Piše: June Arunga
Iz mojeg iskustva, velika većina ili oko 90 posto nesuglasica proizlazi iz nedostatka informacija s jedne ili druge strane. To je posebno važno pri prelasku ljudi iz jednog kulturnog prostora u drugi. Svjedočimo velikom porastu trgovine u Afici, među samim Afrikancima, nakon dugog izolacijskog razdoblja izazvanog protekcionizmom, nacionalizmom i nerazumijevanjem. Smatram da bismo trebali slaviti porast trgovine. Neki strahuju od porasta trgovine; ja smatram da bi se takvi trebali više informisati.
Globalizacija se događa i mislim da bismo je trebali prihvatiti. Omogućila je prenos vještina, dostupnost tehnologije diljem svijeta i još mnogo toga drugoga. Međutim, mnoge globalizacija nije dotakla. Pitanje je zašto? Godine 2002. upoznala sam švedskog ekonomistu Johana Norberga, autora prosvjetljujuće knjige „U odbranu globalnog kapitalizma“ i bila sam zapanjena njegovom argumentacijom. Nije jednostavno odbacio navode protivinika slobodne trgovine, nego ih je slušao, razmišljao je o njihovim pogledima i verificirao informacije. Njegova briga o činjenicama je ono što ga je prvotno potaknulo da prihvati kapitalizam.
Također sam bila zapanjena načinom na koji je gledao na ljude na koje globalizacija najviše utječe: siromašne. Norberg je putovao svijetom i postavljao pitanja. Ne govori ljudima što bi trebali misliti, nego ih pita za mišljenje. Ispitivanjem siromašnih koji su imali prilike trgovati (bilo kao samostalni trgovci ili zaposlenici preduzeća uključenih u svjetsku trgovinu) došao je do zaključka do kojih birokrati nisu mogli doći. Je li vam taj posao u novoj fabrici olakšao život? Je li vam prvi mobilni telefon učinio život boljim ili gorim? Jesu li vam se prihodi povećali ili smanjili? Kako putuješ: pješke, biciklom, motorom ili automobilom? Voliš li više pješačiti ili voziti motor? Norberg insistira na golim činjenicama. Pita ljude za mišljenje i je li im slobodna trgovina poboljšala živote. Želi dobiti pojedinačne perspektive.
Trebamo se zapitati što nam rade naše države, a ne samo što rade za nas. Naše nam države štete: kradu, zabranjuju i drže siromašne siromašnim. Lokalni investitori ne mogu se natjecati na tržištu zbog slabe vladavine prava u slabije razvijenim zemljama. Možda su zato siromašne – zato što vlast ne poštuje narod.
Mnoge su siromašne zemlje usmjerene na privlačenje vanjskih investicija, ali ne dozvoljavaju vlastitom stanovništvu učestvovanje na tržištu. Njihova namjera nije otvoriti tržište i omogućiti tržišno natjecanje lokalnom stanovništvu. Lokalno stanovništvo ima uvid, shvatanje te posjeduje lokalno znanje, ali im naše vlade u Africi sprječavaju pristup na tržište zbog vanjskih ili lokalnih interesnih skupina.
Primjerice, teškim zabranama se guši natjecanje na lokalnom tržištu usluga, poput usluga bankarstva i vodoopskrbe te se zanemaruju tehnološka i infrastrukturna znanja i preferencije lokalnog stanovništva. Nije prava globalizacija ako se pogoduje stranim investitorima dok je lokalno stanovništvo pometeno i ima zabranu tržišnog natjecanja. Ako su „posebne ekonomske zone“ koje je država postavila za privlačenje stranih investitora dobra zamisao, zašto većina stanovništva nema koristi od njih? Zašto ih se smatra posebnim privilegovanim zonama, umjesto da su dio slobodne trgovine za svakoga? Slobodna trgovina trebala bi biti o slobodnom natjecanju usluga, a ne o posebnim privilegijama lokalnih elita koje ne žele konkurenciju ili o stranim investitorima koji imaju posebne primitke kod ministra.
Nije riječ o „slobodnoj trgovini“ kada međunarodne kompanije od države dobijaju posebne pogodnosti i nije riječ o „slobodnoj trgovini“ kada su lokalna preduzeća blokirana u natjecanju na tržištu zbog vlastite države. Slobodna trgovina zahtijeva vladavinu prava za sve i slobodu svih da se uključe u najprirodniju radnju – dobrovoljnu razmjenu.
Afrikancima napredak neće doći od vanjske pomoći ili lakog novca. Toga smo imali dovoljno u Africi. Dobijamo dovoljno pomoći, ali ona nije pozitivno doprinijela životu siromašnih. Takva vrsta „pomoći“ omogućava korupciju i narušava vladavinu prava. Pomoć je uslovljena kupovnim uslugama određenih pojedinaca iz zemalja koje šalju pomoć. Takva „pomoć“ narušava trgovinske odnose, ali još gore, odvaja državu od naroda jer su finansijski odgovorni oni koji se ne nalaze u Africi, nego u Parizu, Washingtonu ili Bruxellesu.
Lokalne elite, koje na već poznate načine utječu na ministre, mogu trgovinu iskriviti ili je učiniti neslobodnom. Trgovina se iskrivljuje davanjem monopolističkih prava koja isključuju lokalnu i stranu konkurenciju. Sve te regulacije ograničavaju trižte i našu slobodu. Ostavljeni smo s robama i uslugama koje nisu najbolje kvalitete i najpovoljnije cijene jer nemamo slobodu izbora. Nedostatak slobode drži nas na dnu i ovjekovječuje siromaštvo.
Međutim, nisu nam samo onemogućene niže cijene i bolja kvaliteta nego nam je oduzeta i mogućnost stvaranja inovacija kroz korištenje vlastitog uma. Ne možemo koristiti vlastiti intelekt kako bismo poboljšali situaciju. Dugoročno to je još gore zločin protiv nas. Protekcionizam i privilegije ne samo da ovjekovječuju bankrot nego i stvaraju stagnaciju intelekta, hrabrosti, osobnosti, odlučnosti, volje i vjere u nas same.
Potrebno nam je informisanje. Trebamo razgovarati s ljudima na terenu. Moramo provjeriti iste činjenice. U većini slučajeva one nisu tajne, nego ih malo ko traži. Postoji golemi dokaz da slobodnotržišni kapitalizam, sloboda trgovine i jednaka prava pred zakonom omogućuju napredak sve većem broju ljudi.
Ono što nam je potrebno je slobodnotržišni kapitalizam koji otvara mogućnost za ostvarenje našeg potencijala. Peruanski ekonomist Hernando de Soto, u svojoj knjizi Misterij kapitala opisao je kako siromašni ljudi mogu pretvoriti „mrtvi kapital“ u „aktivni kapital“ kako bi poboljšali svoje živote. Nedostatak kapitala nije neizbježno stanje. Mi u Africi imamo toliko kapitala, ali većinu toga ne možemo upotrijebiti za poboljšanje života. „Mrtav“ je. Moramo ojačati vlasnička prava pojedinca kako bismo mogli aktivirati postojeći kapital koji stvara život. Potrebno nam je vlasništvo, odnosno potrebna su nam prava koja će se poštovati, potrebna su nam prava s kojima ćemo biti poštovani. Potrebna nam je jednakost pred zakonom. Potreban nam je slobodnotržišni kapitalizam.
June Arungaje kenijska je poduzetnica i filmska producentica. Osnivačica je i ujedno direktorica OpetQuestMedia LLC, a radila je i za nekoliko telekomunikacijskih preduzeća u Africi. Napravila je dva BBC dokumentarca o Africi: jedan se zvao Đavolja staza i u njemu dokumentira svoje hiljadama kilometara dugo putovanje od Kaira do Kaapstadta te Ko je kriv? u kojem raspravlja s bivšim predsjednikom Gane, Jerryjem Rowllingsom. Piše za AfricanLiberty.org i zamjenica je urednika kenijskog TheCellPhoneRevolution. Arunga je diplomirala pravo na Univerzitetu Buckingham u Velikoj Britaniji.
