Meni
Kategorije

Tekst objavio dana avg 23, 2017 u Društvo, Ekonomija, Izdvojeno | 0 +

Zašto je Bosna propala u kapitalizmu i (p)ostala tamni vilajet Evrope?

Zašto je Bosna propala u kapitalizmu i (p)ostala tamni vilajet Evrope?

Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u bivšoj Jugoslaviji, one zadnje predratne 1990., iznosio je oko 5.000 dolara. Danas, 25 godina nakon krvavog raspada bivše države, Bosna i Hercegovina kao jedna od njenih nasljednica, ima nominalni BDP po glavi stanovnika oko 4.500 dolara, dok po paritetu kupovne moći stojimo na nešto više od 9.000 godišnje.

Zaključak koji se pogledom na statistiku nedvojbeno nameće je da naša zemlja sve ove godine uglavnom stoji u mjestu. No, stvari su još i puno gore ako se uzme u obzir da smo u međuvremenu sebi potpunu razorili industriju i da je dohodak po glavi stanovnika danas znatno neravnomjernije raspoređen nego što je to bio slučaj u bivšoj nam državi.

Albanija, nekada vodeći evropski simbol bijede i neimaštine, već nas je prestigla po BDP-u, Hrvatska i pored svih enormnih ekonomskih problema je više nego dvostruko bolja, Sloveniju nije potrebno ni spominjati, a Srbija, koja je trenutno jedno koplje ispred, zbog funkcionalnijeg sistema i boljeg ekonomskog okvira prema svemu sudeći će u narednim godinama našu zemlju debelo ostaviti iza sebe.

No sve ovo (s izuzetkom možda Albanije koja je, s obzirom na startnu poziciju, ostvarila popriličan napredak), su primjeri loših đaka evropske ekonomije. Stvari posebno porazno izgledaju kada se vidi gdje u odnosu na našu zemlju stoje bivše zemlje bivšeg Istočnog bloka. Tako nekada omiljeni Česi i Slovaci koji su, kako to govore lovačke priče naših jugonostalgičnih roditelja, nekoć Jugoslovene posmatrali kao istinsku gospodu diveći se njihovom udobnom životu i širokom izboru robe u zemlji, danas u odnosu na BiH uživaju nekih četiri puta bolji standard, ili, konkretnije, Češki je BDP (PKM) trenutno na 26.590 dolara, a Slovačka je na 1 000 zelembaća manje.

 

Nekada omiljeni Česi i Slovaci koji su, kako to govore lovačke priče naših jugonostalgičnih roditelja, nekoć Jugoslovene posmatrali kao istinsku gospodu diveći se njihovom udobnom životu i širokom izboru robe u zemlji, danas u odnosu na BiH uživaju nekih četiri puta bolji standard, ili, konkretnije, Češki je BDP (PKM) trenutno na 26.590 dolara, a Slovačka je  na oko 1000 zelembaća manje.
Razlog ovog zaostajanja Bosne i Hercegovine u odnosu na zemlje koje su s njom u kapitalizam krenule s manje ili više jednake startne pozicije je jasan – ono što su oni učinili od tada bilo je uglavnom dobro, ono što je BiH činila – bilo je grozno.

Nakon pada Berlinskog zida i rušenja komunističke imperije, većinu srednjoevropskih država iza željezne zavjese preuzela je liberalna opozicija sastavljena od nekadašnjih disidenata i ljutitih neprijatelja režima. Imajući model u promjenama koje su u prethodnoj dekadi učinjene i u zapadnom svijetu pod vodstvom Margaret Thatcher I Ronalda Reagana, novi lideri bivših socijalističkih zemalja odlučno su krenuli u bezuslovne reforme kako bi svoje zemlje iz socijalističkih diktatura s planskom ekonomijom preobrazili u kapitalističke demokratije.

Danas nam rezultati kristalno jasno pokazuju da one države koje su najbrže i najtemeljitije provodile reforme, poput Češke, Slovačke ili tri baltičke zemlje, su na kraju ostvarile i najbolje rezultate. S druge strane, one države kod kojih je taj proces bio nešto sporiji, kao u Mađarskoj, završile su gore, dok su one kod kojih je to sve išlo puževom brzinom, poput naše države, ili čak drastičnije, Ukrajine ili Moldavije, po standardu življenja ostale prikovane za samo ekonomsko dno.

Ono što je omogućilo ovim državama da se okrenu temeljitim reformama i stvaranju društva zasnovanog na tržišnoj ekonomiji, vladavini prava i ograničenoj vladi jeste socijalni temelj koji su imale. Sve te zemlje postojale su kao države i prije Drugog svjetskog rata, imajući svoje razvijene institucije, intelektualnu elitu i državotvornu svijest. Nakon rušenja Berlinskog zida i kraha socijalističkog sistema, antikomunistička opozicija, čiji mnogi članovi su najbolje godine života zbog svojih uvjerenja proveli po zatvorima i kućnim pritvorima, bila je spremna preuzeti vlast i ponovo krenuti s gradnjom svojih nacionalnih država.

Razlog ovog zaostajanja Bosne i Hercegovine u odnosu na zemlje koje su s njom u kapitalizam krenule s manje ili više jednake startne pozicije je jasan – ono što su oni učinili od tada bilo je uglavnom dobro, ono što je BiH činila – bilo je grozno.

No ključ njihovog uspjeha možda i ponajprije leži u samom mentalitetu tih naroda. Stanovnici srednje i istočne Evrope, inače neskloni pretjeranoj kuknjavi, nakon što su osjetili blagodati socijalizma u kome su imali besplatno školstvo i zdravstvo, ali ne i mogućnost da kažu šta misle ili kupe ulje i puter u obližnjoj prodavnici, bili su spremni uzeti učešće u gradnji jednog potpuno novog svijeta gdje će se pojedinac ubuduće morati pobrinuti za sebe i zavisiti isključivo od vlastitog rada i sposobnosti. S takvim ljudima bilo je moguće da prva estonska vlada Marta Laara u dubinske reforme krene pod sloganom “Radi, ne čekaj pomoć”, ili da češki premijer Vaclav Klaus bez većeg otpora stanovništva ukine brojne socijalne privilegije naslijeđene iz bivšeg sistema.

Dakle, te države su imale sve ono što BiH nije. Naša zemlja čitavu historiju provela je po tuđim tutorima koji nisu previše držali do izgradnje bilo kakvih ozbiljnih institucija u našoj zemlji, pa se tako, prvi fakultet u BiH osniva tek u predvečerje Drugog svjetskog rata, 1939. godine. Zahvaljujući činjenici da je pobjednički komunistički pokret u Drugom svjetskom ratu odlučio da Bosnu i Hercegovinu učini jednom od ravnopravnih republika u jugoslovenskoj državi, političke i akademske institucije u BiH se u pravom smislu te riječi grade tek u drugoj polovini prošlog stoljeća i bile su, sasvim logično, obojene zvaničnom jarko crvenom marksističkom bojom.

Bez postojanja ukorijenjene prozapadne intelektualne i političke elite koja bi u datoj situaciji globalnog rušenja jednog svijeta bila u stanju preuzeti uzde društva u svoje ruke i približiti ga  drugom, demokratskom svijetu, Bosna i Hercegovina je rušenje Berlinskog zida, čak i u dalekoj većoj mjeri nego ostale jugoslovenska države, dočekala potpuno izgubljeno i bojažljivo. Nasuprot reformista i jedinog istinskog reformatora Ante Markovića koji je uzaludno pokušao da od Jugoslavije napravi pristojnu evropsku državu, na prvim izborima 1990. Bosanci i Hercegovci u velikoj većini odlučili su glasati za svoje nacionalne pokrete, planski navođene od obavještajnih struktura te sklepane od svega i svačega – bivših gorkih komunista, emigranata, političkih zatvorenika i sitnih kriminalaca. S tom boraca za veliku Srbiju, sanjara banovine Hrvatske i budućih ratnih zločinaca, okretanje prozapadnog kursa i držanje koraka s vremenom bilo je uzaludno očekvati. Umjesto toga, dobili smo četvorogodišnji krvavi rat, genocid, preko milion protjeranih i potpuno devastiranu ekonomiju.

S tom hrpom boraca za veliku Srbiju, sanjara banovine Hrvatske i budućih ratnih zločinaca, okretanje prozapadnog kursa i držanje koraka s vremenom bilo je uzaludno očekivati.

Ista ekipa je uz po koju promjenu i nakon rata nastavila vladati zemljom, a vodeća opozicija postali su im oni bivši komunisti koji su umjesto nacionalističkog obukli socijaldemokratski dres. U ratu i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma stanovništvo se separiralo i tu su sad de facto tri teritorijalizirane populacije razmještene u dva entiteta. Nacionalizam i etničke tenzije postali su glavni temelj političkog života u zemlji, a političaru koji bi činio ono što su njegove kolege u bivšim socijalističkim zemljama, ili bi bio spreman napraviti bilo kakav temeljitiji reformski posao, za sve ove godine nije bilo ni traga ni glasa.

S druge strane, samo stanovništvo Bosne i Hercegovine nikad i nije htjelo kapitalizam i demokratsko društvo po uzoru na zapadne zemlje. U narodu se često može čuti floskula kako nas “kad smo dobili demokratiju niko nije pitao hoćemo li i kapitalizam”. I zaista, iako se na prvim izborima glasalo za nacionalne stranke koje su, barem formalno, obećavale tržišnu ekonomiju, da ste tada organizovali referendum s pitanjem “socijalizam ili kapitalizam” ili da ga čak i danas organizujete, vrlo vjerovatno da bi većina ljudi izabrala ovo drugo. Za razliku od stanovnika bivšeg Istočnog bloka, većini građana BiH je specifični jugoslovenski “Coca-Cola socijalizam” ostao  u lijepom sjećanju kao period dobrog života i blagostanja, te većina i danas smatra da bi stalan posao i stan trebalo biti njihovo od države garantovano pravo, dok im je kapitalizam s druge strane bio i ostao sinonim za socijalnu nepravdu i izrabljivanje.

Stoga se ovdje promjena nije mogla desiti ni po sistemu odozgo prema dole – gdje bi vladajuća politička i društvena elita stanovništvu nametnula promjene i nova pravila koja bi bili obavezni slijediti, ali ni odozgo prema gore, gdje bi društvo izvršilo pritisak prema vlastodršcima da učine konkretne korake na dovršavanju procesa tranzicije i stvaranje jednog boljeg i funkcionalnijeg sistema. One rijetke ključne reforme koje su učinjene, učinjene su prvenstveno zahvaljujući pristisku međunarodne zajednice, često ne bez žestokog otpora domaće intelektualne, političke i medijske elite.

Rijetki su iznimci malih uspješnih sredina poput Tešnja, Žepča ili Gračanice, čiji građani su, zahvaljujući činjenici da im u socijalizmu nisu građeni “gigantic “i veliki privredni kombinati, uspjeli razviti poduzetničku svijest i snaći se u postratnom periodu. Ostali se uglavnom grebu, kukaju te sanjaju o zaposlenju u opštini.

Epilog svega je da je BiH, nakon što je uništila gotovo svu svoju industriju, što ratom što kriminalnom privatizacijom, gdje su nekoć uspješne firme podijeljene ratnim profiterima i bjelosvjetskim hoštaplerima, pretvorena u zemlju slučaj sa nevoljko započetom i nikad do kraja dovršeno tranzicijom, a od potpune propasti je dijele još samo strana sadaka i doznake, uz nešto malo turizma i poljoprivrede. Rijetki su iznimci malih uspješnih sredina poput Tešnja, Žepča ili Gračanice, čiji građani su, zahvaljujući činjenici da im u socijalizmu nisu građeni “gigantic “i veliki privredni kombinati, uspjeli razviti poduzetničku svijest i snaći se u postratnom periodu. Ostali se uglavnom grebu, kukaju te sanjaju o zaposlenju u opštini.

I dok jedna izrazito kapitalistička Estonija ima u prosjeku jedan od najrazvijenijih IT sektora u Evropi i svijetu podaruje Skype, dok ništa manje kapitalistička Slovačka proizvodi Volkswagenove, Pegeoutove i Kia-ine automobile, a najpopularniji zapadni prehrambeni brendovi koje možemo naći u bh. prodavnicama na sebi imaju naljepnicu “Made in Poland”, dotle za sve ove godine jedine dvije stvari koje u BiH bujaju su – državna administracija i nevladin sektor.

No u konačnici, i intelektualna elita i građanstvo će se složiti – u zemlji s najskupljim državnim sektorom u Evropi, , s najvećom javnom potrošnjom, s najgorom i najtežom poslovnom regulacijom među tranzicijskim zemljama, s ključnim industrijama i resursima u vlasništvu i pod kontrolom države i s većim brojem budžetskih korisnika od broja zaposlenih  – uzročnik svih problema je neoliberalni kapitalizam.

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Rođen 31. 7. 1988. godine u Sarajevu, gdje živi i radi. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This