Meni
Kategorije

Tekst objavio dana okt 20, 2017 u Izdvojeno, Komentari | 1 +

Zašto više kapitalizma donosi više ljevice u BiH

Zašto više kapitalizma donosi više ljevice u BiH

Piše: Nihad Hebibović

Jahorinska deklaracija koja je objavljena krajem prošle godine već unekoliko je doživjela i negativne i pozitivne kritike, premda šira rasprava o njoj tek treba da počne. Treba odmah reći i to da je Jahorinska deklaracija dobra. Deklarativno!

Uostalom od deklaracije kao akta se i ne može više očekivati. Nije to akt koji usvajanjem od strane opozicionih partija stupa na snagu poput nekog novog zakona da bih joj se učitavao onaj značaj koji nije ni dala sama sebi. Rečeno je da usvojenih četrnaest principa predstavljaju tek spisak želja i ništa više od toga. Sa time se dakako ne može složiti. Usvojeni  principi jesu temeljne vrijednosti ljevice ispod kojih se ne može ići a ne tek puki spisak želja i ta formulacija više predstavlja izraz jedne beskorisne ogorčenosti aktuelnim društveno političkim trenutkom.

Također, mnogog je čitatelja deklaracije zbunilo to što partije i kružok javnih ličnosti okupljenih oko Jahorinske deklaracije balansiraju između lijevog i građanskog koncepta, a na sve to poneki je desničarski telal dobacio da nisu samo ljevičari oni koji se mogu kititi građanskom orijentacijom ( što je tek djelomično pogrešno). Partije i javne ličnosti okupljenje oko Jahorinske deklaracije najpreciznije rečeno okupljaju građansku ljevicu. Nije to ljevica u proleterskom odnosno socijalističkom smislu nego upravo građanska (antinacionalistička) ljevica. Stoga bi odmah trebalo prekinuti jalovu raspravu oko toga da li je deklaracija više ljevičarska ili građanska. To što je sami kreatori i kritička javnost ne znaju ideološki odrediti ne znači da ona ideološki nije određena. Dakle radi se o građanskoj (antinacionalističkoj i kapitalističkoj) ljevici. Antinacionalistička crta koja je ponajviše izražena u njenoj sadržini rezultat je datih društvenih okolnosti a u zemljama nastalim raspadom SFRJ bazično pitanje o tome šta je ljevica a šta nije, ideološka linija razgraničenja između desnice i ljevice, nije ( samo) pitanje klasnih razlika nego pitanje odnosa prema nacionalizmu. Na tu dihotomiju upućuje svaka intervencija u polje real-političkog. Bez snažnog antinacionalističkog angažmana, kako u širem društvenom smislu tako i u dnevno-političkom životu, svaka mogućnost postojanja ozbiljnije ljevice sužena je do beznačajnosti.

Ljevica u BiH, bošnjačka ljevica, ljevica u Bošnjaka

Tačno je da u Bosni i Hercegovini, državi tri konstitutivna naroda, ne postoji neka svedržavna ljevica koja na svakom dijelu teritorije BiH u trenutnim političkim okolnostima može računati sa jednakom podrškom. Tačno je da Jahorinska deklaracija ne simbolizira svedržavnu bosanskohercegovačku ljevicu nego ljevicu u Bošnjaka. Međutim ta ljevica ne polazi od etničkog kao izvorišta svog političkog djelovanja, stoga se ne može reći da je to bošnjačka ljevica nego jednostavno ljevica u Bošnjaka. To razumije se nisu dva identična pojma jer ne određuje Jahorinsku deklaraciju bošnjačko nego građansko-ljevičarsko.  To što nacionalistički trubaduri, kako bošnjački, tako srpski i hrvatski već sada ocijenjuju da se radi o bošnjačkoj ljevici koja je uperena protiv Bošnjaka ili sa druge strane Hrvata i Srba samo je dokaz toga da takav koncept ima smisla. To što će eventualno Jahorinska deklaracija uglavnom naići na podršku kod Bošnjaka, opet nije problem ni te ljevice ni Bošnjaka. Treba sačekati dok se slične inicijative ne pojave među dominantno srpskom i hrvatskom nacionalnom korpusu, a do tada biti svjestan razloga zašto se ljevica u tim korpusima ne pojavljuje.  Svjestan toga da razlog izostanka ljevice kod Srba i Hrvata ne leži u tome što bi njena afirmacija dovela do slabljenja položaja srpskog i hrvatskog naroda u BiH nego prevashodno leži u tome što se u sredinama poput Republike Srpske i imaginarne tzv „Herceg Bosne“ ljudi uglavnom pitaju šta smiju pa tek onda poslije toga se pitaju šta mogu. Sva društva u historiji čovječanstva u kojima se čovjek prije svega pitao šta smije pa tek onda šta može su propala, pa tako će  propasti i ta koja neposjedovanje političkog pluralizma ne trebaju prebacati drugome, ako se radi ( kao što se ne radi) o samosvjesnim ljudima nego sebi.

Više kapitalizma – više ljevice

U svojih „Deset krvavih godina“ Miroslav Krleža kaže da „“ voditi politiku ljevice znači pogledati istini u oči i ne obmanjivati se frazama“.  Jahorinska deklaracija u svome sadržaju između ostalog govori o smanjivanju klasnih razlika i ulozi sindikata u novom lijevom političkom djelovanju. Jasno da smanjivanje klasnih razlika i sindikalno djelovanje nisu tek fraze ali one to mogu ostati ukoliko se bude primjenjivao dosadašnji princip po kojem se i na ovakve sindikate koji trenutno postoje u Bosni i Hercegovini gleda kao na nešto što je apriori ljevičarska baza, a gledajući istini u oči, kroz ovih dvadeset i nešto krvavih godina, vidimo da to nije slučaj. Baš naprotiv, postojeći sindikati, mahom u javnom sektoru ( u privatnom ih i nema) baza su nacionalističkih politika i njihova stranačka mašinerija. Stoga ljevica, ma koliko to ružno zvučalo, kod takvih sindikata nema šta tražiti. Ona u predstojećim godinama može mirno gledati kako nacionalističke politike, silom prilika,odnosno provođenjem tzv. bolnih reformi, režu granu na kojoj sjede i polagano gube svoju glasačku bazu, oličenu u žutim sindikatima i socijalnim kategorijama koje će, sviđalo se to nekome ili ne, u godinama koje su pred nama, morati da budu deganžirane sa budžeta, čime automatski prestaje njihov nesporedni interes da glasaju za nacionalističke politike koje su ih uvele u sva ta razna socijalna prava. Šta bi onda u takvim okolnostima bio zahtjev ljevice? Zahtjev za više kapitalizma! Zahtjev ne samo za revizijom spornih privatizacija nego za novim privatizacijama i što većim angažiranjem radne snage u privatnom sektoru, one radne snage koja nije materijalno ucijenjena time da glasa za nacionaliste od čije volje zavisi njihova sudbina. Ljevica bi dakle trebala proslaviti jednu potpunu propast javnog sektora u korist privatnog, u korist profita i kapitala koji jedini mogu angažirati sve one koji žude za kakvim takvim poslom. Poslom pri kojemu nije potrebna stranačka iskaznica nego sposobnost ( mozak, ruke, lopata). Tek u takvim nadolazećim okolnostima ljevica bi mogla da računa na sindikate u pravom smislu te riječi. I to je jedini način da ono što se naziva radničkom klasom ponovo postane ljevičarska baza.

Prema tome budućnost ljevice ovdje u Bosni i Hercegovini, zemlji koja dovršava svoj proces tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, u državi gdje ogroman broj ljudi pretendira da postane dijelom onoga što se naziva „radnička klasa“, dijela ljudi koji trenutno, nažalost, nema ni tu mogućnost, da za svoj rad bude plaćeno pa makar i bijedno; Budućnost ljevice nije u bilo kakvom zahtjevu, političkom ili retoričkom za „obuzdavanjem“ kapitalizma niti u odbrani socijalnih prava samo jednog (manjeg dijela) radništva koji je primarno i većinski (iako ne potpuno) vezan za javni sektor a samim time i za nacionalističke politike, kada su ta prava uskraćena za većinu radništva, bez bilo kakve polemike o tome. Shodno tome trebalo bi već jednom pustiti kapitalizam da prohoda, da i doista sve javno postane privatno ( u jednom procesu), ukoliko više-utoliko bolje, da i doista u što većoj mjeri profunkcionira ono što liberali nazivaju „slobodnim tržištem“, i to ne zbog ideala o „slobodnom tržištu“ nego zbog samih radnika i mogućnosti novih politika. U konačnici potrebno je da se desi jedan dijalektički obrat koji bi glasio ; „Sva vlast u ruke privatnih vlasnika“. Dakle ukoliko postoji bilo kakva budućnost ljevice, smislenost njenog političkog djelovanja na duže staze nije u moralističkom mistificiranju klasnih razlika i obmanjivanju frazama, kao što je to do sada bio slučaj nego u njihovom zaoštravanju. Uostalom, ne bi bilo prvi put da se ljevica u borbi za bolje i pravednije građansko društvo bori i za bolju poziciju u njemu. U protivnom ostaje samo pojam ljevice bremenit iskustvom svoje propasti. ..Trebalo bi vjerovati da su potpisnici Jahorinske deklaracije  prepoznali te nove okolnosti u kojima nova ljevica treba da djeluje.

Širi front 

Da bi se naprijed navedeno sprovelo u djelo nužno je proširiti broj političkih aktera okupljenih oko Jahorinske deklaracije. U taj red sigurno se mogu ubrojati još neke stranke, pojedinci i organizacije koje bi u jednom širem dijalogu pokušale ostvariti ono što je zacrtano. Potrebno je između ostalog u ovako lošoj amtosferi prevazići neke lične razmirice i sujete, ako se već želi djelovati u korist općeg dobra. Na kraju krajeva Jahorinska deklaracija, barem kako se čini, ne predstavlja kraj nego početak, i ne može se steći dojam da su njeni inicijatori za sobom zatvorili vrata. Kako će biti u budućnosti, to ipak ostaje da se vidi.

 

Izvor: Vijesti.ba

 

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

1 Komentar

  1. U BIH NE POSTOJE KONSTUTIVNI NARODI…TO JE PODVALA SVIM ONIMA KOJI BIH SMATRAJU JEDINOM DOMOVINOM. PO DEFINCIJI KONSTITUIVNOST PODRAZUMJEVA DA JE DRŽAVA NASTAL VOLJOM TRI NARODA I DA SU U TU DRŽAVU UNIJELI SVOJE TERITORIJE..SVOJE..OVO ILI ONO.
    U DRŽAVU BIH NIJEDAN NAROD NIJE UNIO NIŠTA. BIH JE STARIJA I OD BOŠNJAKA I OD SRBA I HRVATA JER JE NASTAL PRIJE NJIH…PODJELAMA PO VJERSKOJ OSNOVI OD BOSANSKOG NARODA ILI BOŠNJAKA..NASTALI SU BOSNJACI PARAVOSLAVCI KOJI SU PO SVOJOJ VOLJI POSTALI SRBI A BOŠNJACI KATOLICI SVOJOM VOLJOM HRVATI….PREMA TOME NEMA KONSTITUIVNOSTI.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This