Zašto u BiH pobjeđuju nacionalne stranke?

Piše: Danijal Hadžović

Na izborima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31. Muslimanska narodna organizacija je osvojila sve muslimanske mandate, njih 24. Katolici su pak svojih 16 mandata podijelili između dvije stranke:  Hrvatske narodne zajednice koja je osvojila  12, te „štadlerovaca“ (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katolička zajednica) koji su osvojili  4 mandata.

Gore opisano nije nikakva noćna mora glasanja u dejtonskoj BiH, nego rezultat prvih izbora ikad održanih za Bosanski sabor 1910. godine. I pored činjenice da je Bosanski sabor kao savjetodavni organ unutar Austro-Ugarske monarhije imao tek simboličnu ulogu te da je izlaznost na izborima bila ogromna, građani su glasali na način da je to više ličilo na nacionalni popis stanovništva nego na ozbiljne demokratske izbore.

Ova praksa nastavljena je i u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji), s tim što je sada težište srpskih i hrvatskih nacionalnih politika bilo izmješteno u Zagreb, odnosno Beograd. Tako je jedina autentična bosanskohercegovačka stranka postala Jugoslovenska muslimanska organizacija predvođena Mehmedom Spahom za koju je bošnjačko stanovništvo plebiscitarno glasalo. Bh. Hrvati su mahom bili uz Hrvatsku seljačku stranku Stjepana Radića, dok je jedini veći pluralizam postojao među srpskim kao većinskim narodom u državi koji je uglavnom birao između Demokratske stranke i Narodne radikalne stranke (i tu se, iz razumljivih razloga, paralela može povući s bošnjačkim narodom u BiH danas kod kojeg je, kao većinskog, politički pluralizam najizraženiji). Također, zanimljivo je istaći činjenicu da je Komunistička partija,  koja je uspijevala prevazilaziti granice etničkog i osvojiti glasove pripadnika svih jugoslovenskih naroda, na prvim izborima u Kraljevini SHS 1920. u BiH imala jedan od najlošijih rezultata, osvojivši manje od 10%.

Ova praksa prekinuta je nakon Drugog svjetskog rata  uspostavom komunističke diktature, da bi se na demokratskim  izborima 1990. godine narodi Bosne i Hercegovine  vratili starim tradicijama te velikom većinom glasali za tri nacionalne stranke.
Od lijevih i tzv. građanskih intelektualaca i aktivista često se može čuti stav kako problemi BiH nekako počinju s tom 1990. i izborom nacionalnih stranaka na vlast koje nakon krvavog rata i u postdejtonskoj BiH nastavljaju dominirati bh. političkim životom.  Ovakav pogled predstavlja miješanje uzroka i posljedica te negiranje historijskih okolnosti koje su rezultirale dominacijom politika u BiH zasnovanih na etničkoj pripadnosti i nacionalnom pitanju.

I prije nego što je postajao bilo kakav jasan i organizovan politički koncept o uspostavi BiH kao suverenog političkog entiteta u modernom smislu,  u Bosni i Hercegovini je sredinom 19. stoljeća započeo proces izgradnje srpskih i hrvatskih političkih nacija. Kako težište izgradnje tih nacija i političkih ideja koje su išli uz njih nije bilo u BiH, nego u Srbiji i Hrvatskoj, tako je i srpska i hrvatska politička i intelektualna elita koja se obrazovala u Bosni i Hercegovini u potpunosti slijedila političke idejne koncepte koji su bili kreirani u Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Drugim riječima, to je značilo da su Srbi Bosnu i Hercegovinu željeli vidjeti kao dio Srbije, a Hrvati kao dio Hrvatske,  u skladu s tadašnjim državnim politikama vladajućih elita tih zemalja koje je većina stanovništva prihvatala . Bošnjaci, s druge strane, kod kojih je zbog pretjeranog utjecaja vjerskog elementa i nepostojanja snažne građanske klase proces nacionalne emancipacije uveliko kasnio, lutali su u svojim političkim stremljenjima od autonomije BiH u okviru Austro-Ugarske, preko vraćanja pod suverinitet sultana, Jugoslavije, pa do čak pripajanja BiH Srbiji ili Hrvatskoj.

Proces izgradnje nacija u BiH odvijao se upravo sa suprotstavljenim težnjama o tome u kakvom državnom okviru svaka bh. nacija ponaosob sebe želi vidjeti. Minimalni zajednički sadržilac koji se tu u vrijeme Austro-Ugarske mogao naći kod sve tri ove politike bilo je jugoslovenstvo. Svi drugi koncepti podrazumijevali su negiranje onih ostalih i između njih bilo kakav kompromis o prihvatljivom državno-pravnom položaju Bosne i Hercegovine nije bio moguć.

Nakon kratke i nesretne epizode s Kraljevinom Jugoslavijom, te socijalističke Jugoslavije u kojoj su u ime bratstva i jedinstva i vladajuće dominantne doktrine ovi sukobi nacionalnih politika bili gurnuti pod tepih, na prvim izborima u BiH 1990. na stol je ponovo došlo pitanje starog historijskog sukoba – različitih vizija tri nacionalne politike koje narodi većinski slijede o optimalnom državno-pravnom položaju BiH.

Problem se incijativom velikosrpske politike pokušao riješiti ratom, nasilnim odvajanjem stanovništva i genocidom, što je okončano Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je zaustavio rat, no nije obezbijedio preduslove da BiH prevaziđe stadij suprotstavljenih nacionalnih politika. Naprotiv, s kategorijom konstitutivnih naroda, pratećim nacionalnim kvotama i entitetima, takve je politike dodatno institucionalizirao.

Kada se podvuče crta, dobijamo današnju situaciju u kojoj većina Bošnjaka teži ka nekoj vrsti građanske centralizovanije države, većina Hrvata u najmanju ruku vlastitoj federalnoj jedinici, dok se srpske težnje kreću od želje za očuvanjem ovlasti i političke moći Republike Srpske do potpunog odvajanja iz BiH. I dok je između koncepata srpske i hrvatske nacionalne politike kompromis danas moguć, što se ogleda i u logičnoj posljedici sve tješnije saradnje njihovih političkih elita u praksi, dotle je politički koncept koji slijedi većina Bošnjaka potpuno suprotstavljen i jednom i drugom.

Ovo u konačnici dovodi do toga da svaka politička organizacija u BiH najrpije mora biti nacionalna u najširem smislu, pa tek onda ideološka. Ukoliko misli posjedovati bilo kakav kredibilitet u društvu, najprije se mora izjasniti kakvu BiH želi, što je automatski svrstava u jedan od ova tri koncepta. Čak i u slučaju stranaka i organizacija koje nesumnjivo slijede savremene socijaldemokratske ili liberalne vrijednosti te u skladu s njima zagovaraju prevazileženje etničkog koncepta u političkom životu i teže građanskom društvu, zbog same činjenice da su upravo Bošnjaci većinski skloni takvom konceptu, te stranke će uglavnom biti ograničene na podršku unutar bošnjačkog naroda.

Zbog takvih, nepomirljivijih koncepata o optimalnom državno-pravnom položaju, BiH nije u stanju dostići stepen savremenih razvijenih demokratija gdje se politička borba vodi između socijaldemokrata, liberala i konzervativaca, nego ostaje zarobljena u nacionalnom stadiju borbe između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih politika i njihovih suprotstavljenih vizija optimalnog državnog uređenja, koje trajno u drugi plan bacaju ekonomska, socijalna i sva druga politička pitanja.

Rješenje za ovakav „bosanski čvor“ u konačnici leži ili u tome  da jedna od tri nacionalne politike svoj koncept silom nametne ostalima i uguši eventualni otpor, ili da se građani u doglednoj budućnosti većinski okrenu jednom od ovih koncepata.

Za sada, ni jedno ni drugo se ne čini realnim.

O autoru

Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".