Demokratija prolazi kroz najgoru krizu od tridesetih godina. Broj zemalja koje se vjerojatno mogu opisati kao demokratije se smanjuje. Autokrate su na vlasti u nekoliko zemalja koje su nekoć izgledale kao da se demokratiziraju, u prvom redu Rusija, Turska i Egipat. Sjedinjene Države – motorna snaga demokratizacije za veći dio poslijeratnog razdoblja – imaju predsjednika koji je svoje pristalice ohrabrvao da njegovoj suparnici skandiraju „zatvorite je“ i odbio reći hoće li prihvatiti rezultat izbora, ako ih izgubi.
Ali šta je tačno priroda ove krize? A šta je pokreće? Yascha Mounkova u knjizi “Ljudi protiv demokratije” ističe se u navedenom polju po kvalitetu svojih odgovora na ta pitanja. Gospodin Mounk pruža izvrsnu mješavinu akademske stručnosti i političkog osjećaja. Predaje na Univerzitetu Harvard, gdje se bavio prikupljanjem podataka za ankete, ali je odrastao u zapadnoj Njemačkoj prije 1989. godine, gdje je razlika između stvarne i navodne demokracije bila više od akademske. On također ima poteškoća da otkrije pojmove koje previše komentatora o ovoj temi uzimaju zdravo za gotovo.
Gospodin Mounk tvrdi da postoje dvije strane liberalne demokratije. Jedna se usredotočuje na prvu polovicu jednačine: zaštitu pojedinaca od tiranije većine kroz provjere i ravnoteže i nepovrediva prava. Druga se usredotočuje na drugu polovinu: predajemo moć ljudima. Većinu poslijeratnog razdoblja ove su dvije verzije liberalne demokracije išle zajedno poput bureka i jogurta.
Danas, međutim, narodna volja sve više dolazi u sukob s individualnim pravima. Liberalne elite spremne su isključiti ljude iz važnih odluka, a posebno o imigraciji u slučaju Evropske unije, u ime “prava”; u međuvremenu su populisti postali spremni odreći se ustavnih „cjepidlačenja“ u ime “naroda”. Politika se definira rastućom borbom između iliberalne demokratije ili demokratije bez prava, s jedne strane, i nedemokratskog liberalizma ili prava bez demokratije, s druge strane.
Najočitiji razlog zašto se liberalna demokratija dijeli u svoje sastavne dijelove leži u sporom ekonomskom rastu. Od 1960. do 1985. prihodi tipičnog američkog kućanstva udvostručili su se. Od 1985. su ostali ravni, dok je sićušna manjina Amerikanaca vidjela kako njihovi dohoci naglo rastu. Liberalne elite sklone su objasniti tu divergenciju u smislu zakona globalizacije. Populisti imaju tamnije tumačenje: da te elite koriste mješavinu lobističkih snaga, ličnih veza i tehnokratske stručnosti kako bi sistem prilagodili vlastitim interesima – posebno zloglasan je primjer spašavanja banaka novcem poreskih obveznika.
Gospodin Mounk ukazuje na nekoliko drugih događaja koji pomažu objasniti podjelu. Društveno-medijska revolucija prenosi moć od tradicionalnih čuvara medija do laptop ratnika. Kao što je to omogućilo maligentnim ljudima širenje lažnih vijesti, kao što su mnogi istaknuli, ova revolucija također olakšava ljudima s margine da privuku pažnju. Sve veća raznolikost zapadnih društava, djelomično motivirana useljavanjem, a dijelom i idejom da različite grupe trebaju slaviti svoje razlike umjesto da usvoje vladajuće norme, politizira pitanje rasnih identiteta s potencijalno eksplozivnim posljedicama. Politički poduzetnici preokreću politiku preuzimanjem starih stranaka poput Donalda Trumpa ili stvaranjem novih stranaka, poput italijanskog Beppe Grillo, iskorištavajući rastuće ogorčenje starim elitama i koristeći nove medije kako bi poslali svoje poruke preko, sirove i nefiltrirane.
Gospodin Mounk je daleko manje uvjerljiv kada treba odgovoriti na pitanje šta treba učiniti u vezi s tom nezgodnom situacijom. Napravio je neke hrabre prijedloge. On tvrdi da tehnokratske elite trebaju umjeravati svoje ambicije. Što više pokušavaju zaštititi važna područja odlučivanja, posebno imigraciju, od volje ljudi, to će više stvoriti otpora. On poziva kreatore politike da se usredotoče na pripitomljavanje nacionalizma umjesto da ga pokušaju odbaciti kao anahronistički relikt. On daje dobar argument za posvećivanje više napora za uključivanje djece u građane kroz građansko obrazovanje. Ovdje je krajnje oštar s kolegama akademicima koji su toliko skloni da prezentiraju zapadnu civilizaciju kao historiju ugnjetavanja da riskiraju potkopavanje bilo kakve preostale vjere koju bi njihovi učenici imali u demokratiju.
Ipak, previše se vremena bori s nijansama tih ideja – na primjer, kako uvjeriti tehnokratsku evropsku elitu da sluša glasove naroda kada ih svi birokratski poticaji navode da ih ignoriraju. I baca previše banalnih floskula o “popravljanju ekonomije”, kao da ne postoje teški kompromisi između, primjerice, povećanje produktivnosti i uništavanje stabilnih poslova. Kao da su izdavači g. Mounka zamolili da knjiga završi sretno u holivudskom stilu, nakon sve krvi i parnje, a on je jednostavno prošao kroz prijedloge za poboljšanja bez ikakvog stvarnog uvjerenja.
“Ljudi protiv demokratije” je časno čitanje iz raznih razloga. Ono pruža mnoge dokaze koji sugeriraju da će bitka između iliberalne demokracije i liberalnog elitizma postati intenzivnija. Pokazuje da su oni koji se bave otvorenosti, mladi ljudi, zapravo mnogo skeptičniji glede demokratije nego što su i starije osobe. No savjeti za spašavanje demokratije neuporedivo su slabiji od objašnjenja zašto je u opasnosti.
