piše: Madeline Grant
Skandinavija zauzima specijalno mjesto u umu socijalista širom svijeta. Novinarka lista The Guardian Polly Toynbee svojevrjemeno je opisala Švedsku kao „najuspješnije društvo u istoriji svijeta“
U Americi ljudi iz različitijih sfera života, od predsjedničkih kandidata do ekonomista koji su osvojili Nobelovu nagradu tvrde da kreatori politike treba da se ugledaju na Skandinaviju kao model za smanjenje nejednakosti i promovisanje balansiranog rasta.
No da li je Skandinavija socijalistički raj kakvim je promovišu? U obraćanju na Harvardu prošle godine, danski premijer Lars Løkke Rasmussen pokušao je razjasniti stvari. „Znam da neki ljudi povezuju nordijski model sa nekom vrstom socijalizma“, izjavio je. „Volio bih da učinim jednu stvar jasnom. Danska je daleko od socijalističke komandne ekonomije. Danska je tržišna ekonomija!“
Vidjeti skandinavske države kao socijalističke ili ljevičarske – prelazi preko toga kako su njihove ekonomije organizovane. I dok ove države imaju visoke poreze i širokogrudu državu blagostanja, na mnogo načina su njihova tržišta neočekivano slobodna, prihvatajući upravo one politike protiv kojih se britanska ljevica sa svojom rigidnom privrženosti centralnom planiranju i intervencijama bori.
Prošle sedmice, Laburistička stranka je obećala da će implementirati minimalnu platu od 10 funti koja važi za sve radnike uključujući one starosti od 16 do 18 godina. Ova politika ako bi bila implementirana bi mogla imati krajne negativne posljedice – mladi i nedovoljno obrazovani radnici bi mogli ostati van tržišta.
Nasuprot tome, koncept da centralna vlada određuje jedinstvenu cijenu rada za sve sektore i poslove je potpuno stran skandinavskim ekonomijama. Ni Švedska, ni Norveška, ni Danska nemaju minimalnu cijenu rada kao takvu. Umjesto toga cijena rada se određuje sporazumom između sindikata i poslodavaca i uglavnom postoje varijacije u zavisnosti od vrste industrije i posla. Po ovom pitanju, skandinavska tržišta rada su mnogo fleksibilnija i decentralizovanja od birtanskog.
Stope poreza na dobit preduzeća u Skandinviji su povoljne ako ih uporedimo s očigledno kapitalističkim državama. Švedski i danski su među najnižim u EU – 15%, dok je finski (20%) na nivou britanskog. Norveška ima najvišu stopu od pet država, ali na 27% i dalje je značajno niža od Američke (blizu 40%)
Poštovanje Britanaca prema NHS (National Health Service, državnom zdravstvenom osiguranju) dostiglo je gotovo religijske razmjere i učinilo sve razgovore o bilo kom obliku privatnog zdravstvenog osiguranja i angažovanja spoljne saradnje politički otrovnim – Šveđani takvih problema nemaju.
Prema skorašnjem računu, oko 20 % javne bolničke njege i oko 30% primarne njege pružale su privatne kompanije u odnosu na oko 6% u Britaniji.
U međuvremenu, švedski obrazovni sistem – inspirisan idejama poznatog socijalističkog mislioca Miltona Friedmana – omogućava roditeljima da dio troškova privatnog školstva dopune kroz vaučere finansirane od strane vlade, doveo je do povećanja izbora i konkurencije među školama Norveška, druga država koju britanska ljevica predstavlja kao primjer „boljeg načina“ tako je nešto poput „crvene haringe“.
Teško je preuveličati važnost ogromnih rezervi nafte za ekonomski uspjeh Norveške; one su omogućile Norveškoj da izgradi najveći državni fond u svijetu (predviđeno je da do 2020. dostigne 1 bilion dolara). Ovaj fond drži 1 % akcija u svijetu i posjeduje više od 2% svih registrovanih kompanija u Evropi kao i veliki imovinski portfolio.
Tako je norveški “socijalizam”, ironično, finansiran investicijama u kapitalističke projekte širom svijeta. Istorijski ispravna ulaganja fonda predstavljaju veliki dio razloga zbog kojih se Norveška dokazala tako otpornom u odnosu na fluktuaciju cijena nafte posljednjih godina. Prošle godine zbog svjetske krize i pada cijene, po prvi put, Norveška vlada uzela je više novca iz fonda nego što sam fonda izvodi od prihoda od nafte. To je presudni amortizer koji omogućava naciji da održava visoku potrošnju i velikodušne programe socijalne pomoći.
Nasuprot tome, skandinavski prosperitet je bio ugrožen samo kada su njene zemlje prihvatile istinski socijalističke politike.
Sedamdesetih godina prošlog vjeka, veličina švedske države počela je da se ozbiljno širi pod sukcesivnim socijalističkim vladama. Kažnjivo oporezivanje, uključujući efektivne marginalne stope koje su u nekim slučajevima dostizale i do 100 % , dovelo je do masovnog egzodusa bogatih građana i preduzetnika, uključujući poznatog filmskog stvaraoca Ingmar Bergmana i osnivača IKEA Ingvar Kamprada.
Do 1993. godine javna potrošnja je dostigla 67% BDP-a, Švedska je izgubila poziciju četvrte najbogatije nacije u svijetu u 1970-im, i pala je na 14. mjesto. I švedski i danski građani od tada su počeli da na izborima odbijaju “oporezuj i potroši” politiku, a posljednjih godina zabilježen je rast podrške strankama desnog centra, i stranakama koje obećavaju fiskalnu odgovornost.
Lako je shvatiti zašto Skandinaviju uzdižu i mitologizuju pristalice socijalizma. Njihovi građani uživaju neke od najboljih univerzalnih zdravstvenih usluga i obrazovanja u svijetu, dobro su finansirani od strane države i ostaju (uglavnom) besplatne u trenutku korišćenja.
Ali ne budite prevareni visokim stopama poreza. Uspjeh nordijskog modela zavisi od prihvatanja kapitalizma slobodnog tržišta, konkurencije i odbrane privatne svojine – daleko od centralizovanog sistema planiranja koji podržava socijalistička ljevica.
Izvor: fee.org
Preveo: Nikola Mojović
