Piše: Danijal Hadžović
Postoji mnogo načina da sudite o uspješnosti nekog predsjednika, ili bilo kojeg čovjeka. Jedan, staromodni je prema rezultatima koje postiže. Drugi, mnogo popularniji način u zadnjih nekoliko decenija je prema tome koliko se uklapa u ukus intelektualaca i medija.
Prema ovom drugom kriteriju Reagan je bio, većina intelektualaca jasno je vidjela, krivi čovjek za posao. Da biste bili predsjednik SAD-a u hladnoratovskoj grmljavini i ekonomskom mrazu ranih osamdesetih, trebali ste biti neko ko ima um dovoljno oštar da pola tuceta problema istovremeno rješava, neko ko je u stanju 18 sati dnevno razmatrati činjenice i brojke, rođeni vođa svemoćne sile – trebali ste biti, pa, jasno je, intelektualac.
Ronald Reagan nje bio ni približno takav. Kada je postao predsjednik, samo dvije sedmice su ga dijelile od 70. rođendana. Nekada osrednji glumac filmova B kategorije, završio je samo prvi stepen na marginalnom Eureka Collegeu. Na sastancima kabineta često je djelovao izgubljeno. Ni najmanje mu se nisu sviđali, a nekada ih je i otvoreno izbjegavao, bolni argumenti koje su mu neugodne kolege često iznosili. Mnoge mutne stvari koje su mu se dešavale iza leđa nije bio u stanju vidjeti. On definitivno nije bio intelektualac. Ukratko, bio je osuđen da bude promašaj.
No, umjesto toga, Reagonovo predsjednikovanje od 1981. do 1989. trajno je promijenilo lice svijeta. Alijansa predvođena Amerikom izašla je kao pobjednik iz Hladnog rata, potencijalno i krvavijeg sukoba od krvoprolića evropskih nacionalizama u Prvom svjetskom ratu i šestogodišnje borbe protiv Hitlera i njegovih prijatelja u Drugom svjetskom ratu. Ronald Reagan okončao je jedno od najkrvavijih stoljeća u ljudskoj historiji otvarajući vrata mogućnosti da barem u nekoliko sljedećih desetljeća nakon hladnog rata, iako oni nikad ne mogu biti iskorijenjeni, ratovi postanu rjeđi horor nego u prošlosti, a demokratija dostupna daleko većem broju pripadnika ljudskog roda. U svojoj vanjskoj politici, u apsolutno svakom pogledu, ispostavilo se da je bio najuspješniji američki predsjednik u 20. stoljeću.
Decenija koja je promijenila svijet
Teško je bilo zamisliti da će ovo desiti kada je 1980. izabran za predsjednika. Kasne šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka bile su viđene kao veliki kontranapad komunizma nakon njegovog djelomičnog poraza u Kubanskoj krizi 1962. Sovjetski Savez je brutalno zgazio pokušaj čehoslovačke da osvoji malo slobode za Centralnu Evropu, a izgradnjom nuklearne raketne sile koja je sada bez problema mogla doprijeti i do SAD-a, Zapadnoj Evropi je prijetila opasnost da ostane bez američke nuklearne zaštite. Sjevernom Vijetnamu je pomognuto da pobijedi u ratu i uspostavi jednopartijsku komunističku diktaturu i nad Južnom Vijetnamu, iako većina njegovih stanovnika to nije željela. Rusi su užurbano gradili mrežu saveznika na Bliskom Istoku i u Africi. Hladni rat, činilo se u tom trenutku, trajat će u nedogled.
No Reagan ni najmanje nije držao do takvih gledišta. Od prvog trenutka kada je preuzeo kabinet, jasno je pokazao svoja uvjerenja: iza Amerike stoji plemenita, a iza Rusije zla ideja; slijeđenje koncepta o balansiranju moći između njih dvoje radi sprječavanja – „sigurnog međusobnog uništenja“ – moralno je krajnje pogrešno; iza ruske vojne mašinerije ne stoji nikakva stvarna ekonomska moć koja je može poduprijeti. Stoga je odlučio da znatno poveća izdvajanja za američke oružane snage i u Evropi je instalirao nuklearne projektile srednjeg dometa. Na taj način, Zapadnoj Evropi više nije bio neophodan američki interkontinentalni udar. Ako bi ponovo žestoko naoružavana Amerika stajala nos uz nos sa svojim neprijateljima, i čvrsto ali i pristojno odbijala da popusti, Reagan je vjerovao da bi na kraju izašla kao pobjednik. I bio je potpuno u pravu. U godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam.
Ipak, treba biti iskren pa reći da Reaganova politika nije bila savršena. On nije znao šta činiti s Kubom. Bio je dosta neodlučan po pitanju Kine. Učinio je vrlo malo glede konflikta Izraela i Palestine.
Najgora epizoda Reaganovog predsjednikovanja svakako je iranska kontraafera. Tajno je odobrio prodaju američkog oružja navodnim umjerenjacima u iranskoj vladi. Novac dobijen u toj transakciji iskorišten je za finansiranje američkim interesima bliskih pobunjenika koji su se borili protiv ljevičarske vlade u Nikaragvi. Cijela priča uključivala je mnoštvo bezočnih laganja, nesuvisla i uvredljiva opravdavanja koja su akteri davali kada su neke od tih laži bile otkrivene, i predsjednika – barem ako je vjerovati zvaničnoj verziji – koji o svemu nije ništa znao.
Također, obožavatelji Reagana trebaju biti oprezni u tvrdnjama da bez njega nikad ne bi došlo do sloma komunizma. U jednom trenutku propao bi svakako. Sistem koji vjeruje da mala grupa samoizabranih posjednika istine zna kako upravljati doslovno svakim aspektom društva, prije ili kasnije mora udariti u zid. No Reagan je uveliko približio taj zid. Zahvaljujući reformi poreskog sistema i ponovnom oslobađanju tržišnih snaga, omogućio je američkoj ekonomiji znatan rast. A kada je najavio pokretanje programa Ratova zvijezda – Sovjetski savez zahvatila je opšta panika. Sovjetima je postalo jasno ono što prethodne administracije i američki intelektualci nisu bili u stanju vidjeti, a što je Reagan od prvog dana mandata isticao – SSSR nije bio ravnopravan; nije mogao ni približno parirati američkoj nadmoći u tehnologiji, ekonomiji i vojnoj snazi. Konačan rezultat: možda dvadeset godina kraće je trajala markističko-lenjinistička ideološka arogancija, koja je uništavala svaku državu u kojoj se instalirala i držala svijet u neizvjesnosti hladnog rata.
Taj divni osjećaj pobjede
Kako je to kauboj iz Kalifornije uspio postići, stidljivo se pitaju intelektualci do današnjeg dana? Tako što je, za razliku od njih, na prvom mjestu bio Amerikanac, običan –
neposredan, srdačan, pun optimizma, tvrdoglav kao mazga kada je bilo potrebno. Tako što je osebujnim govorima bio u stanju dirnuti srca ljudi, a autori njegovih govora znali su da će fraze poput – „osorni okovi zemlje“, „mi smo Amerikanci“ –prirodno i uvjerljivo teči s njegovih usana. Ali prije svega tako što je znao da intelekt sam, iako svakako najbitniji, čini samo polovinu snage koja je potrebna za donošenje historijskih odluka. Neophodan vam je također odličan urođeni instinkt, osjećaj, ili kako već želite nazvati onaj drugi, neophodni dio svakog velikog uma. „Imam dobar predosjećaj“, rečenica je koju je Reagan iznova i iznova ponavljao kada je donosio velike odluke.
Ronald Reagan je istinski vjerovao u američku moć, ne samo vojnu, nego prije svega u onu ekonomsku, baziranu na vjeri u sposobnost i snagu američkog čovjeka za postizanje velikih rezultata. On nije imao problema s idejom američke imperije. No pod tom riječi on nije mislio na onu vrstu imperija koju su Evropljani imali.
Evropske imperije bile su sastavljene od udaljenih zemalja držanih pod čvrstom kontrolom imperijalnih careva, koji bi u njih slali svoje vojnike, birokrate i „sakupljače“ da upravljaju životima domicilnih ljdui. Kada je hladni rat došao svom kraju, Reagan se nadao da će Amerika kao jedina preostala supersila svoju moć sada moći upotrijebiti da udaljenim narodima pomogne u donošenju odluke kako žele da se njima upravlja. On je računao da će većina njih izabrati put demokratije i slobode, čije je ostvarivanje svakako trnovito i teško – te u konačnici biti zahvalni Americi.
Kada bi danas ustao iz groba, teško da bi mogao biti zadovoljan s onim što je njegova zemlja postala. U trenutku kada je on bi na njenom čelu, Amerika je milionima ljudi širom svijeta, posebno onim pritisnutim sovjetskom totalitarnom čizmom, predstavljala istinski simbol slobode i nade, nade koja ih je podstakla na konačno skidanje komunističkih okova. Reaganova Amerika bila je zemlja koja je zapadni, demokratski blok vodila do pobjede u hladnom ratu i ljudskom rodu u jednom trenutku podarila iskrenu nadu da nas nakon pobjede nad totalitarizmima 20. stoljeća očekuje bolji i mirniji svijet.
Danas, nakon dugogodišnjih iscrpnih ratova u Iraku i Afganistanu, uspona islamističkog terorizma, ekonomske krize i nikad nestabilnijeg Bliskog Istoka, Amerika rijetko da još ikome predstavlja svjetionik slobode i nade; naročito ne onima koji su pod jagmom današnjih diktatura.
Današnja Amerika zasigurno nije ista ona zemlja koju je Reagan ostavio iza sebe.
