Formula za ekonomsko bogaćenje je danas prosta kao H2O. Ona glasi: prati Kinu i Indiju.
Desetljećima poslije Drugog svjetskog rata, ekonomije Kine i Indije vođene su toliko loše da su sedamdesetih godina izgledale beznadežne. Ali ne više. Prije njihovog uspona, ove ekonomije su rasle beznačajno, s prilagođenom inflacijom oko 1 procenat po stanovniku godišnje, eventualno 2 u dobroj godini. Nakon parcijalnog oslobađanja tržišta, počinju rasti između 7 i 12 posto.
U 1981. Šangaj je imao samo dvije visoke zgrade, naime, dva zapadna hotela. Sada ih ima oko dvije hiljade. To je stvar aritmetike: ako realni dohodak raste po bijednih 1% u uvjetima kontrolisane ekonomije, on će se udvostručiti, ako ne naiđe na intervenirajuće prepreke, u bolno sporih 72 godine. Po toj stopi, Šangaj bi sada imao tri velike zgrade. Ako realni dohodak raste 7%, on će se udvostručiti kroz 10 godina. Po stopi od 12%, čak za 6 godina. Po ovim stopama rasta, kroz nekoliko generacija, Kinezi i Indijci će imati američki životni standard. Ako vas to ne impresionira, teški ste za impresionirati. Možda zato hoće sporija, ali zato pionirska historija sjevernozapadne Europe. Najprije u Holandiji u 17. stoljeću, a potom i Engleskoj i Škotskoj te novim Sjedinjenim Državama do 1800. godine, pa sve do Belgije, Francuske i Poranja, H2O formula sastojala se od, jednom riječju, liberalizma. Vlada je možda kompetentno obezbjedila ceste, kanale i željeznice (iako su oni u Britaniji bili privatni) ali je uglavnom obezbjeđivala vladavinu prava i ostavljala ljude na miru.
Kada je u 1681. godini Jean-Baptiste Colbert pitao francusku buržoaziju šta vlada može uraditi za njih, oni su prosto odgovorili laissez-nous faire, ‘pustite nas da uradimo’. Takav liberalizam bio je ono što je stoljeće kasnije Adam Smith nazvao liberalnim planom jednakosti (društvenog položaja), slobode (da otvoriš prodavnicu kada to želiš) i pravde (pred zakonom i državom).
Ovo je odvažilo običnog čovjeka. Mase ljudi su počele vjerovati po prvi put da zapravo imaju neku šansu za uspjeh. I zaista su imali. Švedska se liberalizirala u polovini 19. stoljeća i porasla u 70 godina iz druge najsiromašnije u drugu najbogatiju zemlju Europe. Japan, doduše sa nešto intruzivnijom vladom od tadašnje Švedske, rastao je po sličnoj zapanjujućoj stopi.
Koja je onda H2O formula za izbavljanje kontinentalne Europe i anglosfere sa Japanom iz njihove snuždenosti i stagnacije? Ona je ista: liberaliziraj. Daj ljudima šansu, laissez-nous faire, i prihvati buržujski aranžman: ”Pusti mene, buržuja, da nagomilam dobra i unaprijeđenja u prvom činu, i do kraja trećeg čina, nakon što su ovi nesnosni imitatori ušli u drugi, ućinit ću vas bogatim”. Ekonomist William Nordhaus izbrojava da poduzetnici i inovatori zadržavaju samo 2% od socijalne vrijednosti koju stvaraju. Dva procenta od unaprijeđenja poslovanja u WalMartu jeste puno novca. Ali ostavlja preostalih 98% nama.
Zašto se to onda ne događa svugdje? Zašto demonstracijski efekt Azijskih, Keltskih i drugih tigrova, poput Bocvane, te duge historije uspješnog liberalizma u Europi nije bio presudno odlučujući?
Postoje očigledni odgovori za mjesta poput Sjeverne Koreje i Zimbabvea. Slaboumne tiranije, ispostavlja se, nisu dobre za obične ljude. Ne baš tako slaboumne tiranije, poput one u Singaporu, ponekad ispadnu uredu. Ali neka opklada bude da apsolutna vlast kvari apsolutno.
Ajde da ne pretpstavimo da ništa ne može biti učinjeno za njih, ili za nas; neka ne idemo do kraja sa najciničnijim implikacijama teorije javnog izbora, pionira Jamesa Buchanana i Gordon Tullocka iz Virdžinije, koji ostavljaju malo vjere u mogućnost djelanja za opšte dobro i odgovornog upravljanja javnim novcem. Neka teorija bude da vlade i njihove pristaše zaista žele pomoći siromašnim da pomognu sami sebi.
Dodajmo, također, dopunu prema realizmu priznavajući da, čak i kad vlade nisu maliciozne, one čine pogreške. Historija ekonomskih politika nudi bogato mnoštvo manje ili više nevinih, ali neliberalnih grešaka koje su direktno vodile osiromašenju svih ili velikih dijelova društva.
Protekcionizam, naprimjer, trenutačno vrlo popularan, oslanja se na grešku u brojanju. Da, radnici koji proizvode gume u Ohaju su boljestojeći sa protekcionizmom. Ali Amerikanci koji kupuju gume prolaze lošije sa protekcionizmom, regularno, za otprilike višestruk iznos godišnjeg dohotka svakog spašenog posla. Pogrešno društveno računanje ne uzima u obzir državu kao cjelinu. Trumpovi glasači u Ajovi, naprimjer, ubrzo su shvatili da protekcionizam nije dobar za prodaju soje.
Zašto onda, naprimjer, moja voljena Južna Afrika, gdje sam živjela i predavala, ne usvoji indijski primjer ekonomskih politika i raste 7% svake godine, umjesto samo 2% u dobroj godini! Zašto Francuzi na ljevici ne uviđaju da pokušaji iznuđivanja većih realnih nadnica i boljih radnih uslova nagomilavanjem ograničenja na dogovor o plaći (između radnika i poslodavca) jednostavno ne funkcioniše? Zašto američka ljevica uporno inzistira na sigurnosnim regulacijama i profesionalnom licenciranju koji uporno uzrokuju nezaposlenost i otežavaju njeno smanjenje?
Jedan odgovor koji možete dobiti od dobrih, ali prestravljenih ljudi na ljevici jest kaos. Čujete ih i od dobrih ljudi na desnici također, jer je to odvjetnička teorija ekonomije, a odvjetnici postoje u raznim okusima. Ekonomija 324 miliona ljudi, odvjetnička je to teza, zahtijevaće masu regulacija. Tvrdnja je pogrešna, naravno, jer regulatorno uplitanje u trilione odluka donešenih u takvoj ekonomiji imaće neintencionalne, zakonom neobuhvaćene i često katastrofalne posljedice.
Takvo uplitanje regularno ubija trgovinom i razmjenom potvrđena poboljšanja. Corey Tollefson, mladi CEO trgovačke kompanije zasnovane na aplikaciji Infor, ističe da njegov prostor regulatori još nisu dohvatili. Kada zamisli poboljšanje, jednostavno ga realizira. Nije baš tako jednostavno u automobilnoj ili električnoj industriji.
Druga bojazan ogleda se u konceptu ”utrke do dna (race to the bottom)”. Ekonomisti lijeve provenijencije tvrde da nemamo snažne sindikate i minimalne plaće, šefovi bi plaće spustili do jednog dolara po satu. To je teorija cjenkanja za plaću, teorija koju su ekonomisti još 1930. znanstveno demistificirali. Plate su determinirane prevashodno zakonima ponude i potražnje, ne isključivo cjenkanjem. Ako se radniku ne sviđa koliko je plaćen za posao, uvijek može (sa izvjesnim poteškoćama) posao odbiti i potražiti drugi. Isto vrijedi i za poslodavce. Ne potoji utrka.
Ovo su dva izuzetno pesimistična izgovora za neusvajanje laissez-faire ekonomije (liberalizacije). Zasnovani su na nerazumijevanju načina funkcionisanja tržišne ekonomije, čak i od strane ekonomista. Mnogi negiraju uvjerljivu logiku ekonomije poslije 1870., period koji se naziva još i ”Belle Epoque” (lijepo doba), osnovnu ekonomsku logiku kao i činjenice ekonomske historije. Ali s druge strane, postoje ‘pozitivni’, velikodušni izgovori, najčešće preferirani od strane dobrih ljudi na ljevici, centru i desnici. Ovi izgovori, prihvatljivi po sebi, ipak održavaju države iliberalnim i siromašnim.
Jedan od njih je: ”prvo obrazovanje”. Vapaj za većim i boljim obrazovanjem čini regularni izgovor da se ekonomija ne liberalizira direktno i promptno. Vidjela sam to već u Južnoj Africi. Tamo crncima ide lošije jer su isključeni iz zaposlenosti zbog radnog zakonodavstva instaliranog u 1994. godini. Južnoafričke elite ne pozivaju na relaksaciju ovih zakona, nego veću i bolju edukaciju kako bi siromašni postali isplativi za zapošljavanje pri visokoj minimalnoj nadnici. Ova politika je pogrešna. Ako bi ljudi imali poslove oni bi se usmjerili na obrazovanje svoje djece. U međuvremenu bi prodavali hranu na ulici ili bazično trošili sa poslom u otvarajućoj fabrici u gradu. Tako su i uradili u Singapuru i Bocvani te Južnoj Koreji. Mogli bi i u Južnoj Africi također, kada bi elite Afričkog nacionalnog kongresa ili južnoafričkih sindikata popustile. Za sada ne pokazuju znakove toga.
Drugi je: ”institucije prije svega”. Izgovor je sljedeći: prvo treba obezbjediti solidne sudove i administraciju te uspješno izvršavanje zakona, i nakon toga ćete eventualno dobiti ekonomski rast (nakon nekog vremena). U međuvremenu, ne liberaliziraj. Ipak, takav neoinstitucionalizam, danas ortodoksija u Svjetskoj banci, podbacuje isto kao i prijašnja ortodoksija te institucije, ”fundamnetalizam kapitala”. Formula: ”dodaj nove legalne institucije i promiješaj” ne djeluje ništa bolje od stare formule: ”dodaj nove brane i puteve pa promiješaj”. Istini za volju, rast ne može uzeti danak usred građanskog rata. A sloboda i nove ideje zaista prozvode profitabilne nove institucije i novi kapital. Ali iza uspostave mira, malih poreznih opterećenja i tolerantne admnistracije, kao što je rekao Smith u 1755., zaista ne trebano masu policijskih i civilnih sluga koje bdiju nad nama, čak i ako imaju univerzitetske diplome.
Još jedan izgovor je: ”prvo eliminiši korupciju”. Čovjek ovo može čuti često od građana siromašnih zemalja, koji su ljuti i zasićeni politikama i uzimanjima od strane korumpiranih političkih partija – istina, poštenje i transparentnost su neosporne prednosti. Ali one su inače rezultat, a ne uzrok rasta. Vladini pokušaji zaustavljanja korupcije, ne računajući gruzijske mjere otpuštanja sve do posljednjeg policajca u državi, su uglavnom neuspješni u 97% država kojima fali skandinavski standard zakonitosti i povjerenja u upravljanju. Rast ne mora biti usporen korupcijom. Čikago je u 1880. godini imao bijedno izvršavanje zakona i zapanjujuću razinu korupcije. Svaki zakon je mogao biti kupljen za keš, zajedno sa svakim sudijom, policajcem i službenikom. Ipak, Čikago biješe najbrže rastući grad u svijetu, poput današnjeg Šangaja.
Nema potrebe da težimo uspostavljanju savršene vlade. Savršena vlada je nedostižna, te svakako nepotrebna za slobodnu ekonomiju. Ne trebaju nam dodatni zakoni, više obrazovanja ili više noćobdija zaštitnika. Šta nam sveobuhvatno treba jeste sloboda. Razmislite o poljoprivredniku Mohamed Bouaziziju iz Tunisa, koji se iz očaja zapalio zbog iznuđivanja od strane vladinih staratelja. Razmotrite zakon u Tenesiju koji zahtijeva da nove pokretne kompanije traže dozvolu od starih za otvaranje. Uzmite u obzir propise u Čikagu koji onemogućavaju nesmetano djelovanje kamionima sa hranom.
U 19. stoljeću elite su formulirale nove teorije socijalizma i nacionalizma, imperijalnu teoriju i eugeniku. Ali jedina teorija koja je uspjevala jeste već spomenuta H2O teorija, osmišljena u 18. stoljeću, koja dopušta svakom čovjeku da tražiispunjenje vlastitih interesa na svoj način. Kako jedan demokratski pjesnik ističe, ”Priroda, bez kontrole sa izvornom energijom..ja sam velik, ja sadržim mnoštvo”. I zaista je tako.
Autor: Deirdre McCloskey (Cato Institute)
Preveo: Dino Majstorović
