Meni
Kategorije

Tekst objavio dana jul 3, 2017 u Izdvojeno, Komentari | 0 +

Živimo u najboljem svijetu koji je ikad postojao

Živimo u najboljem svijetu koji je ikad postojao

“Srećom, istinu je lako potvrditi: istinu da mi na Zapadu živimo u najboljem svijetu koji je ikada postojao. Ne možemo da dopustimo da se ta istina ne kaže. Mediji, koji su u pogledu ovoga najviše krivi, treba da se ubijede u to da su oni ti koji prouzrokuju najveću moguću štetu. Njih moramo prisiliti da učine svoj mali doprinos ka poboljšanju. Mediji moraju biti natjerani da uvide i kažu istinu, da shvate skrivenu opasnost koju sami predstavljaju, da razviju samokritički stav (kao što to čini svaka zdrava institucija), i da sebe poprave. To je sada njihov zadatak. Ali oni čine veliku štetu. I ako mediji ne budu sarađivali sa nama biće gotovo nemoguće da se ostane optimista”.

Karl Popper

 
Piše: Danijal Hadžović

Pjesma “Wind of Change” njemačkog benda Scorpions iz 1991. postala je svojevrsna himna rušena Berlinskog zida i najava novog, boljeg svijeta u kojem će vladati  blagostanje, sloboda, tolerancija i saradnja među ljudima. 26 godina poslije da li možemo reći da zaista živimo u boljem svijetu? Oh, da, itekako!

Prema podacima Svjetske banke, po prvi put u ljudskoj historiji broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu pao je na ispod 10%. Banka je koristila novu mjeru prihoda od 1,90 dolara dnevno za definisanje ekstremnog siromaštva, u odnosu na prošlo mjerenje kada je iznos bio 1,25 dolara. Predviđa se da će udio svjetske populacije u ovoj kategoriji pasti sa 12,8% u 2012. godini na 9,6% do kraja ove godine. Predsjednik svjetske banke Jim Yong Kim ovu vijest je nazvao “najboljom pričom u historiju svijeta”.

I vjerovatno je u pravu. Ono što većina ljudi potpuno zanemaruje kada se govori o siromaštvu jeste da ono nije trenutno stvoreno, nije od jučer, nije rezultat aktuelnih politika ili trenutnog ekonomskog sistema, ono je – kao što su to naučnici davno prepoznali – bilo norma za većinu običnih ljudi kroz cjelokupnu historiju čovječanstva. Tako se primjerice krajem 18. stoljeća, od 23 miliona stanovnika koliko je imala Francuska, njih 10 miliona oslanjalo na neku vrstu državne ili privatne pomoći kako bi preživjeli, dok je oko tri miliona ljudi živjelo od prosjaćenja.

Zahvaljujući industrijskoj revoluciji i razvoju trgovine, ekonomski rast na Zapadu doživio je historijski neviđene razmjere. Tokom 19. i 20. stoljeća prosječni realni dohodak u zapadnom svijetu povećao se petnaest puta.

Ipak, ponor u standardu življenja koji nekada postojao između istoka i zapada polako se zatvara. Uspon nezapadnog svijeta, nedvojbeno, rezultat je ekonomskog rasta potaknutog napuštanjem centralnog planiranja i integracijom mnogih nezapadnih država u svjetsku ekonomiju. Npr., nakon ekonomske liberalizacije u Kini 1978. godine, realni dohodak u toj zemlji porastao je trinaest puta.

Kako dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije i profesor Angus Deaton u svojoj knjizi „Veliki bijeg“ bilježi: „Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali i u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad“.

Dakle, samo kada se pogleda napredak Kine ili Indije, zemalja koje čine oko trećinu svjetskog stanovništva, koji je ostvaren u proteklih nekoliko decenija, jasno se dolazi do zaključka da je svijet danas nemjerljivo prosperitetnije, razvijenije i bolje mjestu nego što je bio prije nekih tridesetak godina. No ne samo Indije i Kine. Pogledajte napredak koji su zemlje bivšeg istočnog bloka ostvarile nakon oslobađanja od sovjetske okupacije i prateće planske ekonomije, i koje su danas uspješne i stabilne članice Evropske unije!

Pogledajte napredak koji je ostvarila u našoj zemlji mnogima omiljena Turska! Ali pogledajte i razvijene zapadne zemlje, koje zadnjih nekoliko decenija imaju manje-više kontinuiran ekonomski rast, a kriza s kojom se suočavaju pojedine države EU, ipak je ograničena samo na te zemlje bez bitnijeg utjecaja na ukupno stanje svjetske ekonomije.

Dakle, s punim pravom se može reći da, globalno gledajući, živimo u najprosperitetnijem i najboljem vremenu u historiji čovječanstva i da će prema svim naznakama stvari vremenom postojati sve bolje i bolje, te da zahvaljujući razvoju tehnologije i globalizaciji obični čovjek nikada nije imao veće mogućnosti da realizira svoja znanja i  talente, drugim riječima – da živi bolje!

Međutim, u medijima i u javnosti, uprkos svim činjenicama i zdravorazumskim pokazateljima, ovo rijetko ili skoro nikada ne čujemo. Umjesto toga, sa svih strana slušamo tu sumornu, zaglušujuću buku o užasnom, surovom i nepravednom svijetu u kojem je mali čovjek osuđen na propast, i kojem se svake godine najavljuje nekakva nova  klimatska, ekonomska, ekološka, majanska i ko zna kakva već sve ne apokalipsa, dok floskule tipa „bogati postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji“ ili „nikada nije bilo više gladnih i siromašnih“ svuda okolo bruje.

Pod utjecajem ovakvih i sličnih mračnih tonova, na pitanje da li danas u svijetu ima manje ili više siromašnih ili da li se živi bolje ili gore, većina ljudi bi vam odgovorila da smo siromašniji i da živimo gore. Razlog ovom sveprisutnom pesimizmu leži u samoj ljudskoj prirodi koja nikad nije zadovoljna s položajem koji trenutno ima.

I dok takvo stanje svijesti s jedne strane predstavlja osnov kompletnog progresa ljudskog roda koji nas tjera na rad, učenje, inovativnost i težnju da budemo bolji što jesmo, s druge je strane je također i pogodno tlo za sveprisutni pesimizam i nezadovoljstvo. Kao što je to zaključio austrijski ekonomist Ludwig von Mises „svačije samopouzdanje i moralna ravnoteža potkopani su prizorom onih koji su dokazali veće sposobnosti i kapacitete“.

Kakav god da položaj zauzima u društvu, svako od nas misli da po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama zaslužuje mnogo više od toga, dok oko sebe gledamo ljude koji su uspjeli tamo gdje mi nismo, a takvih uvijek ima. Takav je stav skitnice prema čovjeku koji ima redovan posao, takav je stav radnika prema predradniku, izvršnog direktora prema potpredsjedniku, potpredsjednika prema predsjedniku firme, čovjeka koji je vrijedan tristo hiljada dolara prema čovjeku koji je milioner i tako dalje.

Stoga ljudi ne žele čuti da im je dobro, da stvari napreduju, da imaju više prilika za uspjeh i udoban život nego ikad prije (koje oni nisu iskoristili, ili barem ne u željenoj mjeri), ma koliko činjenice to govorile. Umjesto toga, pesimistični tonovi da nam je teško ili sve gore, da svijetom bujaju nejadnakost, nepravda i beznađe, uz one ideološke trubadure i mislioce koji nas uvjeravaju da je položaj u kojem se nalazimo rezultat nepravednog sistema koji treba radikalno mijenjati, a ne naših grešaka i propusta, bit će naširoko prihvaćeni i omiljeni. Oni drugi pak, koji nam govore stvarno stanje stvari, bit će ignorisani, ili još gore, prezreni i omraženi.

Naravno, naš svijet nije idealan. Ratovi, siromaštvo, nesloboda i nepravda i danas haraju dobrim dijelom planete. No, historijski gledano, svega toga je danas daleko manje nego u bilo kojoj prethodnoj dekadi, a svijet se kreće u dobrom pravcu. Život sam po sebi nije pravedan, on pred nas konstantno stavlja zadatke i probleme, no naša sposobnost da ih rješavamo neophodan je uslov našeg odrastanja i napretka, kako svakog čovjeka ponaosob, tako i kompletnog ljudskog roda.

 

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Rođen 31. 7. 1988. godine u Sarajevu, gdje živi i radi. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This