Piše: George Maggs (CapX)
Jeremy Corbyn voli govoriti o solidarnosti. U poruci naciji prošle godine, vođa laburista izjavio je sljedeće: “Suština mog socijalizma je sažeta u riječi” solidarnost “. Koncept solidarnosti odnosi se na naše jedinstvo – uspijevamo ili propadamo zajedno. Ipak, češće nas se pokušava podijeliti, kao žrtvenu janjad, nego pomoći onima kojima je to potrebno. ”
Ovo na prvu zvuči kao bezazlena izjava koja bi mogla potaknuti tek nekolicinu. Ipak, ono što gospodin Corbyn zapravo podrazumijeva pod riječju “solidarnost” daleko je zlokobnije. Ono na što on stvarno misli je “prisila”.
Kapitalizam ohrabruje stvarnu solidarnost
Slobodna tržišna ekonomija utjelovljuje tradicionalni koncept solidarnosti. Nijedan sistem koji je ikad zamišljen nije pridonio miru, prosperitetu i dekonstrukciji društvenih i kulturnih barijera kao kapitalizam. Ako biste trebali kupiti u prosječnom britanskom supermarketu vašu tipičnu košaru, vjerojatno bi sadržavala robu iz cijelog svijeta. Bez da to shvatite, vaša kupnja pomaže u pružanju podrške porodicama iz gotovo svih zemalja svijeta, iz čitavog niza kultura – koje mogu obožavati mnoge bogove ili nijednog – koji rade zajedno kako bismo dobili robu koju želimo kupiti.
Kapitalizam potiče saradnju i međuzavisnost u mjeri u kojoj niti jedan središnji planer nije mogao sanjati. I, ključno, svaki pojedinac sudjeluje sa slobodom izbora. Jer, u toj tački vremena, u toj fazi svog života, osoba je osjetila da je pomoć pri izradi kartona, pri pravljenju kutije, koja služi za pakovanje žitarica koje upotrebljavate svakodnevno, bila najbolja i najplodnija upotreba vremena . Ovo, međutim, sumnjam da je gospodin Corbyn imao na umu kada je poslao svoju poruku.
Prinuda nije solidarnost
Njegovo razumijevanje solidarnosti vrlo je različito. Ono uključuje nekoliko ljudi na vrhu (koji održavaju svoju slobodnu volju) koji donose odluke i nameću svoju volju ostalim (koji je nemaju).
To podrazumijeva da vlada odlučuje o tome koliko bismo trebali platiti za našu energiju, prijevoz, poštarinu i sve drugo što bi John McDonnell možda želio nacionalizirati ili regulisati. To podrazumijeva vladu (možda u saradnji s odabranim šačicama sindikalnih baruna) koja odlučuje koliko ćemo biti plaćeni. A to dalje podrazumijeva ogromno povećanje oporezivanja, s vladom koja odlučuje kako i na koji način se sredstva trebaju potrošiti.
Ovo nije solidarnost. Solidarnost se uvijek može proizvesti samo dobrovoljno. Razvija se prirodno kroz obostrano korisne odnose. Izražavamo solidarnost kad dajemo ljubavi, pridružujemo se sportskom klubu, posjećujemo prodavnicu, pub ili restoran, kada pomažemo našim prijateljima, rođacima ili strancu na ulici. Izražavamo solidarnost kroz sve ove stvari. Ali ne kada smo prisiljeni to činiti preko prinudne moći države.
Solidarnost ne može doći kroz prisilu
Doista, ako solidarnost ima bilo kakvu moralnu snagu, ne može se stvoriti prisilom. Oporezivanje smanjuje našu sposobnost da izrazimo solidarnost smanjivanjem naših sloboda. Državna potrošnja čini nas manje svjesnim naših društvenih odgovornosti i manje spremnim, kao i manje sposobnim, da pružamo ljubav. Solidarnost i oporezivanje su međusobno anatema.
Ipak, pod socijalizmom, značenje riječi se potpuno preobražava iz obostrano korisne, dobrovoljne međuovisnosti jednih o drugima na obveznu i apsolutnu ovisnost o državi i onima iznad nas koji donose odluke u naše ime.
Zato sljedeći put kada čujete da vođa laburista izražava želju za “solidarnoću”, razmislite. Poziva li se na čin međusobne, slobodno dane ljubavi našem bližnjemu? Ili misli na “prisilu”, na tjeranje drugih da slijepo slijede isti moralni kod kao i oni koji imaju moć? Gotovo mogu jamčiti da se poziva na potonje.