“Švicarski paradoks”: Zašto nas više obrazovanja neće učiniti bogatijim

“Švicarski paradoks”: Zašto nas više obrazovanja neće učiniti bogatijim

Piše: Ha-Joon Chang

Čak i u ovo naše doba, koje se, navodno, pokreće znanjem, odnos između visokog obrazovanja i prosperiteta nije direktno proporcionalan. Tu je posebno upečatljiv primjer Švicarske. Riječ je o zemlji koja spada u jednu od malog broja najbogatijih i najindustrijalizovanih zemalja svijeta, ali je, u isti mah, što je zaista iznenađujuće, zemlja koja ima najmanji broj upisa – ubjedljivo najmanji broj upisa – na univerzitet u cijelom bogatom svijetu; sve do početka devedesetih godina 20. vijeka, procenat Švicaraca odgovarajućeg uzrasta koji se upišu na fakultetske studije iznosio je samo jednu trećinu prosjeka u drugim bogatim zemljama. Još 1996. godine, stopa upisa na švicarske univerzitete bila je upola manja od prosječne stope u zemljama OECD (16 posto naspram 34 posto). U međuvremenu se ta stopa u Švicarskoj znatno povećala, tako da je prema podacima UNESCO-a, 2007. godine iznosila 47 posto. Međutim, procenat Švicaraca koji se upisuje na fakultet i dalje je najniži među svim bogatim zemljama i znatno zaostaje za stopom koju možemo naći u većini zemalja s jakom mrežom univerziteta, kao što je su Finska (94 posto), SAD (82 posto) i Danska (80 posto). Zanimljivo je da je taj procenat upisa na fakultet u Švicarskoj znatno manji nego u većini mnogo siromašnijih privreda, kao što su Južna Koreja (96 posto), Grčka (91 posto), Litvanija (76 posto) i Argentina (68 posto).

Kako je onda moguće da je Švicarska ostala na vrhu međunarodne produktivnosti uprkos tome što je njeno stanovništvo u znatno manjoj mjeri visokoobrazovano nego ono u zemljama koje su joj glavna konkurencija, ali ne samo u tim zemljama već i u mnogim ekonomijama koje su znatno siromašnije?

Jedino moguće objašnjenje glasi da univerziteti u različitim zemljama imaju različite kvalitete. Zato je, budući da korejski i litvanski univerziteti po kvaliteti zaostaju za švicarskim, moguće da Švicarska bude bogatija od Koreje i Litvanije, uprsko tome što procenat Švicaraca koji imaju univerzitetsko obrazovanje znatno zaostaje za procentom Korejaca ili Litvanaca. Međutim, taj argument gubi mnogo na snazi ako bismo Švicarsku uporedili s Finskom ili Sjedinjenim Američkim Državama. Svakako ne možemo tvrditi da su švicarski univerziteti toliko bolji od finskih ili američkih da je dovoljno da upola manje Švicaraca pohađa univerzitete nego što je to u Finskoj ili Americi.

Glavno objašnjenje za „švicarski paradoks“ treba tražiti u malom sadržaju obrazovanja koji je direktno vezan za produktivnost. Međutim, kada je riječ o visokom obrazovanju, ta neproduktivna komponenta ne odnosi se u toj mjeri na izvučavanje predmeta koji će ljudima pomoći da steknu neku ličnu ispunjenost i zadovoljstvo, da budu dobri građani i da imaju jasan nacionalni identitet, kao što je sa osnovnim i srednjim obrazovanjem. Tu se radi o onom ešto ekonomisti nazivaju funkcijom „sortiranja“.

Razumije se, visoko obrazovanje omogućuje studentima da steknu određena znanja koja imaju veze s produktivnošću, ali ono ima još jednu važnu funkciju, a to je da omogući da se svakom pojedincu odredi mjesto u hijerarhiji mogućnosti zapošljavanja. U mnogim profesijama i mnogim vidovima poslovanja za posao su važniji opšta inteligencija, disciplinovanost i sposobnost samoorganizovanja nego stručno znanje, zato što glavninu tog znanja možete i morate da steknete na samom radnom mjestu. Tako, čak i ako ste na univerzitetu stekli diplomu historičara ili hemičara, to ne mora biti značajno za vaš rad perspektivnog menadžera u nekoj osiguravajućoj kući ili činovnika u ministarstvu saobraćaja, ali sama činjenica da ste diplomirali na univerzitetu poručuje vašim potencijalnim poslodavcima da ćete vjerovatno biti pametniji, disciplinovaniji i bolje organizovan radnik od onih koji nisu stekli univerzitetsku diplomu. Kada vas zaposle kao čovjeka s diplomom, vaši poslodavci vas onda zapošljavaju zbog tih opštih odluka, a ne zbog vašeg specijalističkog znanja, koje često nema nikakav značaj za posao koji ćete se neposredno baviti.

Tu sad treba ukazati na još nešto; u posljednje vrijeme se sve više naglašava potreba za visokim obrazovanjem, pa se uslijed toga stvorila nezdrava dinamika, tako da se insistira na visokom obrazovanju u mnogim zemljama visokog dohotka po stanovniku ili višeg srednjeg dohotka po stanovniku koje sebi mogu priuštiti da prošite mrežu univerziteta (podaci koje smo gore naveli ukazuju na to da ni Švicarska nije bila imuna na tu pojavu).  Onda kada  procenat ljudi koji se upisuju na univerzitet pređe kritični prag, ljudi moraju da se upišu kako bi stekli pristojan posao. Kada, recimo, pedeset posto stanovništva pohađa univerzitet, onda sama činjenica da ne upisujete univerzitet znači da ste u donjoj polovini distribucije sposobnosti, što baš nije najbolje polazište za potragu za poslom. Dakle, ljudi upisuju univerzitetske studije potpuno svjesni da će „gubiti vrijeme“ izučavajući stvari koje im nikada u poslu neće biti potrebne. Kada svako želi da upiše univerzitet, onda se i potražnja za fakultetskim diplomama povećava, što onda dovodi do ponude većeg broja mjesta za studiranje, pa se još više povećava stopa upisa na fakultet, a posljedica svega toga je drastičniji pritisak u smislu upisa na univerzitet. Vremenom to aktivira proces inflacije fakultetske diplome. Sada kada „svako“ ima fakultetsku diplomu, morate da steknete diplomu mastera, ili čak možda doktora da biste se na neki način istakli, čak i ako nijedno od tih akademskih zvanja neće donijeti nikakav ozbiljan pomak na planu vaše produktivnosti u obavljanju bilo kog budućeg posla ili će donijeti samo minimalan pomak.

S obzirom na to da je Švicarska do sredine posljednje decenije 20. vijeka mogla da održi jednu od najviših stopa produktivnosti u savremenom svijetu uz procenat upisa na univerzitet koji nije prelazio od 10 do 15 posto, možemo reći da su stope upisa na studij danas znatno više nego što je to stvarno potrebno. Čak i ako prihvatimo tezu da su potrebe za vještinama do te mjere povećane zahvaljujući usponu ekonomije znanja da je onih četrdeset i nešto više posto, koliko se danas u Švicarskoj upisuje na univerzitetske studije zaista minimum (a ja u to ozbiljno sumnjam), to još uvijek znači da barem polovina univerzitetskog obrazovanja u zemljama kao što su SAD, Koreja i Finska biva „protraćena“ u igri sortiranja čiji je rezultat uvijek neutralan, jer je zbir jednak nuli. Sistem visokog obrazovanja u tim zemljama postao je nalik na pozorište u kome neki gledaoci odluče da ustanu da bi bolje vidjeli scenu, što onda primora one koji se nalaze iza njih da i oni, željeli to ili ne, ustanu. Kada dovoljno ljudi ustane, onda i svi ostali moraju da ustanu, što znači da više nema bolji pogled, ali je svima postalo neudobnije.

Obrazovanje naspram poduzetništva

Ako osnovno obrazovanje nije jedino koje je bitno za određivanje mogućnosti prosperiteta jedne zemlje, već je jednako važno i visoko obrazovanje, onda moramo ozbiljno preformulisati ulogu obrazovanja u našoj privredi.

Kada je riječ o bogatim zemljama, njihovu opsjednutost visokim obrazovanjem treba ukrotiti. Ta opsjednutost dovela je do nezdrave inflacije fakultetskih diploma i njena posljedica su prekomjerna ulaganja u visoko obrazovanje u mnogim zemljama. Ne protivim se tome da zemlje iz drugih razloga imaju visoku stopu upisa na univerzitetske studije – ali pritom ne bi smjele da se zavaravaju kako će im sama ta činjenica povećanog upisa donijeti bitno veću produktivnost.

Međutim, kada je riječ o zemljama u razvoju, potrebna je još drastičnija promjena ugla gledanja. One treba da prošire obrazovanje kako bi pripremile svoju omladinu za sadržajniji život, ali što se tiče povećanja produktivnosti, te zemlje moraju da odu korak dalje od obrazovanja na individualnoj osnovi i posvete veću pažnju izgradnji pravih institucija i organizacija neophodnih za rast produktivnosti.

Ono po čemu se bogate zemlje stvarno razlikuju od siromašnih zemalja mnogo manje je to koliko su dobro obrazovani njihovi individualni građani, a mnogo više to koliko su njihovi građani organizovani u kolektivne entitete koji se odlikuju visokom produktivnošću – bilo da je riječ o divovskim kompanijama, poput „Boinga“ ili „Volkswagena“, bilo da je riječ o manjim, a svjetski poznatim preduzećima iz Švicarske i Italije. Razvoj takvih kompanija treba da uživa podršku čitavog niza institucija  koje podstiču ulaganje i prihvatanje rizika – trgovinski režim štiti i njeguje preduzeća u „industrijama u povoju“, finansijski sistem koji obezbjeđuje „strpljivi kapital“ neophodan za ulaganja u dugoročno povećanje produktivnosti, institucije koje pružaju drugu priliku i kapitalistima (što znači dobar zakon o stečaju) i radnicima (valjanu državu blagostanja), javne subvencije i regulaciju koja se odnosni na istraživanje i razvoj i obuku i tako dalje.

Obrazovanje je vrijedno, ali njegova glavna vrijednost nije u povećanju produktivnosti. Njegova glavna vrijednost ogleda se u njegovoj sposobnosti da nam pomogne da razvijemo vlastiti potencijal u da živimo ispunjeniji i nezavisniji život. Ako proširimo obrazovanje u uvjerenju da će ono obogatiti naše privrede, bit ćemo gorko razočarani, jer je veza između obrazovanja i produktivnosti na nacionalnom nivou veoma složena i tanana. Naše pretjerano oduševljenje obrazovanjem treba na neki način ukrotiti, i naročito u zemljama u razvoju, treba posvetiti znatno veću pažnju pitanja uspostavljanaj i unapređivanja proizvodnih preduzeća i institucija koje tim preduzećima pružaju podršku.

 

 

O autoru:

Ha-Joon Chang, rodom iz Južne Koreje, specijalizirao je ekonomiju razvoja i predaje političku ekonomiju razvoja na univerzitetu Kembdridž.

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *