Kako je Margaret Thatcher riješila probleme rudara

Kako je Margaret Thatcher riješila probleme rudara

U normalnoj, tržišnoj ekonomiji, ponuda i potražnja određuju uspjehe. Kretanja, kreirana kroz varijable ponude i potražnje, utiču na sve. Tako, naprimjer, ukoliko se stanovnici nekog predgrađa sele u centar ili obratno, kompanije koje djeluju na tim područjima gube ili dobijaju nove potrošače i kreiraju ili gube vrijednost kako u smislu proizvoda, tako u smislu profita, dividendi, plaća ili se suočavaju sa propadanjem zbog nepostojanja potražnje za onim što nude.

Poremećaji koje kretanja na tržištu mogu stvoriti za njegove subjekte često mogu biti bolna, kako za ponuđače, tako i za potrošače. Balans se uspostavlja prirodno, ali polako. Nasilni, brzi način da se zaustave ili ublaže posljedice tržišne interakcije jeste državna intervencija ili kontrola. Država, kao vlasnik instrumenata legalne prisile, može usmjeravati kretanja na tržištu u onom pravcu u kojem se odluči.

Važno je to saznanje u svjetlu jučer obilježenog Dana rudara koji je prošao u negativnoj atmosferi zbog teškog položaja ovih radnika i nemogućnosti da se izbore sa neumoljivim tržištem. Iako, kao dio koncerna Elektroprivrede, na gotovo potpuno monopoliziranom i od strane vlade upravljanom tržištu, rudnici su u sve nepovoljnijem položaju. Mahom zbog dugova koje država-kompanija kreira prema državi-vlasniku.

Slično se događalo i tokom osamdesetih u Velikoj Britaniji. Rudarski sektor je bio neprofitabilan, zastario i vodili su ga uticajni sindikalisti koji nisu dozvoljavali privatizaciju nacionalnog interesa, zato što bi ista značila modernizaciju, otpuštanja, te vjerovatnu zamjenu radnika mašinama. Rudarski su vođe, bez obzira na velike troškove koje je taj sektor generirao i čije su plaće mahom bile krpljene poreznim novcem, tražili povećanja primanja, prijetili štrajkom i odsjecanjem izvora toplote za većinu britanaca pred zimu 1984.

Margaret Thatcher, koja je samo dvije godine prije toga privatizirala industriju čelika, na štrajk je odgovorila prijetnjom da će isto uraditi i rudarskoj industriji. Nakon natezanja tamo-ovamo, gospođa Thatcher srezala je subvencije, zatvaranjem rudnika i okretanjem ka uvozu uglja, energiji baziranoj na nafti i stvorila plan permanentnih šestomjesečnih zaliha kako mala grupa ne bi mogla držati cijelu naciju taocem svojih loših postupaka.

Desilo se kao i s početka naše priče. Rudarske zajednice i gradići stvoreni oko njih počeli su propadati i kriviti premijerku za takvo stanje. No, problem sa ovim stanjem nije bio u samim postupcima Margaret Thatcher koliko u činjenici da su zajednice dobro živjele prije nestanka rudnika i nisu smatrale da postoji išta drugo što ih može održavati.

Slobodnotržišna ekonomija ne trpi takvo stagniranje. Previše je problema za čije se rješenje traži vladina intervencija. Izgradnja kuća, obezbjeđenje radnog mjesta, subvencije, ogromna socijalna davanja, sve to nije posao vlade. Njen posao je da obezbjeđuje jednake prilike, vladavinu prava i poštivanja ugovora između osoba. Sve dok se vlada miješa u operativni menadžment kompanija ili sektora, ti sektori se neće ponašati po zakonima tržišta i eventualno će početi propadati iako možda za njih ima još prilike.

Takva prilika bi se mogla stvoriti i u Bosni i Hercegovini. Privatizacija, eliminacija viška radne snage i zamjena iste sa mašinama koje povećavaju produktivnost su samo neki od koraka. Naredni bi morali biti rezanje javne potrošnje i snižavanje poreznih stopa te obezbjeđivanje dodatnih mogućnosti za prekvalifikaciju koje već postoje, ali nisu iskorištene zbog nedostatka tržišnog mentaliteta.

Probleme rudara neće riješiti vlada tako što će na silu upumpavati novac, uvezivati radni staž za čiju je neuvezanost sama kriva. Problemi se neće rješavati stavljanjem rudarske industrije pod kapu državne kompanije kojom već svakako vlada politika. Rješit će se jedino okretanjem jednostavnim principima ponude i potražnje i prilagodbe zakonima tržišta uz maksimalnu otvorenost i spremnost pojedinaca da preuzmu odgovornost za vlastiti život u svoje ruke.

Danas u Velikoj Britaniji tek 2000 radnika radi u rudarskoj industriji. Aprila 2017, britanci su proveli jedan cijeli dan na struji proizvedenoj drugim izvorima, bez uglja. Posljedice pada rudarske industrije su rast korištenja obnovljivih izvora te čistoća zraka. OSim toga. veliki broj ljudi pogođenih inicijalnim šokom reformi danas radi neke druge poslove i zarađuju više nego bi mogli u rudarskoj industriji.

Bilo bi lijepo takve posljedice vidjeti i u Bosni i Hercegovini sa oko 12.000 zaposlenih u sektoru rudarstva samo u Federaciji BiH, gubicima oko 100 miliona KM godišnje i ukupnim obavezama koje iznose preko 750 miliona KM. Određene tendencije poput restrukturiranja i modernizacije postoje, ali bez uključivanja tržišnih pravila igre u cijelu priču, rudarima će i dalje biti izuzetno teško doseći nivo dostojanstvenog života od svoga rada.

O autoru
Darjan Minov Izvršni direktor Liberalnog foruma. Projekt menadžer sa dugogodišnjim iskustvom na međunarodnim i nacionalnim projektima. Povremeni blogger, tehno entuzijast i obožavatelj klasičnog sci fi filma.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *