Tekst koji slijedi odlomak je iz američkog izdanja predgovora Louis M. Spadara za američko izdanje Misesovog djela Liberalizam.
Piše: Louis M. Spadaro
Postoje dvije tačke o kojima bih želio napisati kraći komentar. Prva je ona koja se pojavljuje nekoliko puta u knjizi ali u vrlo različitom kontekstima i međusobno toliko udaljenim da njena važnost možda neće biti primijećena.
Ta je ideja toliko bitna za logiku istinskog liberalizma da je često razumno i korisno napraviti ono što Mises na jednom mjestu zove “privremene žrtve”. Traženje trenutne koristi, ma koliko se atraktivnom ona mogla činiti, je čin ludosti, ukoliko njenim ostvarenjem ukidamo nesrazmjerno veću korist koja bi uslijedila kasnije; koja je utoliko veća da je zbog nje vrijedno odreći se trenutne dobiti i podnijeti nevolje čekanja.
Naravno, malo je razumnih ljudi koji bi u navedenim uslovima pri pravljenju “izračuna” izabrali trenutnu korist. Ali – i to je suština samog problema -ljudi nekada ne planiraju mudro, niti su podstaknuti da to čine. Ista vrsta propusta pojavljuje se u veoma različitim okolnostima i daleko od toga da se odnosi samo na “običnog” građanina ili potrošača. Može se primijeniti i na privrednike u njihovoj utrci za kratkoročnim profitima ili konkuretnom prednošću; zakonodavca koji preferira trenutno povećanje stope minimalne plate, socijalnih davanja, tarifa ili drugih poreza; ekonomistima koji savjetuju povećanje novčane mase ili redistribuciju dohotka; te na beskonačan popis ostalih primjera. Doista, bila bi izvrsna vježba za čitatelja da traži dodatne primjere za navedeno, kako u ključnim dijelovima ove knjige, tako posebno u razmišljanju o trenutnim problemima i izazovima u društvu.
Konačno, i sam naslov knjige zahtijeva nekoliko riječi objašnjenja. Orginalni rad, objavljen 1927. godine, nazvan je Liberalizam, i tako je nadopunio, kao što je već naglašeno, Misesovu knjigu o socijalizmu. Da je bilo poželjno ili nužno, kada je pripremljen engleski prevod u ranim šezdesetim, naslov knjige promijeniti u “Slobodni i prosperitetni Komonvelt”, naglašeno ilustrira ono što ja smatram istinskom tragedijom u intelektualnoj historiji: promjenu značenja termina liberalizam.
Naglašeni izazov nije strogo terminološki; niti on može biti gurnut u stranu kao samo još jedan u nizu pokazatelja generalne degeneracije jezika – entropije riječi, tako reći – u kojoj ranije razlike u značenju riječi imaju tendenciju da se gube. Ovdje se radi o nečemu većem od devalvacije pojmova, važno kao što bi i to samo po sebi moglo biti; uključena su praktična pitanja najvećeg praktičnog kao i intelektualnog značaja.
Za početak, riječ “liberal” ima jasne i primjerene etimološke korijene učvršćene u idealu indvidualne slobode. Također posjeduje vrijednu historijsku osnovu u tradiciji i iskustvu, kao i u nasljedstvu bogate i opsežne literature iz društvene filozofije, političke misli, lijepe književnosti i ostalog. Zbog ovih i mnogih drugih razloga nezamislivo je da pogled na svijet koji ova knjiga ilustrira ne bi smio imati isključivo i nepopustljivo pravo na liberalno ime.
Ipak, uprkos svemu tome, pojam “liberalizam” je pokazao da nije u stanju otići dalje od 19. stoljeća ili Atlantika bez da promijeni svoje značenje – i to ne samo neznatno, nego doslovno do onoga što mu je sušta suprotnost. Posljedice ove zbunjenosti i nepreciznosti su takve da je veoma teško zamisliti održiv plan pomoću kojeg bi se moglo uspjeti u nakani da se liberalizmu vrati orginalan smisao i značenje.
Tužnost svega ovoga povezana je s još barem dva razmatranja. Jedno je zapanjujuće ponašanje kojim su titularni nasljednici liberalizma ne samo dozvolili da im ovaj termin isklizne, nego ga i sami odbacili zbog svoje spremnosti da ga koriste u pežorativnom smislu za kriptosocijaliste, za koje je mnogo preciznija oznaka već postojala.
Drugi razlog za žaljenje je što je gubitak termina “liberalizam” učinio nužnim da se u definisanju vlastite ideološke pozicije pribjegava nemalom broju raznih rogobatnih termina i mučnih perifraza (primjer: “liberarijanac”, “devetnaestovjekovni liberal”, ili “klasični liberal”. Postoji li, negdje, slučajno, “neoklasični liberalizam” u koji iko zahtijeva učlanjenje).
Je li pojam liberalizam u međuvremenu trajno izgubljen za nas? U dodatku za izvorno njemačko izdanje (i uključujući i u prevodu), Mises raspravlja o pitanju promjene značenja termina i aludira na mogućnost njegovog ponovnog preuzimanja. No do 1962., u svom predgovoru za engleski prevod, izgleda da je napustio svaku nadu da bi se to moglo desiti.
Moram se s poštovanjem ne složiti. Jer, po bilo kojem razumnom standardu, liberalizam pripada nama, i vjerujem da nam je dužnost pokušati ga uzeti nazad – kao stvari principa, ako ni zbog jednog drugog razloga. A postoje drugi razlozi. Jedan je da je liberalizam, s obzirom da, kao što Mises ističe, uključuje više od ekonomske slobode, stvarno potreban kao najprikladiniji i inkluzivni pojam. Drugi je da nam je za jasnu i nedvosmislenu komunikaciju s javnošću – čija podrška je u konačnici presudna – potreban samo jedan, pravilan pojam, a ne neki sklepani verbalni izričaj koji zvuči “slatkorječivo” čovjeku na ulici. Nadalje, sadašnje vrijeme i okolnosti su relativno povoljni – rastuće nezadovoljstvo državnim intervencionizmom te oživljavanje svijesti o potrebi za individualnom slobodom izbora može se lakše poistovijetiti s poštovanim i priznatim imenom.
Kako možemo nastaviti s vraćanjem našeg imena? Najvjerovatnije jednostavnim obrtanjem procesa zahvaljujući kojem smo ga izgubili; najprije tako što ćemo ga sami prestati koristiti u pogrešnom značenju; zatim insistiranjem na njegovoj pravilnoj upotrebi (termin nije u potpunosti izgubio značenje u nekim dijelovima svijeta); i u konačnici odbijanjem koliko god je potrebno da prihvatimo nastavak njegove okupacije od onih koji nemaju ni najmanje opravdanje da ga koriste – njih bi trebalo potaknuti da sebi nađu termin koji više odgovara njihovim pogledima na svijet, kao što “liberalizam” odgovara našim.
Neki će se neopravdano zabrinuti zbog neizbježne zbrke među doktrinama – vjerujem da je ova zabrinutost dijelom odgovorna za našu raniju nemilosrdnu žurbu u napuštanju ovog pojma – no to je cijena koju trebamo biti spremni da platimo ovaj put. Za jednu stvar zbunjenost još uvijek postoji, tako da još malo dodatne privremene zbrke neće biti nepodnošljivo. Također, zbunjenost pogađa obje strane, tako da će i oni drugi snositi posljedice, i ovog puta, možda, nelagoda će uzrokovati da se oni povuku.
Tako da se sadašnji reprint vraća na izvorni naslov knjige. Nadamo se da će se i drugi usuditi da koriste ovaj termin bez izvinjenja i kvalifikacija – nije potrebno niti jedno – kako bi liberalizam u budućnost mogao nastaviti sa svojim tradicionalnim i ispravnim značenjem.
Louis M. Spadaro
Fordham University, August, 1977
