Piše: Ludwig von Mises (odlomak iz knjige “Liberalizam”)
Ljudi obično smatraju da je socijalizam nepraktičan jer misle da ljudi nemaju moralne kvalitete koje zahtijeva socijalističko društvo. Postoji strah da pod socijalizmom većina ljudi nećr pokazivati isti žar u obavljanju zadataka i poslova koji im se dodjeljuju, kao što ih svakodnevno rade u društvenom poretku koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstavima za proizvodnju. U kapitalističkom društvu, svaki pojedinac zna da su plodovi rada njegovi vlastiti i da u njima može uživat, da se njegov prihod povećava ili smanjuje prema tome je li rezultat njegovog rada veći ili manji. U socijalističkom društvu svaki će pojedinac misliti da ta stvar manje ovisi o učinkovitosti njegovog rada, budući da mu u svakom slučaju pripada fiksni dio ukupne proizvodnje, a iznos potonje ne može se znatno smanjiti gubitkom koji proizlazi iz ljenost bilo kojeg čovjeka. Ako bi, kao što se treba bojati, takvo uvjerenje postalo opće, produktivnost rada u socijalističkoj zajednici znatno će se smanjiti.
Ovaj prigovor protiv socijalizma potpuno razumno zvuči, ali ne dolazi do srca stvari. Da je u socijalističkoj zajednici bilo moguće utvrditi rezultat rada svakog pojedinog druga s istom preciznošću kojom se to ostvaruje za svakog radnika pomoću ekonomskog izračuna u kapitalističkom sistemu, praktičnost socijalizma ne bi zavisila od dobre volje svakog pojedinca. Društvo bi bilo u poziciji, barem unutar određenih granica, utvrditi udio ukupne proizvodnje koja će se dodijeliti svakom radniku na temelju opsega njegovog doprinosa proizvodnji. Ono što čini socijalizam nepraktičnim je upravo činjenica da je izračun takve vrste nemoguć u socijalističkom društvu.
U kapitalističkom sistemu, izračun profitabilnosti predstavlja vodič koji upućuje pojedinca da li preduzeće u kojem djeluje mora, u datim okolnostima, biti u pogonu i hoće li se voditi na najučinkovitiji mogući način, tj., uz najmanje troškove u proizvodnim čimbenicima. Ako se preduzće pokazuje neprofitabilnim, to znači da su sirovine, poluproizvodi i rad koji su potrebni u njemu zaposleni od strane drugih preduzeća za svrhu koja je s gledišta potrošača hitnija i važnija, ili za istu svrhu, ali na ekonomičniji način (tj. s manjim troškovima kapitala i rada). Kada je, primjerice, ručno tkanje postalo neprofitabilno, to znači da kapital i rad zaposlenih u stroju za tkanje daju veći prinos i da je stoga neekonomično pridržavati se metode proizvodnje u kojoj isti input kapitala i rada donosi manji output.
Ako se planira novo preduzeće, unaprijed se može izračunati može li ono uopće biti profitabilno i na koji način. Ako, primjerice, postoji namjera izgradnje željezničke pruge, procjenjivanjem očekivanog prometa i sposobnosti plaćanja troškova, može se izračunati isplati li se ulaganje kapitala i rada u takvo preduzeće. Ako rezultat ovog izračuna pokazuje da projektirana željeznička pruga ne daje nikakvu zaradu, to znači da postoji bitnije upošljavanje kapitala i rada od onog koje zahtijeva gradnja željeznica; svijet još nije dovoljno bogat da bi mogao sebi priuštiti takav trošak. Ali ne samo kada se postavlja pitanje je li uopće potrebno započeti određeni poduhvat, da je izračun vrijednosti i profitabilnosti odlučujući; on kontrolira svaki pojedini korak koji poduzetnik poduzima u obavljanju poslovanja.
Kapitalistički ekonomski izračun, koji jedini omogućava racionalnu produkciju, temelji se na monetarnom izračunu. Samo zato što se cijene svih dobara i usluga na tržištu mogu izraziti u smislu novca, za njih je, unatoč njihovoj heterogenosti, moguće unijeti izračun koji uključuje homogene mjerne jedinice. U socijalističkom društvu, gdje su sva sredstva proizvodnje u vlasništvu zajednice i gdje, stoga, nema tržišta i nema razmjene produktivnih dobara i usluga, ni cijene novca za dobra i usluge višeg reda ne mogu postojati. Takvom bi društvenom sistemu, dakle, nužno, nedostajala sredstva za racionalno upravljanje poslovnim subjektima, tj. ekonomski izračun. Ekonomski izračun ne može se odvijati u nedostatku zajedničkog nazivnika na koji se sve heterogene robe i usluge mogu svesti.
Razmotrimo sasvim jednostavan slučaj. Za izgradnju željezničke pruge od A do B može se zamisliti nekoliko ruta. Pretpostavimo da se planina nalazi između A i B. Željeznička pruga može se izvoditi preko planine, oko planine, ili, putem tunela, kroz planinu. U kapitalističkom društvu vrlo je lako izračunati koja će se linija pokazati najprofitabilnijom. Jednostavno se utvrđuju troškovi koji su uključeni u izgradnju svake od tri linije i razlike u operativnim troškovima koji nužno nastaju predviđenim prometom na svakoj. Iz tih količina nije teško utvrditi koji će put biti najprofitabilniji. Socijalističko društvo nije moglo napraviti takve izračune. Jer ono ne bi imalo nikakvog načina za svođenje na jedinstveno mjerilo svih heterogenih količina i kvaliteta dobara i usluga koje dolaze u obzir. Suočeni s običnim, svakodnevnim problemima koje upravljanje ekonomijom predstavlja, socijalističko će društvo ostati bespomoćno, jer ne bi imalo mogući način održavanja svojih računa.
Prosperitet koji je omogućio da se mnogo više ljudi danas nastanjuje na zemlji nego u pretapitalizmu posljedica je isključivo kapitalističke metode dugih proizvodnih lanaca, što nužno zahtijeva monetarni izračun. To je nemoguće u socijalizmu. Uzaludno su se socijalistički autori trudili pokazati kako se još uvijek može upravljati čak i bez novčane i monetarne kalkulacije. Svi njihovi napori u tom pogledu su se susreli s neuspjehom.
Vodstvo socijalističkog društva bi se stoga suočilo s problemom koje ne bi moglo riješiti. Ne bi bilo moguće odlučiti koji je od nebrojenih mogućih načina postupanja najisplativiji. Nastali haos u ekonomiji mogao bi kulminirati brzo i neodoljivo u univerzalnom siromaštvu i retrograciji prema primitivnim uslovima pod kojima su nekoć živjeli naši preci.
Socijalistički ideal, kad se vodi do njegovog logičkog zaključka, dogodit će se u društvenom poretku u kojemu su sva sredstva za proizvodnju u vlasništvu društva u cjelini. Proizvodnja bi bila u potpunosti u rukama vlade, središta moći u društvu. Jedino to bi odredilo šta bi se trebalo proizvesti i kako i na koji način će se raspodijeliti roba spremna za potrošnju. Malo je razlike da li zamišljamo socijalističku državu budućnosti kao demokratski konstituiranu ili na drugi način. Čak bi i demokratska socijalistička država bi nužno vodila ka čvrsto organiziranoj birokratiji kojoj su svi, osim najviših funkcionera, dužni služiti vlastima, premda su i sami građani , u svojstvu birača, na neki način učestvovali u oblikovanju direktiva koje je izdala središnja vlast.
Takvo se socijalističko stanje ne može usporediti s državnim preduzećima, bez obzira koliko se povećao njihov broj u posljednjih nekoliko desetljeća, posebno u Njemačkoj i Rusiji. Potonji svi cvatu pokraj privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Oni se bave komercijalnim poslovima s preduzećima koje kapitalisti posjeduju i njima upravljaju, a oni dobijaju različite poticaje iz tih preduzeća koja im time oživljavaju vlastiti rad. Na primjer, državne željeznice osiguravaju njihovi dobavljači, proizvođači lokomotiva, instruktori, instalateri signalizacije i druge opreme, s aparatom koji se drugdje pokazao uspješnim u poslovanju željezničkih pruga u privatnom vlasništvu. Odatle dobijaju poticaj za pokretanje inovacija kako bi održali korak s napretkom u tehnologiji i metodama upravljanja poslovanjem, koje se odvija svuda oko njih.
Stvar je općeg znanja da su državna i općinska preduzeća propala, da su skupa i neučinkovita te da moraju biti subvencionirana iz poreznih sredstava samo da bi se održavali u poslovanju. Naravno, kada javno poduzeće zauzima monopolistički položaj, kao što je, primjerice, općenito slučaj s komunalnim prijevoznim sredstvima i električnim svjetlom i elektranama, loše posljedice neučinkovitosti ne moraju se uvijek izraziti u vidljivom financijskom neuspjehu. Pod određenim okolnostima moguće ga je prikriti iskorištavanjem mogućnosti da monopolist podigne cijenu svojih proizvoda i usluga dovoljno visoko da bi ta preduzeća, unatoč neekonomičnom upravljanju, još uvijek bila profitabilna. Niža produktivnost socijalističke metode proizvodnje samo se manifestira drugačije ovdje, i nije je tako lako prepoznata kao inače; u biti, međutim, slučaj ostaje isti.
No niti jedan od tih eksperimenata u socijalistički upravljanjim preduzećima ne može nam pružiti osnovu za prosuđivanje onoga što bi značilo da se realizira socijalistički ideal društenog vlasništva nad svim proizvodnim sredstvima. U socijalističkom društvu budućnosti, koje neće ostaviti mjesta za slobodnu aktivnost privatnih preduzeća koja rade rame uz rame s onima u vlasništvu i pod kontrolom države, centralnog planiranje partijskog ili državnog odbora neće imati potpun mjerač predviđen za cijelu ekonomiju od strane tržišta i tržišnih cijena. Na tržištu, gdje se svim proizvodima i uslugama trguje, omjeri razmjene, izraženi u cijenama novca, mogu se odrediti za sve što je kupljeno i prodano. U društvenom poretku koji se temelji na privatnoj imovini, time postaje moguće primijeniti monetarni izračun u provjeravanju rezultata svih ekonomskih aktivnosti. Socijalna produktivnost svake ekonomske transakcije može se testirati metodama knjigovodstva i troškovnog računovodstva. Ipak, još se treba pokazati da javna poduzeća nisu u mogućnosti koristiti troškovno računovodstvo na isti način kao i privatna preduzeća. Uprkos tome, monetarni izračun čak daje i državnim i komunalnim poduzećima osnovu za prosuđivanje uspjeha ili neuspjeha njihovog upravljanja. U potpuno socijalističkom ekonomskom sistemu to bi bilo sasvim nemoguće, jer u nedostatku privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne bi moglo biti razmjene kapitalnih dobara na tržištu, a time niti valjane vrijednosti izražene u novcu ili monetarnog izračuna. Opća uprava čisto socijalističkog društva stoga nema nikakvog sredstva za smanjivanje zajedničkog nazivnika troškova proizvodnje svih heterogenih roba koje planira proizvesti.
Niti to može postići postavljanjem rashoda u naturi prema štednji u naturi. Ne može se to izračunati ako nije moguće smanjiti uobičajeni medij izražavanja sati rada različitih razreda, željeza, uglja, građevinskih materijala svake vrste, mašina i svih drugih stvari potrebnih za rad i upravljanje različitim preduzećima. Izračun je moguć samo kad se u obzir uzmu u obzir sve robe. Naravno, novčani izračun ima svoje nesavršenosti i nedostatke, ali nemamo ništa bolje da stavimo na njegovo mjesto. Dovoljno je za praktične svrhe života sve dok je monetarni sistem dobar. Ako bismo se odrekli novčanog izračuna, svaki ekonomski račun bi bio apsolutno nemoguć.
To je odlučujući prigovor koji ekonomija podiže protiv mogućnosti socijalističkog društva. Ono se mora odreći intelektualne podjele rada koja se sastoji od saradnje svih poduzetnika, zemljoposjednika i radnika kao proizvođača i potrošača u formiranju tržišnih cijena. Ali bez toga, racionalnost, tj. mogućnost ekonomskog izračuna, nezamisliva je.
