Piše: Danijal Hadžović
Vjetar političkih trendova sa Zapada i u BiH je između ostalog donio i nove ideološke pokrete koji se mogu sažeti u ono što se pežorativno naziva SJW (Social Justice Warriors). SJW ekipa generalno spada u ljude koji promovišu „socijalno progresivne ideje“, a od kojih u kontekstu BiH naročito do izražaja dolaze feminizam trećeg vala i politike identiteta. Iako ove ideje još uvijek u našoj zemlji nemaju masovnije društveno prisustvo niti uporište u stavovima ogromne većine ljude, te su skoncentrisane uglavnom među određenim brojem udruženja i medija dotiranih od stranih ambasada, one u sve većoj mjeri počinju ulaziti u javni prostor te utjecati i na javne politike.
Dakako, u slobodnoj i demokratskoj zemlji svaka grupa ima legitimno pravo pokušavati da kroji društvo u skladu sa svojim pogledima na svijet. Ipak, s ovim grupama liberali imaju problem na više nivoa. Prvi je što su njihove metode djelovanja i način shvatanja društvenih odnosa duboko antiliberalni. Drugi, direktno vezan uz ovaj prvi, je što pripadnici tih grupa sebe nerijetko doživljavaju i nazivaju liberalima, te smatraju da vi to niste jer se ne slažete s njima. Na četiri primjera ću pokazati da je razlika u pogledima i metodama između njih i liberala zapravo drastična.
Identitet: Razlika između liberala i ovih grupa možda se ponajviše ogleda po pitanju identiteta. Liberalizam zagovara jednaka prava za sve građane pred zakonom. Liberalizam se izričito protivi da bilo koji pojedinac zbog svoje grupne pripadnosti, bilo rasne, etničke, vjerske, spolne ili neke druge, bude diskriminisana. No, liberalizam se također protivi i da bilo koji pojedinac zbog svoje grupne pripadnosti ima bilo kakve posebne privilegije i prava u odnosu na druge. Niti većina smije imati veća prava od manjine, niti manjina smije imati veća prava od većine. Davanje bilo kojoj grupi posebnih zakonskih privilegija u odnosu na druge bi bilo kršenje ovog pravila i suštinski bi predstavljalo diskriminaciju, bez obzira kakve bile njene reperkusije po društvu. A istinski liberali se protive svakoj vrsti diskriminacije.
Za razliku od liberala, dženderisti upravo zagovaraju tu vrstu, tzv. pozitivne diskriminacije, gdje bi grupe koje oni sami vide kao ugrožene i ugnjetavane, trebale imati posebna i veća prava u odnosu na ono što oni žele vidjeti kao pripadnike većinske, „opresorske grupe“.
Primjerice, prijedlog Naše stranke da se uvede zakonska obaveza da na svakoj izbornoj listi mora biti minimalno 50% žena (u odnosu na trenutnih 40%) eklatantan je primjer ovakvih politika, jer teži političkom inženjeringu zasnovanom na nečijoj grupnoj pripadnosti. Osim toga, uvredljiv i za same žene jer ih tretira kao nesposobne da se same izbore za svoje mjesto na političkoj sceni, zbog čega im treba obezbijediti posebne zaštitničke kvote.
Sloboda govora: Razlika između liberala i SJW grupa po pitanju slobode govora jednako je dramatična kao i po pitanju odnosa prema identitetu. Odnos liberala prema slobodi govora najbolje je sažet u čuvenoj Voltaierovoj rečenici „Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.” Osim ako nije riječ o ekscplicitnim pozovima na nasilje, svako u slobodnom društvu mora imati punu slobodu i pravo da javno izražava bilo kakav stav. Naravno, na one anticivilizacijske i nečovječne stavove imamo puno pravo se groziti, javno ih osuđivati i argumentovano im se suprotstavljati, ali nemamo pravo zakonski sankcionisati mišljenja s kojima se ne slažemo.
To je princip liberala, ali ne i ovih grupacija. One smatraju i čak i javno traže da gotovo svaki stav koji nije na liniji njihovih pogleda bude najstrožije sankcionisan.
Upravo u Sarajevu djeluje jedna takva organizacija čuvena po tome što svako malo zahtijeva od nadležnih institucija sankcioniranje pojedinaca zbog javnih istupa, novinskih tekstova ili čak i reklama za koje zaključe da su uvredljivi prema grupama za čija prava tvrde da se bore. Njihov cilj nije sloboda govora za sve, nego cenzurisanje govora i utjerivanje vlastitih stavova svima.
Kapitalizam: Liberali su uvijek bili prokapitalistički orijentisani, priznajući ga za ono što jeste: jedini ekonomski sistem adekvatan za izlazak velikog broja iz siromaštva. I ne samo to. Kapitalizam, odnosno tržišna ekonomija zasnovana na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, implementiran je upravo od strane liberala kao globalni sistem, jer je jedini išao pod ruku s liberalnim principom individualne slobode, koja i nema previše smisla bez ekonomske slobode i prava na raspolaganje privatnim vlasništvom. Liberali su često smatrali kako su potrebne i određene vladine intervencije za pomoć najugroženijim i uspostavljanje pravila igre na tržištu, ali nikada nisu bili protivnici kapitalizma.
No, za ove grupe kapitalizam je još jedno sredstvo koji vladajuće elite i grupe koriste za ugnjezavanje onih slabijih.
Tradicionalizam: Sljedbenici ove ideologije često su me znali optužiti da za nekoga ko se deklariše kao liberal, imam isuviše tradicionalističke pogled na svijet. Iako bi se dalo diskutovati o tome koliko su moji pogledi „tradicionalistički“, sve to i nema puno veze s liberalizmom. Liberalizam nije ideologija koja trpa nos i striktno definiše nečiji individualni sistem vrijednosti. Liberalizam je filozofija koja želi ulogu države u drutšvu ograničiti na zaštitnika ljudske slobode, sigurnosti i imovine. Liberal u političkom smislu jednako može biti i konzervativni vjernik kao i transeksualni ateist, ukoliko prihvata ove bazične principe liberalizma. U liberalnom društvu džamija i crkva s javnom kućom; komunistička stranka s liberalnom strankom; prodavnica s vjerskim ikonama s prodavnicom seksualnih igračaka; kockarnica s bibliotekom; mogu mirno da egzistiraju u krugu od jednog kilometra.
Liberalizam, drugim riječima, želi ljude ostaviti na miru da žive kako žele. Takve kakvi jesu. No, ne i dženderisti, koji kao svoju misiju i cilj svog djelovanja vide oslobađanje ljudi iz njihovih tobožnjih okova tradicionalizma, patrijarhata i ustaljenih društvenih normi, te vlastiti individualni sistem vrijednosti žele, ako treba i uz pomoć državne prisile, nametnuti svima.
Iako se ove grupe i same nerijetko znaju smatrati i nazivati liberalima, i iako se laiku može činiti da zbog borbe za manjine se oni nalaze na istoj strani, istina je potpuno drugačija. Oni, jednako kao i mnogi konzervativci, žele iskoristiti sva moguća sredstva kako bi radikalno redefinisali društvene odnose i svoj sistem vrijednosti, ako treba i korištenjem državne prisile, nametnuli kao službeni zakon države. I u tom smislu su neprijatelji, a ne saveznici liberalizma.
