U odbranu neoliberalizma

piše: Sam Dumirtiu

 

Esej Philipa Mirowskog “Neoliberalizam: Pokret koji ne smije da izgovori svoje ime” je reprezentativni predstavnik čitavog žanra ljevičarskih „antineoliberalnih” tekstova , koji taj izraz koriste kao sveobuhvatni termin kojim opisuju sve savremene svjetske bolesti. Uprkos tome što je sve donedavno imao svega nekoliko pristalica koje su sami sebe nazivali neoliberalima, neoliberalizam je kriv za stambenu krizu, rusku mafiju, epidemiju usamljenosti, EU, bukvalno sve naše probleme, Hilari Klinton i Donalda Trumpa. Ali pročitajte ga za sebe – gotovo je nemoguće ispratiti njegovu poentu.

Malo kritičara neoliberalizma prošlo bi ono što ekonomista Brian Caplan naziva Ideološki Turingov Test. Da li bi Philip Mirowski, George Monbiot ili Paul Mason mogli da prođu kao neoliberali ako bi pokušali? Sumnjam.

Ali neoliberalizam nije samo ljevičarska uvreda usmjerena na bilo koga desno od Maoa. To je ozbiljna politička filozofija, različita od libertarijanstva, klasičnog liberalizma i socijalne demokratije. Kratki esej Miltona Fridmana iz 1951. godine “Neoliberalizam i njegove perspektive” je možda najbolji iskaz toga.

Neoliberali, za razliku od klasičnih liberala ili libertarijanaca, vide očuvanje konkurentskog poretka, a ne samo laissez-faire, kao njihov primarni cilj. U tom cilju uloga države je da omogući efikasno funkcioniranje sistema cijena očuvanjem monetarne stabilnosti i eliminacijom javnih i privatnih barijera za slobodno preduzetništvo.

U ograničenoj neoliberalnoj državi, vlada će nastaviti da pomaže nezaposlene, nisko plaćene i osobe sa invaliditetom. Ali, za razliku od socijalnih demokrata ili socijalista, neoliberali prednost daju rešenjima koja minimalno ometaju tržište. Friedman kaže ovako: “Postoji opravdanje za subvencionisanje ljudi jer su siromašni, bilo da su oni poljoprivrednici ili stanovnici gradova, mladi ili stariji. Nema opravdanja za subvencioniranje poljoprivrednika kao poljoprivrednika, a ne zbog toga što su siromašni. “U idealnoj neoliberalnoj državi nema prostora za kontrolu visine kirija, minimalne zarade, stambene povlastice ili hranu. Na njenom mjestu je jednostavna gotovinska isplata siromašnima.

Kako je svijet prihvatio deregulaciju, privatizaciju i slobodnu trgovinu, neoliberalizam je napadnut od strane ljevice i desnice. Ljevičari se žale da neoliberali promovišu nejednakost. Komunitarci se protive neoliberalnoj tendenciji neprestanog stvaranja novih tržišta, bilo da je u pitanju zagađivanja, ljudskih bubrega ili karti za rasprodato prikazivanje „Hamiltona“ . Oni vjeruju da to stvara nemarno i sebično društvo. Na desnici, tvrde da dogmatična posvećenost neoliberala da otvore migracije i slobodnu trgovinu sječe granu na kojoj sjede. Ja ću redom odgovoriti na svaki prigovor.

Ljevičarska optužba da neoliberali slave nejednakost je pogrešna. Umjesto toga neoliberali prepoznaju da postoji kompromis između jednakosti i efikasnosti. Visoki marginalni porezi obeshrabruju investiranje i poduzimanje rizika. Ograničenja plata rukovodstva kompanija vodi ka lošem raspoređivanju talenta po sektorima i nacijama. Neoliberali se ne protive ljevičarskim politikama zato što bi one smanjile nejednakost; već se protive njima jer ometaju sposobnost tržišta da generiše prosperitet za sve. No često ometanje samog tržišnog procesa stvara nejednakost. Restriktivno planiranje je odgovorno za nedavno povećanje nejednakosti bogatstva, implicitne subvencije “previše velikim da bi propali”, subvencije nejednakosti u poduzimanju rizika i pogoršavaju nejednakost prihoda, striktni zakoni o licenciranju štite visoko plaćene profesionalce na štetu javnosti.

Komunitarci smatraju da neoliberalizam ne samo da podrazumijeva nejednakost, već uništava društvenu solidarnost proširenjem tržišta u svaku sferu života. Michael Sandel tvrdi da tržišta treba da imaju moralne granice. Prema njemu neke stvari jednostavno ne bi trebalo prodavati. Agresivna prodaja karata, komercijalni surogati i krediti za emisiju ugljenika su optuženi za potiskivanje altruističkih motiva i korupciju društvenih odnosa. Umjesto da se poštuju jedni druge kao sugrađani, tržišta nas ohrabruju da razmišljamo jedni o drugima kao o prilikama za eksploataciju za profit.

Kao što Deirdre McCloskei tvrdi u svom komentaru Sandelovog “What Money Can’t Buy”, komunitarci postavljaju sve vrste intuitivnih kontra-primjera za određena tržišta, ali imaju problem da objasne zašto. Svi možemo da vidimo da je plaćanje učenika da dobiju dobre ocjene ili supružnika da obavljaju kućne poslove  nepoželjno, međutim, komunitarci imaju problem da objasne princip koji takođe objašnjava zašto je korištenje finansijskih podsticaja za smanjenje zagađenja pogrešno, zbog čega pojedinci ne bi trebalo slobodno prodavati karte iz prvog reda „Hamiltona“ najvišem ponuđaču, ili zašto države ne bi trebale aukcijski prodavati radne vize najvišem ponuđaču.

Babaroga za komunitariste je Gary Becker, ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade. Gary Becker je primijenio teoriju racionalnog izbora na brak, kriminal i diskriminaciju. Ali, kako ističe Tyler Cowen, ekonomska teorija naginje prema egalitarnim i socio-libertarijanskim rešenjima. Sistem cijena je značajan jer uzima u obzir subjektivne preferencije svakog pojedinca. Možete ustvrditi da  u današnjem nejednakom društvu, neke preference vrijede mnogo više od drugih, ali siromašni bi sigurno bili u još gorem položaju ako bi bili spriječeni da sklapaju obostrano korisne poslove. Čak i da je taj prigovor tačan, rješenje bi bilo više transfera gotovine, a ne nagrađivanje siromašnih jednakim pristupom jeftinim pozorišnim kartama.

Dok ljevica brine da su neoliberali  suviše komforni sa nejednakošću, desničari tvrde da neoliberalna egalitaristička posvećenost kosmopolitizmu rizikuje podrivanje tržišnih institucija koje njeguju. Oni se plaše da otvorene granice podrivaju koheziju zajednice. Kako Theresa May to kaže: “Kada je imigracija previsoka, kada je brzina promjena suviše brza, nemoguće je izgraditi kohezivno društvo.” Još gore, neuspjehom da pruže odgovor na strahove izazvane imigracijom, neoliberali otvaraju vrata za populiste poput Trumpa i Le Pen.

Ne slažem se. Deregulisana tržišta rada imaju tendenciju da budu najuspešnija u integraciji novih pridošlica. Sam Bowman to naziva progresivsnom imigracionom dilemom. Rigidna zaštita na radnom mjestu otežava tržištima rada da se prilagode prilivu migranata i velikodušnim socijalnim beneficijama, što u mjestima kao što je Francuska dovodi imigraciju u igru sa samo jednim pobjednikom. Još gore, radno mjesto je mjesto gdje do integracije dolazi; povećavajući troškove zapošljavanja novih radnika minimalnim platama i otežavajući otpuštanje loših radnika, manji broj poslodavaca će biti spreman da iskoristi šansu zapošljavajući imigrante.

Možda je najveći izazov neoliberalizma taj da ostane održiv na izborima. Argument za tržišnu ekonomiju daleko je od intuitivnog. U određenom smislu najbolje što može ponuditi su očigledni rezultati; niži porezi i brži rast. Ali posljednjih godina, troškovi države su porasli i zarade su stagnirale. Najbolja šansa za slobodna tržišta je da restartuju rast. Ne postoji srebrni metak, ali program politike koja će povećati produktivnost tako što će omogućiti da firme odmah otpisuju ulaganja u nove mašine i opremu, odbacivanje arhaičnih pravila planiranja i zamjena poreza na carine sa manje komplikovanim porezima na imovinu bio bi dobar početak.

 

 

 

Sam Dumitriu je šef istraživanja na institutu Adam Smith.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *