Meni
Kategorije

Tekst objavio dana avg 3, 2017 u Društvo, Komentari | 0 +

Taksa za političku propagandu, reprize trash serija i finansiranje uhljeba

Taksa za političku propagandu, reprize trash serija i finansiranje uhljeba

Piše: Darjan Minov

Radio-televizijska taksa ili pretplata samo je uhu ugodniji način nazivanja još jednog u nizu poreza kojim se oporezuje posjedovanje radijskog ili televizijskog prijemnika. Primarna svrha ovog poreza je finansiranje javnog radio-televizijskog sistema u jednoj zemlji. Njegova bi uloga trebala da bude objektivno, neutralno, nepristrasno i tačno informiranje svih građana jedne zemlje. Sistem zatim prikazuje edukativne i zabavne nekomercijalne sadržaje koji bi trebali da pruže oređeni minimalni nivo zadovoljenosti kulturnih potreba svakog člana društva. Ova se uloga ostvaruje sadržajem neovisnim od trenutnih vladajućih ili opozicionih politika te što raznovrsnijom programskom šemom.

Da li je u stvarnosti tako? Poznato je da su dvije entitetske RTV kuće pod kontrolom tamošnjih režima. RTRS odavno je prokazana kao glasilo SNSD-a i Milorada Dodika te medij koji zauzima separatističke stavove i potiče na entitetsku netrpeljivost i nerazumijevanje. RTV FBiH je pod kontrolom malo SDA malo SDP, u ovisnosti od omjera snaga i uticaja na pojedine novinare i urednike (slučaj Lagumdžija – Babić). Čak i bez tog uticaja ove kuće pokazuju izrazito negativne stavove prema slobodnom tržištu, često krivo tumačeći statističke podatke o minimalnim plaćama ili broju zaposlenih i nezaposlenih kako bi pokazale privatni sektor kao krivca. Zazivaju etatizam, unitarizam ili separaciju, novinari pokazuju elementarno nepoznavanje ekonomije i politike služeći se isključivo senzacionalizmom i slabim argumentima.

Naplata ove takse direktno podržava ovakav rad javnih servisa kojima je i ograničeno vrijeme za emitovanje reklamnog sadržaja koji bi trebao biti osnovni način finansiranja, uz prodaju programa. Vrijeme emitiranja i gledanost su resursi jedne TV kuće i njihovo korištenje u našim javnim TV kućama je očigledno neracionalno. Spomenimo samo da je u BHRT uposleno 842 radnika, RTRS 548, a RTVFBIH 337 u 2016. godini. S razlogom se postavlja pitanje da li su svi ti radnici potrebni, uzevši u obzir da isti obavljaju poslove administracije ili nadzora zastarjelih tehnologija ili jednostavno ne rade ništa, ali zbog komplikovanog radnog zakonodavstva i uticaja sindikata ne mogu biti otpušteni.

Sam koncept poreza na posjedovanje TV ili radio prijemnika je jedan od tihih poreza koji uništavaju slobodu izbora u Bosni i Hercegovini. Svako ko ne želi da gleda određeni program može klikom na daljinski upravljač načiniti izbor koji je svojstven svakom potrošaču. On bira koju vrstu sadržaja će konzumirati za koliko novca. Pay per view televizije, stranice za gledanje TV programa online, programi kojima se plaća samo određena minutaža gledanja su odavno stvarnost.

U Bosni i Hercegovini se nastavlja pritisak na građane uvođenjem RTV takse u račun za struju. Ima veze, struja treba da se gleda TV. No, šta ukoliko neko uopće i ne gleda javne TV programe? Čini izbor. Ne želi. Da li će se toj osobi uskratiti prijem signala za te programe ili će nastaviti biti prisiljena plaćati ono što ne koristi? Sam koncept takvog plaćanja ukida mogućnost izbora i nameće obavezu koju većina stanovnika BiH ne želi. Stalne reprize nekvalitetnih domaćih serija i filmova (Viza za budućnost; Lud, zbunjen, normalan) i ideološki indoktriniranih filmova (Valter brani Sarajevo i ostala partizanska produkcija) nisu koncept koji bi jedan javni RTV sistem trebao promovirati i čuvati. Smisao plaćanja RTV takse je, dakle, otimanje mogućnosti izbora i naplaćivanje tog istog otimanja.

Potpisivanjem ugovora samo između BHRT i RTVFBIH sa Elektroprivredom BiH sistemom se poručuje da ostali nisu poželjni. Korisnici ostalih elektroprivreda možda će plaćati ukoliko njihovi pružaoci usluga pristanu (čitaj budu natjerani) da dodaju još jednu stavku na račun. Samo jedan dio zemlje će plaćati RTV taksu, za sve. To i nije mnogo pravedno. Kao što je i nepravedno naplaćivati uslugu bez obzira na to koristi li se ili ne.

Ugovaranjem naplate RTV takse putem računa za struju kako će se raditi u jednom dijelu Bosne i Hercegovine ne postiže se ništa. Niti će se finansiranje ustabiliti niti će se riješiti problem katastrofalnog upravljanja u uređivanja javnih sistema. Jedno od rješenja je da kroz poreze na potrošnju država finansira programski sadržaj koji je obavezan u minimalnom omjeru. Ostali sadržaj bi mogao biti kupljen od strane gledaoca kada on to želi. Tako će tržište poslati jasan signal kakav sadržaj želi da gleda, a osnovna funkcija RTV sistema ne bi bila ugrožena. Sloboda je uvijek odgovor. Sloboda izbora i pravo na snošenje posljedica tog izbora. To su principi tržišta koji su zaboravljeni u reliktima bivšeg sistema, što ove RTV kuće sigurno jesu.

O autoru
Darjan Minov Bivši student prava i multimedijalne produkcije na Univerzitetu u Tuzli. Upravljao lokalnim i regionalnim projektima u nekolicini nevladinih organizacija. Producirao, režirao i glumio u predstavama Teatra Kabare, Centra za alternativnu kulturu, Pozorišta mladih Tuzla i Narodnog pozorišta Tuzla te je sarađivao na Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici, u organizaciji Bosanskog narodnog pozorišta. Polaznik je obuka za projektni i strateški menadžment, političkih akademija i drugih seminara i edukacija iz oblasti produkcije, projektnog planiranja i političkih ideja. Predsjednik je Liberalnog foruma i nacionalni koordinator ALDE IM programa.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This