27. marta obilježava se rođendan Herberta Spencera, koji zaslužuje pažnju u nekoliko aspekata. Bio je polimat koji je napravio važan doprinos u mnogim područjima, uključujući političku teoriju i filozofiju. On je postigao veću popularnost od bilo kojeg filozofa na engleskom jeziku i smatra se jedinim filozofom koji prodao više od milion knjiga tokom svog života.
Imao je također snažan utjecaj na ljubitelje slobode koji su ga slijedili. Značajan primjer bio je Albert Jay Nock, koji je u uvodu Spencerovom The Man Versus State napisao:
“Spencer je tvrdio da bi intervencije države na pojedinca trebale biti ograničene na kažnjavanje zločina protiv osobe ili imovine … Dalje od toga, država ne bi trebala ići. Sve što država može učiniti za najbolji interes društva … je putem tih čisto negativnih intervencija na građane. “
To je razlog zašto se prave veze između Spencera i Friedricha Hayeka, Murraya Rothbarda, Williama Grahama Sumnera, Roberta Nozicka, Leonarda Reada i mnogih drugih koji su vidjeli neusporedivu važnost slobode za učinkovitu i moralnu društvenu suradnju.
Za rođendan Herberta Spencera razmatrao sam koji od njegovih spisa smatram najmoćnijim i zaključio da njegov esej “Over-legislation”, koji je prvi put objavljen u Westminster Reviewu iz 1853. godine, odgovara zahtjevu. Za one koji nikada nisu čitali njegov rad, ili to nisu učinili već duže vrijeme, vrijedno je pročitati kako adekvatno dijagnosticira današnji politički zeitgeist, kao i Englesku tokom svog života. Kao predjelo, razmislite o kondenziranoj verziji u nastavku:
“Oprezni mislilac može razmišljati:” Ako sam u ličnim poslovima, gdje su mi svi uslovi određenog slučaja bili poznati, često pogrešno izračunavao, koliko češće ću pogrešno izračunati u političkim poslovima, gdje su i previše brojni uslovi široko rasprostranjeni, previše složeni, previše nejasni da bi se shvatili … Spriječen sam nekompetentnošću vlastitog intelekta da upravljam društvom. “
“Postoji velika želja ove praktične poniznosti u našem političkom ponašanju … dok svaki dan doživljavamo neuspjeh, svaki dan se ponovno pojavljuje uvjerenje da sve što je potrebno za uspjeh jeste usvajanje određenog zakona i državna administracija da se ostvari bilo kakav željeni cilj”.
“Da je država učinkovito ispunila svoje neupitne dužnosti, postojao bi nekakav izgovor za tu žudnju da joj se dodijele dodatne dužnosti. Da nije bilo prigovora za njeno provođenje pravde … da se nije pretvarala u tiranina gdje je trebala biti zaštitnik … da je, ukratko, dokazala učinkovitost kao sudac i branilac … imali bismo ohrabrenje za dodatne ovlasti u njenim u rukama. “
“Ili … ako se država pokazala sposobnim agentom u nekom drugom odjelu … premda se u svemu drugom pokazala nesposobnosm, ali je u jednom slučaju učinila dobro … pristalica bi imao opravdanje za očekivanjem uspjeha na novom polju. “
“Čini se, međutim, kako su oni čitali ispovijest talenata unazad, pa izvršitelju dokazane učinkovitosti ne daju druge dužnosti, nego onom neodgovornom i nesposobnom. Privatno poduzetništvo je puno učinilo i učinilo je to dobro … Dakle, nemojte se pouzdavati u privatno poduzetništvo … pouzdajte se u državu. Osakatite dobrog i vjernog slugu i unaprijediti beskorisnog s keca na desetku“.
“Sve dok vlada ne ispunjava kvalitetno svoje prave dužnosti, sve druge obaveze koje su joj date vjerojatno će obavljati još gore. Zaštiti svoje subjekte od agresije, bilo pojedinačno ili nacionalno, je direktna i podnošljivo jednostavna stvar, ali da direktno ili indirektno reguliraju lična djelovanja tih subjekata je beskonačno složena stvar “.
“Jedno je od države osigurati svakom čovjeku nesmetanu moć da se bori za vlastito dobro, vrlo je različita stvar da mu ona obezbjeđuje to dobro. Da bi prvo bilo učinkovito, država mora samo nadgledati dok njeni građani djeluju; Da bi potonje bilo učinkovito, država mora postati sveprisutni radnik – ona mora znati potrebe svakog čovjeka bolje nego što on sam zna – mora, ukratko, imati nadljudsku moć i inteligenciju, čak i da je država dobro učinila u svojoj pravoj sferi, ne bi postojao dovoljan razlog za proširenje te sfere, ali kad vidimo koliko je loše obavila one jednostavno zadatke, mala je doista vjerojatnoća da će biti u stanju rješavati probleme složenije prirode. “
“Između ovih državnih institucija i onih spontano formiranih, koje onda mogu da iznevjere? Prvu klasu čine oni spori, glupi, ekstravagantni, neprilagodljivi, korumpirani i opstruktivni: može li neko ukazati na jednako teške poroke u drugoj koji bi to izbalansirali? istina je da trgovina ima svoje nepoštenosti, špekulacije svojih ludaka, to su zla do kojih neizbježno dovede postojeće nesavršenosti čovečanstva. Ipak, jednako je tačno da su ove nesavršenosti čovječanstva dijele i državni funkcioneri i da s obzirom da ih u državnom sektoru ne kontroliše ista kruta disciplina kao u privatnom, oni ostvaruju daleko lošije rezultate. “
“Uzimajući u obzir ogroman broj ljudi koji imaju izvjesnu sklonost ka lošem ponašanju … pitanje je da li će društvo ljudsko biti organizovano tako da loše ponašanje direktno dovodi do kazne ili će biti tako organizovano da je kazna daleko od onog koji loše djeluje – koja će biti zdravija zajednica – ona u kojoj izvršitelji koji loše obavljaju svoje funkcije, odmah trpe zbog gubitka podrške javnosti ili onog u kojem takvi izvršitelji mogu trpiti posljedice samo putem procedure sastanaka, peticija, biračkih odbora, parlamentarnih odjeljenja, kabineta i crkvenih dokumenata? Zar nije apsurdno utopijska nada da će se ljudi ponašati bolje kada je korekcija daleko odvojena od njih i neizvjesna, nego kada je blizu i neizbježna? Ipak, ovo je nada koju većina političkih planera njeguje… da će ono što oni planiraju i predlažu podređeni funkcioneri zaista tako i obaviti. Taj funkcioner je pouzdan, to je njihov prvi postulat. Tvrdnja da je moguće naći dobrog državnog službenika kao opravdanje za proširenje ovlasti države, mnogo govori o državnoj službi; baš kao što bi i despotizam mogao imati svoje prednosti, samo kad bismo osigurali dobrog despota“.
“Dakle, činjenica je da, dok jedan poredak stvari propada, pogoršava se ili stvara više zla nego dobra, drugi poredak stvari uvijek uspijeva, sve je jači.” Snažna kako se na početku čini, državna služba neprestano razočarava sve ljude. Slabašan u svojim prvim stadijima, privatna incijativa svakodnevno postiže rezultate koji zapanjuju svijet. “
“Gdje je, dakle, garancija za neprestano predlaganje proširenja zakonodavne akcije? … U velikom broju slučajeva, vladine mjere ne uklanjaju zla koja namjeravaja ukloniti … u drugom velikom broju slučajeva, one stvari ne da ne ispravljaju, nego ih čine još gorim … u trećem slučaju, dok liječe neka zla, oni stvaraju druga, a često i veća, ako … javna akcija neprestano biva nadmašema učinkovitošću privatnog djelovana, i ako … privatna akcija je dužna nadoknaditi nedostatke javnih akcija … zašto postoji želja za više državnog administriranja? Zagovornici takvih rješenja mogu tražiti kredite za filantropiju, ali ne i za mudrost, osim ako se kao mudrost ne pokaže zanemarivanje iskustva. “
“Ako tamo gdje se očekuje da će ih zdrav razum odvesti u pravom smjeru, zakonodavci i njihovi službenici idu toliko pogrešno, koliko će strašno pogriješiti tek tamo gdje im ne pomaže nikakvo inteligentno rasuđivanje – gdje moraju odlučivati o tjelesnim, intelektualnim i moralnim potrebama, koje ne priznaju nikakve direktne usporedbe, i kako su katastrofalne posljedice ukoliko u tom segmentu donesu pogrešne odluke?“
Možemo slaviti rođendan Herberta Spencera prisjećajući se njegovih uvida koje vlade diljem svijeta izgleda ne samo da su zaboravile, već su ih potpuno izvrnule.
