Piše: Nima Sanandaji
Ideje mijenjaju svijet. Dobar je primjer toga kako se globalni pogled na oporezivanja tiho počeo mijenjati jednog poslijepodneva 1974. godine.
Tog poslijepodneva, američki ekonomist Arthur Laffer sastao se s Dickom Cheneyjem i Donaldom Rumsfeldom, koji su obojica tada radili za Nixon-Fordovu administraciju. Tema o kojoj su razgovarali bili su porezi, goruće pitanje u vrijeme kada je najveća granična porezna stopa u SAD-u iznosila 70 posto.
Tokom sastanka, Laffer je objasnio da odnos poreznih prihoda i poreznih stopa nije tako jednostavan kao što bi se očekivalo. Dvostruko povećanje porezne stope, na primjer, ne udvostručuje porezne prihode, jer veći porezi onesposobljavaju ljude da rade. Kako bi ilustrirao svoju poentu, Laffer je nacrtao svoju slavnu krivulju na salveti. Pokazalo se da bi dvije porezne stope, ona od nula posto, kao i onda od sto posto, rezultirale jednakim poreznim prihodima – nikakvim.
Porezna stopa od nula posto logično bi značila nula prihoda, a ona od 100 posto bi odvratila ljude u potpunosti od rada, što također znači i nulu prihoda za državu. Implikacija, napominje Laffer, jeste da negdje između nula i stotinu posto, postoji optimalna tačka. Iznad ove tačke, podizanje poreznih stopa bi dovelo do takvog štetnog utjecaja na ekonomske poticaje, da bi prikupljeni porezi zapravo bili niži nakon povećanja porezne stope.
Islamsko zlatno doba
Od tada, Lafferovu krivulju su koristili pristalice niskih poreza širom svijeta kako bi ojačali svoje ideje. U SAD-u je pomogla potaknuti spuštanje stopa u oporezivanju. Reaganova administracija uvela je velike promjene, kojima je granična stopa poreza spuštena na 28 posto. Od tada, porezi su ponovno porasli na 39,6 posto. Međutim, čak i zagovornici visoke porezne politike svjesni su Lafferovog upozorenja: postoji ograničenje koliko se mogu povećati visoki porezi.
Smiješna stvar je što je teorija Arthura Laffera daleko od nečega novog.
On je samo ponovo oživio koncept koji je bio priznat tokom islamskog razdoblja zlatnog doba politike slobodnog tržišta. Laffer je i sam objasnio da nije izmislio krivulju, već ju je preuzeo od Ibn Khalduna, muslimanskog, sjevernoafričkog filozofa iz 14. stoljeća. Doista, mnoge ideje koje danas povezujemo sa zapadnjačkim misliocima slobodnog tržišta potječu iz islamskog svijeta tokom islamskog Zlatnog doba.
Islamsko zlatno doba trajalo je od 8. stoljeća do 13. stoljeća. Tokom tog razdoblja, velikim dijelovima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike vladali su različiti kalifati. To je bila era naučnog napretka, ekonomskog razvoja i kulturnih postignuća. Velik dio toga bio je nastavak napretka koji je ostvaren u razvijenim kulturama Perzije i Bizanta prije islamskog osvajanja.
Početkom 6. stoljeća poslije Krista, perzijski kralj Khosrow uveo je imovinska prava i reforme naplate poreza, što je oslabilo feudalnu kontrolu i ojačalo privatno vlasništvo. Nakon arapskog osvajanja Perzije, koje se dogodio sredinom 7. stoljeća poslije Krista, sistem privatnog vlasništva dodatno je ojačao, što je potaknuo ekonomski rast i dinamiku. Berzovna klasa trgovaca, kapitalista i obrtnika nastala je u Perziji, a prezirali su je konzervativci koji su favorizirali feudalnu ekonomiju.
U knjizi Odbijanje i pad Sasanianova carstva, Parvaneh Pourshariati navodi tekst iz tog doba koji pokazuje prezir koji su tradicionalisti imali za novu buržoasku klasu.
Građanstvo je opisano ovako:
Zauzeti su kao obrtnici zarađivanjem novca i ne haju za sticanje poštene slave. Žene se sa svjetinom i onima koji nisu njihova klasa, a iz tog odnosa rađaju se ljudi nižeg ranga
Da bi društvo prihvatilo slobodno tržište i bogatstvo koje stvara, treba postojati intelektualna tradicija u odbranu kapitalizma. Ova se tradicija razvila na Bliskom istoku mnogo stoljeća prije nego što je stigla na Zapad.
Islamska ekonomska tradicija
Hamid S. Hosseini piše o islamskoj ekonomskoj tradiciji u knjizi Vodič kroz historiju ekonomske misli. Objašnjava kako su srednjovjekovni muslimanski pisci imali mnogo povoljniji pogled na ekonomsku aktivnost i akumulaciju bogatstva od tadašnjih kršćanskih mislioca.
Hosseini navodi nekoliko utjecajnih perzijskih muslimanskih mislioca, koji su pohvalili akumulaciju bogatstva i lični interes. On bilježi: “Za razliku od svojih europskih kolega, srednjovjekovni muslimanski pisci hvalili su ekonomsku aktivnost i akumulaciju bogatstva, a sklonost ka bogaćenju su promtrali kao pozitivnu ljudsku prrodu te su prezirali siromaštvo”.
Najistaknutiji podupiratelj niskih poreza bio je Ibn Khaldun. Rođen u Tunisu u 14. stoljeću, Khaldun je istaknuti naučnik i jedan od osnivača ekonomije i društvenih nauka. Khaldun je smatrao da pravedna vlada treba samo, u skladu s islamskim zakonom, nametnuti niske poreze. To potiče poslovnu aktivnost i time stvara bogatstvo, što omogućuje prikupljanje više poreza.
Međutim, vladari imaju tendenciju povećanja poreza kako bi iz toga izvlačili koristi. Visoki porezi povređuju posao i trgovinu. Kada se porezne stope podižu za finansiranje napuhane vlade, i porezna osnovica će se konačno toliko smanjiti da vlada neće moći ispuniti svoje obveze.
Pitanje korisnosti visokih poreznih stopa
Savremena teorija visokog oporezivanja jednostavno glasi da će ono na kraju erodirati poreznu osnovicu. Khaldun je otišao dalje i objasnio da će u konačnici vlada biti napuhana, a porezna osnovica će se erodirati – u tom trenutku država bi često implodirala pod vlastom težinom, što bi dovelo do razdoblja haosa i uspostave nove države.
Ovo je zapravo ključno objašnjenje za uspon i pad historijskih carstava, uključujući Rimsko carstvo, prvo Perzijsko carstvo i brojne druge svjetske sile. Često su ti imperiji započeli nametanjem niskog poreza i napredovali. S vremenom, kako je moć središnje države rasla, tako su i porezi – sa stagnacijom i konačnim propadanjem države kao krajnjim rezultatom.
Arthur Laffer započeo je intelektualnu tradiciju ispitivanja visokoporeznih politika, jer je znao za rad Ibn Khalduna mnogo stoljeća prije i ugrađivao ga je u tu tradiciju. Poznavanje historije slobodnih tržišta vrijedno je za vođenje sadašnjosti. Drevna slobodnotržišna intelektualna tradicija koja je postojala na Bliskom istoku, a samostalno je nastala i u Kini, danas nije dobro poznata. Ipak, ona se bavila istim pitanjima koja su danas važna, ukazujući na štetne učinke visokog oporezivanja, vladinih pokušaja kontrole tržišne razmjene, nepoštivanja privatne imovine i javnog duga.
Osim Khalduna, postoje brojni drugi muslimanski učenjaci koji su pridonijeli ekonomiji slobodnog tržišta i čiji rad zaslužuje renesansu u modernom svijetu. Al-Mawardi, rođen u 10. stoljeću, smatrao je da javno zaduživanje države treba smatrati posljednjim sredstvom i koristiti ga u rijetkim slučajevima.
Abu Yusuf, glavni sudac Bagdada iz 8. stoljeća, koji je napisao raspravu o oporezivanju i fiskalnim problemima države, smatra da razvojni projekti čiji je cilj opća korist trebaju biti finansirani javnim prihodima. Međutim, projekti koje koriste samo određene grupe ne bi trebali biti dio javnih izdataka, već finansirani od strane tih određenih grupa. Yusuf je primijenio analizu troškova i koristi kada je napisao: “Vlasti moraju otkazati projekt kopanja bilo kojeg kanala čija je šteta veća od njegove prednosti”.
Da javni sektor samo treba finansirati projekte koji favoriziraju cijelo društvo i suzdržavati se od projekata koji preferiraju samo jednu grupu koja će se privatno finansirati, shvatit će se danas kao politika ekstremno male države. Ali to nije bilo šokantno na Bliskom Istoku tokom razdoblja islamskog Zlatnog doba gdje je ograničeno oporezivanje bilo norma. Država je imala ulogu u finansiranju infrastrukture i socijalne mreže, uključujući i bolnice. Ipak, bila je to vrlo mala intervencija vlade.
Liberalni ideali i politike, ispada, nisu ništa novo. Isprobani su kroz historiju, s pozitivnim rezultatima. To je vrijedno sjećanja jer ideje i znanje iz prošlosti mogu promijeniti sadašnji svijet.
Izvor: CapX
Preveo: Danijal Hadžović
