Ekonomija je i izmišljena da ospori carine poput Trampovih

Piše: Tom Mullen 

Kada je Adam Smith napisao Bogatstvo naroda, to nije uradio da bi opovrgnuo ‘bezbožne socijaliste’ i njihove ideje, već da bi osporio vrste protekcionističkih ideja koje su zagovarali konzervativci poput Edmunda Burka i Alexandra Hamiltona u Smitovo vrijeme, Abrahama Lincolna osam godina poslije, i danas Donalda Trumpa.

Bastiat je ponovio Smitov slučaj 1848. godine. Henry Hazlitt ponovio je to 1946. Ipak, takve ekonomske zablude i dalje postoje jer nude žrtvama drugih loših ekonomskih politika žrtveno jagnje koje mogu kriviti zbog (uglavnom) samoizazvanih posljedica.

Zabluda slomljenog prozora

Svaki put kad Trumpov pristalica vidi “Made in China” na paru patika, on samouvjereno podiže glas: “Vidite li ovo? Oni kradu naše poslove u proizvodnji!” Nadalje, on ponavlja verziju Bastiatove zablude slomljenog prozora. Ide otprilike ovako:

Kina uvodi carine za američke proizvode tako da se američki izvoz ne može natjecati na njihovom tržištu. Ali, Sjedinjene Države ne uvode protumjere na kineski izvoz, čineći njihove patike jeftinijim nego što se mogu proizvesti na domaćem tržištu. Američki poslovi u proizvodnji patika idu Kini, ali ne i obratno.

Ne samo da će milioni Amerikanaca izgubiti svoje poslove, reći će protekcionist, već će se i novac koji bi oni potrošili kući umjesto toga trošiti u Kini. Ovo uzrokuje da druge američke firme propadaju, režu proizvodnju ili se ne proširuju onoliko koliko bi inače mogle. Nezaposleni radnik američke industrije ne jede u lokalnom restoranu. Restoran posljedično treba manje radnika i kuhara, koji zauzvrat nemaju novac koji bi potrošili na novu odjeću itd.

Kao što bi to reako Bastiat, ovo je ono “što se vidi”. Ali njihov argument ignorira ono što se ne vidi.

Ono što se ne vidi jest novac kojeg potrošači više nemaju kada se carine stave u praksu. Naprimjer, carina može rezultirati u tome da potrošači plaćaju 200 dolara za isti par patika koji je prethodno koštao 100$. To znači da nakon kupovine patika više ne posjeduju 100$ koje bi prije imali, novac koji su mogli potrošiti na druge proizvode.  Koje god poslove da su podržavali sa tih 100$, sada su izgubljeni.

Poslovi 

Vezano za ovo, protekcionist bi mogao reći: “Ali 100$ uštede na paru tenisica ne zamjenjuje cijelih 50.000$ za posao proizvodnje patika koji je izgubljen”.  Ovo je jedno te ista zabluda s dodatkom.

Prvo, cijelih 50.000$ nije izgubljeno. Ako drugi faktori ostanu nepromijenjeni, nezaspoleni proizvođač patika naći će drugi posao. Posao može donijeti manji dohodak, ali to je samo zato što veća plata zarađena proizvodnjom patika dok je carina bila u opticaju i nije bila autentična tržišna cijena za taj posao. Ona je vještački napuhana državnom intervencijom.

Drugo, moramo usporediti broj izgubljenih radnih mjesta u proizvodnji patika sa brojem potrošača patika. Iako čitava proizvodnja
odjeće nikada nije zaposlila više od milijun ljudi u SAD-u,  kupci patika broje se u desetinama ili stotinama miliona.

Kada je bilans uravnotežen, Amerikancima je općenito mnogo bolje bez carina na patike. U tom slučaju oni za svaki konzumirani par patika imaju dodatnih 100$ za unaprijeđenje kvalitete svog života i kreiranje novih radnih mjesta koja ne bi postojala da potrošačima nije ostalo dodatnih 100$ za potrošnju.

Isto se odnosi i na sve “izgubljene” poslove u proizvodnji zbog Kine i drugih zemalja. Niža cijena koju Amerikanci plaćaju za automobile, odjeću iPhone i druge potrebe dopuštaju im da patroniziraju one domaće industrije koje djeluju efikasnije od svojih prekomorskih konkurenata. To se zove komparativna prednost, nešto čemu su pažnju posvećivali i ljude educirali zagovornici slobodnog tržišta, još od Adama Smitha.

Carine su samo porezi

Princip se primjenjuje jednako na proizvodnju kao i na potrošnju. Carine od čelika i aluminija predložene ovog tjedna kao cilj postavljaju stvaranje radnih mjesta u domaćoj industriji čelika i aluminija. Ali što je s domaćim proizvođačima koji trenutno kupuju čelik i aluminij od manje skupih inozemnih izvoznika? Sada moraju podići svoje cijene kako bi pokrili svoje povećane troškove, što ih čini manje konkurentnim na stranim tržištima a njihove potrošače siromašnijim za iznos povećane cijene njihovih proizvoda nakon naplaćivanja carine.

Predsjednik Trump kaže kako uvodi carine samo zbog toga što druge vlade ne tretiraju američke izvoznike fer i korektno. “Ali druge države ne spuštaju svoje carine! Treba nam pravedna trgovina i razmjena!” Skoro svaki merkantilist koji je ikada živio činio je jedno te isti izgovor, ništa manje pogrešan od drugih. Čak i da druge države nastave da naplaćuju carine na američke proizvode, Amerikanci su svejedno boljestojeći sa dodatnih 100$ u džepu.

Ali šta ako druga država stupi u slobodnotrgovinski sporazum, a potom subvencionira svoje proizvođače kako bi im dala nefer prednost u odnosu na strane konkurente? Bastiat je ovu pogrešku demistificirao u svom satiričnom eseju “Peticija protiv sunca”. Ukoliko ne podržavate carinu na sunce kako bi zaštitili proizvođače LED sijalica, ne možete podržati carine na vlastiti uvoz kao odgovor na subvencionisanje proizviođača u drugim zemljama.

Bez obzira na lažne argumente koje specijalni interesi iznose u korist carina, one su, na kraju dana, tek još jedan porez. Bez obzira šta strane vlade radile da zaštite svoje proizvođače, nikada ne pomaže da se na to odgovori dodatnim porezom na nas same.

Ekonomija se odnosi na sve

I ne zaboravite, sve nevidljive, negativne posljedice carina odnose se podjednako na strance. Ukoliko oporezuju uvoz na automobile, njihovi građani imaće manje novca za potrošit na druge proizvode. Njihove tvrtke koje koriste uvozne materijale moraju povisit svoje cijene i tako postaju manje konkurentne. Ono što se čini kao prednost u jednom sektoru, predstavlja gubitak u drugom. Sposobnost i mogućnost stranih država da zaštite svoje industrije imaju prirodno ograničenje.

Carine nikada nisu korisne za ekonomiju, a naročito kada se sprema inflacijski balon. Tijekom 1920ih, Federalne rezerve (FED) napumpale su prirodni rast zahvaljujući inflatornoj monetarnoj politici, pretvarajući ekonomski bum u balon. Kada se FED konačno počeo stezati, tržište se srušilo i uslijedila je recesija. Republikanski predsjednik Hoover odgovorio je potpisivanjem carinskog akta “Smoot-Hawley”, što je pogoršalo ionako loše stanje. Potom je započeo niz intervencija koje su se razlikovale od “New Deala” FD.Roosevelta samo u opsegu.

FDR je kopirao Hooverove intervencije i podigao ih, što je rezultiralo gotovo dvadesetomjesečnom depresijom. Suprotno konvencionalnoj mudrosti, ona nije završila zbog Drugog svjetskog rata. Depresija je završila tek nakon istog, a nakon što su se porezi i državna potrošnja dramatično smanjili.

Već smo vidjeli ovaj film. Izvorni nije bio dobar, a remake biva obično i gorim. Nadajmo se da su se ljudi opametili. Google registruje porast u pretragama Smoot-Hawley carina. Nadajmo se da će u trendingu biti više Bastiata i Hazlitta.

 

Preveo: Dino Majstorović 

Izvor: FEE.org

 

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *