Odabrati školu bi trebalo da bude lako kao odabrati frizera

Dok sam bila na šišanju prije neki dan, započela sam razgovor sa svojom frizerkom, koja mi je pričala o tome kako je certificirana kao „Paul Mitchell Master Stilistkinja“, Paul Mitchell je mreža salona ljepote koji obučavaju osoblje. Da bi postali „master stajlist“, uposlenici u salonu trebaju dostići određenu sumu dolara na mjesec, kako bi pokazali da su dostigli visok nivo kompetencije i izgradili klijentelu.

Razgovor me bacio na razmišljanje, kao i obično, o tome koliko prirodno i efikasno mnogi dijelovi privatnog sektora postavljaju standarde, te kako vlada, posebce kad se radi o obrazovanju, ne postavlja.

Razmislite samo na šta sve trošite novac u životu. Zašto odaberete jedan proizvod ili davatelja usluga umjesto nekog drugog? Da li je možda zato što vam je vlada rekla tako? Osim ako postoji porezni poticaj, vjerovatno ne. Ali u slučaju obrazovanja, često nam kažu da je jedna škola bolja od druge od strane vlade, koja postavlja vlastite grozne standarde po kojima ocjenjuje svoje škole. Kako apsurdno manjkav sistem.

Tržište pomaže potrošačima da biraju

Nisam odabrala salon u koji sam otišla zbog Paul Mitchell certifikata (iako sam bila upoznata sa brendom), ali bih po zadatku, nakon dobre usluge tamo, težila da odem u Paul Mitchell salon spram nekog koji nije dio te mreže, ukoliko mogu da biram. Tako slobodno tržište funkcioniše.

Mnogi ljudi se kunu u AAA-certificirane automehaničarske radionice i servisiraju svoja auta samo u radionicama koje Američka Automobilska Asocijacija označi kao radnje „visokog kvaliteta“. Slično, dok sam odrastala, često sam putovala na izlete sa svojom porodicom. Noćivali smo po raznim kampovima i zaključili da kada god smo vidjeli „Good Sam“ naljepnicu odobrenja, kamp je bio odličan.

Ljudi koji postanu lični treneri imaju mnoštvo opcija kada govorimo o certifikatima, pa su neki priznati kao više rangirani i bolje prihvaćeni od drugih, što znači da mogu lakše dobiti bolje plaćen posao. Isto je sa školom. Svi su znali ako ideš u Ivy League školu (reputacija je izgubila na preciznosti s vremenom), da si vjerovatno pametna, dobro obrazovana, i sposobna za karijeru na visokom nivou.

Yelp, rejting proizvoda na Amazonu, svi rade istu stvar! Informišu nas o tome koji su proizvodi i usluge najbolji. Mogla bih nabrojati stotine hiljada primjera u kojima ljudi vjeruju slobodnom tržištu da pravi informisane odluke o ekonomskim izborima na dnevnoj bazi. Kada se radi o obrazovanju, ipak, malo nas ima izbor, i „izbori“ koje vlada za nas pravi su često bazirani, kako sam istakla i ranije, na ispod prosječnim (pristojno rečeno) standardima koje su izumili.

Standardi visokih uloga

Kako je Washington Postova Valeria Strauss napisala 2015.,

Standardizovano testiranje je postalo znak moderne školske reforme preko 12 godina. Počevši sa uporabom ovih testova i No Child Left Behind zakonom 2002., pokušali su držati škole „odgovornim“ za njihov rad. Ulozi za testove su povišeni sa Obaminim potezom zvanim Race to the Top takmičenje za novčana sredstva vrijedno 4.3 milijarde, u kojem su države mogle ostvariti pravo na novčana sredstva ukoliko obećaju da će provesti određene reforme – uključujući i evaluaciju učitelja prema ocjenama na testu i usvajanje „zajedničkih standarda“.

Ah ti, „zajednički standardi“. Zadnji set  zajedničkih standarda se pokazao – kao i većina stvari koje vlada previdi – katastrofalnim.  Zajednička jezgra državnih standarda je prodana SAD-u (bukvalno su primili mito da je usvoje) kao feel-good/look-good šema kako bi nasamarili porezne obveznike da vjeruju kako se državne škole idealno održavaju. Standardi su se pokazali užasnim; a sve što su uradili je podsjetnik na to da kako god održavani bili, sadašnji vladini standardi su preniski.

Svaki uspješan biznis, škola i osoba (morate biti dobri kako bi bili preporučeni) su izgradili superiornu reputaciju na zasluzi, ne na standardima koje odredi vlada. Vrijeme je da naš sistem dobije istu priliku da zaradi đake, uzdižući se do standarda do kojeg je obiteljima doista stalo.

Dajući roditeljima mogućnost izbora gdje će njihova djeca biti obrazovana bi bio garant održavanja visokog standarda, postavljenog od strane roditelja, nasuprot niskoj ljestvici kojoj današnje državno obrazovanje teži, te bi  dramatično poboljšalo sistem za sve.

Teresa Mull, FEE.org

Digresija prevoditelja: BiH i SAD kontekst u pogledu obrazovanja nije isti, ali slične probleme sa snižavanjem standarda i malim izborom škola koje su alternativa državnom obrazovanju su stvaran problem i našeg društva. Obrazovanje je temelj budućnosti novih naraštaja i naše države, te ga tako trebamo i tretirati!

Preveo: Amir Pečenković

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *