Ispovijest bivšeg socijaliste: Zašto sam prestao biti ljevičar

Ispovijest bivšeg socijaliste: Zašto sam prestao biti ljevičar

Piše: Danijal Hadžović

 

„Ko s 19 nije socijalist, nema srca. Ko je s 30 i dalje socijalist, nema mozga“. Mnogi od nas prepoznat će se u ovoj rečenici čuvenog njemačkog kancelara i ujedinitelja Otta von Bismarcka. Dobro, barem u njenom prvom dijelu, a drugi će prije ostati trajan izvor naših ideoloških prijepora.

Upravo u skladu s ovom Bismarckovom devizom, i sam sam nekoć, upravo u navedenom dobu, dubinski vjerovao u ljevičarske ideje.

Smatrao sam da je nedopustivo što u društvu i svijetu ima toliko siromašnih, a tako malo bogatih koji uživaju u neograničenim blagodatima i moći. Nisam shvatao,  nisam  se mogao pomiriti s tim jedna osoba može posjedovati desetine milijardi dolara, dok stotine miliona doslovno gladuju.

Odurni su mi bili ti praznoglavi tatini sinovi koji su se, nemilice trošeći tuđi novac, neumjesno bahatili skupim automobilima, satovima i luksuznim provodima u društvu opšte neimaštine i besperspektivnosti.

Iako protiv privatnog vlasništva nad malim biznisom i uslužnim djelatnostima nisam imao ništa, bilo mi je nepojmljivo da se privatnicima dozvoli kontrola nad ključnim društvenim resursima i najvećim firmama. Zar to nisu stvari koje bi trebale biti pod kontrolom i na raspolaganju cijelom društvu, a ne sredstvo za basnoslovno bogaćenje pojedinaca?

Političare, medije, zabavnu, industriju, McDonald's…. Sve te stvari vidio sam samo kao sredstvo kroz koje bogati, stvarajući pritom privid lažne slobode, truju siromašne narode mase lažima, turbofolkom, nezdravom hranom, neukusom i provode dobro osmišljeno i ciljano zaglupljivanje kako bi ljude pretvorili u bezglave i pokorne konzumente.

Smatrao sam da, nasuprot toga, moramo uspostaviti model u kome će država oteti od bogatih i dati siromašnim; da ključne grane privrede moraju biti pod kontrolom države i društva u cjelini; da mediji, kultura i sport  moraju biti pod kontrolom zajednice te da narod treba konzumirati onu muziku, one filmove, one emisije, onu hranu i one aktivnosti koje ću mu donositi istinsku dobrobit, a da sve to treba biti u nadležnosti kompetentnih stručnjaka.

Pogođen onim što mi se činilo kao nepravda i izopačenost uzrkovana kapitalizmom, vjerovao sam da je rješenje u jakoj državi kroz koju čitav kolektiv zajedno uređuje i kontroliše sav društveni život. Ipak, kako će koja oblast društva izgledati bilo je pitanje koje sam vjerovao da treba prepustiti „stručnjacima“, jer je to prevažno da se pusti volji neukih masa. Drugim riječima, vjerovao sam da će za dobrobit masa vlasništvo mora biti u rukama svih, ali tako što će istovremeno odluke za sve njih donositi samo oni odabrani.

Koliko god paradoksalno zvučilo, vjerovao sam u sve postulate u koje vjeruju svi radikalni ljevičari. I bio sam radikalan koliko se radikalan može biti. I osjećao sam velike frustracije i gnjev što i drugi ljudi nisu osviješteni kao i ja i ne prepoznaju da su žrtve jedne goleme globalne zavjere i manipulacije vladajuće kapitalističke klase. U tom smislu sam se i vrlo rano aktivirao i priključio raznim ljevičarskim organizacijama. Kroz taj aktivizam počeo sam putovati  i upoznavati mnoge ljevičare. Nastupao sam, pisao  analize društva iz krajnje ljevičarskog ugla i vrata da se etabliram kao ljevičarski aktivist, ideolog i dijete revolucije su mi bila otvorena.

Šta se desilo u međuvremenu pa sam napustio svoje ljevičarske ideale, postao ogorčeni protivnik socijalističke ideologije, njenih praksi  i mentalitetskih ostataka u društvu, te nasuprot toga čvrst pobornik slobodnog tržišta i individualne slobode izbora? Jednostavno rečeno, odrastao sam.

Najrpije sam upoznao same ljevičare. Kroz svoj aktivizam i druženje s njima shvatio sam da se većinom radi o asocijalnim, frustriranim i neodgovornim pojedincima koji pate od nedostatka samospoznaje. Njihove parole za pravdom, jednakošću, kolektivnim vlasništvom i redistribucijom bogatstva  zapravo su puki vapaji osoba nesretnih svojim životom i položajem koji zauzimaju u današnjem sistemu. Socijalizam je za njih vječna utjeha, unutrašnji glas koji im govori da bi sami bili daleko uspješniji, ugledniji i prihvaćeniji samo da postoji sistem koji će o njima suditi prema „stvarnim vrlinama“.

Upoznao sam radikalne ljevičare. A onda sam upoznao sam i poneke poduzetne, vrijedne i radne ljude. Nasuprot danonoćnog filozofiranja, konzumacije lakih droga i gnjecavog samosažalijevanja, stajali su ljudi koji danonoćno rade, štede, investiraju i stvaraju nove vrijednosti, iako im okolina uglavnom ne daje adekvatno priznanje za rad. Shvatio sam da prvi živi na njihov račun i zahvaljujući njihovom radu, a ne obratno. Shvatio sam da su bogati bogati, barem većina njih, zahvaljujući tome što su naporno radili, pametno ulagali, stvorili nešto novo i drugačije, te kao rezultat svega toga otvorili desetine, stotine i stotine hiljada radnih mjesta. Shvatio sam da bi bez njihovog bogatstva u svijetu zapravo bilo i nebrojeno više onih koji doslovno gladuju.

Također, brzo sam shvatio i da bez privatnog vlasništva i ličnog interesa koji ide pod ruku s njima, upravljanje firmama i resursima funkcioniše katastrofalno. Dovoljna su bila iskustva s državnim kompanijama i šalterima. Posebno sam shvatio da se novac sasvim sigurno bolje koristi i ulaže kada leži u rukama sposobnih i poduzetnih pojedinaca, nego kad je u rukama političara i demagoga.

Shvatio sam i također da narod nije zaglupljen od elita koje upravljaju s njim. Narod je naprosto glup! Turbofolk, fast food, starlete… nisu uzrok nego posljedica. Ne konzumiraju se zato što  ih narodu neko silom nameće, nego se nudi zato što ga narod sam traži. I ne postoji recept niti metod kojim ćemo uz prisilu promijeniti ukus i razmišljanje mase. Ali baš zato što im navike silom promijeniti ne možemo, nemamo pravo koristiti silu kako bismo im uskratili slobodu izbora,  pokušavajući ih skrojiti po našem vlastitom modelu poželjnosti.

Prije nego što sam počeo proučavati bilo kakvu kritičku teoriju, život me je naučio da socijalizam  naprosto ne funkcioniše. Društvo u kome svi sve dijele, svi svime upravljaju, a opet odabrani odlučuju šta je najbolje za sve, kada ste frustrirani tinejdžer može zvučati obećavajuće. No ono je apsolutno suprotstavljeno kompleksnosti ljudske prirode i stoga neprovodivo.

Ljudsko društvo funkcioniše po principu traganja svake individue za ostvarivanjem svojih ličnih interesa.  Ti interesi toliko su slojeviti, različit i suprotstavljeni. Ne postoji planer ni ljudski genij koji te interese može isplanirati i ukalupiti u jedan stroj. Jedina sila koje te interese može pomiriti u koliko-toliko harmoničan i funkcionalan sistem jeste sila tržišta,  gdje će ljudi biti pušteni na miru da delaju po slobodnoj volji.

Liberal sam postao upravo tako što sam u teorijama  liberalnih mislilaca pronalazio objašnjenja za društvene i ekonomske zakonitosti koje sam kao pojedinac susretao na svakom koraku. I shvatio sam da trebam u prvom redu gledati svoja posla i pustiti druge da žive kako hoće. Liberalizam prije svega jeste nauka primijenjena na ljudsko društvo. Zasniva se striktno na razumu. Socijalizam, uključujući i njegove teorije, prije svega je jedna emocija vođena ljudskim strastima. Priznajem, slijediti razum dakako je teže i neromantičnije od slijeđenja strasti.  No neophodan je ispit zrelosti. Ja sam ga prošao u ranim dvadesetim.

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *