Ronald Reagan: Čovjek koji je porazio komunizam

Ronald Reagan: Čovjek koji je porazio komunizam

Piše: Danijal Hadžović

Postoji mnogo načina da sudite o uspješnosti nekog predsjednika, ili bilo kojeg čovjeka. Jedan, staromodni je prema rezultatima koje postiže. Drugi, mnogo popularniji način u zadnjih nekoliko decenija je prema tome koliko se uklapa u ukus intelektualaca i medija.

Prema ovom drugom kriteriju Reagan je bio, većina intelektualaca jasno je vidjela, krivi čovjek za posao. Da biste bili predsjednik SAD-a u hladnoratovskoj grmljavini i ekonomskom mrazu ranih osamdesetih, trebali ste biti neko ko ima um dovoljno oštar da pola tuceta problema istovremeno rješava, neko ko je u stanju 18 sati dnevno razmatrati činjenice i brojke, rođeni vođa svemoćne sile – trebali ste biti, pa, jasno je, intelektualac.

Ronald Reagan nje bio ni približno takav. Kada je postao predsjednik, samo dvije sedmice su ga dijelile od 70. rođendana. Nekada osrednji glumac filmova B kategorije, završio je samo prvi stepen na marginalnom Eureka Collegeu. Na sastancima kabineta često je djelovao izgubljeno. Ni najmanje mu se nisu sviđali, a nekada ih je i otvoreno izbjegavao, bolni argumenti koje su mu neugodne kolege često iznosili. Mnoge mutne stvari koje su mu se dešavale iza leđa nije bio u stanju vidjeti. On definitivno nije bio intelektualac. Ukratko, bio je osuđen da bude promašaj.

No, umjesto toga, Reagonovo predsjednikovanje od 1981. do 1989. trajno je promijenilo lice svijeta. Alijansa predvođena Amerikom izašla je kao pobjednik iz Hladnog rata, potencijalno i krvavijeg sukoba od krvoprolića evropskih nacionalizama u Prvom svjetskom ratu i šestogodišnje borbe protiv Hitlera i njegovih prijatelja u Drugom svjetskom ratu. Ronald Reagan okončao je jedno od najkrvavijih stoljeća u ljudskoj historiji otvarajući vrata mogućnosti da barem u nekoliko sljedećih desetljeća nakon hladnog rata, iako oni nikad ne mogu biti iskorijenjeni, ratovi postanu rjeđi horor nego u prošlosti, a demokratija dostupna daleko većem broju pripadnika ljudskog roda. U svojoj vanjskoj politici, u apsolutno svakom pogledu, ispostavilo se da je bio najuspješniji američki predsjednik u 20. stoljeću.

Decenija koja je promijenila svijet

Teško je bilo zamisliti da će ovo desiti kada je 1980. izabran za predsjednika. Kasne šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka bile su viđene kao veliki kontranapad komunizma nakon njegovog djelomičnog poraza u Kubanskoj krizi 1962. Sovjetski Savez je brutalno zgazio pokušaj čehoslovačke da osvoji malo slobode za Centralnu Evropu, a izgradnjom nuklearne raketne sile koja je sada bez problema mogla doprijeti i do SAD-a, Zapadnoj Evropi je prijetila opasnost da ostane bez američke nuklearne zaštite. Sjevernom Vijetnamu je pomognuto da pobijedi u ratu i uspostavi jednopartijsku komunističku diktaturu i nad Južnom Vijetnamu, iako većina njegovih stanovnika to nije željela. Rusi su užurbano gradili mrežu saveznika na Bliskom Istoku i u Africi. Hladni rat, činilo se u tom trenutku, trajat će u nedogled.

No Reagan ni najmanje nije držao do takvih gledišta. Od prvog trenutka kada je preuzeo kabinet, jasno je pokazao svoja uvjerenja: iza Amerike stoji plemenita, a iza Rusije zla ideja; slijeđenje koncepta o balansiranju moći između njih dvoje radi sprječavanja – „sigurnog međusobnog uništenja“ – moralno je krajnje pogrešno; iza ruske vojne mašinerije ne stoji nikakva stvarna ekonomska moć koja je može poduprijeti. Stoga je odlučio da znatno poveća izdvajanja za američke oružane snage i u Evropi je instalirao nuklearne projektile srednjeg dometa. Na taj način, Zapadnoj Evropi više nije bio neophodan američki interkontinentalni udar. Ako bi ponovo žestoko naoružavana Amerika stajala nos uz nos sa svojim neprijateljima, i čvrsto ali i pristojno odbijala da popusti, Reagan je vjerovao da bi na kraju izašla kao pobjednik. I bio je potpuno u pravu. U godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam.

Ipak, treba biti iskren pa reći da Reaganova politika nije bila savršena. On nije znao šta činiti s Kubom. Bio je dosta neodlučan po pitanju Kine. Učinio je vrlo malo glede konflikta Izraela i Palestine.

Najgora epizoda Reaganovog predsjednikovanja svakako je iranska kontraafera. Tajno je odobrio prodaju američkog oružja navodnim umjerenjacima u iranskoj vladi. Novac dobijen u toj transakciji iskorišten je za finansiranje američkim interesima bliskih pobunjenika koji su se borili protiv ljevičarske vlade u Nikaragvi. Cijela priča uključivala je mnoštvo bezočnih laganja, nesuvisla i uvredljiva opravdavanja koja su akteri davali kada su neke od tih laži bile otkrivene, i predsjednika – barem ako je vjerovati zvaničnoj verziji – koji o svemu nije ništa znao.

Također, obožavatelji Reagana trebaju biti oprezni u tvrdnjama da bez njega nikad ne bi došlo do sloma komunizma. U jednom trenutku propao bi svakako. Sistem koji vjeruje da mala grupa samoizabranih posjednika istine zna kako upravljati doslovno svakim aspektom društva, prije ili kasnije mora udariti u zid. No Reagan je uveliko približio taj zid. Zahvaljujući reformi poreskog sistema i ponovnom oslobađanju tržišnih snaga, omogućio je američkoj ekonomiji znatan rast. A kada je najavio pokretanje programa Ratova zvijezda – Sovjetski savez zahvatila je opšta panika. Sovjetima je postalo jasno ono što prethodne administracije i američki intelektualci nisu bili u stanju vidjeti, a što je Reagan od prvog dana mandata isticao – SSSR nije bio ravnopravan; nije mogao ni približno parirati američkoj nadmoći u tehnologiji, ekonomiji i vojnoj snazi. Konačan rezultat: možda dvadeset godina kraće je trajala markističko-lenjinistička ideološka arogancija, koja je uništavala svaku državu u kojoj se instalirala i držala svijet u neizvjesnosti hladnog rata.

Taj divni osjećaj pobjede

Kako je to kauboj iz Kalifornije uspio postići, stidljivo se pitaju intelektualci do današnjeg dana? Tako što je, za razliku od njih, na prvom mjestu bio Amerikanac, običan –
neposredan, srdačan, pun optimizma, tvrdoglav kao mazga kada je bilo potrebno. Tako što je osebujnim govorima bio u stanju dirnuti srca ljudi, a autori njegovih govora znali su da će fraze poput – „osorni okovi zemlje“, „mi smo Amerikanci“ –prirodno i uvjerljivo teči s njegovih usana. Ali prije svega tako što je znao da intelekt sam, iako svakako najbitniji, čini samo polovinu snage koja je potrebna za donošenje historijskih odluka. Neophodan vam je također odličan urođeni instinkt, osjećaj, ili kako već želite nazvati onaj drugi, neophodni dio svakog velikog uma. „Imam dobar predosjećaj“, rečenica je koju je Reagan iznova i iznova ponavljao kada je donosio velike odluke.

Ronald Reagan je istinski vjerovao u američku moć, ne samo vojnu, nego prije svega u onu ekonomsku, baziranu na vjeri u sposobnost i snagu američkog čovjeka za postizanje velikih rezultata. On nije imao problema s idejom američke imperije. No pod tom riječi on nije mislio na onu vrstu imperija koju su Evropljani imali.

Evropske imperije bile su sastavljene od udaljenih zemalja držanih pod čvrstom kontrolom imperijalnih careva, koji bi u njih slali svoje vojnike, birokrate i „sakupljače“ da upravljaju životima domicilnih ljdui. Kada je hladni rat došao svom kraju, Reagan se nadao da će Amerika kao jedina preostala supersila svoju moć sada moći upotrijebiti da udaljenim narodima pomogne u donošenju odluke kako žele da se njima upravlja. On je računao da će većina njih izabrati put demokratije i slobode, čije je ostvarivanje svakako trnovito i teško – te u konačnici biti zahvalni Americi.

Kada bi danas ustao iz groba, teško da bi mogao biti zadovoljan s onim što je njegova zemlja postala. U trenutku kada je on bi na njenom čelu, Amerika je milionima ljudi širom svijeta, posebno onim pritisnutim sovjetskom totalitarnom čizmom, predstavljala istinski simbol slobode i nade, nade koja ih je podstakla na konačno skidanje komunističkih okova. Reaganova Amerika bila je zemlja koja je zapadni, demokratski blok vodila do pobjede u hladnom ratu i ljudskom rodu u jednom trenutku podarila iskrenu nadu da nas nakon pobjede nad totalitarizmima 20. stoljeća očekuje bolji i mirniji svijet.

Danas, nakon dugogodišnjih iscrpnih ratova u Iraku i Afganistanu, uspona islamističkog terorizma, ekonomske krize i nikad nestabilnijeg Bliskog Istoka, Amerika rijetko da još ikome predstavlja svjetionik slobode i nade; naročito ne onima koji su pod jagmom današnjih diktatura.

Današnja Amerika zasigurno nije ista ona zemlja koju je Reagan ostavio iza sebe.

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *