvivalenti današnjih Zara, Toyota, Airbusa ili Walmarta.
Posljedično bi vlasništvo sredstava za proizvodnju prešlo iz ruku onih koji s njima rade – dakle iz ruku članova porodice na gazdinstvima te iz ruku obrtnika u njihovim radionicama – u ruke »kapitala«. Radnici bi imali biti vlasnici samo svoje radne snage koju bi razmjenjivali za mizerne plaće. I unatoč tome prošli bi mnogo bolje nego »rezervna vojska nezaposlenih« – dovoljno velika zaliha radne snage da onima koji rade izaziva strah od gubitka posla i ujedno dovoljno malena da se ne izgubi višak vrijednosti, koji bi se mogao izvući iz njihova rada.
Kad se sve dotadašnje društvene klase preoblikuju u radničku klasu i kad sva sredstva za proizvodnju prijeđu u ruke sve manje šačice vlasnika »kapitala«, tada će proleterska revolucija čovječanstvo odvesti u svijet savršene pravednosti: »Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama,« kako glasi Marxova znamenita izreka.
Pjesnik i filozof Paul Valéry očito je imao pravo: »Budućnost, kao i sve ostalo, nije više ono što je nekoć bila.« No svejedno se Marxovoj pogrešnoj prognozi ne bismo smjeli rugati. Naposljetku, kao što je sardonično upozorio fizičar Niels Bohr: »Teško je prognozirati, posebno budućnost.«
Danas znamo da je istodobno dok se sušilo crnilo Komunističkog manifesta započinjalo 160 godina dugo razdoblje rasta plaća, čime su radnici postali dio srednje klase s automobilima, hipotekama, penzijama i svim sitnim građanskim brigama. Danas političari obećavaju da će kreirati nova radna mjesta – odnosno više mogućnosti da se iskoristi kapital – a ne da će preuzeti sredstva za proizvodnju.
Takva je preobrazba snašla kapitalizam jer je reorganizacija proizvodnje omogućila iznimni rast produktivnosti. Podjela rada unutar poduzeća i između njih, odnosno motor rasta što ga je već 1776. godine predvidio Adam Smith, omogućila je takvu podjelu znanja i iskustava među pojedincima da je opseg znanja cjeline nadmašio svotu pojedinačnih znanja, s posljedicom da su se počele oblikovati brzo rastuće mreže razmjene i suradnje.
U današnjem suvremenom poduzeću djeluje cijeli niz stručnjaka – na području proizvodnje, oblikovanja, trženja, prodaje, financija, računovodstva, upravljanja ljudskim resursima, pa stručnjaci na području logistike, poreza, ugovornog prava i tako dalje. Suvremena proizvodnja nije samo gomilanje zgrada i opreme, kojih je vlasnik das Kapital, s mehaničkim radom što ga obavljaju zamjenljivi radnici. Umjesto toga, oblikovala se koordinirana mreža ljudi koja vlada različitim vještinama ljudskog kapitala – das Humankapital. Stoji da je kapitalizam u razvijenom svijetu gotovo svakoga preoblikovao u najamnog radnika, ali ga je ujedno oslobodio siromaštva i omogućio mu više blagostanja nego što je to Marx mogao zamišljati.
No to nije jedina Marxova zabluda. Još više iznenađuje razmah kapitalističke reorganizacije proizvodnje na države u razvoju, čime je većina radne snage izbjegla njezinom nadzoru. Brojke su fascinantne. Dok je u Sjedinjenim Državama samozaposlen samo jedan od devet ljudi, u Indiji taj udio doseže 19 od 20 ljudi. U Peruu je manje od petine radnika zaposleno u takvom privatnom poduzeću kakvog ga je zamislio Marx, a u Meksiku je u takvom razmjeru zaposlena samo približno trećina ljudi.
I unutar pojedinih država mjerila su blagostanja snažno povezana s udjelom radne snage zaposlene u kapitalističkoj produkciji. U meksičkoj saveznoj državi Nuevo León su u privatnim poduzećima zaposlene dvije trećine radnika, u Chiapasu pak samo jedan od sedmoro. Nije čudno onda da dohodak po stanovniku u državi Nuevo León više nego devet puta nadmašuje dohodak u Chiapasu. Slično je u Kolumbiji dohodak na stanovnika u Bogoti četiri puta veći nego u Maicau. Ne iznenađuje da je u Bogoti udio kapitalističkog zapošljavanja šest puta veći.
Papa Franjo je u osiromašenoj Boliviji kritizirao »mentalitet dosezanja profita po svaku cijenu, bez brige za socijalno isključivanje ili uništavanje prirode« i »neutemeljeno i naivno povjerenje u dobrotu onih koji u svojim rukama drže ekonomsku moć i u posvećenost djelovanja dominantnog privrednog sistema«.
Ali takvo je tumačenje neuspješnosti kapitalizma posve pogrešno. Boliviju ne iskorištavaju najprofitabilnija poduzeća na svijetu. Tamo ih jednostavno nema, jer im se taj okoliš ne čini dovoljno profitabilnim. Temeljna teškoća svijeta u razvoju jest činjenica da kapitalizam nije reorganizirao proizvodnju i zaposlenost i u najsiromašnijim državama i regijama, a time je izvan okvira svojega djelovanja postavio i većinu tamošnje radne snage.
Kao što tvrde Rafael Di Tella i Robert MacCulloch, za najsiromašnije države na svijetu nije karakteristično naivno povjerenje u kapitalizam, nego, naprotiv, krajnje nepovjerenje u kapitalizam, što vodi do opsežnih državnih intervencija i regulacije poslovanja. U takvim uvjetima kapitalizam ne uspijeva i privrede ostaju jadne.
Ispravno je da Franjo svoju pažnju usredotočuje na nevolju najsiromašnijih na svijetu. No njihova bijeda nije posljedica neobuzdanog kapitalizma, nego kapitalizma koji je bio na pogrešan način obuzdan.
Ricardo Hausmann, nekadašnji venecuelanski ministar planiranja i nekadašnji glavni ekonomist Međuameričke razvojne banke, profesor prakse privrednog razvoja na Univerzitetu Harvard, gdje je i direktor Centra za međunarodni razvoj.
Preveo Mario Kopić
