‘Kad dođe deset sati navečer, u Gračanici kao da je svirala opšta opasnost. Nigdje nikoga. Dok drugdje tek izlaze, ovdje su već u krevetu, jer znaju da se moraju odmoriti za novi radni dan. I čini mi se da je oduvijek tako. Isto tako, morate znati i da će ovdje večeras zaspati najmanje 100 milijunaša”, riječi su kojima, među ostalim, novinar Mirsad Čamdžić opisuje jedno od gospodarskih čuda Bosne i Hercegovine.
Gračanica je s više od 1110 poslovnih subjekata i stopi zaposlenosti jedan od BiH lidera, a uz magistralnu cestu koja prolazi gradom doslovno su načičkani brojni manji ili veći pogoni. U njima se proizvodi plastični asortiman, po kojem je ta općina na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine bila poznata i prije rata, školski namještaj, betonske konstrukcije, peleti, liftovi, kožna galanterija, SIM kartice, a Gračaničani su proizveli i prvi BiH kompjuter. Partneri su im najveći svjetski brendovi, a gračanički poduzetnici nisu samo lideri u Bosni i Hercegovini, nego u regiji i Europi.
Načelnik općine Nusret Helić, poziva državu da “kroz promjenu porezne politike i smanjivanje doprinosa, rastereti privredne subjekte”. Zbog velikih davanja, dodaje, radnici su spremni raditi i bez osiguranja. Svjestan je, kaže, da Gračenici nedostaje radne snage i da mnogi upozoravaju da će se ona morati uvoziti.
Glavna urednica Radija Gračanica Melina Kurtović kaže, pak, kako njihova radio stanica sedmično objavljuje oglase u kojima se traži i po stotinjak radnika, ali da se na njih niko ne javlja. “Pretpostavljam da ljudi razmišljaju tako da negdje u Sloveniji mogu zaraditi 1500 eura, umjesto 1500 maraka ovdje, pa još ako supruga ima toliko, ne može mu ne biti bolje, bez obzira koliko skup život ondje bio. Ako i ima sigurnost ovdje i redovno je prijavljen, ljudi odlaze iz straha da će ono što imaju u skorije vrijeme nestati”, objašnjava.
Kako bi mladima približili ono što rade i priidobili ih za radna mjesta, poslodavci su im odlučili promovirati poslove koji im se nude i to uz stipendije, piše Al Jazeera Balkans.
Načelnik Helić kaže kako su posao i ljudi koji stvaraju nove vrijednosti uvijek na prvom mjestu, a “privrednici se međusobno pomažu i ako jedan uđe u krizu, drugi se organiziraju i pomažu mu, samo da ne propadne”. Navodi i kako je organiziran društveni život, jer žele da “ljudi i poslije posla sretnije žive”, ali i priznaje kako to “nije ni blizu onoga što ljudima treba”.
No, pogleda li se ono što nosi Gračanicu, postavlja se i logično pitanje – u čemu je tajna poduzetnosti Gračanlija?
Omer Hamzić, glavni urednik Gračaničkog glasnika i svojevrsni hroničar događanja u tom kraju, ne smatra Gračanicu gospodarskim čudom, baš kao ni druge uspješne sredine, već smatra da je to “rezultat jednog dužeg kontinuiteta i tradicije”. Tvrdi kako su u tranzicijskom razdoblju lošije prošle sredine koje su imale velike proizvodne tvrtke koje su zapošlavale puno ljudi i od kojih je u njima ovisio život. One su mahom propadale vodeći prema dnu i svoje radnike.
Na drugoj strani su sredine koje su “imale manje tvrtke, zanatsko-proizvodnog tipa, pa su se lakše prestrojavale, lakše preživljavale u ratu, a ljudi su se mogli lakše prilagođavati novim uvjetima i imali su navike u takozvanom ‘privatluku’ poslije radnog vremena, težili su nekim dopunskim zanimanjima”. Jedna od takvih sredina bila je Gračanica, gdje su i prije rata postojali manji pogoni obrtničkog, proizvodnog i uslužnog tipa.
