Na današnji dan 1973. godine umro je veliki austrijski ekonomist i šampion klasičnog liberalizma Ludwig von Mises. Tim povodom donosimo vam njegov uvod u knjigu Liberalizam iz 1927. u kojem autor, proročanski konstatuje, kako zbog odustajanja od vrijednosti i tekvoina liberalizma tadašnja civilizacija nezaustavljivo srlja u katastrofu. S nastavkom navedenih trendova, deceniju kasnije, svijet će zaista i završiti u najrazornijoj katastrofi koju je ljudska civilizacija ikad vidjela – Drugom svjetskom ratu.
Piše: Ludwig von Mises
Filozofi, sociolozi i ekonomisti 18. i ranog 19. stoljeća formulisali su politički program koji je služio kao vodič za društvenu politiku, najprije u Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj, zatim na evropskom kontinentu i konačno i u ostalim dijelovima naseljenog svijeta. Nigdje ovaj program nije u potpunosti proveden. Čak ni u Engleskoj, koja se naziva domovinom liberalizma i modelom za liberalnu zemlju, zagovornici liberalizma nikada nisu uspjeli ostvariti sve svoje zahtjeve. U ostatku svijeta samo dijelovi liberalnog programa su bili usvojeni, dok ostali, manje važni, su ili odbijeni na samom početku ili odbačeni nakon veoma kratkog perioda. Samo uz određeno pretjerivanje možemo reći da je svijet jednom živio liberalno doba. Liberalizmu nikada nije dozvoljeno da pusti pune plodove.
Ipak, i ta kratka i suviše ograničena dominacija liberalnih ideja bila je dovoljna da promijeni lice zemlje. Došlo je do veličanstvenog ekonomskog razvoja. Oslobađanje čovjekovih produktivnih moći umnožilo je sredstva za život nekoliko puta. Uoči Velikog rata (koji je i sam bio rezultat dugotrajne i gorke borbe protiv liberalnog duha i koji je potaknuo razdoblje još gorljivijih napada na liberalne principe), svijet je bio naseljeniji nego ikad i svaki je stanovnik mogao živjeti neuporedivo bolje nego je to bilo moguće u ranijim stoljećima. Napredak koji je liberalizam stvorio znatno je smanjio smrtnost novorođenčadi, koja su bila besmislena žrtva ranijih godina i, kao rezultat poboljšanja životnih uslovila, produžio je prosječni životni vijek.
No, ovaj prosperitet nije tekao samo odabranoj klasi privilegovanih pojedinaca. Uoči Svjetskog rata, radnik u industrijskim zemljama Europe, Sjedinjenih Država i prekomorskih kolonija Engleske živio je bolje i gracioznije nego plemić davno prije. Ne samo da je mogao jesti i piti prema svojoj želji; mogao je dati svojoj djeci bolji odgoj; mogao bi, ako je želio, sudjelovati u intelektualnom i kulturnom životu svoje nacije; i, ako je imao dovoljno talenata i energije, mogao je bez poteškoća podići svoj društveni položaj. Upravo u zemljama koje su otišle najdalje u usvajanju liberalnog programa, vrh društvene piramide, uglavnom, nije bio sastavljen od onih koji su od samog rođenja uživali povlašteni položaj na osnovu nasljedstva ili visokog položaja njihovih roditelja, nego od onih koji su, pod povoljnim uslovima, svojim vlastitim snagama izgradili sebi put iz strašnih okolnosti. Prepreke koje su u ranim godinama razdvajale gospodare i kmetove pale su. Sada su postojali samo građani s jednakim pravima. Niko nije bio hendikepiran ili progonjen zbog svoje nacionalnosti, mišljenja ili vjere. Unutrašnji politički i vjerski progoni su prestali, a međunarodni ratovi su bivali sve rjeđi. Optimisti su već pozdravljali zoru novog doba vječnog mira.
Ali događaji su se okrenuli. U devetnaestom stoljeću pojavili su se snažni i nasilni protivnici liberalizma koji su uspjeli izbrisati veliki dio onoga što su liberali stvorili. Svijet danas više ne želi čuti za liberalizam. Izvan Engleske izraz “liberalizam” gotovo da je zabranjen. U Engleskoj, budite sigurni, još uvijek postoje “liberali”, ali većina njih su to samo imenom. Zapravo, oni su prije umjereni socijalisti. Svugdje je danas politička moć u rukama antiliberalnih stranaka. Program antiliberalizma oslobodio je snage koje su dovele do velikog svjetskog rata, a zahvaljujući uvoznim i izvoznim kvotama, tarifama, migracijskim barijerama i sličnim mjerama, doveli su nacije svijeta na mjesto uvodne međusobne izolacije. U svakoj je naciji to vodilo do socijalističkih eksperimenata čiji je rezultat bio smanjenje produktivnosti rada i istodobno povećanje žudnje i bijede. Ko god doslovno ne zatvara oči pred činjenicama, na svakom mjestu mora prepoznati znakove katastrofe koja se približava svjetskoj ekonomiji. Antiliberalizam vodi prema općem slomu civilizacije.
Ako neko želi znati što je liberalizam i što ima za cilj, ne može se jednostavno obratiti historiji za informaciju i raspitati se o tome za šta su liberalni političari stajali i šta su ostvarili. Jer liberalizam nigdje nije uspio u potpunosti realizovati svoj program kako je namjeravao.
Niti nam programi i postupci onih stranaka koje se danas nazivaju liberalnim donose bilo kakvo prosvjetljenje o prirodi istinskog liberalizma. Već je spomenuto da čak i u Engleskoj ono što se danas smatra liberalizmom ima mnogo veću sličnost s torizmom (engleska verzija konzervativizma, op. aut.) i socijalizmom nego starim programom slobodnotržišnjaka. Ako postoje liberali koji smatraju da je s njihovim liberalizmom kompatibilno da podrže nacionalizaciju željeznice, rudnika i drugih preduzeća, pa čak i da podupiru carinske tarife, lako se može vidjeti da oni danas nemaju ništa s liberalizmom osim imena.
Niti je danas više dovoljno da se ideja liberalizma oblikuje iz proučavanja djela njenih velikih utemeljitelja. Liberalizam nije dovršena doktrina ili fiksna dogma. Naprotiv: on je nauka primijenjena na društveni život čovjeka. I baš kao što ekonomija, sociologija i filozofija nisu spavali od doba Davida Humea, Adama Smitha, Davida Ricarda, Jeremyja Benthama i Wilhelma Humboldta, tako je i doktrina liberalizma danas drugačija od onoga što se pod njom podrazumijevalo u njihovo doba, iako su njena temeljna načela ostala nepromijenjena. Već dugi niz godina niko se nije usudio dati sažeti prikaz suštinskog značenja te doktrine. To može poslužiti kao opravdanje ovog pokušaja da uradimo taj posao.
