Kako je umrla radnička klasa

Kako je umrla radnička klasa

Povećana nejednakost prihoda; stagniranje plata; tehnološka promjena koja favorizuje određene vještine; usporenje rasta produktivnosti; porast premija na plate univerzitetski obrazovanih; polarizacija tržišta rada; opadanje participacije radne snage u optimalnih godišta; niska intergeneracijska relativna mobilnost; opadanje sveukupne mobilnosti – svi ovi koncepti su razvijeni od strane ekonomista kako bi opisali sve sumornije izglede prosječnog američkog radnika. Uzeti zajedno, oni stvaraju konsenzus da nešto nije u redu sa američkom ekonomijom i da taj problem neće nestati u skorijoj budućnosti.

Ako pratimo samo razmišljanja eksperata koji na naše probleme gledaju samo iz ekonomske perspektive, nećemo uspjeti da u potpunosti shvatimo težinu situacije. Da, relevantni „podaci“ ili prihodi podešeni za inflaciju su bili razočaravajući i zabrinjavajući već decenijama. Posebno, oštar rast u nejednakosti prihoda, stvoren uglavnom zahvaljujući rastu 1% najviših prihoda, znači da prihodi tipičnog američkog domaćinstva nisu održali nivo rasta koji pokazuje sveukupni rast ekonomije. Ipak, brižljiv i nepristrasan pregled podataka pokazuje da su prihodi nastavili da donekle rastu još od sedamdesetih. Zaista, od onih koji su „ispali“ iz statusa srednje klase tokom posljednjih 25 godina, u zavisnosti od definicije, dobar dio ih je „ispao“ u više slojeve. Iako je svjetska ekonomska kriza oborila prihode, do sada su oni porasli skoro na isti nivo prije krize. Kada uzmemo u obzir da poređenja realnih prihoda nikada ne mogu da obuhvate pristup novim proizvodima koji ranije nisu bili dostupni po bilo kojoj cjeni, razuman zaključak bi bio da je sveukupni materijalni životni standard u Sjedinjenim Državama na najvišem nivou ikada. Relativna stagnacije može frustrirati naša očekivanja ali to nije isto što i kolaps.

Međutim ako fokus sklonimo sa prihoda i kupovne moći uočavamo nešto mnogo problematičnije od ekonomske stagnacije. Van visokoobrazovane i komforne elite koju čini 20-25% Amerikanaca, mi uočavamo nepogrešive znake društvenog kolapsa. Preciznije, ono što vidimo je društvena dezintegracija – progresivno rasplitanje ljudskih veza koje daju životu strukturu i značenje; gubljenje povezanosti sa poslom; opadajući nivoi učestvovanja u životu zajednice; opadajuće stope braka i porodica sa dvoje roditelja. [1]

Ovo je stvarna kriza, ali njeni korijeni su duhovno, ne materijalno siromaštvo. Među bijelcima, čiji je pad bio sa veće visine, šireća anomija je proključala i prelila se u akte samouništavajućeg očaja koji pune naslovne strane. Prvo su nas proslavljeni nalazi Anne Case i Angusa Deatona upozorili na šokantan porast mortaliteta među srednjovječnim muškarcima, uzrokovan suicidom, zloupotrebom supstanci – opijati su glavna tema ovih dana, ali lista se na završava sa njima – i drugim „smrtima iz očaja.“ [2] Novembra 2016., bijelci iz Rust Belta-a su napravili promjenu time što su postavili nekompetentnog demagoga u Bijelu kuću.

Ono čemu svjedočimo je humanitarna olupina velike istorijske promjene, duboke promjene u društvenim zahtjevima ekonomskog života. Došli smo do kraja radničke klase.

Još uvijek koristimo izraz „radnička klasa“ za veliki dio stanovništva – u najbližoj aproksimacijii, ljudi bez diplome četverogodišnjeg univerziteta, pošto su najvjerovatnije ti ljudi zaglavljeni među najmanje plaćenim i poslovima koji imaju najniži status u društvu. Ali kao industrijski koncept u postindustrijskom svijetu, izraz više nije pogodan. Istoričar Jefferson Cowie je bio u pravu kada je svojoj istoriji  “Stayin’ Alive” (Preživjeti) dao podnaslov “The 1970s and the Last Days of the Working Class” (Sedamdesete i Posljednji Dani, Radničke Klase), implicirajući da će nadolazeća postindustrijska ekonomija uvesti tranziciju ka postradničkoj klasi. Ili, da koristimo formulaciju sociologa Andrewa Cherlina: „tobožnju-radničku klasu, pojedince koji bi imali industrijske poslove koji su nekada postojali.“

Radnička klasa je bila poseban istorijski fenomen sa stvarnom unutrašnjom koherentnošću. Njeni članovi su dijelili niz institucija koje su ih objedinjavale (od kojih su najprominentnije sindikati), etos solidarnosti i otpora korporativnom iskorišćivanju i istinski ponos njihovim mjestom i ulogom u društvu. Njihovi nasljednici, u kontrastu, su samo agregacija labavo povezanih ili nepovezanih pojedinaca, u oku svakodnevnog života definisani neuspjehom i isključenošću. Nisu uspjeli da ostvare obrazovanje koje je neophodno da uđu u meritokratiju, iz koje su stoga isključeni. Taj neuspjeh ostavlja ih da posmatraju spolja, bez mjesta za njih same koje bi im dalo osjećaj pripadnosti, status i iznad svega – dostojanstvo.

Pred sobom imamo društvenu stvarnost koju uska ekonomska perspektiva ne može da pojmi. Način života je umro, a sa njim i vitalni izvor identiteta. Kao posljedica mnoge stvari se raspadaju – lokalna ekonomija, zajednica, porodica, životi. Ova katastrofa koja se pred nama odvija kao usporeni film je pokrenula fundamentalna promjena u tome kakao je kapitalistička podjela rada organizovana. Od prvih početaka Industrijske revolucije u 18. vijeku pa sve do nedavno, čudesni tehnološki progres i stvaranje bogatstva savremenim ekonomskim rastom zavisilo je od ogromne količine nekvalifikovanog i fizički zahtjevnog rada. Ovo više nije situacija u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim ekonomijama. Između automatizacije i prebacivanja u države sa jeftinijom radnom snagom, tehnološki najdinamičnije industrije naše države – one koje su odgovorne za masivan dio inovacije i rasta produktivnosti – danas nemaju mnogo koristi od američkog fizičkog rada.

Naravno, privreda Sjedinjenih Država još uvijek zapošljava veliki broj nisko kvalifikovanih radnika. Oni postoje u bogatim zalihama i tržišta rada u SAD su još uvijek dovoljno funkcionalna da okvirno   te zalihe upare sa potražnjom. Ali sve ovo se odvija u zaostalim i učmalim dijelovima privrednog života. Dinamični sektori koji guraju čitav sistem naprijed, i na kojima počivaju nade za kontinuirano poboljšanje u materijalnim životnim uslovima, danas nemaju  mnogo potrebe za žuljevitim rukama i snažnim leđima – i imaće sve manje kako godine prolaze.

Ekonomisti situaciju opisuju kao „tehnološku promjenu koja favorizuje vještine“ – drugim riječima, inovacija koja povećava potražnju za visoko obrazovanim specijalistima u odnosu na obične radnike i porede trenutnu dinamiku sa tranzicijom iz privrede bazirane na poljoprivredi ka baziranoj na industriji koja je bila neutralna po pitanju vještina. Tada su radnici koji su ostali bez posla na farmama zbog mehanizacije mogli naći poslove u fabrikama bez potrebe za specijalizovanom ekspertizom. U poređenju sa tim, nekadašnji radnici u industriji čelika i autoindustriji iz Rust Belt-a nemaju vještine neophodne kako bi iskoristili šanse za poslove stvorene informatičkom revolucijom.

Ovdje, ponovo, ne možemo shvatiti značaj onoga što se dešava oslanjajući se samo na alatke ekonomije. Na vrhuncu položaja američke radničke klase  u kasnim četrdesetim, tokom pedesetih i šezdesetih, pozicija radnika u društvu bila je poboljšana ne samo zahvaljujući robusnoj potražnji za njihovim vještinama i radom. Prvo, imali su zakon i politiku na njihovoj strani. Wagnerov zakon iz 1935. stvorio je put ka masovnom sindikalnom udruživanju nisko kvalifikovanih industrijskih radnika i režim kolektivnih pregovora o platama i uslovima rada. Tokom Drugog svjetskog rata, federalna vlada je aktivno promovisala sindikalno organizovanje u u ratnim proizvodnim pogonima. Rezultat je bio da su oko tri četvrtine fabričkih radnika, odnosno trećina od ukupne američke radne snage, bili članovi sindikata do ranih pedesetih. Pravna struktura Wegnerovog zakona omogućila je radnicima da prikupe značajnu pregovaračku moć i usmjere je jedinstveno prema menadžmentu, smanjujući takmičenje za plate među radnicima preko čitavih sektora privrede. Sindikalizovani radnici su stoga imali moć da ispregovaraju plate koje su bile otprilike 10% do 15% iznad tržišnih cijena kao i niz poboljšanja uslova i zaštite na radu.

Izuzetno je bitno napomenuti da su  striktno zakonske prednosti koje su radnici uživali na vrhuncu značaja organizovanog rada od tada samo neznatno oslabile. Od usvajanja Wangerovog zakona samo jednom je došlo do smanjenja moći sindikata i do toga je došlo usvajanjem (uprkos vetu predsednika Trumana) Taft-Hartlijevog zakona 1947, nekoliko godina prije nego što je radničko organizovanje doseglo najviši nivo. Ono što je zaista transformislo snagu koju je nudio zakon iz riječi na papiru u stvarnu moć bio je drugi stub koji je podupirao položaj radničke klase u društvu: kolektivna akcija. Kongres nije sindikalizovao industriju SAD, to je učinila masovna akcija, najdramatičniji primjer je sjedeći štrajk ranika General Motors-a tokom 1936.-1937., koji je doveo do sindikalnog udruživanja radnika američke autoindustrije. Kada su jednom sindikati osnovani, njihova pregovaračka snaga zasnivala se na kredibilnosti prijetnji štrajkom. Nakon izlaska iz Drugog svjetskog rata tokom kog su štrajkovi bili obeshrabrivani, američki radnici su snažno podsjetili na ozbiljnost te prijetnje talasom masovnih akcija kada je više od pet miliona radnika stupilo u štrajk tokom godine nakon pobjede nad Japanom – godine sa najviše štrajkova u istoriji SAD.

Ova militantnost i kohezija grupe omogućili su da dođe do „Detroitskog ugovora“ između Charile Wilosnovog General Motors-a i Walter Reutherovih Ujedinjenih Automobilskih Radnika. Dogovor je  postavio osnovni šablon za uspon radničke klase nakon rata, po njemu su radnici dobili automatska prilagođavanja plata prema troškovima života i porast primanja na osnovu produktivnosti dok su rasporedi proizvodnje, cijene, investiranje i tehnološke promjene pripale unutar „upravljačkih prerogativa.“ „GM je možda mir platio skupo,“ pisao je Daniel Bell, tada mladi reporter za Fortune, ali „dobio ga je za džabe.“

Slabljenje organizovanog radničkog pokreta je direktan rezultat opadanja kapaciteta za masovnu akciju. Nakon velikog talasa sindikalizovanja koji je počeo u tridesetim, stopa organizovanja je dostignula vrhunac ranih pedesetih i nakon toga uslijedilo je dugotrajno opadanje. Kako je broj zaposlenih u teškoj industriji počeo da opada tokom sedamdesetih, broj novo organizovanih radnika  je značajno zaostajao snaga sindikata je progresivno opadala.

Ovakav nivo posvećenosti sindikalnoj solidarnosti ne može biti objašnjena na zadovoljavajući način bez reference o promijenjenoj prirodi radnog mjesta. Jedinstven, i jedinstveno grozan, karakter fabričkog rada bio je esencijalnu uzrok koji je isprva i stvorio samosvjesnu radničku klasu. Prljav i opasan posao, kombinovan sa regimentacijom i čvrstom disciplinom u proizvodnoj hali doveli su do toga da radnici sebe vide kao učesnike u nečemu nalik ratu – sa njihovim poslodavcima kao neprijateljem. Klasni rat, u to vrijeme, nije bila smo metafora ili apstraktna mogućnost: bio je dnevna, življena realnost.

„Prekor je našoj civilizaciji,“ priznao je predsjednik Benjamin Harrison 1889, „da bilo koja klasa američkih radnika treba da u potrazi za korisnim zanimanjem bude podvrgnuta opasnosti gubitka uda ili života jednakoj skoro kao opasnost po vojnika tokom rata.“ U to vrijeme, broj mrtvih na radnom mjestu i broj povređenih je iznosio oko milion godišnje. Takvi uslovi za posljedicu su imali pokušaje organizovanja i borbe – često i bukvalno. „Molly Maguires“ epizoda u Pensilvanijskim ugljenim kopovima, Veliki željeznički štrajk iz 1877. koji je odnio više od stotinu života, Haymarket, Homestead, Cripple Creek, Ludlovski masakr – su samo neke od mnogobrojnih epizoda nasilnih obračuna dok su se agenti kapitala borili da zadrže kontrolu nad pritiscima stvorenim od strane zahtjeva koje su tražili od svojih radnika.

Najbolji dio života radničke klase, solidarnost, bila je čvrsto vezana za njegove najgore dijelove. Kako su se uslovi rada poboljšavali, pomjerajući se iz vrelih, bučnih fabrika u klimatizovane kancelarije, osjećaj povezanosti zajedničkim neadaćama i borbom neminovno se osuo.

No, u zenitu radničke klase, kombinacija zakona i kolektivnih akcija dala je radničkim čelnicima ovlasti koje se daleko nadilaze fabrike i davale im uticaj u stvarima makroekonomskog i geopolitičkog značaja. Ta sposobnost utjecanja na unutrašnju politiku i međunarodne odnose dodatno je podsticala položaj i uticaj radničke klase. Kada su radnici u čeličanama ili automobilskoj industriji stupali u štrajk, rezultirajući poremećaji proširili bi se daleko izvan pojedinih kompanija koje su sindikati ciljali. Radnički nemiri u kritičnim industrijama uticali su na zdravlje ukupne američke privrede, a svaka prijetnja stabilnosti američke industrijske moći bila je i prijetnja nacionalnoj sigurnosti i međunarodnom poretku. Razmislite o Harry Trumanovoj odluci u aprilu 1952., tokom Korejskog rata, da nacionalizuje američku industriju čelika samo nekoliko sati prije nego što su radnici planirali stupiti u štrajk. Općenito se sjećamo incidenta kao ekstremnog prekoračenja ovlaštenja izvršnog ogranka vlasti, koju je Vrhovni sud razbio, ali ovdje je bitno ilustrirati snažnu moć koju su sindikati posjedovali i visok značaj bilo kakvih slomova u industrijskim odnosima.

Stoga je poslijeratni uspon radničke klase bio rezultat međusobno povezanog i međusobno ojačavajućeg kompleksa faktora. Nisu bili samo povoljni zakoni o radu, ne samo  nadahnuta kolektivna akcija, već njihova kombinacija zajedno s velikom zavisnošću o ručnom radu tehnološki naprednih industrija od ključne važnosti za nacionalno i globalno blagostanje – svi ti elementi, djelujući zajedno- su običnim radnicima omogućili brze ekonomske dobitke i društveno poštovanje koji su uzrok toga da se sada sjećamo tog razdoblja s takvom čežnjom. I uistinu bitan element bio je ovisnost industrije o ručnom radu. Jer je ovisnost i sukobi između tvrtki i radnika koje je proizvela, to je što je dovelo do radničkog pokreta koji je bio odgovoran i za donošenje Wagnerovog zakona i za solidarnosti koja je prevela zakon u masovnu sindikalnu organizaciju.

Tek što je taj trijumf radničke klase postignut, počeo se raspadati. Nastavak napretka privrednog  razvoja – tempiran ubrzanim napretkom u automatizaciji, globalizaciji i prebacivanju proizvodnje i zapošljavanja daleko od proizvodnje i u sektor usluga – neumoljivo su smanjivali oslanjanje teške industrije na ručni rad i relativni značaj teške industrije u sveukupnom ekonomskom učinku.

Ti su procesi ozbiljno započeli znatno ranije nego što se mnogi posmatrači danas sjećaju. Američke multinacionalne korporacije učetverostručile su svoje investicije u inostranstvu između 1957. i 1973. godine, od 25 milijardi do 104 milijarde dolara u stalnim dolarima. I 1964. godine, “Ad Hoc odbor za trostruku revoluciju” napravio je naslove s memorandumom predsjedniku Johnsonu o prijetnji masovne tehnološke nezaposlenosti kao rezultata automatizacije. Ali ovo je tek početak. Kako je informacijska tehnologija zamijenila industriju na vrhu tehnološkog napretka, i kako se potražnja za radom uglavnom pomaknula u korist visokokvalifikovanih radnika, radnička klasa nije samo krenula da pada. Na kraju procesa on se raspala.

Danas ima dosta nostalgije za fabričkim poslovima i stabilnim zajednicama ravnopravnih 1950-ih i 1960-ih – kada je život radničke klase bio najbolji ikada. Osjećaj gubitka je razumljiv, jer ništa obećavajuće ili stabilno nije zamijenilo takav način života koji je odavno nestao. Ali ovo tugovanje zbog onoga što je izgubljeno je plač Djece Izraelove u pustinji, čeznu za relativnim blagodatima Egipta. Moramo se sjetiti da je, čak i u mirnim poslijeratnim decenijama, postojanje fabričkih radnika bila neka vrsta vezanosti. I tako je kraj radničke klase, iako sada doživljen kao prevashodno negativan događaj, otvorio barem mogućnost bolje, slobodnije budućnosti za obične radnike.

Stvaranje radničke klase bilo je izvorni grijeh kapitalizma. Ekonomska revolucija koja bi na kraju oslobodila čovječanstvo od masovnog siromaštva omogućila je novi i brutalni oblik dominacije. Da, radni odnosi bili su dobrovoljni: radnik je uvijek bio slobodan da napusti svoj posao i traži bolju poziciju negdje drugdje. I da, s vremenom je institucija plata postala primarni mehanizam prevođenja čudotvorne produktivnosti kapitalizma u viši životni standard za obične ljude. Zbog tih činjenica, konzervativci i libertarijanci imaju poteškoća da vide šta je problematično u fabrici.

Možemo odbaciti marksističku optužbu za ekonomsku eksploataciju kroz ekstrakciju viška vrijednosti. Slaba plaća i užasni uvjeti rada u ranijim fazama industrijalizacije ne odražavaju kapitalističku perfidnost nego objektivnu stvarnost. Ogromno siromaštvo poljoprivrednih društava iz kojih je došlo do industrijalizacije značilo je da ništa bolje nije bilo pristupačno, niti je ponuđeno velikoj većini porodica.

Ali to nije kraj istraživanja. Moramo se suočiti s činjenicom da su se radnici redovno bunili protiv fabričkog sistema koji je osiguravao njihov život – a to nije normalan odgovor na obostrano korisne razmjene. Prvo su bili pojedinačne pobune: nedolazak na posao i davanje otkaza bili su uobičajeni. Tokom ranog dvadesetog vijeka, u mnogim je industrijama u SAD-u stopa odsutnosti iznosila 10 posto ili više, a uobičajeni obrt zaposlenih u fabrikama premašivao je 100 posto godišnje. Za one koji su radili, piće, droga, usporavanje linije, i druga djela sabotaže malih razmjera redovno su se služili kao ventili i kao način otpora.

Značajniji od tih činova privatnoga očaja bili su neprestani pokušaji organiziranja kolektivne akcije i pored snažnog protivljenja od strane poslodavaca a obično i od države. Masovni radnički pokreti bili su univerzalna reakcija širom svijeta na uvođenje fabričkog sistema. Ti su pokreti imali za cilj promjenu ne samo u smislu uslova zapošljavanja na određenim radnim mjestima već i promjenu u širem političkom sistemu. Iako socijalistički radikalizam nije dominirao američkim radničkim pokretom, bio je pravilo na drugim mjestima kad je industrijska revolucija dovršila “kreativno razaranje” ranijih agrarnih načina. Bez obzira da li putem revolucionarnih ili demokratskih sredstava, eliminacija privatnog vlasništva nad industrijom i platnim sistemom bila je krajnji cilj.

Pošto je siromaštvo dugo bilo prihvaćeno kao norma u agrarnim ekonomijama, šta je to u industrijskom radu probudilo tako snažnu negativnu reakciju? Jedna velika razlika je da su konstantna zahtjevnost i fizičke poteškoće ruralnog života postojale od pamtivijeka, i kao takve djelovale kao dio prirodnog reda. Isto tako, opresivna moć zemljoposjedničke aristokratije bila je nasljedna, i posvećena kroz drevne običaje. U suprotnosti s tim, novi, energetski zahtjevni i mehanizovani metodi proizvodnje bili su neskladni novitet i u potpunosti neprirodni. Nova hijerarhija buržujskih gospodara i proleterskih sluga bila je uspostavljena namjerno od strane kapitalista u njihovu privatnu korist. Postojala je utjeha u fatalizmu starog Velikog Lanca Postojanja; svi redovi društva, od visokih ka nižim, bili su jednako podvrgnuti transcendentnim diktatima Boga i prirode. Unutar fabrike, međutim, industrijalci su podvrgli i prirodu i čovječanstvo njihovoj proizvoljnoj volji i odlukama, nevezanim za bilo koju inhibiciju koju je uspostavljao „noblesse oblige“. Tradicionalna osnova za pokornost niskih prema visokim je bila razbijena; nova buržoaska pozicija na vrhu društvene piramide stoga je bila nesigurna.

Još jedan razlog za nemir industrijskih radnika bio je to što je fabrički sistem stvorio uslove koji su to omogućavali. Drugim riječima, radnici su se ujedinjavali u otporu zato što su to mogli. U agrarnoj eri, raštrkani i imobilni seljaci imali su pred sobom skoro nepremostive prepreke za organizovanje u značajnom broju – i stoga su seljačke pobune bile rijetke koliko su bile i uzaludne. Fabrički sistem je dramatično smanjio cijenu organizovanja kolektivne akcije tako što je koncentrisao radnike u velike i krcate hale u velikim, krcatim gradovima. Zajednički život u zatvorenom prostoru omogućio je da se individualno nezadovoljstvo pretvori u organizovani otpor. Solidarnost je bila posljedica pada transakcionih troškova organizovanja otpora.

U suštini razlog je bila sama priroda posla. Prema hladnoj logici mehanizovane proizvodnje, tehnička efikasnost ljudskog elementa u procesu je maksimizovana kada radi što je moguće više poput mašine. Mašine su ostvarivale svoju produktivnost konstanto vršeći sekvencu manjih, jednostavnih  zadataka uvijek na isti način, precizno i tačno, najbrže što je moguće. Ljudi su najproduktivniji u popunjavanju rupa koje mehanizacija ostavlja kada rade poput mašina.

Naravno, problem je u tome što ljudi nisu mašine i ne vole da ih tretiraju kao mašine. Uvodeći milione ljudi u fabrički rad i stvarajući društveni poredak u kome je fizičko preživljavanje tih miliona zavisilo od takvog rada najvećim dijelom njihovog dana, industrijski kapitalizam je stvorio sistem koji je bio duboko inkonzistentan sa potrebama neophodnim za uspješan ljudski život – a pored toga i ne u potpunosti nevezano, sistem koji je bio jako nestabilan.

Adam Smith je jasno uvidio problem u osvitu Industrijske revolucije. On otvara Bogatstvo naroda proslavljenom diskusijom o fabrici čioda, objašnjavajući kako je podjela rada – razbijanje proizvodnje čiodi u brojne jednostavne zadatke koji mogu biti obavljeni repetitivno i brzo – omogućila ogromno povećanje proizvodnje. Kasnije u svom djelu, on se pak brine kakva je ljuska cijena ovako visoko specijalizovane efikasnosti:

“Čovjek koji čitav život provede vršeći nekoliko vrlo jednostavnih radnji, čiji je je rezultat uvijek isti, ili vrlo sličan, ne dolazi u situaciju da iskoristi razumijevanje ili da vježba svoju inventivnost u pronalaženju sredstava koja bi uklonila probleme koji se pak nikad ne pojavljuju. On stoga prirodno gubi naviku za takvim naporom, i generalno postaje glup i neuk koliko je to moguće za ljudsko biće da bude.”

Kada je Smith posmatrao i dugo vremena nakon toga, ovaj psihološki trošak bio je pomiješan sa akutnom fizičkom patnjom. Međutim, čak i kada su se  plate kontinuirano povećavale, a opasnost po životu i gubitak ekstremiteta tokom 20. vijeka smanjivala, osnovna nehumanost industrijskog rada nikada nije promijenjena. Uzmimo u obzir ova sjećanja iz “End of the Line“, usmene istorije Fordovog Michigan Truck Plant, objavljene 1980-ih, baš kada se industrijska era približavala kraju.

„Sutradan sam otišao nakon škole i radio deset sati. Mislio sam da sam otišao u pakao. Nisam mogao vjerovati što ljudi rade za novac.

Pristup menadžmenta je da što je jednostavniji posao, to je lakše obučavanje radnika i lakše ih je zamijeniti. Ne možete spriječiti da to potopi vaš osjećaj samopoštovanja …. Iako nam daje određenu količinu finansijske slobode, mi smo zatvorenici na liniji. Vezan si za mašinu, i ti si samo još jedan klin u mašini. Moraš jednu te istu stvar raditi iznova i iznova, cio dan.

Zbog načina na koji su poslovođe razgovarale s ljudima, uskoro biste shvatili da ste sluga, a nadzornik je  vaš gospodar …. Tada su bivši sportisti, naročito nagrađivani, bili visoko cijenjeni kao poslovođe u automobilskim pogonima, posebno kod Forda. Bili su velike svađalice, gorile, ratoborni, ljudi koji mogu zlostavljati ljude i zapovijedati poštovanje zbog svoje veličine.

Da ljudsko tijelo radi kao mašina – konzistentno, kontinuirano, iz sata u sat, da proizvodi proizvod – nečovječno je …. Kao da ste zatvoreni od trenutka kada stignete tamo dok ne dođe vreme da odete … Prvih nekoliko sedmica dok sam bio tamo, mislio sam da će se svijet završiti.

Htio sam da dam otkaz nakon prve sedmice. Bio sam strašno umoran. Moje ruke su bile u bolovima a tijelo mi je bilo olupina. Ali kada sam dobio moju prvu platu koja je  bila preko 400 dolara rekao sam sebi, „Možda me i ne boli toliko strašno koliko ja mislim.“

Svakodnevno imitiranje nemisleće mašine, bilo je dovoljno loše na čisto individualnom nivou. Ali biti podvrgnut ovoj sudbini nije bila samo lična neprilika; to je značilo da ste potisnuti u čitavu grupu ljudi na pogrešnoj strani invazivne društvene podjele. U ostvarivanju tehničke efikasnosti masovne proizvodnje, bez obzira na ljudske troškove, klasni sistem koji je stvorio industrijski kapitalizam podijelio je ljude po veoma strogim linijama: oni koji rade svojim mozgom i oni koji rade svojim tijelima; oni koji komanduju i oni koji se pokoravaju; one koji se tretiraju kao punopravna ljudska bića i oni koji se tretiraju kao nešto manje.

Konzervativci i libertarijaci imaju tendenciju da odbace pitanje klase. Ako postoji formalna pravna jednakost, a ako se pogodba plate svodi na ponudu i potražnju, a ne na eksproprijaciju, šta bi mogao biti problem? Problem im izbjegava jer su slijepi za sociološku dimenziju ekonomskog ponašanja. Iako su radnici i menadžeri bili pravno jednaki, njihova veza je bila veza duboke društvene nejednakosti. Ako sistem kapitalističke klase nije bio vezan za usko definisanu eksploataciju ili ugnjetavanje, skoro sigurno je bio vezan za dominaciju.

Društvena nejednakost na radnom mestu se hranila i zauzvrat održavala druge predtržišne izvore nejednakosti. U Engleskoj, gdje je započla industrijalizacija, prethodna klasna hijerarhija zasnovana na ogromnim zemljišnim posjedima nasljedne aristokratije omogućila je kapitalistima da lakše razmišljaju o svojim radnicima kao nižoj vrsti ljudi, korisnim samo od vrata na dole. U Americi se uzdigao društveni poredak čuven po egalitarizmu dok je zemlja ostala agrarna ekonomija – jednakost je pak bila ograničena na bijele protestante. Čak je i taj mostobran ravnopravnosti izgubljen, kada se nakon građanskog rata američka ekonomija zasnovana na masovnoj proizvodnji razvila. Zemlja je uvezla strmu društvenu hijerarhiju hranivši nezasitnu potražnju za fabričkim radnicima, primanjem miliona neprotestanata iz Irske i južne i istočne Evrope. Etničke i vjerske predrasude američke poslovne klase koju su činili bijeli protestantski biznismeni, uveličale su osećaj legitimne dominacije na radnom mjestu, a asocijacija etničkih i rasnih manjina sa prljavim, fizičkim teškoćama ojačala su supremacističku aroganciju „boljih“ bijelaca.

Čak i u slavnim danima Detroitskog ugovora, pakt između kapitala i radne snage bio je faustijski dogovor. Plate plaćene industrijskom radu su uvijek bile mito da predaju svoj mozak i dio svoje duše na fabričkoj kapiji. S vremenom fizičke teškoće i poniženja industrijskog rada su se smanjivali, a plate su se povećavale kako bi omogućile radnicima da priušte materijalne ugodnosti koje su ranije radnici mogli samo da sanjaju – ali, iako zaslađen, to je i dalje je bio dogovor sa đavolom. I pošto je masovno bogatstvo izazvalo kulturnu skretanje od puke materijalne akumulacije prema samoizražavanju i ličnom ispunjavanju kao najvišoj životnoj potrebi, uslovi tog posla samo su postali još više mučni.

Noćna mora industrijskog doba bila je da se zavisnost tehnološke civilizacije na brutalnom radu nikada neće završiti. U Metropolisu, Fritz Lang je zamišljao da će razmažene elite u blistavim kulama sutrašnjice još uvijek dugovati svoje privilegije teškom radu radne mase. H. G. Wells, u The Time Machine-u, pretpostavljao je da će klasna podjela na kraju dovesti do podjele čovječanstva na dvije posebne vrste, Eloe i Morloke.

Te stare noćne more su nestale – i za to treba da budemo zahvalni. Nikada nije postojao izvor ljudskog sukoba više zapaljiv od oslanjanja masovnog napretka na masovnu bedu. U svom najrazornijem izrazu, trci nuklearnog naoružanja između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza,  ugrozio je i sam opstanak čovečanstva. Imamo sreće što se oslobađamo ovog prokletstva.

Ali stara noćna mora, nažalost, zamijenjena je novom. Prije, problem je bio ogromna korisnost dehumanizirajućeg rada; sada je osjećanje beskorisnosti koje prijeti da ispere humanost. Usredsređeni na svoju neupitnu beskorisnost, industrijski radnici mogu se pojedinačno boriti da izdrže svoje porodice i mogu se boriti kolektivno da poboljašju svoj položaj. Borba radničke klase bila je izvor identiteta i ponosa radničke klase. Međutim, za današnji “prekarijat”, to sidro je nestalo i ljudi se besmisleno kreću od jednog besperspektivnog posla do sljedećeg. Zbog zloupotreba, industrijski radnici su imali priliku da pronađu dostojanstvo u borbi. Ali kako da se neko protivi odbacivanju i ignorisanju? Gde je dostojanstvo u zastarjelosti?

Izazov sa kojim se suočavamo je ogroman. Koji dragocjeni i uvaženi doprinos društvu mogu pružiti obični ljudi bez apstraktnih analitičkih vještina? Kako možemo popraviti pokidane veze sa radom, porodicom i zajednicom? Tomovi se mogu napisati o ovim temama, ali postoji bar jedan razlog za nadu.

Možemo se nadati nečemu boljem jer, po prvi put u istoriji, slobodno možemo izabrati nešto bolje. Niska produktivnost tradicionalne poljoprivrede značila je da je masovna represija neizbježna; društveni suficit bio je toliko nizak da su plodovi civilizacije bili dostupni samo uskoj eliti, a opasnost maltuzijske katastrofe nikad nije bio daleko. Kada su se shvaćene mogućnosti revolucije produktivnosti kroz energetski intenzivnu masovnu proizvodnju, stvaranje urbanog proletarijata u jednoj zemlji za drugom takođe je izazvano istorijskom nuždom. Ekonomski podsticaji za industrijalizaciju bili su očigledni i moćni, ali su politički podsticaji zaista bili odlučujući. Kada je vojska zavisila od industrijskog uspjeha, geopolitička konkurencija je obezbijedila masovnu mobilizaciju radničke klase.

Nijedna ekvivalentna dinamika ne funkcioniše danas. Ne postoji gvozdeni zakon istorije koji nas tjera da tretiramo većinu naših sugrađana kao suvišne. Moguća je humanija ekonomija i sveobuhvatniji prosperitet. Na primjer, nove tehnologije oslanjaju se na mogućnost radikalnog smanjenja prosječne veličine preduzeća, stvarajući mogućnost rada koji je kreativniji i kolaborativniji na skali boljoj po porodicu, zajednicu i polis. Sve što nas vraća nazad su inercija i neuspjeh mašte – a možda i strah od onoga što još nismo doživjeli. Postoji prosperitet izvan ove divljine, ako imamo viziju i odlučnost da je stignemo.

 

1 Za perspektive iz suprotenih ideoloških pozicija pogledati: Robert D. Putnam, Our Kids: The American Dream in Crisis (Simon & Schuster, 2015); Charles Murray, Coming Apart: The State of White America, 1960-2010 (Crown Forum, 2012).

 

2 Pogledati Anne Case i Sir Angus Deaton, “Mortality and Morbidity in the 21st Century,” pripremljeno za  Brookings Panel on Economic Activity, mart 23-24, 2017, finalna post-konferencijska verzija datirana maj 1. 2017.

 

Preveo: Nikola Mojović

 

Izvor: Niskanen centar, The American Interest

 

 

 

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *