„Ovo je tvoj račun. Usluge prevođenja iznose 30 $.“
„Rekli ste da jučer kada sam naručila prevod da će koštati između 15 i 20 $. Također ste obećali da će dosad biti gotovo, a sada je već 16.00h.“
„Pa znaš, trebalo je više truda nego što smo očekivali. I tvoj rok je bio i suviše kratak. I ko radi takve stvari 5 do 12? Trebala si nam se obratiti ranije. Hoćeš li platiti?
Kao ljudska bića, ne možemo izbjeći interakciju s drugim ljudima. Redovno se nalazimo u situacijama kada nas osoba ili sistem natjera da prihvatimo jednostrana pravila igre. Da li je to službenik u birokratskoj instituciji koji nas tretira na način „ja sam država, ti si ništa“, parlament koji izglasa zakone koji krše naša prava, društvo koje nam nameće ogroman broj očekivanja i normi, profesor koji isključuje naša suprotstavljena mišljenja ili roditelj koji posmatra naše životne ciljeve kao beznačajne. U većini slučajeva, imamo dvije opcije: ili ćemo progovoriti ono što mislimo da je tačno ili ćemo se predati nečijoj tuđoj ideji onoga šta je tačno.
Strah kao pokretački motor
Jedna od najvažnijih karakteristika neslobodnih društava i država je strah da se suprotstaviš i istakneš. Iako smo bili svjedoci mnogih revolucija koje su se desile u zadnjih nekoliko godina, problem se svodi na individualni nivo, što objašnjava zašto grupne pobune promijenile tako malo.
Sloboda uvijek dolazi sa odgovornošću i dok je svi žele, rijetko je ko spreman nositi se s njom. Ono što neslobodna društva uvijek rade je da mijenjau svoju slobodu za sigurnost i daju obećanja o boljoj budućnosti. Danas je loše, sutra će biti loše, ali makar znaš šta te očekuje, zar ne?
Na nivou vlasti, ovo podrazumijevano stanje otvara ogromnu priliku za manipulaciju, neovisno o ideološkoj osnovi, uvijek možeš pokazivati vlastitu agendu kao onu koja će napraviti život u tvojoj zemlji stabilnijim. Na primjer, ako pogledamo govore ukrajinskih političara, postaje očigledno oko čega se oni vrte : stabilnost i sigurnost. Političari uvijek odgovaraju pozitivno na ono što ljudi žele. Doduše, njihove akcije su različite od ideja koje iznose u svojim govorima.
Strah od ustajanja i zauzimanja za sebe i odstranjivanja iz društva, potiče iz konformizma. Zašto bi nosila haljinu sa patikama u gradu kada to niko ne radi i time bi izgledala kao stranac ? Šta bi ljudi mislili o tebi da si ispisao se sa fakulteta? Zašto pisati poeziju, biti marketing menadžer ili bilo šta drugo što ti neće donijeti poštovanje društva?
Drugim riječima, zašto biti slobodan ako možeš robovati tuđim idejama onoga što je tačno? U neslobodnim društvima, sama ideja slobode, da djeluješ na način na koji to ti želiš je povezana sa krivnjom. Time, tvoj je izbor da napišeš na zadnjem ispitu da vjeruješ u slobodu tržišta, a ne u centralno planiranje, i bit ćeš kažnjen od profesora koji ima drugačije mišljenje. Umjesto 10, dobit ćeš 9. Ti si kriv. TI si progovorio.
Status quo je podržan, zato ga trebamo izazvati
Ideja stabilnosti pomaže političarima da manipulišu vlastitim biračima i da stvaraju društvenu krivnju i sramotu. Prema tome, većina drušatva podržava status quo. I dok oba sistema prezentiraju sebe kao stabilne zbog statusa quo, glavni gubitnik je individualac koji plaća poreze koje nikad nije prihvatio i koji se mora potčiniti javnom mišljenju koje je apsorbiralo pesimistični pogled na odgovornost time što ju je uzelo kao krivnju.
“Ne, neću vam platiti.”
Neću platiit i kažem svoje „ne“ kao kupac onom ponašanju agencije za prevođenje i kažem „ne“ krivici koju je menadžer pokušao da svali na mene. Ja sam odgovorna što sam napravila narudžbu sa krajnjim rokom i pristala sam platiti 20 $. Pošto su prihvatili uslov da će završiti na vrijeme i za dogovorenu cijenu, njihova je odgovornost da izvrše svoju dužnost. Njihov neuspjeh nije nešto što bih ja trebala prihvatiti kao svoju krivicu, kao što žele da vjerujem.
Da, tako je jednostavno, nasumična dnevna stvar, reklo bi se. Sve počinje malim koracima. Danas kažeš „Ne“ nepravednom tretmanu i korumpiranim društvenim pravilima, sutra ćeš reći „Ne“ vladi koja otima iz tvog novčanika. Eventualno, pobijedit ćeš. Na kraju sam platila 20 $ umjesto zadnjeminutne promjene cijene na 30$.
Svaka akcija ili neakcija ima posljedicu. Ili ćeš progovoriti ili odustati, svakako snosiš posljedice toga. Tvoj je izbor : hoćeš li odustati il progovoriti?
Preuzeto sa: Students for liberty
